Anu Konjuh lovim u kasne večernje ure na zoomu. U svojoj je sobi, u hotelu u turskoj Antalyji, gdje se održava Billie Jean King Cup – bivši Fed Cup – timsko prvenstvo u tenisu za žene. (Muški ekvivalent ovom natjecanju je Davis Cup). Hrvatska reprezentacija došla je u jakom sastavu. Izbornica Iva Majoli okupila je dobru ekipu. Tu su Ana Konjuh, Petra Martić, Donna Vekić, Petra Marčinko, Tara Würth i šesta je mlada Antonija Ružić.

Hrvatske tenisačice su u Prvoj Euro-afričkoj grupi; par dana kasnije osigurale su play-off koji će se održati tijekom studenoga ove godine, za plasman u Svjetsku grupu 2023. Te večeri Anu sam ulovila nakon masaže, nakon ozbiljne ozljede i duljeg oporavka vraća se na terene, mora čuvati lakat i leđa. Treba se ponovno uhvatiti u ples sa starim varalicama, pobjedama i porazima.

Kao i kod većine hrvatskih sportaša iz individualnih sportova, i priča Ane Konjuh je obiteljski projekt. To su one priče u kojoj se žrtvuju cijele obitelji. Počela je sa samo četiri godine, starija sestra Andrea već je igrala tenis, a Ana je uokolo skakutala i skupljala loptice. ‘’Miči se, smetaš’’, govorili su joj. Nije prošlo dugo, dali su joj reket u ruke i vidjeli da ‘’mala iz Lapada’’ ima mota. Stavili su je u grupne treninge, da bi sa sedam godina već imala tim ljudi oko sebe. Starija sestra je u međuvremenu prestala igrati, danas kada dođe Ani na trening, ova joj u šali zna reći ‘’daj se makni, smetaš’’.

U početku bilo je dosta snalaženja. Radila je sa sestrinim trenerima koji su nerijetko kod njih jeli i spavali. U Dubrovniku nije bilo zatvorene dvorane i po kiši nisu imali gdje trenirati. Morali su improvizirati. Zato je otac Mario unajmio nekakav poslovni prostor, veličine ni pola teniskog terena, stavio tepih, sam iscrtao linije, razvio neku plastičnu mrežu i tu su za ružnog vremena vježbali osnovne udarce.

Zbog ozljede je izostala 19 mjeseci uz mogućnost da se više nikada ne vrati. Nakon tri godine borbe, vratila se među top 50 igrača svijeta

Jednog dana, kad je imala deset godina, došla je iz škole, mama i tata su je posjeli. „Sestra ti se seli u Zagreb“, rekli su. „U Dubrovniku nema uvjeta za napredak, hoćeš li i ti s njom?“ Ana je pristala. Uslijedilo je uzbudljivo, ali i naporno razdoblje. Roditelji su živjeli na relaciji Dubrovnik-Zagreb, dok je Ana trenirala i išla po turnirima, mama bi skuhala za par dana, prala robu, razvozila i nazivala njezine školske prijateljice da joj olakša praćenje školske nastave. „Sada im pokušavam vratiti za sve ono što su napravili“, emotivno će Ana. Tada je pohađala peti osnovne. Kada je škola bila ujutro, dizala se u pet, odradila trening do sedam, na nastavi je bila do jedan, dva popodne. Mama ili starija sestra dočekale bi je s ručkom u autu, odradila bi potom još jedan teniski trening, pa kondicijski. Navečer su na red došle zadaće, a već idući dan nastavila bi isti, ubojiti ritam. Učila je po hotelima, autima i avionima, polagala cijelo polugodište odjednom. „Da me sada netko pita da se vratim i sve ponovim, ne znam bi li htjela i mogla“, uzdahnula je.

Ana je vrlo rano požurila u elitu ženskog tenisa, na one velike, krasne terene nagomilane žutim lopticama. S 14 godina već je igrala europske i svjetske turnire. Postala je prvakinja Europe do 14 godina, potom najbolja juniorka svijeta, osvojila je duplu krunu na juniorskom Australian Openu, prije toga Eddie Herr te Orange Bowl. Osvojila je i juniorski US Open te izborila mjesto na svjetskoj rang listi. Već s 15 godina prešla je u seniorski tenis. Osvojila je prvi profesionalni turnir, ITF u Montpellieru i WTA naslov u Nottinghamu. Otišla je na Olimpijske igre u Rio de Janeiro, odigrala četiri kola Wimbledona. Sa samo 18 igrala je četvrtfinale US Opena.

Došla je do 20. mjesta na svijetu kada je sjajne momente u karijeri zaustavila ozljeda. Bilo je to u Kanadi 2017., probudila se sa strašnim bolovima u laktu. Nije mogla ispružiti ruku. Prva je operacija bila tri godine ranije, ali nitko nije očekivao komplikacije. I nitko ovaj put nije znao što joj je. Vratila se doma, uslijedilo je pet operacija. Sve se zablokiralo, skoro su pukle tetive i ligamenti, brusili su joj kost, presadili ligamente iz noge u lakat, rezali fascije mišića te iz kukova ubrizgavali matične stanice. Sve to na dominantnoj ruci s kojom igra. S terena je izostala punih 19 mjeseci, postojala je mogućnost da se više nikada i ne vrati.

Nakon tri godine borbe, vratila se među top 50 igrača svijeta.

„Nakon tih operacija, nisu bila dva dana zaredom, a da nisam osjećala nekakve bolove“, kaže Ana.

Nekada aristokratska igra, danas je tenis granatiranje na duge staze. Neki će ga čak nazvati brutalnim sportom s ponešto plutajućih, baletnih elemenata. Red nježne melodije klasične glazbe, pa red heavy metala, sve u jednom meču. Mečevi su sve dulji. Kako teku sati, sjene na terenu se produžuju.

Tenis je sport u kojem ti sve treba, reći će Ana. Svaki dan igrač ‘’umire’’ par sati. Puno je skakanja, klizanja, rade prepone, trgaju se koljena i stopala, rame pati zbog brutalnih servisa, zglobovi drže nekoliko tisuća udaraca dnevno. „Kad prestanemo s profesionalnim sportom, nećemo se više zbrojiti sa svojim tijelom“, nasmijala se. „Vidiš ove vrhunske tenisače koji su završili karijeru, nakon par godina pola ih šepa. Treba im ujutro dok pokrckaju sve kosti, jedva hodaju. Tijelo pamti velike napore“.

Napori su sve veći, rekordi padaju svakodnevno, brzina, jačina, fitnes. „Mečevi su sve dulji i žešći, ne znam gdje je granica. Danas svi znaju igrati tenis“, kaže Ana. Za pobjedu odlučuju nijanse, a to je glava. Stabilnost, samopouzdanje. Hoćeš li riskirati i napasti ili čekati da suparnik pogriješi.

Ana Konjuh godinama igra za hrvatsku reprezentaciju čija je izbornica Iva Majoli, a tako je bilo i prošlog mjeseca u Antalyi na Billie Jean King Cupu. FOTO: imago/Belga/GuliverImage

„Nedavno sam u Americi bila na utakmici hokeja, nisam mogla vjerovati koliko je to brutalno. Igrači se izmjenjuju doslovce svakih 20 sekundi. Mi u tenisu makar imamo minute odmora, ali stvarno su svi životinje u suvremenom sportu“, kaže Ana. Sezona im je od prvog do 11. mjeseca, nemaju odmora, uzmu pet dana slobodno nakon Wimbledona, da se okupaju tri puta i to je to. Odmor je doslovce pet dana, a i onda mora odraditi lagano trčanje, inače će je sve boljeti.

Dio njezine životne priče su i tetovaže po rukama. Sve su tematski vezane za obitelj. „Ovdje mi piše ‘La familia’. Ovo MIA 4 označava inicijale, tata Mario, mama Iris i njih četiri sestre čija imena počinju s A. Šest ptičica simbolizira šest članova obitelji. Pero predstavlja slobodu. Je li boljelo sve to? Ne. Pretrpjela sam i gorih boli u životu, primjerice, sve one operacije“, kaže Ana.

Mama i tata nisu joj u početku dali da se tetovira. Onda je prije sedam godina pala oklada, osvoji li Australiju, moći će se tetovirati. Osvojila je, roditelji je zovu i čestitaju, ok, smije se Ana, stižu tetovaže! Križ je dodala kada se njezina sestra Antonia, prije devet godina, jako razboljela. Imala je 16 godina i razvila je kompliciranu autoimunu bolest. Dobila je encefalitis, teži oblik virusne upale mozga. Liječnici su rekli da je gotovo i da će samo vegetirati u krevetu. Anina obitelj još čvršće se okrenula vjeri

„Bilo nam je strahovito teško, tata je zvao doktore iz cijelog svijeta, Kad sam je ugledala u bolničkom krevetu, nije nas prepoznala, jedva je otvorila oči, nije mogla govoriti. Tata je bio u Zagrebu, jednu večer zamolio nas je da svi dođemo u dnevni boravak, pomolili smo se, rekao je, ‘Bože, ako je trebaš, uzmi je, imam ostale tri kćeri, sve ćemo prihvatiti’. Sad to može malo nezgrapno zvučati, ali nakon tog dana sestra se polako počela buditi, interesirati se, zapitkivati. Ubrzo je krenula ponovno učiti govoriti i hodati. Danas je zdrava, sve funkcionira, završila je faks, radi, ima dečka. Liječnici su bili iznenađeni, moji su to nazvali čudom, Bog je pomogao. A s njom sam i najbliža, samo smo godinu dana razlike. Zato sam tetovirala ‘faith’ (vjera) i križ“, pokazuje mi Ana.

„To je ujedno vjera i u sebe, da mogu napraviti sve što hoću, vjera u bližnje da su tu uz mene“, tumači. Od prvog dana obitelj je konstanta na koju se oslanja. Pružaju joj neophodnu ljubav i podršku.

U igri, međutim, ni Ana nije imuna od sitnog praznovjerja, tipičnog za mnoge sportaše. Svatko od njih zabrije na nešto svoje. Ako su u jednoj odjevnoj kombinaciji ostvarili uspjeh, ne mijenjaju je. Nose istu robu, slažu iste boje, sjede za istim stolom na doručku, zagrijavaju se u slično vrijeme. Svatko se želi umiliti božici sreće i sretnog ishoda.

‘Vidiš ove vrhunske tenisače koji su završili karijeru, nakon par godina pola ih šepa. Treba im ujutro dok pokrckaju sve kosti, jedva hodaju’

Na svjetskoj sceni u ženskoj konkurenciji nedostaju ona snažna rivalstva. U elitnom ženskom tenisu već neko vrijeme ne postoje konstantne dvije figure, suparnice koje bi držale napetosti Grand Slam finala. Jedno vrijeme vrtjela su se ista imena, toliko su bile dobre, da ove druge nisu mogle primirisati. Danas svatko može osvojiti turnir. Nema ni ‘’čudakinja’’ osebujnih karaktera koje bi pružile i ono što zahtjevni gledatelj, uz vrhunsku igru, također traži – šoubiz.

Ljubitelji tenisa i navijači također ulažu hrpu emocionalne energije i osim najboljeg meča žele i zabavu. U sportu u kojem publika s tribina navija u tišini, šou na terenu nude oni igrači koji pucaju pod pritiskom.

Kod žena, težnja za savršenstvom obično dobro ide uz suze. Inače, teško je uvijek zadržati ravnodušnost na terenu, a tko je bolji primjer za to od slavnog Gorana Ivaniševića, komentiramo. Postoji nešto u njemu zbog čega gledatelji postanu malo blesavi. Nekada sklon ispadima i danas je omiljen. Vole ga, obožavaju, raspamete se. Rano je Ana ukrotila svoj temperament, prepoznajući da bacanje reketa i izljevi bijesa dodatno iscrpljuju. Na terenu je smirena.

„Kao mala bila sam živčana i tvrdoglava, bacala sam reket, pa me tata jednom opomenuo ‘još jednom to napraviš i prestaješ igrati tenis’. Samo sam jednom u životu slomila reket. Bilo je to prije dvije godine, kada sam se vraćala nakon ozljede. Nije me išlo, boljelo me, izgubila sam meč koji nisam smjela izgubiti, neki loš turnir u Italiji, vani minus, snijeg, borim se da se vratim i izgubim. Otišla sam iza hotela i razbila reket. U sto komadića“, kaže.

Nikada to nije učinila na terenu.

„To ne. Osim toga, dobivamo kazne. Sve su stroži, razbijanje reketa na terenu kažnjava se s deset tisuća dolara. To je nesportsko ponašanje. Ne daju nam više da iskazujemo osobnost na terenu. Ali gledatelji žele emociju i šou. Zato su Gorana obožavali. I danas kada dođe u London na Legends mečeve, ljudi idu gledati njega kao Gorana, jer znaju da će biti šou. On će sucu dati reket da igra ili će izvesti nešto s kišobranom. Obožavaju njegove ekshibicije, radije to idu gledati, nego neki profesionalni meč na Wimbledonu. Sve što je napravio i kako je napravio cijene, pamtit će ga do kraja života“, kaže Ana.

Ana Konjuh osvojila je 2013. godine juniorski Grand Slam US Open. Iste godine osvojila je i juniorski Grand Slam Australian Open. FOTO: Imago sportfotodienst/GuliverImage

Ona osobno oduvijek je igrala napadački tenis. Naviknuta je na sve tri podloge, najdraža joj je trava. Poznata je po brzini loptice i jakim udarcima. U mečeve ne ulazi s nekim posebnim planom, niti sve želi znati o protivnici. Pita trenera par neophodnih stvari i fokusira se na sebe i svoju igru. Paše joj tišina. Ako netko iz publike u žaru uzvikne njeno ime, ili nešto za ohrabrenje, to je izbaci iz koncentracije, pa pričeka sa serviranjem. Voli onu individualnost koju tenis nosi, a od svih turnira najposebniji joj je Wimbledon. Sve to Grand Slam ozračje, travnata podloga, security, moćna tradicija, poklonici i hrpa osobenjaka koji ne znaju vole li više kraljicu ili alkohol.

Top igračima život je stalno spakiran u koferima. Ovi jači odigraju dvadesetak turnira godišnje, ovi ispod pedesetog mjesta na tablici i po 26. Na putu su 300 dana u godini. Odmalena mijenjaju države, hotele, aerodrome, dvorane i stadione. Međutim, nema puno vremena za razgledavanje destinacija, ako ima slobodan dan, ubaci neko kraći đir po gradu

„Dok sam bila ozlijeđena, shvatila sam koliko mi fali i običan đir. Tri tjedna sam sa sestrom i rodbinom putovala po Americi, onako iz gušta turistički“.

Kad god je u Zagrebu, s prijateljima ode na stand up predstavu, to obožava. „Mladi izvođači imaju odlične fore, od politike do nekih gluposti, sjajni su. Uz to se malo opustim od obaveza“, kaže zagrebačka tenisačica s blagim dubrovačkim naglaskom.

No tenis je i dalje središte njezina života.

Sport je sve zahtjevniji, osim igre na terenu, u brigu o poslu spada i komuniciranje s javnošću. Sponzori žele puno novca za svoj novac. Traže medije, a mediji traže igrače.

‘Mi smo generacija društvenih mreža i uvijek netko nešto komentira. Kada odigraš loše ima i grubih poruka, nije se lako nositi s time’

„To je postao šoubiznis, vrhunski igrači, velike face, imaju na desetke sponzora koji traže izjave, snimanja, reklame. Tri sata si umirao na terenu i još moraš smoći snage i za nastup pred medijima, makar si upravo izgubio meč i nije ti lako. Moraš se smijati i fotkati i to je dio ovog posla“, kaže Ana.

Inače, sport je u nas najčešća tema, sjajan predložak za rutinske razgovore, posebice one kafanske. Manje-više svi imaju zaključke o igračima i sucima te iznese li netko procjenu – ‘’trebala je napasti’’ ili ‘’nedovoljno ide na loptu’’ – dolazi do burne rasprave. Koristan je to talent, moći održati sveznadarski dijalog na ovaj način, a sada se to preselilo i na mreže. Tek ondje navale kritika nisu rijetkost.

„Mi smo generacija društvenih mreža i uvijek netko nešto komentira. Volimo kontakt s fanovima. Kada odigraš loše, bude i grubih poruka, nije se lako nositi s time, ali moramo to prihvatiti. U jednom trenutku sam razmišljala da angažiram agencije, jer one mogu voditi profil igrača na mrežama, ali učinim li to, onda će mi ovo malo privatnosti što mi je ostalo u izravnoj komunikaciji s ljudima biti oduzeto“, tumači Ana.

Unatoč borbi s ozljedom, puno je planova. Učinila je nevjerojatan skok u povratku na sportsku scenu. U planu je turnir u Rimu, potom slijedi najveći izazov na zemljanoj podlozi, Roland Garros. Zatim tri turnira prije Wimbledona, onda Wimbledon, par dana odmora, pa Amerika. Prati je njezin tim, trener Antonio Veić, fitnes trener Slaven Hrvoj i fizioterapeutkinja Meri Tranfić.

U našem drugom, kraćem zoom razgovoru, Ana je bila sjetna. Izgubila je meč u Istanbulu, a potom je saznala da je preminuo njezin nekadašnji dugogodišnji trener Kristijan Schneider Kiki, s kojim je prošla toliko toga. Nakon te grozne vijesti izgubila je i meč u Madridu.

„Ja samo želim zdravlje. Sve što želim je da sam zdrava“, uzdahnula je tenisačica. Još će činiti magiju na terenu, još ima vrijeme na svojoj strani.