Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu ciklusom izložbi posvećenih velikim umjetnicima 20. stoljeća, Juliju Kniferu, Ivanu Picelju, Aleksandru Srnecu i Josipu Vaništi obilježava stotu obljetnicu njihova rođenja. Svi oni rođeni su 1924. i ostavili su značajan trag u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti. Prve su izložbe Julija Knifera i Josipa Vanište koje se otvaraju 11. travnja i traju do 12. svibnja. Kniferu i njegovu djelu bit će posvećena i konferencija 9. i 10. svibnja koju organiziraju njegova kći i nasljednica Ana Knifer i Institut za suvremenu umjetnost.

Autorica izložbe “Iz zbriki MSU” je Iva Rada Janković koja je bila i kustosica velike Kniferove izložbe “Bez kompromisa” održane 2014. Institut za suvremenu umjetnost je 2022. postavio Kniferovu izložbu „Pravila i osjećaji“, na kojoj su bili izloženi crteži iz istoimene serije koji pokazuju proces Kniferova rada, rane pastele iz 50-ih, posljednji naslikani meandar iz 2004. i seriju bilježnica u koje je Knifer pisao svoje dnevnike. Iz toga se rodio projekt transkripcije Kniferovih tzv. Banalnih dnevnika, koje Institut provodi sa studentima povijesti umjetnosti i koji će, u malom uzorku, biti predstavljeni na konferenciji.

Na izložbi u MSU-u u povodu stote obljetnice Kniferova rođenja bit će izložena najvažnija djela koja su obilježila desetljeća njegova umjetničkog puta koja se nalaze u fundusu MSU-a. Više o svemu tjednik Nacional razgovarao je s Anom Knifer, kćeri Julija Knifera i povjesničarkom umjetnosti koja vodi brigu o slikarevu arhivu i aktivno je uključena u organizaciju i koncepciju izložbe u MSU-u i konferenciju.

NACIONAL: MSU nizom izložbi obilježava stotu obljetnicu rođenja velikana hrvatske suvremene umjetnosti – Knifera, Picelja, Srneca i Vanište. Vaništa i vaš otac bili su i osnivači grupe Gorgona. Jeste li ih imali prilike upoznati kao dijete i koliko su oni utjecali jedan na drugog?

Jesam, imala sam priliku upoznati svu trojicu tatinih prijatelja. Oni su se družili u raznim okolnostima i jedni drugima pružali veliku podršku, iako su radili na različite načine i u različitim medijima. No cijeloga života bili su jako bliski.

Na izložbi u MSU-u bit će izloženo gotovo sto najvažnijih djela koja su obilježila desetljeća kniferova umjetničkog puta koja se nalaze u fundusu MSU-a. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Ta 1924. je bila čudesna godina. Oni su bili nevjerojatna generacija.

Malo sam istraživala da vidim što se sve te godine događalo. Doba njihova rođenja bio je doista težak period nakon Prvog svjetskog rata, nakon španjolske gripe, uoči velike ekonomske krize. Osim toga, oni su vrlo mladi ušli u Drugi svjetski rat iz kojeg je moj otac izašao s ozbiljnim oštećenjima. On je uvijek govorio kako mu je umjetnost zapravo spasila život, a to je zabilježeno i u monografiji koju je radio francuski povjesničar umjetnosti Arnauld Pierre. To je bila ta nulta generacija koja je najviše propatila u Drugom svjetskom ratu. Čitala sam i Vaništine zapise, u kojima opisuje tragične događaje iz tog vremena, kada njegove prijatelje Židove iz Karlovca odvode u logore i slično. Nije čudno da su se bavili apsurdom. Za Picelja i Srneca ne znam kakvu su sudbinu proživjeli u Drugom svjetskom ratu, ali oni su bili veselije naravi. Picelja pamtim kao uvijek nasmijanog i veselog.

NACIONAL: Vi brinete o arhivu Knifer, što je u njemu sve sačuvano?

Dosta toga. Fotografije, zapisi, pisma, korespondencija. To su sve stvari koje treba čuvati i arhivirati i bilo bi dobro da budu dostupne javnosti jednoga dana. To je inače pitanje očuvanja baštine, s kojim se susreću svi koji su takvu baštinu naslijedili i u čemu zapravo trebamo pomoć institucija. Inače, nakon tatine smrti 2014. otkrila sam zametnute kolaže nastale kasnih 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća i oni su prikazani u monografiji “Julije Knifer: Collages for Meanders” koja je objavljena 2022. Autori tekstova su Zvonko Maković i nezavisni kustos Christian Rattemeyer, a monografiju je objavio njujorški nakladnik OSMOS Books pod uredničkim vodstvom Cay Sophie Rabinowitz. Bila je promovirana u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti.

NACIONAL: Izložba u povodu stote obljetnice Vaniština rođenja je prvo trebala biti postavljena u Osijeku, u njegovu rodnom gradu, gdje je i počasni građanin. Zašto nije postavljena?

Zato što je na žalost došlo do nekih zavrzlama, a muzej je otišao u energetsku rekonstrukciju. Doduše, nije riječ o istoj izložbi. Naime, u Osijeku je trebala biti postavljena izložba „Papiri“, sve ono što je nastalo na papiru, ali sad je odgođena do 2026. Imamo sreću da je MSU u Zagrebu uspio u svoj program za ovu godinu uvrstiti svu četvoricu stogodišnjaka – Knifera, Picelja, Srneca i Vaništu. Naime, u MSU-u su jako opterećeni različitim programima jer su u zagrebačkom potresu stradale mnoge galerije i muzeji i sada su u rekonstrukciji, pa mnogi održavaju svoje izložbe u MSU-u. Zato mi je jako drago da je MSU ipak uspio organizirati ovu izložbu stogodišnjaka. Što se tiče Knifera, bit će izloženi radovi isključivo iz fundusa MSU-a koji ima vrlo bogatu Kniferovu zbirku.

Autorica izložbe Iva Rada Janković, Ana Knifer i Janka Vukmir iz Instituta za suvremenu umjetnost. FOTO: Josip Regovic/PIXSELL

NACIONAL: Kako ste surađivali s autoricom izložbe, kustosicom Ivom Radom Janković?

S Ivom Radom Janković radila sam i 2014. godine na izložbi „Bez kompromisa“. Bila je to odlična suradnja, a ta izložba i veliki katalog bili su prilika i da se jedan dio tatinih radova popiše i evidentira. Rada je zaista odlično upoznata s Kniferovim radom, i u tom smislu, ali i u kreativnom smislu i jako mi je drago da ona postavlja izložbu. Naime, ona svaki put pronađe neku novu poantu.

NACIONAL: MSU i Knifer imaju dugu povijest. MSU je na vrijeme otkupljivao njegova djela jer su kustosi odmah shvatili njihovu vrijednost.

Apsolutno. Ne samo kustosi, već i ravnatelj Božo Beck koji je jedan od najzaslužnijih za ono što ima fundus MSU-a. To je jako dobra zbirka, uključujući i Knifera, čiji su ključni radovi u njoj zastupljeni. Drago mi je i da je to smješteno u Zagrebu i da nije sve otišlo u inozemstvo. Doduše, postoji i jako dobra zbirka u Ženevi, no Zagreb ipak ima najvažnije radove, Meandar u kut, autoportrete, Antikompoziciju.

NACIONAL: Prije nego što je prešao na meandre i prije upisa na Akademiju, Knifer je crtao autoportrete. Hoće li oni biti izloženi?

Hoće, bit će izloženo njih gotovo sto. To je u stvari meandar prije meandra, kontinuitet i ponavljanje. Tata je njih crtao tijekom dvije godine, prilikom priprema za upis na Akademiju. On je tada već imao gotovo 30 godina jer je imao 17 godina kada je počeo rat. Nakon rata upisao je pravo, ali je prekinuo jer je umjetnost bila jača i onda upisao Akademiju.

NACIONAL: Spomenuli ste Kniferovo antologijsko djelo Meandar u kut iz 1961. kojim je iz dvodimenzionalne plohe zakoračio u prostor. Je li po tome najznačajniji?

Da, on je specifičan upravo po tome da je zakoračio u prostor. U nekoj fazi tata ga je čak skidao s blindrame i izlagao samo obješenog. To je postmodernistička gesta. Koliko god da je Knifer ostao pri slikarstvu i tradicionalnom načinu izražavanja, on je u svom misaonom i duhovnom procesu ipak pripadao postmodernizmu.

NACIONAL: Koliko se taj meandar mijenjao kroz njegove slikarske faze, kada je iz crno-bijelog prešao na boje, što je na jednoj od izložbi nazvano „geneza meandra“?

Knifer se jedno kratko vrijeme koristio bojom, negdje početkom sedamdesetih. On je uvijek eksperimentirao i igrao se, osobito na papirima. Upravo se na tim papirima koji su spremljeni za neodržanu izložbu u Osijeku vidi koliko je eksperimentirao i nije se ničeg bojao, bio je slobodan. Tako je koristio i boju, plavu i zlatnu, a to je donekle bio hommage Yvesu Kleinu koji je netom prije toga održao izložbu u Zagrebu. Djelomično se referirao i na ikone iz pravoslavnih samostana koje je prije toga obišao. No to je zapravo bio jedan kratki period kolorizma. On je započeo s meandrima početkom šezdesetih, a te su se faze mijenjale. Imao je faze potpune redukcije meandra, zatim neprestanog monotonog ponavljanja, pa faze razigranijih meandara.

NACIONAL: Knifer je više puta bio predstavnik Jugoslavije, pa onda i Hrvatske na venecijanskom Biennaleu, posljednji put 2001. Dakle, nije bio zaboravljen.

To možemo zahvaliti prije svega Zvonimiru Makoviću koji je kontinuirano radio na njegovu opusu i autor je njegove monografije. Točno je da je Knifer bio priznat i prepoznat u svojoj prvotnoj životnoj fazi, onda je bio ponešto zaboravljen ali eto, vratio se.

NACIONAL: Jaka je i Kniferova veza s Francuskom. Nalaze li se i tamo neka njegova djela?

Da, tata je bio jako vezan za Francusku. Njegova djela nalaze se u muzeju Georges Pompidou i njegovim regionalnim centrima koji imaju svoje kolekcije, a ima i galeriju koja ga godinama zastupa u Francuskoj. Postoje i murali koje je izveo u Francuskoj, uključujući dugi meandar u univerzitetskoj knjižnici u Dijonu i dugačku zidnu sliku metro stanice Jean-Jaurès u Toulouseu.

NACIONAL: Nevjerojatno je da je takav likovni smjer nastao u Jugoslaviji, što je bila avangarda ne samo kod nas, već i u svijetu. Knifera su brzo prepoznali i u Francuskoj.

Da, čim se pojavio, odmah je tamo počeo izlagati. Prva njegova izložba bila je s Piceljem kod Denise Rene. Među ostalim izlagačima bili su Vasarely i Fontana, velika imena. Tako da su oni od početka bili prepoznati u inozemstvu.

NACIONAL: Radite i na konferenciji koja će se na poticaj Instituta za suvremenu umjetnost održati početkom svibnja, na kojoj će sudjelovati i gosti iz Francuske. Što će biti tema i tko će biti predavači?

Jako me veseli da su se odazvali mnogi predavači koje smo pozvali. Uspjeli smo pronaći termin da ugostimo Arnaulda Pierrea, profesora na Sorbonnei koji je napravio Kniferovu monografiju u Francuskoj, Michela Gauthiera iz muzeja Georges Pompidou te Amia Baraka koji radi tatinu retrospektivu u Temišvaru ove jeseni. Imamo još nekoliko potvrđenih gostiju, tako da će biti dosta predavača. Jako mi je drago da smo to uspjeli organizirati jer se radi o ljudima koji su radili s tatom, neki od njih su ga upoznali vrlo mladi, na primjer Arnauld Pierre, a ima i onih koji ne mogu reći da su tatini suvremenici, ali svakako su pripadnici jedne starije generacije. U svakom slučaju, bit će različita izlaganja iz različitih uglova. Razgovarat će se o anti-umjetnosti, o nekim temama koje su Knifera konkretno zaokupljale, a otvorit će se i jedna vrlo zanimljiva nova tema, a to su tatini dnevnici. On ih je nazivao Journal banal. Naime, Janka Vukmir iz Instituta za suvremenu umjetnost inicirala je transkribiranje tih dnevnika koji imaju svoju likovnu vrijednost i koji su, kao i meandri i autoportreti, zapravo kontinuirani zapisi. Monotoni, a ponekad i formom čine meandar. Transkribiranje tih dnevnika nije baš jednostavan posao, a nije jednostavno ni čitati te dnevnike. U svakom slučaju, bit će to jedna velika novost na ovoj konferenciji kojoj se mnogi sudionici konferencije vesele, a u sljedećoj fazi oni će biti i prevedeni jer su Francuzi pokazali interes.