Božo Kovačević, bivši veleposlanik RH u Moskvi i ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja u vladi Ivice Račana, govori o drugoj godišnjici ruske agresije na Ukrajinu, predstojećim izborima u SAD-u i što bi mogla donijeti pobjeda Donalda Trumpa

Dana 24. veljače 2024. obilježena je druga godišnjica brutalnog ruskog napada na Ukrajinu. Ruski agresor je u ove dvije godine, prema ukrajinskim izvorima, ubio 11.634 civila, među kojima 514 djece, uništio 110.957 stambenih objekata, 2892 obrazovne i 723 zdravstvene ustanove. Najnoviji ruski raketni napadi usmjereni na Harkov, Kijev, Dnjepar, Lavov i Odesu postali su posebno brutalni.

Na drugu godišnjicu ruske invazije na Ukrajinu održana je na Trgu bana Jelačića u Zagrebu manifestacija u organizaciji Veleposlanstva Republike Ukrajine, kojoj su prisustvovali predstavnici Hrvatskog sabora i Vlade, članovi diplomatskog zbora, Ukrajinci u Hrvatskoj i njihovi hrvatski prijatelji.

Kao što je poznato, ruska agresija na Ukrajinu i nakon dvije godine nastavlja se nesmiljenom žestinom. Pritisnut nepovoljnim stanjem na bojišnici, predsjednik Zelenski smijenio je vrhovnog vojnog zapovjednika Zalužnog i na njegovo mjesto postavio Oleksandra Sirskog. Čim je stupio na dužnost, Sirski je morao dati nalog za povlačenje iz Avdiivke, što ima više nego negativan utjecaj na moral ukrajinskih vojnika i stanovništva. Ukrajina se suočava i s nedostatkom vojnika pa se sprema novi zakon o mobilizaciji kojim se namjerava mobilizirati još pola milijuna ljudi.

Vanjskopolitička situacija sve je napetija. U mnogim zemljama, poput Njemačke, uslijed ekonomskih i migracijskih problema, dijelom uzrokovanih ratom Ukrajine i Rusije, raste ekstremna desnica.

EU je donio i 13. paket sankcija protiv Rusije, a Rusija je zaključila da može svoje poslovanje preseliti na istok, gdje je Indija postala jednim od najvećih uvoznika njihove sirove nafte koju koristi za svoje potrebe, a prerađenu izvozi. Latentnu prijetnju predstavlja i mogući izbor Trumpa na mjesto predsjednika SAD-a. S druge strane, Rusija uspješno odvlači pažnju svjetskih sila kroz pomoć Hezbolahu, Hutima i mnogobrojnim autokratskim režimima u Africi. U Rusiji se Putin priprema za izbore. Eliminirao je najvažniji simbol otpora, Alekseja Navaljnog, i kreće se prema uvjerljivoj samovladi građenoj uz pomoć tajnih službi. S druge strane, prošloga tjedna Opća skupština UN-a velikom većinom glasova donijela je neobvezujuću Rezoluciju o Ukrajini, kojom se traži momentalno povlačenje Rusije iz te zemlje. Za Rezoluciju je glasala 141 zemlja, dok su 32 bile suzdržane.

O tim temama tjednik Nacional razgovarao je s Božom Kovačevićem, bivšim veleposlanikom RH u Moskvi i bivšim ministrom zaštite okoliša i prostornog uređenja u vladi Ivice Račana, koji u posljednje vrijeme radi kao predavač na Sveučilištu za treću životnu dob i sveučilištu Libertas te kao suradnik portala Ideje.

NACIONAL: Prošle subote, 24. veljače, obilježene su dvije godine od početka ruske agresije na Ukrajinu. Jeste li očekivali da će taj rat tako dugo trajati i je li Ukrajina došla do točke kada počinje shvaćati da ne može vratiti okupirane teritorije? 

Pretpostavio sam da će rat potrajati i da neće uspjeti zamišljeni ruski blitzkrieg. No koliko će točno trajati, nisam znao tada kao što nitko ne zna ni sada. Je li potpuno sazrela svijest o tome da Ukrajina ne može vratiti sve svoje teritorije, teško je reći. No čini se da je upravo ta ideja nešto čime su zaokupljeni političari na Zapadu i nešto u što će pokušati uvjeriti predsjednika Zelenskog ili nekog drugog tko bi eventualno mogao postati njegov nasljednik. Međunarodno pravo kaže da je Ukrajina država u čijem je sastavu svih pet pokrajina koje je ruska vlast okupirala i ako bi se pridržavali međunarodnog prava, onda bi se inzistiralo na onome na čemu inzistira predsjednik Zelenski – a to je oslobađanje svih dijelova Ukrajine. Ali nedvojbeno je da je sada već javno mnijenje za Zapadu drugačije, a što je neka država udaljenija od granice s Ukrajinom, to raste raspoloženje prema postizanju primirja. Naime, javnost je zasićena ratom u Ukrajini, što se, nažalost, moglo i očekivati. Građani mnogih europskih zemalja ne vide koji se interesi tih država mogu ostvariti tim ratom. Osim toga, EU je poduzimao stanovite diplomatske korake u vezi s Ukrajinom, no unatoč tome što je na diplomatskom planu ostvario neka postignuća, nakon što je Amerika rekla da to ne treba biti tako kako je dogovoreno, već onako kako Amerika hoće, EU je ustuknuo. I na koncu – ovo je rat u kojem je Ukrajina nedvojbeno najveća žrtva i u kojem Rusija nije uspjela ostvariti svoj cilj, a to je svrgavanje ukrajinskog državnog vrha i sprečavanje širenja NATO-a. Kao što znamo, dogodilo se upravo suprotno – NATO se proširio za dvije nove članice. To je rat u kojem je Europa kolateralna žrtva. Jedini pobjednik ovoga rata već sada je SAD. Amerika od ovog rata ima korist, a EU ima štetu. I to je jedan od problema koji otežavaju konzistentnu politiku prema Ukrajini.

NACIONAL: Ukrajina donosi novi zakon o mobilizaciji jer nema dovoljno vojnika. Treba joj još pola milijuna ljudi. Je li to znak i da je u Ukrajini splasnuo entuzijazam za obranu zemlje i koliki je to problem za Zelenskog?

Činjenica da zemlja koja je napadnuta nema dovoljno vojnika govori o stanovitoj demoralizaciji. Tome je vjerojatno uzrok osjećaj velikog broja građana Ukrajine da teret rata nije podjednako raspoređen na sve. Neki ratuju i ginu, a neki se na ratu bogate. Neuspjeh ukrajinske ofenzive pridonosi utoliko većem osjećaju razočaranja ukoliko su očekivanja od te ofenzive bila nerealno visoka. Zapad je od Zelenskog napravio heroja prije nego što je ofenziva otpočela, a zatim je propustio isporučiti mu sve ono što je za ostvarenje pobjede bilo nužno. Sad je Zelenski krivac za neuspjeh ofenzive premda on ni iz daleka nije jedini koji je za to odgovoran. Pretpostavljam da kod Ukrajinaca sazrijeva svijest da interesi Ukrajine nisu identični interesima Zapada. Zapad želi strateški poraz Rusije, što znači neprihvaćanje ruskih zahtjeva za takvo preoblikovanje sigurnosne arhitekture Europe da Rusija u njoj igra ulogu kakvu je u vrijeme Hladnog rata igrao Sovjetski Savez. Tu je i posebni interes Amerike da onemogući energetsku suradnju Rusije i Europe i Europu učini ovisnom o sebi. Ti američki ciljevi već su ostvareni. Amerika je već sada pobjednik rata u Ukrajini, dok je Europa glavna kolateralna žrtva. Ukrajinci uviđaju pukotine unutar kolektivnog Zapada i strepe da bi daljnje produbljivanje nejedinstva na Zapadu moglo rezultirati problemima u isporuci pomoći Ukrajini. Pretpostavljam da i tu treba tražiti uzroke njihove zabrinutosti.

NACIONAL: Na nedavno održanoj sigurnosnoj konferenciji u Münchenu dominirale su dvije teme – povlačenje ukrajinske vojske iz Avdivke i smrt Alekseja Navaljnog. Što ta dva događaja znače za poziciju Vladimira Putina i za daljnji tijek rata u Ukrajini?

Oslobađanje tih nekoliko desetaka četvornih kilometara – oslobađanje, dakako, iz ruske perspektive – nije bogzna kako veliko postignuće, ali je to rezultat koji je Putinu bio potreban u vrijeme predizborne kampanje. On se svakako želio pohvaliti nekim uspjehom. Meni se čini da je cijena koja je plaćena za taj uspjeh, osobito u gubitku ljudskih života, prevelika. No o tom aspektu se u Rusiji, naravno, neće govoriti za vrijeme izborne kampanje. Što se tiče smrti Alekseja Navaljnog, za tu je smrt apsolutno i nedvojbeno odgovorna vlast u Kremlju. On je u zatvor dospio kao politički zatvorenik, a ruska vlast je odgovorna za živote svih zatvorenika. Činjenica da Kremlj odbija dati konačnu verziju nalaza o uzroku smrti Navaljnog, a i danima je najbližoj rodbini onemogućavala pristup njegovom tijelu, jasno ukazuje na namjeru da se tu nešto zataška i sakrije. Pa čak možda i da se tijelo Navaljnog sahrani ili kremira na nepoznatom mjestu. Verzija udovice Julije Navaljne i njegovih političkih suradnika, kao i opozicijskih predstavnika, je unisona: Putin je ubio Navaljnoga i to je najvjerojatnije istina, koju zasad ne možemo dokazati.

‘Prigožin je mrtav, vlast je stabilizirana i sada se posvećuje jačanju represije. Ankete pokazuju da 80-ak posto ispitanika podržava Putina’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kao i za sve sumnjive smrti disidenata i predstavnika opozicije, Kremlj oštro odbacuje bilo kakvu odgovornost…

Da, zanimljivo je i što ljudi bliski Putinu govore o toj smrti. Recimo, Sergej Mironov, predsjednik stranke Pravedna Rusija, rekao je da oni iz inozemstva koji nisu uspjeli otrovati Navaljnog 2020., sada su ga uspjeli ubiti, i to zato što su znali da će to biti štetno za Rusku Federaciju. Jer, naime, Ruska Federacija mora uložiti znatne napore kako bi se obranila od zloupotrebe te smrti na Zapadu. Dakle, potpuno preokretanje teza. Već sam takav pristup pojačava uvjerljivost interpretacije da je zapravo režim naručio tu smrt. Ako su točne informacije da je nekoliko dana prije smrti Navaljnog došla inspekcija FSB-a u taj zatvor i da su zbog potreba te inspekcije isključene kamere u onom dvorištu u kojem se Navaljni redovito šetao, onda je potpuno jasno što se dogodilo. Ne postoji snimka koja može potvrditi da se on šetao u tom dvorištu baš onda kada mu je navodno naglo pozlilo te je umro. I ta verzija ide na štetu ruskih vlasti. A neki analitičari pronašli su na stranicama predsjednika Ruske Federacije odluku o unapređenju i odlikovanju zamjenika šefa Savezne službe za izdržavanje kazne i smatraju da je to nagrada za „dobro obavljen posao“.

NACIONAL: Nakon dvije godine rata u Ukrajini, ima li uopće šanse da se Putinov režim uruši iznutra? 

Činilo se da je režim ozbiljno uzdrman u vrijeme pobune Jevgenija Prigožina. Tada se doista moglo dogoditi da režim padne jer je jedina organizirana formacija koja je branila Moskvu i Kremlj bila Nacionalna garda, kojoj je na čelu Putinov osobni tjelesni čuvar. Kao što se sjećate, regularna vojska i bezbrojne druge oružane postrojbe koje djeluju u okviru različitih ministarstava nisu ni pokušali zaustaviti Prigožina. Tada se vidjelo koliko je ta vlast krhka ako unutar nje dođe do pobune. To je, međutim, prevladano, Prigožin je mrtav, vlast je stabilizirana i sada se posvećuje jačanju represije protiv opozicije i u tome je vrlo uspješna. Ankete pokazuju da 80-ak posto ispitanika podržava Putina.

NACIONAL: Problem za Ukrajinu je nedostatak streljiva, oružja, ljudstva. EU odobrio 50 milijardi eura pomoći, no ne proizvodi dovoljno oružja, dok američki Kongres – točnije, republikanci – blokira daljnju pomoć Ukrajini. Može li Ukrajina uopće nastaviti obrambeni rat bez američke pomoći?

Može, ali pitanje je uz koju cijenu. Ako bi pomoć trajno izostala, onda bi nestala svaka nada za moguće oslobađanje okupiranih područja. Na koncu će Ukrajina i sama početi proizvoditi neka od sredstava potrebnih za rat. Obraniti ono što trenutno kontrolira ukrajinska vlast jest moguće, ali osloboditi cijeli teritorij, to sama Ukrajina ne može napraviti. Danas je sasvim jasno da Zapad ratom u Ukrajini pokušava postići strateški poraz Rusije. Nije na prvom mjestu interes Ukrajine kao međunarodno priznate države i Ukrajinaca kao njenih građana, nego interes Zapada da Rusiji pokaže da ne može očekivati onu poziciju u sustavu međunarodnih odnosa koju je imao Sovjetski Savez. A ruska službena ideologija je sljedeća: priznaju se samo posljedice rata – dakle, stanje na terenu – a ne drugi događaji u međunarodnim odnosima. Hladni rat nije završio izravnom vojnom konfrontacijom pa prema tome, kažu sadašnji ruski lideri, Sovjetski Savez taj rat i nije izgubio. A Rusija kao pravna sljednica Sovjetskog Saveza ponaša se kao da hladni rat nije završio pobjedom Zapada, ne priznaje da je Sovjetski Savez bio poražen i stoga postavlja ultimativni zahtjev da se sigurnosna arhitektura u Europi vrati na stanje iz 1997. godine, prije nego što su istočnoeuropske zemlje ušle u NATO. Na tom tragu, nanijeti strateški poraz Rusiji znači natjerati je da odustane od tih ambicija. Ruska vlast inzistira na tom svom navodnom pravu i na nepriznavanju političkih posljedica nastalih nakon 1991. godine. I, što je pomalo tragikomično, Putin inzistira na pravu Rusije da bude imperij. Dakle, da obnovi svoju vlast unutar najširih granica koje je Rusija ikada u povijesti imala. Kao u Staljinovo vrijeme.

NACIONAL: Ako Trump pobijedi na izborima, čega se svi pribojavaju, što će to značiti za Ukrajince? 

To će značiti da moraju sa strepnjom očekivati što će Trump dogovoriti s Putinom. Trump pristupa međunarodnim odnosima na jedan vrlo pojednostavljen način. Koji se može sažeti u njegov slogan: America first! Dakle, on kaže – ja sam predsjednik Amerike i meni je stalo prvenstveno do američkih interesa i da Amerika opet bude velika. Kako će on to dokazivati? Pa tako što će preispitati sva dosadašnja savezništva, uključujući i NATO. A to neće značiti samo ono na čemu je opravdano inzistirao, a to je da sve članice moraju izdvajati minimalno dva posto BDP-a za obranu, nego i to da njega ne zanima konsenzus kao način odlučivanja u NATO-u. Amerika bi trebala biti ta koja donosi odluke, a saveznice bi ih trebale ispunjavati. Prave političke pregovore Trump je spreman voditi samo s Putinom, a od svojih saveznika očekivat će da bespogovorno provedu ono što njih dvojica dogovore. U tom pogledu je njegov pristup usporediv s Putinovim. Dakle, važno je ono što dogovore predstavnici velikih država, a male države i mali narodi tome se moraju pokoriti. Budući da se EU nije uspio uspostaviti kao autonomni subjekt međunarodnih odnosa i da se sam ne može braniti, njegove članice spadaju u kategoriju malih država o čijoj sudbini odlučuju velike države, a to su SAD, Kina i Rusija. Uskoro će se tim velikim državama pridružiti Indija.

NACIONAL: Koliko su sukob na Bliskom istoku i humanitarna katastrofa u Gazi – koja bi ako Izrael doista izvede kopneni napad na Rafah, mogla prerasti u rat u cijeloj regiji – odvukli pažnju svjetskih čelnika s Ukrajine? 

Pozornost je u stanovitoj mjeri već prebačena na Bliski istok i Rusija od toga, nedvojbeno, ima koristi. Pravo je čudo da masakr Palestinaca u Gazi već nije prerastao u širi ratni sukob, što bi premijer Netanyahu, čini se, na svaki način želio postići. Budući da Izrael odbija uvažiti interese svog glavnog saveznika SAD-a i da tvrdoglavo ustrajava na ostvarivanju svojih vojnih i političkih ciljeva, situacija na Bliskom istoku je uvelike izvan kontrole. Glavna posljedica toga je spoznaja da Amerika sama ne može biti jamac mira na Bliskom istoku. No SAD zasad odbija pregovarati o zajedničkom nastupu s drugim velikim silama, Kinom i Rusijom, i dok se oni ne dogovore o zajedničkom planu za prekid sukoba, neizvjesnost će samo rasti.

NACIONAL: Premijer Plenković nazvao je sve koji su se okupili na Markovu trgu prosvjedovati protiv navodno proeuropske vlade HDZ-a – rusofilima. Kako vi tumačite tu Plenkovićevu retoriku o proruskim prosvjedima?

Naizgled centristički premijer sve češće se ponaša kao najprizemniji populist. Bio sam na tom skupu, ne samo kao promatrač nego i kao simpatizer, i nisam čuo da je itko spomenuo Rusiju. Do famoznog glasanja u Saboru i do odbijanja Plenkovićeva prijedloga nije došlo stoga što su svi opozicionari bili protiv suradnje s Ukrajinom, nego zato što premijer nije poštovao Ustav. On se, naime, odbio o tome prethodno konzultirati s predsjednikom Republike, na što ga Ustav obvezuje. Kao što sustavno krši Ustav, naš premijer sve češće ignorira i osnovne moralne norme o tome da se javno ne govori neistina. Uporan u svom ne više reduciranom izričaju, nego sve opsežnijem javnom laganju i o stvarima koje su najširoj javnosti poznate, premijer sve otvorenije vrijeđa zdrav razum građana Hrvatske. Njegove floskule o navodnom proruskom opredjeljenju hrvatske opozicije dio su tog repertoara vrijeđanja zdravog razuma onih čije bi glasove htio osvojiti na izborima. Nadam se da mu građani u tom pogledu neće izići u susret.