Barack Obama već je ušao u povijest kao prvi crni američki predsjednik, ali njegovih osam godina u Bijeloj kući ne svode se samo na taj podatak. U dva mandata znatno je izmijenio američku ulogu u svijetu i njezinu unutarnju političku sliku.

“Kako ide s onim oko nade i ‘promjenicama’?”, izrugivala se Sarah Palin, poražena republikanska potpredsjednička kandidatkinja na izborima 2008. godine.

Bilo je to u veljači 2010., jedva godinu dana nakon što je Obama ušao u Bijelu kuću.

Mladi predsjednik obećavao je vedre dane nade i promjena, završetak ideoloških sukoba i krvavih inozemnih ratova, ali se teško nosio s entuzijazmom koji je sam stvorio.

U prvoj godini njegovog mandata bez posla je ostalo četiri milijuna Amerikanaca, stotine su izgubile svoje živote u “vječnim” ratovima u Iraku i Afganistanu, a republikanci i demokrati bili su neorganiziraniji nego ikada.

Obama je pokušavao ublažiti velika očekivanja javnosti.

“Živimo u teškim i nesigurnim vremenima”, rekao je tijekom prvog govora u Kongresu koji je mnoge iznenadio svojim pesimizmom.

No njegova je retorika, koja je često podsjećala na onu Winstona Churchilla ili Johna F. Kennedyja, postavila ljestvicu previsoko.

Nije mu pripomogao niti odbor za dodjelu Nobelove nagrade za mir koji mu je uručio to priznanje svega nekoliko mjeseci nakon što je stupio na dužnost. I sam je bio svjestan prijepora koje je takva odluka izazvala.

Nitko ne može sam

No, Obamine ekonomske mjere dale su rezultate. Gospodarstvo je raslo sporo, ali stalno.

Masivni fiskalni poticaji i nezapamćene monetarne olakšice, ono što je američki ministar financija Tim Geithner nazvao “zidom novca”, ublažili su krizu, no oporavak je bio neujednačen.

Prijetnje od džihadističkih napada i dalje su aktualne, a ratovi u Iraku i Afganistanu traju, no s manjim sudjelovanjem i brojem američkih žrtava.

Obamina obveza da će surađivati s međunarodnom zajednicom, čime se odmaknuo od jednostrane politike svoga prethodnika George W. Busha, i vratiti ugled SAD-u u svijetu priskrbili su mu status rock zvijezde.

Njegov moto da se “nijedna nacija, koliko god bila velika ili moćna, ne može sama nositi sa svim izazovima”, pozdravilo je 200 tisuća obožavatelja na ulicama Berlina 2013. godine.

Povremeno se činilo da će Obama stati na kraj poslijeratnoj američkoj hegemoniji u svijetu.

Američke nacionalne interese definirao je mnogo uže, izbjegavao intervencije, čak i kad su prijeđene zacrtane granice i kad je američki ugled bio narušen.

Biti svjetskim policajcem koštalo je previše novca i krvi. Umjesto toga, Obama se okrenuo svojim saveznicima i rasporedio teret. U Libiji i drugdje, SAD je operacije vodio  “iz pozadine”.

No ta promjena politike dogodila se u problematično vrijeme. Smanjenje američke moći poklopilo se  s jačanjem ratobornosti njezinih rivala, te slabljenjem saveznika u Europi zbog financijskih, društvenih i sigurnosnih pitanja.

Kina i Rusija su u Xi Jinpingu i Vladimiru Putinu dobili najmoćnije vođe od vremena Mao Tse Tunga i Leonida Brežnjeva, a u Turskoj je dugogodišnja prozapadnjačka ostavština Mustafe Kemala Ataturka počela gubiti na snazi.

Nedostaci Obamine doktrine nisu nigdje toliko nemilosrdno postali jasni kao u Siriji, gdje je zbog izostanka američke intervencije poginulo stotine tisuća ljudi.

Kao Reagan i Clinton

Obamin mandat je i kod kuće doživio seizmičke pomake. Američka politika je od devedesetih bila obilježena borbom između desnice i ljevice, konzervativaca i liberala, a njegov će mandat ostati zapamćen kao vrijeme u kojem se ta stranica okrenula.

Međunarodnim konsenzusom o borbi protiv klimatskih promjena Obama je utišao kritike republikanaca i njihovo negiranje  postojanja globalnog zatopljenja.

U samo jednom tjednu u lipnju 2015. Obama je stvorio dojam da je zaustavio “ratove kultura”.

Prvo je odbačena pravna žalba protiv njegovog zdravstvenog zakonodavstva, Vrhovni sud je podržao homoseksualne brakove, te je održao predsjednički govor u slavu Clemente Pinckney, crne propovjednice koju je ustrijelio bijelac, kritizirajući pritom zakon o oružju i nostalgiju za američkim jugom iz prošlih stoljeća.

Zastava Konfederacije, naglasio je tada Obama, “podsjetnik je na sistemsko ugnjetavanje i rasno podjarmljivanje”.

Na izborima 2016., na kojima se traži Obamin nasljednik, borba se vodi na drugačijem terenu. Razlika između desnice i ljevice je nejasna.

Nakon Obame, čini se, politički prijepori će biti ekonomski – globalizam protiv protekcionizma, populizam protiv liberalizma.

Američka unutarnja politika odmaknula se od strančarenja, a čak i najžešći Obamini kritičari priznaju kako su njegovi mandati bili “moralno i etički čisti”.

“Profesor Obama”, kojeg su znali kritizirati da je hladan i distanciran, Ovalni ured napušta s pozitivnim dojmom u javnosti koji je blizu razinama kakve su imali Bill Clinton i Ronald Reagan.

Njegova ostavština nije još u potpunosti definirana, no pri kraju njegovog mandata čak 55 posto Amerikanaca vjeruje da je “ono oko nade i ‘promjenica’” itekako uspjelo.