Objavljeno u Nacionalu br. 421, 2003-12-09

Među američkim vojnicima u Iraku moral je već nizak zbog produženog roka okupacije, a pokolj više od 100 vojnika u studenom dodatno je pogoršao krizu: američke vlasti taje da se više desetaka vojnika ubilo, 1700 ih je dezertiralo, a 7000 je vraćeno kući zbog psiholoških tegoba

Sve više poginulih američkih vojnika, sve više samoubojstava i dezerterstva sve su veći teret za američku vojsku u Iraku. Studeni je po gubicima za Amerikance i njihove saveznike bio najgori mjesec otkad je počeo rat u Iraku, gori nego kad su se proljetos probijali prema Bagdadu. U studenom je poginulo 79 američkih vojnika, 17 talijanskih vojnika i karabinjera, sedmorica španjolskih obavještajaca, dvojica japanskih diplomata, dvojica južnokorejskih državljana, jedan britanski vojnik i jedan poljski pukovnik, sveukupno 109 vojnika i civila. U ožujku, kad su vojne operacije počele, u bitkama s iračkom vojskom poginulo je 65 američkih i 26 britanskih vojnika.

ZAOKRET U POLITICI Amerikanci su tvrdili da u Iraku ne postoje državne institucije, ali sad su spremni predati vlast i povući se POSLJEDICE GUBITAKA Bush vjerojatno neće biti favorit na predsjedničkim izborima prvog utorka u studenome 2004.U srpnju je bilo 46 ubijenih Amerikanaca, u kolovozu 35, u rujnu 31, a u listopadu 42 američka i saveznička vojnika, među kojima i veći broj onih koji su stradali u nesrećama, a ne od neprijateljske vatre. U posljednje vrijeme bilo je i sve manje napada na američke ciljeve, kako tvrdi zapovjednik američkih snaga u Iraku general Ricardo Sanchez, s 35 dnevno pao je na 22 u posljednjem tjednu studenoga. No ti su napadi postali opasniji. Broj poginulih u studenom veći je nego u dva prethodna mjeseca. U studenom su srušena tri američka helikoptera u tri odvojena napada, a umalo i avion za prijevoz paketa američke tvrtke DHL pogođen raketom.

Dok se smanjio broj napada na američke ciljeve, povećao se na snage američkih saveznika u Iraku, na hotele i druga mjesta gdje se okupljaju stranci u Bagdadu i drugim gradovima, a pogotovo na Iračane koji surađuju s Amerikancima. Zbog toga su Amerikanci odlučili povećati broj svojih vojnika u Iraku, kojih sada ima 130.000, pa će sljedećih tjedana poslati još 3000 marinaca. Amerikanci imaju i 10.000 vojnika u Afganistanu, gdje su također u studenom imali žrtava. Tamo je poginulo šest američkih vojnika. U studenom je američka vojska ukupno izgubila 85 vojnika, a to je najveći mjesečni gubitak nakon veljače 1991. kad su u četverodnevnom Zaljevskom ratu poginula 162 američka vojnika.

Ukupno je u Iraku poginulo više od 400 Amerikanaca a ranjeno ih je 2094. U II. svjetskom ratu poginulo je 292.000 Amerikanaca, u Korejskom 26.000, u Vijetnamskom 56.000, no danas je američka javnost, zahvaljujući posebno Kosovskom ratu, u kojem nije poginuo ni jedan Amerikanac, naviknuta da američke vojne operacije prođu bez većih žrtava. Od početka iračkog rata 17. ožujka do 1. svibnja, kad je Bush obznanio kraj ratnih operacija u Iraku, poginulo je 138 američkih vojnika. No sada su se početni gubici utrostručili.

Već prije rata procjenjivalo se da će američka javnost gubitak iznad 300 vojnika smatrati prevelikim. Sada opada i moral američkih trupa. Francuski satirički i informativni tjednik Okovani patak (Canard enchaine) objavio je u posljednjem broju taj podatak da SAD ima velikih problema s disciplinom svojih vojnika u Iraku, da je od početka rata dezertiralo čak 1700 američkih vojnika, među njima i znatan broj onih koji se nisu vratili s odmora. Okovani patak tvrdi da je taj podatak dobio iz francuskih obavještajnih izvora, a oni od “američkog kolege”. Pozivajući se na višeg francuskog diplomata u Washingtonu, Patak tvrdi da je američko zapovjedništvo u Iraku moralo vratiti kući čak 7000 vojnika zbog psiholoških tegobma i drugih bolesti. I američka novinska agencija Associated Press javlja o 17 samoubojstava pripadnika američke vojske, među kojima i dvojice marinaca. No već i taj broj, koji Pentagon priznaje, a koji je možda i upola manji od stvarnoga, izazvao je brojne reakcije. U vojsci službeno tvrde da broj od samo 12 samoubojstava na 100.000 ljudi nije alarmantan, što je manja stopa samoubojstava nego u američkom stanovništvu. No broj samoubojstava u vojsci je uvijek bitno manji nego u općem stanovništvu jer vojna stega utječe i na psihičko stanje vojnika. Da je vrag odnio šalu, pokazuje i to što je Ricardo Sanchez od medicinskog odjela Pentagona zatražio da u Irak hitno pošalje 12 psihijatara i psihologa, stručnjaka za samoubojstva, da utvrde što utječe na povećani broj samoubojstava američkih vojnika u Iraku.

Velika je većina morala ostati u Iraku mnogo dulje nego što su očekivali, pa su i rizici za njihovu sigurnost veći, kao i veći pritisci zbog odvojenosti od obitelji. Većina ih je mislila da će Amerikanci doći, boriti se, pobijediti i otići, a u Iraku su ostali dulje nego što im je itko najavljivao. Očekivali su da će u Iraku ostati najdulje nekoliko mjeseci, a sad će morati ostati godinu dana.

Iako se vojna vlast trudi da omogući kontakte vojnika s obiteljima i prijateljicama telefonom i e-mailom, a mnogi odlaze i na kraće odmore kući, ima mnogo raspada veza i obiteljskih problema zbog dugog izbivanja očeva. Mogućnost svakodnevnog telefoniranja i dopisivanja e-mailom čak nije dobra ako su vijesti iz domovine loše.

Američka vojska nema studija i statističkih podataka o samoubojstvima u Vijetnamskom ratu, što otežava analizu podataka o samoubojstvima američkih vojnika u Iraku. Nekoć se samoubojstvo vojnika tretiralo kao individualan čin, a vojni zapovjednici najčešće su ga smatrali slabošću vojnika, čak i kukavičlukom pred opasnostima i izdajom drugova iz postrojbe. Iako sada zapovjednici na svim razinama uče kako da prepoznaju simptome koji mogu voditi do samoubojstva, ne ponašaju se svi u skladu s tim preporukama. Pripadnik Zelenih beretki koji je trebao ispitivati zarobljenike, a bio šokiran vidjevši tri dana nakon dolaska u Irak razneseno mrtvo tijelo iračkog civila, zbog psihičkog sloma završio je u bolnici. U SAD-u, umjesto da bude liječen, proglašen je simulantom i izdajicom te predan prijekom vojnom sudu. Sud ga je oslobodio optužbe, ali ga je osudio zbog neizvršavanja vojne dužnosti.

Stanje bi se popravilo kad bi Pentagon počeo u većem broju povlačiti američke vojnike iz Iraka i, kao što je najavio, do ljeta smanjio broj vojnika sa sadašnjih 130.000 na 100.000. No pri ovom stupnju nasilja i nesigurnosti u Iraku to će biti moguće samo bude li se našla zamjena za američke vojnike. Američka vlada pokušat će to postići konceptom iz Vijetnamskog rata starijim od 30 godina: 8. studenoga 1969. predsjednik Richard Nixon američkoj je naciji preko televizije obznanio veliku promjenu u američkom angažmanu u Vijetnamu. Slično kao i danas, u SAD-u je tada raslo raspoloženje protiv rata. Bilo je sve više prosvjeda, mediji su se okrenuli protiv rata, a i sve više političara propitivalo je njegovu opravdanost. SAD je u Vijetnamu imao 537.000 vojnika i dotad je poginula 31.000 Amerikanaca. Američka je javnost zahtijevala da se Amerikanci vrate kući, umjesto da ginu u dalekoj zemlji, pa je Nixon u govoru 8. studenoga 1969. najavio “vijetnamizacije Vijetnamskog rata”, jer SAD smatra da svaka zemlja ugrožena komunizmom svoju slobodu treba braniti sama, a SAD će pomoći materijalno i tehnički, ali ne svojim vojnicima. Zato SAD, najavio je Nixon, počinje agresivno jačati južnovijetnamsku vojsku, koja će dobiti najbolju opremu, biti vrhunski uvježbana i treba preuzeti odgovornost za zaštitu svoje zemlje. A broj američkih vojnika smanjivat će se sve dok se svi ne vrate kući.

Ovih se dana u SAD-u mnogo govori o tom Nixonovu govoru, jer je Bush odlučio u Iraku poći istim putem, prema “irakizaciji iračkog rata”. Pretprošlog je tjedna u Bijeloj kući hitno sazvan sastanak na kojem se razmatralo stanje u Iraku i na kojem je zaključeno da situacija za Amerikance nije nimalo dobra. Pokušaji da se u Irak dovuče veći broj vojnika iz trećih zemalja ne uspijevaju. Kongres je obznanio da će već u proljeće, kad će se sadašnje američke postrojbe u Iraku zbog izmjene vojnika vraćati kući, nedostajati vojnika. Dosad su Amerikanci tvrdili da u Iraku još ne postoje državne institucije i političke snage koje bi bile spremne preuzeti upravljanje zemljom, pa se govorilo da će Amerikanci upravljati tom zemljom još barem dvije godine, dok se ne napiše novi ustav i ne provedu izbori, ojačaju institucije i stvore nove iračke sigurnosne snage. Prije tri tjedna objavljeno je da će Amerikanci prepustiti upravu Iračanima već u lipnju 2004. U sklopu “irakizacije” najavljuje se i ubrzano regrutiranje i uvježbavanje iračkih sigurnosnih službi, jer bi one hitno trebale preuzeti mnoge poslove od Amerikanaca. Najavljena je i posebna iračka postrojba za borbu protiv pobunjenika.

Dakako, prvog utorka u studenome 2004. održavaju se američki predsjednički izbori. Bush vjerojatno neće biti favorit, kako se najavljivalo nakon terorističkog napada 11. rujna 2001.. Demokratski kandidati, koji zbog njegove iračke politike kritiziraju Busha, sve su uvjerljiviji i Bush bi svakako želio izbjeći da se žrtve Amerikanaca u Iraku umnožavaju u predizbornom razdoblju.

Nixon je tri godine nakon zaokreta prema “vijetnamizaciji” ponovno izabran za predsjednika na izborima 1972., ali njegova politika ipak je propala. SAD je nakon spomenutog Nixonova govora snažno materijalno i tehnički pomagao južnovijetnamskoj vojsci, koja je do 1972. narasla na 429.000 odlično uvježbanih vojnika u 120 pješačkih, 58 topničkih i 11 oklopnih bataljuna u 11 divizija. Bilo je i 43.000 mornara na 1680 južnovijetnamskih ratnih brodova te 51.000 zrakoplovaca, koji su od SAD-a dobili 1000 letjelica, od toga 500 modernih helikoptera. Južnovijetnamska vojska je od početka 70-ih samostalno ratovala a Amerikanci su se uglavnom povukli, osim 47.000 savjetnika i logističara. Ipak su Amerikanci i dalje bili žrtve atentata i napada na svoja zdanja. No u rano proljeće 1975. južnovijetnamska vojska ipak je poražena, skupa s američkom politikom u Vijetnamu, gdje je poginulo 56.146 Amerikanaca, 25.000 nakon što je Nixon proglasio “vijetnamizaciju”.