Objavljeno u Nacionalu br. 637, 2008-01-29

AMERIČKI vojni obavještajac hrvatskog podrijetla Ivan Šarac svjedočit će u haaškom procesu Anti Gotovini o akciji ‘Oluja’, koju je kao predstavnik duboko involviranih Amerikanaca pratio iz Glavnog stožera HV-a

Najava svjedočenja umirovljenoga američkog dočasnika i vojnog obavještajca hrvatskog podrijetla Ivana Šarca, inače pomoćnika američkog vojnog izaslanika Richarda C. Herricka u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, na suđenju generalu Anti Gotovini, mogla bi imati veliki značaj za obranu optuženoga generala, ali isto tako može izazvati brojne međunarodne posljedice.

Među ostalim, to bi značilo da je SAD prvi put od završetka “Oluje” spreman svjedočiti u korist hrvatskih generala, te rasvijetliti vlastitu ulogu i okolnosti koje su dovele do pokretanja akcije Hrvatske vojske, a time zaštititi hrvatsku državu od optužbi za zločinački pothvat i namjerno protjerivanje Srba.

Američki obavještajac Ivan Šarac, višestruko odlikovan zbog brojnih obavještajnih pothvata u prikupljanju informacija od ljudi na terenu, čime je nedavno zaslužio i mjesto u kući slavnih američkih obavještajaca, ne bi se mogao pojaviti na suđenju generalu Anti Gotovini bez odobrenja američke službene politike. Osim toga, ako SAD dopusti Ivanu Šarcu svjedočenje u korist obrane generala Gotovine, onda bi lako moglo doći i do svjedočenja najviših američkih vojnih i obavještajnih dužnosnika, čime bi se dogodio i presedan da SAD prvi put nakon Drugog svjetskog rata zbog posljedica ratnih sukoba svjedoči u korist jedne države ili pojedinca.

Može se očekivati da bi takav potez SAD-a naišao na odobravanje hrvatskog državnog vrha, a zauzvrat, Hrvatska bi mogla s SAD-om potpisati bilateralan sporazum o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu, poznatiji kao članak 98., premda potpisivanje takvog sporazuma ne odobrava EU. Međutim, takav scenarij je moguć ako EU nastavi s pritiskom na Hrvatsku oko ZERP-a i usporavanjem pregovora nekoliko država, a Hrvatska zaigra na američku kartu.

Ivan Šarac je u potpunosti bio uključen u sve pripreme za izvođenje vojno-redarstvene operacije “Oluja” koja je rezultirala slomom srpske paradržave na hrvatskom teritoriju. Bio je u iznimno dobrim odnosima s generalom Gotovinom i često se susretao s njim izravno na bojištu. Također, često je kontaktirao i s Krešimirom Ćosićem, tadašnjim zamjenikom ministra obrane Gojka Šuška, te Đurđom Šušak. Premda su mnogi hrvatski časnici s kojima se susretao smatrali da je zbog svog hrvatskog podrijetla izabrao stranu u ratu i posve mu otvoreno pričali i o onome što je možda i bila stroga tajna, Šarac je, prema mišljenju nekolicine hrvatskih generala s kojima je Nacional pričao ovih dana, ipak bio veliki profesionalac i američki vojnik prije svega, te nije pokazivao emocije u svom poslu.

Dok je tadašnji vojni izaslanik u Hrvatskoj potpukovnik Richard C. Herrick kao profesionalni diplomat ipak morao biti oprezan u svojim nastupima i ne pojavljivati se previše na osjetljivim točkama bojišta, njegov pomoćnik Ivan Šarac je kao obavještajni operativac više vremena provodio na terenu s hrvatskim zapovjednicima nego u Zagrebu. Šarac se u službenim razgovorima izražavao o “Oluji” kao o besprijekorno izvedenoj vojnoj operaciji te je to razlog zbog čega bi ga Gotovinina obrana voljela vidjeti kao svjedoka u Haagu.

Richard C. Herrick i Ivan Šarac tijekom operacija “Bljesak” i “Oluja” bili su pozivani u Glavni stožer Hrvatske vojske odakle su se vodile operacije HV-a. Odande su neprekidno pratili događaje na terenu, a cijela “Oluja” u realnom je vremenu prenošena preko satelita u Pentagon, gdje i danas postoje njezine snimke koje su snimile američke bespilotne letjelice Predator. Šarac je zaslužan za prvi kontakt između Hrvatske i SAD-a na najvišoj obavještajnoj razini još 1992., kad je na čelu američke vojno-obavještajne agencije DIA-e bio general James Clapper. Ivan Šarac je sa 17 godina emigrirao u SAD. U američku vojsku se prijavio 1966. Tijekom godina provedenih u vojnoj službi specijalizirao se za obavještajne poslove, te je 1983. raspoređen u 518. vojno-obavještajnu bojnu sa sjedištem u Fort Braggu. Postavljen je na čelo tima za ispitivanje ratnih zarobljenika i prebjega, te je nakon kraćeg vremena premješten u 18. vojno-obavještajnu skupinu koja se nalazila u Njemačkoj, odnosno u Münchenu i Augsburgu gdje je predvodio prikupljanje obavještajnih informacija od vojnih prebjega iz istočnog bloka.

Istovremeno, dok je bio u 18. vojno-obavještajnoj bojni, dragovoljno se pridružio obavještajnim postrojbama u Pustinjskoj oluji gdje je bio zadužen za nadzor ispitivanja 12 tisuća iračkih ratnih zarobljenika. Odmah po povratku u Njemačku dodijeljen je američkom vojnom izaslanstvu u Beogradu otkuda je alarmirao američku obavještajnu zajednicu o velikoj mogućnosti za izbijanje ratne krize na području bivše Jugoslavije. Zbog vrlo kvalitetnih obavještajnih informacija koje je prikupio s područja bivše Jugoslavije početkom 90-ih, njegova je postrojba dobila posebno priznanje američkog Ministarstva obrane i američke obavještajne zajednice.

Nakon početka rata u nekadašnjoj Jugoslaviji poslan je u Zagreb kao pomoćnik Richardu C. Herricku. U Zagrebu je u američkom veleposlanstvu zajedno sa Šarcem radila i njegova supruga Theresa, koja je također radila na obradi obavještajnih informacija. Bračni par Šarac je u američkoj obavještajnoj zajednici bio jedini bračni par koji je ukupno četiri puta nominiran za odličje. Na kraju oboje su ga dobili dva puta, i to od šefa CIA-e za osobito uspješno prikupljanje obavještajnih informacija od ljudskih izvora tzv. HUMINT. Dolaskom Šarca u Zagreb 1992. i nakon uspješne uspostave prvih kontakata, počela je svojevrsna “trgovina” između dviju tajnih službi. Hrvatska je tajna služba DIA-i dala ruske podvodne mine od 500 kilograma i ruska torpeda, a zatim i kripto-zaštitne uređaje koje je koristila JNA, odnosno ruska vojska. Oružje se u SAD prebacivalo sa splitskog aerodroma. Isto tako hrvatska tajna služba je otkrila tvornicu bojnih otrova u Bijelome Polju kod Mostara, koju su Srbi izmjestili u Srbiju.

To je bio tek početak suradnje, pri čemu je SAD odmah isporučio opremu za prisluškivanje koja je bila usmjerena prema Srbiji i Crnoj Gori uz istovremeno snimanje 20.000 telefonskih razgovora. Prije “Oluje” trebalo je provesti akcije “Ljeto ‘94.” i “Zima ‘95.”. U planiranju operacije dolaska hrvatskih snaga iznad Knina SAD je pomogao u obavještajnom dijelu operacije.
Da bi se točno mogao planirati prodor preko bosanskih planina u zaleđe Knina, trebalo je mnogo informacija o kretanju srpskih postrojbi, sustavu veza, kripto-zaštiti, postavljenim topovskim punktovima. Budući da je SAD više zanimala situacija u BiH nego u Hrvatskoj, tražio je od Hrvatske da mu se omogući instaliranje vojne baze s bespilotnim letjelicama. Odabran je otok Brač, koji se mogao dobro čuvati. Tamo je bila stacionirana sva oprema i ljudstvo predvođeno stručnjacima CIA-e s bespilotnim letjelicama dugog dometa, koji su pokrivali cijelu BiH do srpskog koridora na Savi.

U njenom dometu je bilo i cijelo područje Krajine u Hrvatskoj. Nakon što je njemački vojni izaslanik razotkrio bazu, infrastruktura je premještena u Šepurine pokraj Zadra. Iz Šepurina se bespilotnim letjelicama pokrivao svaki dio Krajine i BiH. Amerikanci su imali prešutni dogovor s HV-om da im ustupe sve snimke terena i srpskih trupa, a u realnom vremenu slika se izravno preko satelita prebacivala u Pentagon.

Uoči akcije “Bljesak”, koja je trebala biti generalna proba za akciju “Oluja”, točno u ponoć 1. svibnja 1995. šest sati prije početka operacije, u MUP su pozvani Herrick i Šarac te su bili obaviješteni da planirana akcija počinje za nekoliko sati. U MUP-u je točno u ponoć bio ustrojen stožer operacije “Bljesak” koji se ujutro u šest sati prebacio u MORH. Kako se selio štab, tako se s njime selio i američki vojni izaslanik Herrick sa Šarcem.

On je kontinuirano tražio izvještaje o događanjima na bojištu i slao ih izravno u Bijelu kuću. Svakoga jutra američki predsjednik Bill Clinton bio je obaviješten o svakom detalju operacije. Amerikance je oduševio način na koji je proveden “Bljesak”, i shvatili su da je to izvrstan model suradnje s Hrvatima, koji bi mogao biti odlučujući u borbi protiv Miloševića u Bosni i Hercegovini, te na kraju i njegovo uklanjanje s vlasti. Pentagon je cijelu akciju koordinirao preko Richarda Herricka, a akciju CIA-e koordinirao je Mark E. Kelton, šef ispostave CIA-e u Zagrebu, koji je blisko surađivao s Miroslavom Tuđmanom, tada šefom HIS-a.

Amerikanci su u vrijeme pripremanja “Oluje” opskrbljivali HV podacima o kretanju Srba u Krajini i pokretima JNA na istočnoj granici s Hrvatskom. Bojali su se da će Milošević napraviti protuudar s dvjema tenkovskim brigadama u istočnoj Slavoniji ako se na južnom bojištu krene na Knin. Intenzivnim slušanjem komunikacije Beograd – Knin, te u samoj Srbiji, zaključilo se da protuudara ipak neće biti.

Uoči “Oluje” ponovo je u stožer operacije pozvan američki vojni izaslanik, a u njegovoj pratnji opet je bio Ivan Šarac. Dan ili dva prije “Oluje” Herricka, koji je pripremao “Oluju” s hrvatskim časnicima te u ime Billa Clintona odobrio operaciju, zamijenio je pukovnik John Sadler. Točno u ponoć 4. kolovoza 1995. došli su u ratnu dvoranu Glavnog stožera Hrvatske vojske i odande neprekidno pratili događaje na terenu.

Ovaj put cijela operacija “Oluja” u realnom je vremenu prenošena preko satelita u Pentagon, gdje i danas postoje njene snimke.

SAD je bio vrlo zadovoljan brzinom provedene akcije i njenim rezultatima, koji su omogućili munjevit ulazak HV-a u BiH i prodor do Banje Luke te na kraju pristanak Beograda na Dayton. Američki nadzor i zadovoljstvo kompletnom operacijom poslije je bilo potvrđeno i izjavama da je sve u operaciji bilo dobro izvedeno, te se na račun toga intenzivirala američko-hrvatska suradnja na obavještajnom i vojnom polju. General pukovnik Patrick Hughes, Clapperov nasljednik na čelu DIA-e, posjetio je Hrvatsku, intenzivirala se suradnja u sektoru elektroničkog izviđanja prema Srbiji i Crnoj Gori, osobito radi sprječavanja Miloševićeve intervencije u Crnoj Gori. Bivši ministar obrane Gojko Šušak odlikovao je Ivana Šarca 13. siječnja 1998. godine.

SURADNJA TAJNIH SLUŽBI

Šarac je zaslužan za prvi kontakt između Hrvatske i SAD-a na najvišoj obavještajnoj razini još 1992., kad je na čelu američke vojno-obavještajne agencije DIA-e bio general James Clapper. Hrvatska je tajna služba DIA-i dala ruske podvodne mine i ruska torpeda, a zatim i kripto-zaštitne uređaje. Šef CIA-e tražio je od Hrvatske da mu se omogući instaliranje baze s bespilotnim letjelicama. Na Braču je bila stacionirana sva oprema i stručnjaci CIA-e s bespilotnim letjelicama.