Objavljeno u Nacionalu br. 497, 2005-05-24

Sjedinjene Američke Države aktivno su surađivale u pripremi Oluje, nadzirale je i direktno inicirale: zeleno svjetlo predsjednika Billa Clintona prenio je tadašnji vojni ataše u Zagrebu, a akciju su u realnom vremenu putem video nadzora pratili američki obavještajni časnici

Sjedinjene Američke Države nisu samo nadzirale kompletnu akciju “Oluja”, nego su i aktivno surađivale s Hrvatskom vojskom na njenoj pripremi, te je na kraju i izravno inicirale. Zeleno svjetlo Bijele kuće, odnosno predsjednika Billa Clintona za akciju “Oluja” prenio je potpukovnik Richard C. Herrick, tadašnji vojni ataše SAD-a u Zagrebu. Nekoliko dana prije početka “Oluje” Herrick je posjetio Markicu Rebića, koji je uz Miroslava Tuđmana, tada ravnatelja HIS-a, i Miru Međimurca, tada šefa SIS-a, najintenzivnije komunicirao s američkim vojnim i obavještajnim službama, zbog čega je 1996. i dobio od Petera Galbraitha, tadašnjeg ambasadora SAD-a u Zagrebu, Meritorius Service Medal. Herrick je Rebiću predao poruku da SAD nema ništa protiv toga da operacija “Oluja” počne, te da mora biti “čista i brza”, odnosno da treba završiti u pet dana. Rebić je, kako Nacional doznaje, bio iznenađen što je tako važna politička i vojna poruka prenesena na takvoj razini, te je o Herrickovu posjetu odmah pismenim putem izvijestio državni vrh, o čemu i danas postoji svjedočanstvo u arhivima. Pritom je važno napomenuti da je u toj liniji “zapovijedanja” u potpunosti bio izbačen veleposlanik Peter Galbraith, te da je poruka bila prenesena od predsjednika Clintona, Anthonyja Lakea, tada savjetnika za nacionalnu sigurnost, i Williama Perryja, ministra obrane, preko Rebića do ministra Gojka Šuška i predsjednika Tuđmana.

To je bio vrhunac međusobne suradnje SAD-a i Hrvatske, koja se počela razvijati 1992., na početku srpsko-muslimanskog rata. Clinton je 1995. bio pred drugim izborima, a Bob Dole bio je republikanski predsjednički kandidat koji je tražio da Kongres donese odluku o ukidanju embarga na oružje za muslimane u BiH. Clintonu je regija postala bitna zbog unutarnjih stvari u SAD-u i njegova opstanka na vlasti. U strategiji rješavanja krize odlučili su iskoristiti Hrvatsku da se preko nje udari po srpskim snagama u BiH, stoga je i potpisana Splitska deklaracija Izetbegović – Tuđman, koja je dopuštala ulazak HV-ovih snaga pod komandom Ante Gotovine u BiH te suradnju s Armijom BiH. Da bi se mogla ostvariti ta operacija, HV je morao doći na Dinaru iznad Knina i operacijom “Oluja” osloboditi Krajinu, te se odmah prebaciti svojim jedinicama u BiH kako bi se stisnulo Srbe i prisililo Miloševića na potpisivanje mirovnog sporazuma u Daytonu. To je bila Clintonova borba s vremenom, jer mu je trebalo brzo rješenje krize kako bi zaustavio Doleovu inicijativu i pred svojim se biračima pokazao kao odlučan predsjednik koji može riješiti i tako velike krize kao što je bila ona na tlu bivše Jugoslavije, a čije su strahote svaki dan bile prikazivane na CNN-u i drugim velikim američkim TV postajama. Da ne bi imao na leđima Engleze i Francuze, Clinton je zaobišao klasičnu diplomaciju, kako bi u slučaju neuspjeha mogao tvrditi da u tome nije sudjelovao. No budući da je akcija, koju je u njegovo ime vodio Richard Holbrooke, dobro završila, obojica su je u svojim knjigama istaknuli kao vrlo uspješnu.Suočen s teškim stanjem u Hrvatskoj i BiH pred izbore za drugi mandat, američki predsjednik Bill Clinton odlučio je pomoći hrvatski napor za solobađanje teritorija: preko svog vojnog atašea u Zagrebu aktivno je pripremio i sudjelovao u operaciji Oluja

Prvi kontakti na najvišoj obavještajnoj razini počeli su 1992., kad je na čelu DIA-a (Defence Intelligence Agency ? Vojna obavještajna agencija) bio general James Clapper. U Hrvatskoj su njegovi ljudi bili potpukovnik Richard Herrick i njegov pomoćnik Ivan Šarac. Šarac je imao čin narednika četvrtoga reda, najviši koji je kao dočasnik mogao imati. Bio je hrvatskoga podrijetla, a sa 17 godina emigrirao je u SAD. Nakon nekoliko godina prijavio se u vojsku te je na početku sukoba u bivšoj Jugoslaviji poslan u Zagreb jer je poznavao prilike i znao jezik. Potpukovnik Herrick bio je inženjer građevine, no s vremenom je postao vrlo visoko pozicioniran u američkoj vojnoj službi i osoba kojoj je Clapper najviše vjerovao. Ubrzo je počela svojevrsna “trgovina” između dviju službi. Hrvatska je služba DIA-u dala ruske podvodne mine od 500 kilograma i najmodernija ruska torpeda, a zatim i kripto zaštitne uređaje koje je koristila JNA, odnosno ruska vojska. Oružje se u SAD prebacivalo sa splitskog aerodroma. Kada se obavljao transport, blokirao se cijeli aerodrom, Herculesi C-130 slijetali su tijekom noći, oružje se tovarilo i pod najvećom zaštitom otpremalo u SAD ili u neku njihovu europsku bazu. Isto tako hrvatska služba je otkrila tvornicu bojnih otrova u Bijelome Polju kod Mostara koju su Srbi izmjestili u Srbiju. To je bila tako dobro prikrivena tvornica da za nju nije znao čak ni general Bienefeld koji je bio najveći stručnjak za bojne otrove u Hrvatskoj.  Pomoću nađenih uzoraka američki stručnjaci su otkrili sve vrste otrova koji su se tamo proizvodili te se eventualno prodavali Iraku i drugim potencijalnim neprijateljima SAD-a. To je bio tek početak suradnje, pri čemu je SAD odmah isporučio opremu za prisluškivanje koja je uperena prema Srbiji i Crnoj Gori mogla istodobno snimati 20.000 telefonskih razgovora. Ta je suradnja obavljena s američkim NSE-ijem.

Prije “Oluje” trebalo je provesti akciju Ljeto ’94. i Zima ’95. U planiranju operacije dolaska hrvatskih trupa iznad Knina SAD je pomogao u obavještajnom dijelu operacije. Da bi se točno moglo planirati prodor preko bosanskih planina u zaleđe Knina, trebalo je mnogo informacija o kretanju srpskih trupa, sustavu veza, kripto zaštiti, postavljenim topovskim punktovima. Budući da je SAD više zanimala situacija u BiH nego u RH, tražio je od Hrvatske da mu se omogući instaliranje vojne baze s bespilotnim letjelicama. No osnovni uvjet je bio da to bude najstrože čuvana tajna, kako ne bi izgledalo da se SAD stavlja na jednu stranu u tome ratu. Odabran je otok Brač, koji se mogao dobro čuvati. Tamo su bili stacionirani sva oprema i ljudstvo predvođeno CIA-inim stručnjacima s bespilotnim letjelicama dugog dometa, koji su pokrivali cijelu BiH do srpskog koridora na Savi. U njenom dometu je bilo i cijelo područje krajine u Hrvatskoj. U to vrijeme nitko u Hrvatskoj nije znao što se zapravo događa i skriva na Braču. To nisu znali ni američki saveznici Nijemci, koji su tamo 1. siječnja 1994. poslali svog vojnog atašea. On je unajmio rent-a-car i došao do vanjske ograde baze te počeo snimati, misleći da je na samu Novu godinu budnost u bazi popustila. No brzo su ga uočili i SIS ga je uhitio. Tek kad je došao Gotovini na ispitivanje, vidjelo se da je riječ o njemačkom vojnom atašeu Hansu Schwanu, stacioniranom u Zagrebu.

Nakon tog događaja cijela baza je prebačena u Šepurine pokraj Zadra, te je oko nje postavljena trostruka linija zaštite. Oprema iz SAD-a dovozila se preko noći, a iz Šepurina se bespilotnim letjelicama pokrivao svaki kutak Krajine i BiH. Amerikanci su imali prešutan dogovor s HV-om da im ustupe sve snimke terena i srpskih trupa, a u realnom vremenu slika se izravno preko satelita prebacivala u Pentagon. U prostorijama s ekranima neprestano su cijelu situaciju nadgledala tri američka i tri hrvatska časnika.

Uoči akcije “Bljesak”, koja je trebala biti generalna proba za akciju “Oluja”, točno u ponoć, šest sati prije početka operacije, u MUP su pozvani Herrick i Šarac te su bili obaviješteni da planirana akcija počinje za nekoliko sati. U MUP-u je točno u ponoć bio formiran štab operacije “Bljesak” koji se ujutro u šest sati prebacio u MORH. Kako se selio štab, tako se s njime selio i američki vojni ataše. On je neprestano tražio izvještaje o događanjima i slao ih izravno Clintonu u Bijelu kuću. Svakoga jutra američki predsjednik je bio obaviješten o pripremi i svakome djeliću operacije. Amerikance je oduševio način na koji je proveden “Bljesak”, shvatili su da je to izvrstan model suradnje s Hrvatima, koji bi mogao biti odlučujući u borbi protiv Miloševića u BiH te na kraju i njegovo uklanjanje s vlasti. Pentagon je cijelu akciju koordinirao preko Richarda Herricka, a CIA-inu akciju koordinirao je Marc Kelton, šef ekspoziture CIA-e u Zagrebu, koji je usko surađivao s Miroslavom Tuđmanom, tada šefom HIS-a.

Amerikanci su u vrijeme pripremanja “Oluje” opskrbljivali HV podacima o kretanju Srba u Krajini i pokretima JNA na istočnoj granici s Hrvatskom. Bojali su se da će Milošević napraviti protuudar s dvije tenkovske brigade u istočnoj Slavoniji ako se na južnom bojištu krene na Knin. Intenzivnim slušanjem komunikacije Beograd ? Knin, te u samoj Srbiji, došlo se do zaključka da do protuudara ipak neće doći. Rizično je bilo da Srbi iz samoga Knina ne krenu u napad kada Gotovina s jedinicama dođe na Dinaru iznad Knina. Da su bespilotne letjelice i prisluškivanja pokazivala ofenzivne pokrete trupa, “Oluja” bi počela desetak dana prije.

U noći s 3. na 4. kolovoza 1995. hrvatskim jedinicama bila je izdana zapovijed da se između ponoći i četiri sata ujutro isključe svi telekomunikacijski uređaji. Poslije se saznalo da su Amerikanci iskoristili to vrijeme za ometanje i uništavanje srpskih telekomunikacijskih uređaja elektroničkim putem. HV-u je preostalo samo sat vremena, od četiri do pet ujutro, da se služi radiovezom i koordinira akciju. Uoči “Oluje” ponovo je u štab operacije pozvan američki vojni ataše. U njegovoj pratnji opet je bio Ivan Šarac. Dan ili dva prije “Oluje” Herricka, koji je pripremao “Oluju” s hrvatskim časnicima te dao u ime Clintona zeleno svjetlo za operaciju, zamijenio je pukovnik John Sadler. Točno u ponoć došli su u Operativni štab u MORH-u i odande neprekidno pratili događaje na terenu. Ovaj put cijela operacija “Oluja” u realnom je vremenu prenošena preko satelita u Pentagon, gdje i danas postoje njene snimke. Signal koji je išao prema satelitu od Amerikanaca je preuzimao i HV, te se pomoću tih snimaka moglo u milimetar kontrolirati topovsku paljbu po srpskim položajima na Crvenoj zemlji u okolici Knina, gdje je bila smještena kasarna vojske tzv. RSK-a. Uz uništavanje srpskih komunikacija elektroničkim putem, vojska SAD-a je i vojno djelovala po srpskim položajima, kada je raketirala protuavionsku bateriju nadomak Knina koja je radarskim snopom obasjala američke borbene avione koji su nadlijetali područje borbi. Ta je vijest bila objavljena samo jednom, i to na vijestima u 18 sati. Nakon toga je SAD uputio oštar prijekor zbog objavljivanja te vijesti, te poslije ona više nikada nije ponovljena. U službeno američko objašnjenje raketiranja nitko nije povjerovao, nego i danas vlada uvjerenje da se radilo o direktnoj američkoj pomoći HV-u, samo što se to ni deset godina nakon “Oluje” ne smije priznati zbog odnosa SAD-a s Velikom Britanijom, koja je imala potpuno drukčiju koncepciju rješavanja pitanja na Balkanu. A ima je i danas ima.

SAD je bio oduševljen brzinom i čistoćom provedene akcije i njenim rezultatima, koji su omogućili munjevit ulazak HV-a u BiH i prodor skroz do Banje Luke te na kraju pristanak Beograda na Dayton. Američki nadzor i zadovoljstvo kompletnom operacijom poslije je bilo potvrđeno i izjavama da je sve u operaciji bilo izvedeno u redu, te se na račun toga intenzivirala američko-hrvatska suradnja na obavještajnom i vojnom polju. General pukovnik Patrick Hughes, Clapperov nasljednik na čelu DIA-a, posjetio je Hrvatsku, intenzivirala se suradnja u sektoru elektroničkog izviđanja prema Srbiji i Crnoj Gori, razmjenjivale su se sve ostale informacije, MPRI je počeo intenzivniju obuku Hrvatske vojske, Rebić je dobiva orden.

Godine 1997. prvi put se spomenulo da bi hrvatski časnici zbog onoga što se dogodilo u “Oluji” i nakon nje mogli biti optuženi pred Haaškim sudom. SAD je odmah reagirao i u desetak razgovora tražio od haaške tužiteljice da ne dira akciju “Oluja” koja je vojnički potpuno čista operacija, doznao je Nacional od visokog diplomatskog izvora. U to vrijeme javio se i problem izručenja Mladena Naletilića Tute u Haag, te je SAD obećao Hrvatskoj da Haag neće podizati tužbe zbog događaja u “Oluji” ako se on izruči. Naletilić je isporučen, a Carla Del Ponte je izigrala američku administraciju i počela sa zahtjevima za ispitivanjem hrvatskih generala kao osumnjičenika u vezi s “Olujom”. SAD je bio konsterniran, no to nije smio pokazati, nego je tihom diplomacijom pokušao riješiti stvar. To mu do danas nije pošlo za rukom. Stoga bi bilo jako dobro kada bi Haag od Pentagona zatražio sve snimke koje su snimile bespilotne letjelice tipa “Predator” za vrijeme i nakon “Oluje”. Isto tako, da se ustanovi cjelokupna istina, u Haagu bi trebali svjedočiti svi visoki američki vojni i obavještajni časnici, koji su bili umiješani u cjelokupnu operaciju koja je na kraju zaustavila rat na cijelome području i zbacila Miloševića s vlasti. Za zločine poslije operacije znaju se krivci i oni moraju odgovarati pred sudom, kao što su to trebali već prije sedam, osam ili devet godina. Da se to učinilo tada, Carla Del Ponte danas ne bi imala nikakve karte u rukavu, a Hrvatska ne bi imala takvih problema da se cijela operacija proglašava “zločinačkim pothvatom”, i cijeli tadašnji državni vrh “zločinačkom organizacijom”.