Objavljeno u Nacionalu br. 553, 2006-06-19

TATJANA LORKOVIĆ kuratorica je Slavenske, istočnoeuropske i srednjoazijske biblioteke na elitnom američkom sveučilištu Yale

Tatjana Lorković već je dugi niz godina kuratorica Slavenske, istočnoeuropske i centralnoazijske biblioteke na sveučilištu Yale, treće po veličini knjižnice u SAD-u. Po broju svezaka nadmašuju je još samo harvardska i Kongresna (nacionalna) knjižnica u Washingtonu. S 22 specijalizirane zbirke, upravo je biblioteka osnova Yalea, slavnog sveučilišta osnovanog prije 300 godina, a njena okosnica je Sterling Memorial Library u kojoj radi Tatjana Lorković. Na svom radnom mjestu, u golemoj gotičkoj sobi obloženoj drvom s raskošnim vitrajima i antiknim, izrezbarenim namještajem Tatjana Lorković radi već 17 godina. Dio knjižnice kojem je na čelu ima više od 900.000 knjiga, mnogo mikrofilmova i bogatu digitaliziranu arhivu, a među knjigama ima i starih rukopisa hrvatskih autora, poput djela Ruđera Boškovića te onog “O plovidbi” dubrovačkog pisca iz 15. stoljeća Benedikta Kotruljevića. Ovogodišnji budžet samo za Slavensku, istočnoeuropsku i centralnoazijsku kolekciju iznosio je, kaže Tatjana Lorković, milijun dolara. Bio je tako velik i zbog otkupa velikog arhiva Sovjetske komunističke partije na 11.100 koluta mikrofilmova, koji je stajao pola milijuna dolara. Toliko se, prosječno, godišnje potroši na kolekciju.

Tatjana Lorković trenutačno boravi u Hrvatskoj, na Hvaru. Nakon što je u Zagrebu posjetila rodbinu te knjižnice s kojima surađuje, tamo se uputila kako bi sudjelovala u radu Yaleove ljetne škole koja je počela 3. lipnja u Lucićevu ljetnikovcu. Takve se škole u cijelom svijetu održavaju samo u Parizu, Londonu, Sankt Peterburgu i Singaporeu, a ove su godine prvi put organizirane još i u Pekingu te – Hvaru. Za dovođenje studenata tog uglednog sveučilišta na Hvar, koji će mjesec dana učiti o Hrvatskoj i Mediteranu, zaslužan je književni povjesničar Slobodan Prosperov Novak, koji već pet godina na Yaleu predaje hrvatski jezik i književnost. Važnost takvog događaja za Hrvatsku, govori Tatjana Lorković, ne treba isticati, a o samoj školi kaže: “Te ljetne škole dio su regularne nastave za koje studenti plaćaju školarinu te za njih dobivaju određeni broj bodova koje skupljaju kako bi diplomirali. Njihova je svrha omogućiti studentima koji žele vidjeti druge zemlje da ih ne posjećuju isključivo kao turisti, nego da ih dožive kroz nastavu o toj zemlji. Ideju da se takva škola organizira i na Hvaru dao je Slobodan Prosperov Novak, koji je za njezinu realizaciju zagrijao organizatore. Očekivali smo da će se za nju prijaviti desetak studenata, ali se javilo čak dvadeset i dvoje dodiplomaca Yalea raznih nacionalnosti. To je velik broj zainteresiranih jer Yale nije veliko sveučilište – ima desetak tisuća studenata, od kojih je samo pet tisuća dodiplomaca. Zato imamo razloga očekivati da će se ta škola na Hvaru održavati i idućih godina, kao što je bio slučaj i sa svim ostalima. Škola je specifična po tome što će studenti boraveći na Hvaru od lokalnih predavača učiti o Hrvatskoj, a vikendom će ići na razne izlete. Svaki je dan dva sata posvećeno hrvatskom jeziku.

Studenti uče njegove osnove. U tome ću i ja sudjelovati. Pomagat ću im u pretraživanju bogate Yaleove arhive dostupne na internetu. Škola svakog studenta stoji 4400 dolara, uz što plaćaju i smještaj i hranu, a glavni predavači su im Slobodan Prosperov Novak i Ivo Banac, također dugogodišnji predavač na Yaleu.” Tatjana Lorković u Zagrebu je diplomirala jugoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu, a u Sjedinjenim Državama se, prisjeća se, našla sasvim slučajno. Za to je bio zaslužan njezin tadašnji suprug Hrvoje Lorković. On je kao zaposlenik zagrebačkog Instituta za medicinska istraživanja u SAD-u dobio postdoktorsku stipendiju te ondje izgradio uspješnu znanstvenu karijeru. Njezino djevojačko prezime je Bujas, sestrična je anglista Željka Bujasa, akademika, autora modernog englesko-hrvatskog rječnika i prvog hrvatskog veleposlanika u Britaniji. Majka je troje djece koja žive u SAD-u. Kći Maja urednica je u farmaceutskom listu, živi u New Yorku i udana je za inženjera Davida Burkea s kojim ima dvoje djece. Stariji sin Radoslav uspješan je glazbenik, a mlađi Ivan je doktor kemije oženjen kolegicom iz struke Clare Kimblin. O svom dolasku u SAD sredinom 60-ih ona kaže: “Odjednom sam se našla u sljedećoj situaciji: Minnesota, suprug na poslu, djeca u školi, a ja sjedim doma i ne znam što bih sa sobom.Odlučila sam otići na sveučilište i pitati imaju li kakav postdiplomski program. Odgovor je bio negativan, ali su mi sugerirali da, s obzirom na znanje nekoliko jezika, upišem magisterij iz bibliotekarstva. To sam i učinila. Kad je moj suprug dobio posao u medicinskoj školi na sveučilištu u državi Iowa, zaposlila sam se u tamošnjoj sveučilišnoj knjižnici te magistrirala ruski jezik i književnost. Brzo su me postavili za šeficu kataloškog odjela i ondje sam ostala 22 godine te napravila bibliotekarsku karijeru u sklopu koje sam provela i godinu dana u Indoneziji, organizirajući biblioteku na Sumatri. Nakon 22 godine u Iowi, gdje su mi odrasla djeca, dobila sam poziv s Yalea. Trebali su čovjeka koji poznaje južnoslavenske jezike i ima diplomu bibliotekarstva, jer je postojala potreba da se poveća fond knjižnice ruskom i južnoslavenskom literaturom. Na razgovor sam otišla tek toliko, uvjerena da ću posao odbiti čak ako mi ga i ponude – što su i učinili. Četiri mjeseca trebala su mi da se odlučim te sam ga na kraju ipak prihvatila. Bila mi je to teška odluka, jer se radilo o velikoj promjeni.

No stariji sin i kći već su bili odrasli ljudi, a najmlađi sin Ivan taman je završio koledž te ušao u Massachusetts Institute of Technology, što je blizu New Heavena gdje se nalazi Yale.” Tatjana Lorković na tom je sveučilištu inicirala i organizirala izložbu “Croatia: Themes, Authors, Books”, koja se u kolovozu otvara u prostorijama Sterlingove memorijalne knjižnice. Ta je biblioteka dobila ime po bivšem studentu na Yaleu Johnu Williamu Sterlingu, bogatašu koji je sveučilištu sredinom 20-ih godina prošlog stoljeća darovao golem novac. Po njemu je ime dobio i Yaleov proslavljen istudij prava Sterling Law School te kompleks zgrada Medicinskog fakulteta.

Zahvaljujući njegovu novcu, koji bi danas vrijedio više od 180.000 dolara i bio je prva toliko velika individualna donacija privatnom sveučilištu, sredinom 30-ih počela je i izgradnja centralne knjižnice. “Kako nije imao djece, on je sveučilištu ostavio sav novac. Gradnja je počela u doba velike ekonomske krize u kojem je radna snaga bila gotovo besplatna pa su iz Njemačke uvezli kamenoresce, drvoresce i vitražiste i podignuta je raskošna zgrada u stilu akademske gotike tada vrlo popularnom u SAD-u. Takva praksa doniranja novca sveučilištu zadržana je i danas: bivši studenti koji se jako obogate, što nije rijetkost, Yaleu daruju velik novac, što iz zahvalnosti, što kako bi ovjekovječili svoje ime jer se zauzvrat nešto unutar sveučilišta nazove po njima. Uostalom, što reći: predsjednici SAD-a, Bush također, obrazovani su na Yaleu kao i mnogi iz državnog aparata. Nije to slučajno, naravno. Razlog je to što se studenti Yalea ne obrazuju na klasičan način – orijentiraju se na političke aktivnosti, na sudjelovanje u diplomaciji i državnom aparatu. I to je smišljeno: studenti imaju tajna društva u kojima se druže i stvaraju čvrste veze koje im uvelike koriste u daljnjem životu”, pripovijeda Tatjana Lorković.

Njezino područje rada obuhvaća teritorij od Praga do Vladivostoka te od Finske do Albanije, uz cijelu centralnu Aziju. Yaleova zbirka slavenske literature najstarija je, tvrdi, u cijelom SAD-u i potječe iz druge polovice 19. stoljeća. Tadašnji knjižničar Joel Sumner-Smith sam je naučio ruski te je prvi u SAD-u stvorio slavensku zbirku, kupujući literaturu koju je poslije darovao sveučilištu. Kolekcija je procijenjena na 6000 dolara, što je u to vrijeme bila golema svota. Harvard je djela slavenskih autora počeo sakupljati početkom 20. stoljeća, a Kongresna biblioteka svoju je slavensku kolekciju dobila tek nakon Oktobarske revolucije 1917. kada je od jednog sibirskog trgovca Judina – po kojem je i dobila ime – otkupila niz djela. Najzanimljivije razdoblje u karijeri bilo joj je ono nakon pada komunizma.

Bilo je to tri mjeseca nakon što se zaposlila na Yaleu, sveučilištu na kojem danas godina dana školovanja stoji oko 40.000 dolara: “Iz bibliotekarske perspektive do tog je trenutka bilo sve sređeno: ‘Meždunarodnaja knjiga’ iz Moskve slala je knjige redovito, ‘Mladost’ iz Zagreba također. Sve su zemlje imale isti sistem: jedna organizacija koju je država odobravala slala je knjige koje je država željela, dok se ostatak nekako nabavljao na druge načine. Padom komunizma sve je to prestalo. Morala sam obići sve te zemlje i ponovno stvoriti kontakte, odnosno sistem baziran na privatnicima koji za nas obrađuju tržište, upozoravaju nas na važne stvari, kupuju za nas knjige ili ih šalju na razmjenu. U Hrvatskoj surađujemo s Nacionalnom sveučilišnom bibliotekom te onom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a privatni dobavljač nam je Darko Vuković koji vodi tvrtku ‘BTS Knjiga trgovina’. Zanimaju nas najviše umjetnost i književnost, društvene, političke i ekonomske znanosti, a ne knjige o bazičnim znanostima poput fizike. Na Yaleu imamo i djela gotovo svih mlađih hrvatskih autora.” Postojanje toliko bogatih kolekcija slavenskih autora objašnjava ogromnim interesom za sve vezano uz Sovjetski Savez u razdoblju prije sloma komunizma, a pojedinci obrazovani u tom smjeru uglavnom su, veli, odlazili u SSSR kao diplomati. Velik interes za Jugoslaviju postojao je zbog njezina posebnog položaja izvan blokova, što je za Amerikance bilo iznimno zanimljivo, nakon čega je zainteresiranost za taj dio Istočne Europe ponovno porastao zbog rata.

Danas je, kaže, zanimanje za ruski jezik poprilično malen, ali je zato porastao interes za jezike srednje Europe. Za Hrvatsku, tvrdi, svi znaju da je prekrasna zemlja, a činjenica da se hrvatski jezik kao predmet već sedam godina održao na Slavenskom odjelu “velika je stvar”, pogotovo kad se uzme u obzir da je “ukrajinski već otpao, a za poljski se ne zna hoće li se još dugo održati”. Interesu za hrvatski su, prema njezinu mišljenju, uvelike pridonijeli upravo Slobodan Prosperov Novak i Ivo Banac, koji “vrlo živo predaju te kod studenata razvijaju zanimanje za Hrvatsku i regiju”.

Treća knjižnica po veličini u SAD-u Sterling Memorial Library osnova je Sveučilišta Yale. Gradnja velebne zgrade u kojoj je smještena počela je tridesetih godina zahvaljujući donaciji Johna Williama Sterlinga, bivšeg studenta koji se iznimno obogatio. Knjižnica ima 22 specijalizirane zbirke, a po veličini je treća u Sjedinjenim Američkim Državama, odmah iza Kongresne knjižnice u Washingtonu i knjižnice Sveučilišta Harvard. Od Zagreba do Yalea Tatjana Lorković, nakon što je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, otišla je u SAD s bivšim suprugom koji je ondje dobio postdoktorsku stipendiju. Na Sveučilištu države Minnesota magistrirala je bibliotekarstvo i ruski jezik i književnost, a radila je i na Sveučilištu države Iowa. Na Yaleu radi 17 godina, a sada je kuratorica Slavenske, istočnoeuropske i srednoazijske biblioteke s više od 900.000 knjiga, mnogo mikrofilmova i bogatom digitaliziranom arhivom.