Objavljeno u Nacionalu br. 521, 2005-11-07

Zinka Kunc Milanov šesnaest godina nakon smrti dobiva prvu biografiju koju upravo završava Bruce Burroughs, njezin suradnik i prijatelj. U ekskluzivnom razgovoru autor otkriva nepoznate događaje iz života najveće hrvatske operne pjevačice koja je, otjerana iz Zagreba, postigla svjetsku slavu u Metropolitan operi

Po zapuštenom mirogojskom grobu Zinke Kunc Milanov nitko nikad ne bi mogao ni naslutiti da su tu položeni ostaci jedne od najvećih opernih diva 20. stoljeća. Madame Milanov, kako su je svi zvali u Metropolitan operi, čuvenom američkom opernom hramu, gdje je trideset godina bila neprikosnovena primadona, miljenica newyorške publike koja je nju voljela više od Marije Callas i koja joj je priređivala ovacije na otvorenoj sceni, postala je za života operna legenda. Nije stoga čudno što će ta operna kuća 2006. specijalnim programom obilježiti stotu godišnjicu njezina rođenja, a iz tiska, nakon godina priprema, izlazi i njezina velika biografija: “Zinka: The life of Zinka Milanov” američkog publicista, pijanista i baritona, njezina velikog prijatelja i suradnika Brucea Burroughsa.

U razgovoru koji sam s njim vodila, Bruce Burroughs, koji već pedeset godina prati američku i svjetsku opernu scenu i koji je upoznao i surađivao s nizom slavnih opernih pjevačica i pjevača, otkrio je niz događaja iz života i karijere Zinke Kunc Milanov. Koloraturna sopranistica iznimnog talenta čijem su se glasu i izvedbi divili kritičari i operni znalci, a čak i danas, šesnaest godina nakon njezine smrti i skoro četrdeset nakon što je napustila pozornicu, izaziva uzdahe svojih starih i novih poklonika koji putem internetskih adresa poput E-baya razmjenjuju operne snimke i CD-e.

Zinka Kunc, koja je rođena u Zagrebu 1906., bila je studentica legendarne Milke Trnine, prve Tosce i Kundry u Metropolitanu. Debitirala je 1927. u Ljubljani kao Leonora u “Trubaduru”. Sljedeće desetljeće otpjevala je sve glavne uloge u velikim operama koje je poslije pjevala i u Metropolitanu. Nakon što je otjerana iz Zagreba, poput mnogih drugih velikih ljudi, jer hrvatska je praksa da niti prepoznaju niti priznaju iznimne talente, Zinka Milanov otišla je u Prag, odakle je, među ostalim, otišla na audiciju k Arturu Toscaniniju, koji ju je angažirao kao solo sopran u Verdijevu “Requiemu”. U to doba išla je na audicije k autoritetima poput Edwarda Johnsona, Edwarda Zieglera i Artura Bodanzkoga u Metropolitanu gdje je potpisala i ugovor. No kako se vodstvu Metropolitan Opere nije svidjelo ime Kunc za pjevačicu talijanske opere, ona je pristala pjevati kao Zinka Milanov. Milanov je bilo izmišljeno, umjetničko ime njezina tadašnjeg muža, zgodnog srpskoga glumca Predraga Markovića od kojega se razvela. Milanov joj je bio drugi muž.

Zinka Milanov imala je debi u Metropolitanu 17. prosinca 1937. kao Leonora u “Trubaduru” na originalnom, talijanskom jeziku. Iako na samom početku nije bila osobito dobro primljena među kritičarima, jedan od najpoznatijih u to doba, Virgil Thomson, napisao je kako “njezin glas nije usporediv ni s jednim u zemlji”. No idućih godina postala je vodeći dramski sopran postigavši velik uspjeh u “Trubaduru”, “Aidi”, “La Giocondi”, “Krabuljnom plesu”, “Don Giovanniju”, “Cavalleriji Rusticani”, “Moći sudbine” i “Normi”. Upravo o ovoj posljednjoj pisali su se panegirici, kao uostalom i njezinoj Aidi koju je otpjevala 52 puta u Metu i 26 puta na svjetskim turnejama. Bila je proglašena najvećom Aidom i najvećim dramskim sopranom talijanske opere. Ovacije koje su pratile ariju “O patria mia” zaustavljale su izvedbu opere, a isto se događalo kad je u prvom činu Ponchiellijeve “La Gioconde”, u ariji “Madre, Enzo adorato”, pjevala visoki pianissimo, koji, kako to tvrde stručnjaci, do danas nitko nije nadmašio.

Zinka Milanov oprostila se od publike 13. travnja 1966. operom “Andrea Chenier”.
“Oni zatvaraju vrata, a ja zatvaram moje knjige”, rekla je na oproštaju, uz pljesak koji je trajao pola sata, misleći na vrata stare zgrade Metropolitana. Notne knjige ipak nije posve zatvorila jer je još godinama, sve do smrti, bila učiteljica pjevanja. Među njezinim najpoznatijim učenicama su Christa Ludwig, Betty Allen, Regine Crespin, Elinor Ross i Ruth Falcon. Sve to i sve drugo što je obilježilo život Zinke Kunc Milanov naći će se u biografiji Brucea Burroughsa, koju je, sudeći prema dijelovima koje sam mogla pročitati, napisao znalački temeljito, ali zabavno i s puno topline, a pomogli su mu i mnogi Hrvati koje je upoznao upravo zahvaljujući prijateljstvu sa Zinkom Milanov.

NACIONAL: Tako dobro baratate hrvatskim imenima da vas najprije želim upitati jeste li ikad bili u Hrvatskoj zbog biografije kojoj ste posvetili nekoliko godina života?

-Kad me Zinka zamolila da napišem njezinu biografiju, već sam bio invalid i više nisam bio u stanju putovati u Evropu. No napravio sam divno istraživanje i u Hrvatskoj i u svakoj zemlji u kojoj je Zinka pjevala. U tijeku istraživanja došao sam u kontakt s ljudima s Muzičke akademije u Zagrebu, te autoritetima poput Nade Bezić, Ivana Mirnika, Zdravka Blažekovića, muzikologa iz New Yorka, Marije Barbijeri, Branka Polića s radija i nekih drugih profesora.

NACIONAL: Kako ste ušli u svijet opere? Je li točno da ste bili bariton i gdje ste se sreli sa Zinkom Milanov?

– Bio sam jako dobar bariton, ali obolio sam od degenerativne bolesti i nisam više mogao pjevati. No kako sam od djetinjstva svirao klavir, u New Yorku sam bio pijanist u Zinkinu studiju. Pratio sam na klaviru nju i njezine studente i dobro je upoznao.

NACIONAL: Kad vas je zatražila da napišete njezinu biografiju?

– Nedugo prije smrti. Proveli smo, naravno to ne znajući, posljednji mjesec njezina života, svibanj 1989., zajedno u New Yorku satima razgovarajući. Živio sam tada, kao i danas, u Kaliforniji. Morao sam svojedobno upravo zbog zdravlja napustiti New York. Imam puno razgovora snimljenih na vrpci.

NACIONAL: No Zinku Milanov upoznali ste mnogo prije, kada?

– Ona je bila moj idol još u djetinjstvu. Smatrali su me pijanističkim čudom od djeteta. To je meni i Božidaru, Zinkinu bratu, bilo zajedničko. No kao dijete ništa nisam znao o operi iako sam pjevao u dječjem crkvenom zboru. Kad mi je bilo osam godina, dobio sam ospice, što je počekom 50-ih bila dosta ozbiljna bolest, pa sam morao ležati u zatamnjenoj sobi s vlažnom maramom preko očiju. Kako nisam mogao čitati, roditelji su mi donijeli radio i namjestili stanicu s klasičnom glazbom. U subotu ujutro, u siječnju 1953., emitiran je prijenos iz Metropolitan opere u New Yorku, opera “La Gioconda”, a glavna protagonistica bila je dama čije ime je američkom dječaku jako čudno zazvučalo, Zinka i još nešto. No slušajući njezin glas, pomislio sam kako se nebo otvorilo i da to pjeva sam anđeo. Za cijeli život sam se “zakačio” za operu i za Zinku Milanov. To mi je promijenilo život: umjesto pijanist odlučio sam postati pjevač, iako se moj glas tek trebao početi mijenjati. Srećom, promjena je jako dobro prošla. Kad sam Zinku mnogo godina poslije već jako dobro poznavao, u vrijeme nevolja s mojim umjetničkim životom i financijskih teškoća u New Yorku, znao sam, naravno u šali, podići kažiprst i Zinki reći da je ona za sve kriva. Ona bi se tome smijala.

NACIONAL: Još mi niste prepričali vaš prvi susret.

– Često sam odlazio iza pozornice kao njezin obožavatelj i ona me je već prepoznavala. No formalno smo se upoznali zahvaljujući mom učitelju Lavu Vrbaniću iz Zagreba. Bio je godinama predsjednik pjevačkog odjela Muzičke akademije, ali je 50-ih, 60-ih i 70-ih podučavao na New England Conservatory u Bostonu. U toj školi sam radio magisterij iz pjevanja i učio s Lavom, a kako je on bio prijatelj iz djetinjstva sa Zinkom i Božidarom, upoznao me s njima. Božidar Kunc bio je velik pijanist i kompozitor, Zinkin dugogodišnji pratilac na klaviru na koncertima. Lav Vrbanić je na početku kao i Božidar studirao kompoziciju kod poznatog hrvatskog kompozitora Blagoja Berse, no poslije se prebacio na pjevanje, bio je bas. Božidar je imao dvije akademske diplome, pijanističku u klasi Svetislava Stančića i skladateljsku u klasi Blagoja Berse.
No vraćam se pitanju. Kad sam Lavu Vrbaniću ispričao o svojoj ljubavi prema Zinkinu pjevanju, rekao je da će me s njome upoznati. Tako sam jedan dan otišao k njoj s velikim buketom ruža i ona me prepoznala kao jednog od njezinih obožavatelja. Lav joj je jako lijepo pričao o meni i ostali smo dugo kod nje razgovarajući. Na samom kraju rekla mi je kako joj idući tjedan iz Beča dolazi pjevačica koja će kod nje učiti pjevati “Trubadura” i da želi da ih pratim na klaviru. Bio sam iznenađen, ali sam rekao da ću doći i tako je započela profesionalna suradnja i prijateljstvo što je trajalo do kraja njezina života.

NACIONAL: Kakva je bila? Zašto je otišla iz Zagreba?

– Bila je jako dobra osoba, ali teška, što bi vam sigurno potvrdile neke vremešnije osobe iz Hrvatske koje su je poznavale. No ambiciozna osoba koja ima svijest o vlastitom talentu i sposobnostima može katkad u očima drugih izgledati teškom. Zinka je bila primadona zagrebačke Opere od 1928. do 1936., u vrijeme dok joj je na čelu bio poznati hrvatski skladatelj i dirigent Krešimir Baranović. Kad je Baranović najavio da će na scenu postaviti Verdijevu “Moć sudbine”, svi su mislili da će Leonora biti Zinka, jer je pod njegovim vodstvom već pjevala u “Aidi”, “Trubaduru”, “Krabuljnom plesu” i “Simonu Boccanegru”. No nije joj se javljao i ona ga je otišla pitati zašto je ne zove. Odgovorio joj je da tu operu neće raditi s njom. Iako je inzistirala i tvrdila da je ona prava osoba za tu ulogu, odgovorio joj je da se s njom ne slaže i da će je dati drugoj. Bio je ljut na nju, ne znamo zašto. Dodao je još da ide ako joj se to ne sviđa. Odgovorila je da hoće. Tako je odjednom ostala bez posla.

NACIONAL: Zašto je odlučila otići u Prag?

-Vrlo brzo je dobila angažman iako je isprva mislila kako će morati ići okolo na gostovanja i samo preživljavati. No potpisala je ugovor kao glavni sopran u kazalištu Neues Deutsche Opera u Pragu. Morala je odmah sve uloge naučiti na njemačkom. Ima ih koji misle da netko s takvim glasom kakav je imala Zinka sigurno nije osobito pametan, no Zinka je bila vrlo inteligentna. Tijekom svog života morala je naučiti iste uloge na tri jezika: prvo ih je naučila na hrvatskom, pa na njemačkom i na kraju u Americi – na talijanskom. U pjevanju je to velika razlika i to nije lako.

NACIONAL: Jeste li poznavali njenog supruga Milanova?

– Ne, jer je umro 1947., ali jako dobro sam poznavao njenog trećeg supruga, generala Ljubu Ilića. Bio je rodom iz Splita, Dalmatinac koji je sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu i poslije u partizanima, gdje je od Tita dobio generalski čin. Poslije rata Tito ga je postavio za ambasadora sa zadatkom da u novostvorenoj Jugoslaviji uspostavi diplomatske odnose sa zapadom, u prvom redu Sjevernom i Južnom Amerikom.

NACIONAL: Gdje ga je Zinka Kunc upoznala?

– Ona je 1946. kad su se upoznali bila velika primadona u New Yorku, u najljepšoj i najmršavijoj fazi, i dobila je poruku kako joj maršal Tito šalje u posjet svoga generala da joj zahvali za sve što je učinila za vrijeme rata kad je često pjevala kako bi mogla pomoći partizanskom pokretu, što baš i nije poznato. Tada 40-godišnjakinja, Zinka Kunc nije bila u braku, ona i Milanov bili su razvedeni i on se vratio u Sarajevo. Bila je u vezi s velikim čileanskim tenorom Ramonom Vinayem. Mislila je da će Titov general biti neki starac sijede kose i predvidjela je da će s njime ostati najviše sat. Imala je potom dogovor s Vinayem. Ljubo Ilić bio je jako zgodan, vitak 42-godišnjak, a i on je išao k njoj misleći da je stara, debela pjevačica. Kad mu je otvorila vrata, bila je to obostrana ljubav na prvi pogled. Vjenčali su se godinu poslije, 1947. Kako mi je ispričala mnogo godina poslije, na sastanak s Vinayem nije otišla.

NACIONAL: Mnogi misle da se i od Ilića razvela.

– Živjeli su zajedno do kraja njezina života iako dosta razdvojeno. On je bio ambasador u Norveškoj, Meksiku, Danskoj i Švicarskoj i tada je otišao u mirovinu. Ona je imala američko državljanstvo, on naravno ne. On bi boravio u New Yorku od prosinca, proslavili bi Božić i ostao bi još do veljače i tada bi se vratio u Jugoslaviju. Ponovo se vraćao u svibnju da bi 17. proslavili njezin rođendan i da bi ona zatim s njim otišla u Jugoslaviju gdje bi bili zajedno do kraja rujna.

NACIONAL: Pričalo se kako je predsjednik Tito bio u nju ozbiljno zaljubljen.

– Možda je to s njegove strane bilo tako, svi kažu da mu je bila jako draga i govorio joj je kako je ona njegovo nacionalno blago. No on je poštovao njezin brak. Neki u Zagrebu i Beogradu širili su priče kako je njezin brak s Ilićem samo paravan za Titovu i Zinkinu vezu. No to nije bila istina. Upoznao sam Milana Herzoga koji je u New Yorku za vrijeme rata bio generalni sekretar jugoslavenske vlade u izgnanstvu i koji je dobro poznavao Zinku, Ljubu i Tita i znao je što je točno. On mi je pričao i kako je Milovan Đilas u svojoj knjizi o tome pisao i ustvrdio kako je cijela priča potpuno besmislena te da je Tito možda bio očaran Zinkom, ali da među njima nije bilo ničega. Bili su prijatelji, ona je pjevala za njega na njegovoj rođendanskoj proslavi 1947. u Beogradu, dao joj je malog “špica” koji je dobio ime Mikica i živio 19 godina. Zinka je bila vrlo bliska i s Jovankom, koja ju je voljela.

NACIONAL: Ima li Zinka Kunc Milanov rođaka u Zagrebu i gdje je živjela dok je bila tamo?

– Živjela je u Prilazu, a ima nekih rođaka. Njezina je rođakinja Melita Kunc, operetna pjevačica. Kad sam za nju zadnji put čuo, bila je jako bolesna i ne znam što je s njom sada. Zinka od 1936. do 1947. nije mogla doći u Jugoslaviju jer se jednostavno nije moglo putovati. Nije se moglo dobiti pasoš, niti je itko mogao izići iz Jugoslavije. Melita je još bila mala, jer je 20 godina mlađa. Zamolio sam Maju Bezić da razgovara s njom o Zinki, ali nije imala mnogo reći.

NACIONAL: Kada je postala prava, velika diva Metropolitana?

-Zinku su od početka jako cijenili, ali njezine najbolje godine bile su pedesete, kad je generalni menadžer Metropolitana postao Austrijanac Rudolf Bing koji joj je dao mjesto koje joj je pripadalo.

NACIONAL: Je li Zinku Milanov ugrozila Maria Callas?

– Maria Callas je velika prijevara. Sjećam se jednog člana zbora kako je komentirao prvi nastup Marije Callas u “Normi” u Metropolitanu. Bila je na sceni s Mariom del Monacom i Fedorom Barbierijem, izvrsnim talijanskim pjevačima. Dok je zbor čekao da uđe na scenu, taj zborski pjevač upitao je kolegu: “To je ta nova velika zvijezda?” Kad su mu potvrdili, rekao je: “Madame Milanov se zaista ne treba brinuti!” To je bilo točno. Maria Callas nije nikad postigla velik uspjeh u New Yorku. Njezin glas nije bio halfstiller, nije vibrirao prostorom kao Zinkin. Bio je to prilično sitan glas, pomalo kreštav, “scrony”, za repertoar koji je pjevala i nije impresionirao publiku. No imala je svoje poklonike koji su kao i mladi kritičari bili jako ljuti zbog toga. Kritizirali su newyoršku publiku nazivajući je glupom jer ne cijeni veliku pjevačicu. A počeli su kritizirati i Zinku Milanov jer ju je publika više voljela. Zinki je bilo pedeset godina i bila je fantastična, ali upravo zbog Callasice počele su priče kako ne glumi dobro, da je debela i stara.

NACIONAL: Kako je Zinka Milanov reagirala na te priče?

– Bila je snažna žena i to je prihvaćala filozofski. Govorila je kako uvijek daje najviše i kako ne može učiniti ništa više.

NACIONAL: Mislite li i vi da je Zinka Milanov bila najbolja sopranistica, koju nitko nije nadmašio? U čemu je bila njezina karizma? To nije samo glas.

– Iskrenost je jedan razlog, a drugi je taj što je ona na sceni davala sve od sebe. Govorila je: “Publici morate pružiti ljubav.” To je bez sumnje bilo jako važno i to je publika osjećala. No ja mislim da je njezin glas ulazio pod kožu kao nijedan drugi, da je fizički doticao svakoga u publici. To je teško opisati, ali njezin je glas bio čudesan, osobito kad bi pjevala pianissimo. U posljednjih pedeset godina slušao sam sve najveće pjevačice, ali Zinkin pianissimo bio je nešto posebno. Tko god bi je prvi put slušao u kazalištu, okrenuo bi glavu da vidi odakle dolazi taj zvuk. Njezin glas i u najtišim tonovima tako je vibrirao prostorom da se činilo da ne dolazi samo s pozornice. I kad bi prestala pjevati, njezin glas je još titrao zrakom…

NACIONAL: Jeste li bili na njezinoj zadnjoj predstavi, operi “Andrea Chenier”?

– Ne, ali znam sve o njoj. Bilo joj je 60 godina i kako je bila jako pametna žena, znala je da više ne pjeva kao da joj je trideset, iako je još pjevala božanstveno. Verdijevi visoki tonovi nisu više bili savršeni i za posljednju predstavu nije izabrala “Aidu” ili “Trubadura”, nego operu “Andrea Chenier” u kojoj se još mogla pokazati. I pokazala se. Pljeskali su joj pola sata. Iduće sezone, kad je otvorena nova zgrada Metropolitana, ponudili su joj da još jednom otpjeva “Otella” na gala izvedbi, ali ona je to odbila. “Došla sam kao kraljica i odlazim kao kraljica”, bilo je njezino objašnjenje. Volim imitirati njezin akcent jer i to je dio njezina šarma.

NACIONAL: Je li bila otvorena dok ste razgovarali za njezinu biografiju?

– Voljela je razgovarati o pjevanju i pjevačima, postavio sam joj mnogo pitanja. Bila je vrlo poštena i iskrena, ali kad nije htjela odgovoriti na neko pitanje, znao sam da je bolje da odmah na njega zaboravim. Već tada sam znao da ću neke stvari morati sam istraživati, no svejedno sam pitao.

NACIONAL: Na što vam primjerice nije htjela odgovoriti?

– Na pitanja o prvom mužu o kojemu nisam ništa znao. Ime mu je bilo Dragutin Vilfan, zvali su ga Draško, i bio je ljekarnik u Zagrebu. Njegova majka bila je Beata Kratofil iz obitelji Kratofil koja je proizvodila municiju. On je bio mnogo stariji od nje i ona je prvih godina u Zagrebu, negdje od 1928. do razvoda, pjevala pod imenom Vilfan Kunc. Maria Barbieri dala mi je sve tadašnje kazališne programe. No u vrijeme kad smo Zinka i ja pričali nisam znao o Vilfanu. O njemu je Zinka samo rekla: “Nije odobravao moju karijeru pa sam se razvela.” To je bilo sve. Upitao sam je kako se zvao. Nagnula se prema naprijed, namrštila se i rekla: “Ne želim da se u knjizi pojavi njegovo ime!” Znao sam da moram napustiti tu temu i poslije sam istraživati. Pronašao sam osobu u Zagrebu koja je znala sve o tome, a imala je i papire o razvodu braka i fotografije s vjenčanja, što ćete vidjeti u knjizi.

NACIONAL: Zašto je trebalo toliko godina da objavite knjigu?

– Izišla bi prije da sam boljeg zdravlja, no među ostalim imao sam velikih teškoća s američkim zakonima o slobodi informacija. Trebalo mi je više od desetljeća da dođem do podataka o Zinki i dvojici njenih muževa koji su boravili u SAD-u, osobito o Ljubi Iliću. Da sam to preskočio, knjiga bi bila manje fascinantna. Imat će više od 1500 stranica s dokumentima i fotografijama. Osobito poslije 11. rujna ne možete u Americi doći do dokumenata, a kad ih i dobijete, događa se da je većina teksta zacrnjena i na stranici ostanu dvije rečenice. Prvi izdavač trebala je biti izdavačka kuća North Eastern University Press, ali je ostala bez fondova i propala. Prestao sam s radom i morao tražiti novog izdavača.

NACIONAL: U jednom dijelu knjige koji je objavljen u časopisu Opera Quarterly pišete kako je Zinka Milanov, kad je prestala pjevati, često u svoju kuću u New Yorku pozivala goste i sama im spremala božanstvene večere. Što je kuhala?

– Jeo sam njezinu sarmu i burek i to mi je bilo jako ukusno. Dala mi je i recept za burek. Jednom sam se upustio u to. Kupio sam brašno i nadjev i spekao ga. Kad sam došao k njoj, počeo sam joj pričati kako sam se dosta namučio oko tijesta, kako je posvuda bilo brašna i kako mi burek ipak nije uspio kao njoj. Ona me upitala: “Pa zašto si to radio? Baš si bedast, pa ni ja više ne radim tijesto nego ga kupim u dućanu!” Bila je izvanredna kuharica, pripremala je na primjer najbolju mariniranu salatu od haringe. Znala je kako ja to volim i o željama gostiju jako je vodila računa. Godišnje je pozivala goste dvadeset puta i najmanje ih je uvijek bilo osmero za stolom. Kad bi napravila mariniranu salatu od haringe, uvijek bi je bilo više nego što treba kako bi na kraju večere mogla reći: “Gledaj, Bruce, nije se pojela sva salata. Mislim da bi je trebao uzeti doma.”

NACIONAL: Kakva je bila prema drugim pjevačicama, svojim konkurenticama?

– Mislim da je bila iskrena i kad bi dala primjedbu, stajala je. Nije bila zločesta. Ljubo, njezin suprug, znao bi reći: “Zinka govori bez mozga.” Nije mislio bez inteligencije, nego da nije razmišljala hoće li njezina primjedba nekoga povrijediti. Na izravan upit, izravno je odgovarala, nije nimalo okolišala. No vidio sam je u situacijama kad je bila jako nježna i pazila što će reći. Poznajem Reginu Resnik jako dobro. Počela je u Metropolitanu u ranim dvadesetima kao sopran, ali ona je zapravo imala mezzosopran i morala je forsirati glas. Njezin debi u Metropolitanu bio je zamjena Zinke u “Trubaduru”. Zinka je te večeri bila indisponirana i Regina je u zadnji čas morala uskočiti. Kako nije bila dobar sopran, pjevala je u zamjenama i drugih pjevačica poput Licije Albanese i tek kad je prihvatila da je mezzosopranistica, stala je na noge. Voljela je Zinku, ali Zinka je i prema njoj bila previše iskrena. Kad bi je upitala što misli kako je pjevala, Zinka je ne bi pohvalila, nego rekla: “Forsirala si u prijelazu, moraš paziti, draga, poradi na tome sa svojom učiteljicom.” Puno puta sam vidio takve situacije. Jednom, dugo vremena nakon što je prestala pjevati, na gala večeri pjevala je mlada sopranistica. Bila je grozna. Nakon nastupa došla je k Zinki i upitala je: “Što mislite, Madame Milanov, kakva sam bila?” A Zinka će: “Jako mi se sviđa ta arija!” No mlada sopranistica je htjela više i tjerala ju je da joj kaže još nešto: “Žao mi je što vam to moram reći, ali vi niste umjetnica i nemate pojma kako pjevati tu ariju.” Ta cura je sljedećih deset godina pričala po New Yorku kako je ta stara Zinka Milanov grozna žena. Zinka je bila dobra prema talentiranim pjevačima. Odlazila bi u njihovu garderobu prije predstave i ohrabrila ih, čak s njima ugrijavala glas. Mnogi su njezine primjedbe doživljavali kao dobronamjeran savjet.

NACIONAL: Kakvi su bili njezini posljednji dani. Od čega je umrla?

– Umrla je od moždanog udara. U četvrtak, 25. svibnja 1989., bili smo zajedno nekoliko sati tog popodneva u njezinu stanu u New Yorku. Dogovorili smo sljedeći susret za subotu ujutro. U petak se nismo vidjeli jer sam imao dogovorene neke razgovore a ona satove. “Nazvat ću te u subotu ujutro ako ne odem k frizeru, pa ako ti se ne javim do jedanaest, znači da ćemo se vidjeti tek poslijepodne”, rekla mi je na rastanku. Kako se nije javila, otišao sam svojim poslom, ali oko jedan me nazvala Mirjana Vrbanić Lewis, kći Lava Vrbanića. Bila je udana za jazz pijanista Johna Lewisa koji je osnovao Modern Jazz Quartet. Mirjana i John bili su Zinkini i moji dobri prijatelji. Večer prije bio sam kod njih na večeri jer su u nedjelju trebali otputovati u Europu na turneju. Jako me iznenadio njezin poziv u subotu. “Bruce, jesi li čuo? Zinku je udarila kap jutros.” Bila je već u bolnici Lenox Hill i Ljubo me tražio da odem tamo. Da bi me pustili k njoj, Ljubo je morao reći da sam im sin. Cijelo vrijeme me zvao “mon fils”. Slabo je govorio engleski i uvijek smo razgovarali na francuskom. On je u Parizu završio arhitekturu, a u to doba je diplomatski jezik bio francuski. Iako je to jutro Zinka doživjela jak moždani udar, još je mogla komunicirati. Lijeva strana bila joj je posve paralizirana. Nije mogla micati glavom ni očima. Uzeo sam je za ruku i približio se njezinu licu. Desnu ruku, koju je još mogla micati, dizala je prema glavi pa sam je upitao: “Zinka, boli li te, zašto to radiš?” I kunem vam se, bila je i tada prava Zinka Milanov jer je rekla: “Nije mi udobno.” Čvrsto mi je stiskala ruku. Izdržala je još tri dana. Umrla je u utorak, 30. svibnja. Dobro je što je bilo tako. Dok sam sjedio uz njezin krevet i gledao je, činilo mi se kao da mi želi reći da ne želi takva ostati s nama. Imala je dobar instinkt, uvijek je znala kad treba otići – kad ostaviti svjetske pozornice, kad zagrebačku, kad otići s neke zabave. Njezin je mozak bio tako oštećen da je bila svjesna da se s 83 godine više nikad neće moći oporaviti.
NACIONAL: Kako je ispraćena?
– Organizirao sam ispraćaj koji je održan u agenciji Frank Campbell na Park Avenue, mjestu odakle je ispraćeno mnogo slavnih i poznatih ljudi. Prisustvovala mu je golema masa ljudi koja nije niti mogla stati u taj prostor uz mnoge ugledne osobe. Bila je kremirana i njezin pepeo položen je u grob na Mirogoju.
NACIONAL: Što mislite zašto se grob ne održava? Je li došlo do neke svađe u obitelji?
– Samo Božidar nije pokopan u toj grobnici nego u Detroitu. Ime mu je upisano na ploči na Mirogoju, ali ispod njega piše da je pokopan u SAD-u ili nešto slično. Volio bih to razjasniti. Čini se da je Božidar u Zagrebu bio omiljeniji od Zinke. Obilježavanje njegove stote godišnjice rođenja bilo je 2003. Bio je to velik skup i gotovo da je sve bilo intonirano, ako mogu otvoreno reći, protiv Zinke. Optužili su je da ga je ona njima ukrala, jer je otišao živjeti u Ameriku i bio njezin korepetitor. A ja znam da je on jako htio otići iz Zagreba i biti uz nju. To je bila njegova ambicija i ona ga ne bi mogla na to natjerati da to sam nije htio. Bog ga blagoslovio, ali bio je takav ženskar da nije bilo nijedne na Muzičkoj akademiji s kojom nije bio, morao je pobjeći iz grada. Oženio se Karlom Račić, koja ga je voljela i znala se s time nositi. Ali razveli su se i ona se ponovo udala za Ivu Cizelja. Božidar je umro na nastupu sa Zinkom, iza pozornice, u Detroitu. Zinka je učinila sve da se njegovo tijelo prebaci u Zagreb. No kako je Božidar bio oženjen DeEldom Fiebelkorn, ona je imala sva zakonska prava i odlučila ga je pokopati u Detroitu iako je živjela u New Yorku. Nikad više nije ni bila na grobu. No u Hrvatskoj se mislilo kako je Zinka za to kriva. Hrvatski glazbenik Mladen Raukar došao je u SAD i razgovarao je s DeEldom, ali ne sa Zinkom. Otišao je u Detroit, obišao grob koji je bio posve zapušten, i kad se vratio u Zagreb, napisao je skandalozan članak o tome kako Zinku Milanov nije briga za “našeg” Božidara, kako je njegov grob zarastao u korov i da ona ne želi dati novac da ga se prenese u Zagreb, ukratko da je ona čudovište. Svi su mu vjerovali, a njoj je bilo jako teško. Posljednjih godina njenog života nije niti razgovarala s DeEldom jer je bila užasno povrijeđena. Što se tiče njezina groba u Zagrebu, znam da je još za života platila da ga se održava, ali uzalud.