Na svečanoj ceremoniji u Europskom parlamentu u Bruxellesu svečano je dodijeljena nagrada Lux za najbolji europski film. Nagradu je osvojio njemački kandidat za Oscara, „Zakon zbornice“ Ilkera Çataka, vješto režiran triler koji prati Carlu, mladu entuzijastičnu učiteljicu koja odlučuje istražiti niz neriješenih krađa u njenoj školi. Među pet finalista, prema izboru žirija nagrade Lux u kojem su filmski stručnjaci iz cijele Europe, ušao je i najbolji europski dokumentarac (EFA 2023.) „Sestrinstvo parne kupelji“ Anne Hints i dobitnik Zlatnog medvjeda na Berlinaleu 2023., dokumentarni film „Na Adamantu: Nitko nije savršen“ Nicolasa Philiberta, ‘’20.000 vrsta pčela’’ redateljice Estibaliz Urresole Solaguren te novi film finskog redatelja Akija Kaurismäkija „Palo lišće“.

Novo “tiho remek-djelo“ finskog redatelja Akija Kaurismäkija romantična je komedija o dvoje usamljenih ljudi, Ansi i Holappu koji se slučajno susreću u helsinškoj noći i pokušavaju pronaći prvu, jedinu i najveću ljubav svojih života, no to im ne ide tako lako. Oni lutaju suvremenim Helsinkijem i slušaju tužne pjesme, radijske izvještaje s bojišta u Ukrajini i jedno drugoga nad šalicom kave. Ovaj film koji se bavi životima odbačenih likova iz radničke klase u Cannesu je osvojio Veliku nagradu žirija, drugu nagradu po važnosti nakon Zlatne palme.

Prilikom dodjele nagrade Nacional je razgovarao s glavnom glumicom filma Almom Ilonom Pöysti. U Finskoj je osvojila nagradu Jussi za najbolju glavnu glumicu, a ovo joj je bila prva suradnja s Kaurismäkijem. Igrala je u filmovima ‘’Where Once We Walked’’, ‘’Naked Harbourg’’, ‘’Animal Day’’, ‘’Moomins on the Riviera Tsamo’’, ‘’Followers of Evil’’, ‘’Four Little Adults’’ i ‘’A Day and a Half’’.

NACIONAL: Na predstavljanju filma u New Yorku rekli ste da ste vi i vaš kolega glumac iz filma Jussi Vatanen nove pridošlice u svijet Akija Kaurismäkija. On je počeo raditi filmove kada ste se vi rodili. Kako je izgledala suradnja?

Bila sam potpuno šokirana kada su me nazvali i pitali želim li ručati s Akijem Kaurismäkijem. Odrasla sam uz njegove filmove, on je legenda u Finskoj i nikada u životu nisam ni pomislila da bih mogla glumiti u njegovu filmu. To je bilo ostvarenje sna koji se zapravo nisam ni usudila sanjati. Bili smo na tom ručku i moj filmski partner Jussi Vatanen bio je također s nama. Jeli smo šparoge i razgovarali o svemu i svačemu, hrani, politici, stanju šuma u svijetu i onda je na kraju Aki pitao – želite li glumiti u mom novom filmu? Mi smo se pogledali u čudu i pitali događa li se to doista? Suradnja je bila sjajna zato što je Aki topla, prekrasna, velikodušna osoba, duboki humanist koji snima i takve filmove četrdeset godina. Nismo osjetili baš nikakav generacijski jaz. Bilo je to fantastično iskustvo, ali i jedno poučno putovanje u staru školu stvaranja filmova.

NACIONAL: Film je sniman na 35-milimetarskoj traci, koliko je to utjecalo na tehniku snimanja?

Radilo se s pravim kamerama, bez monitora, s puno opreme. Tražio nas je da naučimo svoj tekst, ali i da se ne pripremamo i ne probamo pojedine scene, ni zajedno, niti svatko sam za sebe. A nakon toga nam je objasnio da preferira snimke u jednom pokušaju. Možda dva, ako nije dobro, a ako je baš katastrofa, tri maksimalno. To je zastrašujuća kombinacija, ali ubrzo smo shvatili učinak takvog pristupa. Naime, ono što uspije dobiti u prvom pokušaju snimanja, kada uhvati taj prvi trenutak u kojem se nešto događa između dvoje ljudi, taj je trenutak izuzetno dragocjen i ne može se ponoviti. Naravno, mi glumci uvijek nastojimo učiniti ponavljanje scena nevidljivim, ali ako uspijete odraditi ono što režiser želi u prvom pokušaju, to je posebno.

NACIONAL: Vaš lik u filmu je vrlo suzdržan, s jedne strane ne pokazuje osjećaje, s druge strane Ansa ih itekako proživljava.

To je također Kaurismäkijeva čarolija. On vjeruje publici, vjeruje da će publika prepoznati osjećaje i pročitati ono što je potrebno za priču i što se skriva iza lica glavnih junaka. On smatra da nije potrebno ništa posebno naglašavati, podcrtavati ili objašnjavati, on vjeruje publici, vjeruje da je sposobna shvatiti poruku, a vjeruje i glumcima. Dao nam je vrlo malo savjeta, a jedan od njih bio je – nemojte glumiti i nemojte gledati u kameru. Nama, profesionalnim glumcima to pomaže, a od koristi je i ako ste pogledali njegove filmove, što pokazuje kojim putem bi trebalo krenuti. Inače, Aki angažira i profesionalne i neprofesionalne glumce, naturščike i tjera nas da pronađemo zajedničku istinu u sebi. I u ovom filmu bilo je dosta naturščika, primjerice u sceni u supermarketu. Nekima je to bilo prvi put da se nalaze pred kamerom.

NACIONAL: Kako ste se uživjeli u svoj lik radnice koju zlorabe poslodavci? Dolazite iz drugačijeg svijeta, vaši djed i baka bili su glumci, otac je kazališni režiser, a majka novinarka.

Nije mi bilo teško uživjeti se u taj svijet radničke klase jer sam i ja tijekom ljeta u životu radila puno različitih poslova. Od prvog čitanja scenarija zaključila sam da razumijem taj lik, tu ženu Ansu. Nisam si postavljala pitanja zašto donosi određene odluke, potpuno sam shvatila njen način života. Uostalom, to je vrlo dobro i opisano u scenariju. Na primjer, kada dobije račun za struju koji ne može platiti. Njena reakcija na to je da odmah isključi sve aparate. Dakle, ona istog trena počinje tražiti rješenja. Taj mali detalj dosta govori o tome kakva je ona. Čak i kada Ansa radi te grozne poslove, na kojima je tretiraju vrlo loše, ona uspijeva zadržati svoj integritet i svoj ponos. Ona je osoba koja može živjeti bez potpore društva ili potpore muža i vrlo je neovisna. No s druge strane je i vrlo osamljena. Ali je, isto kao i njen partner u filmu, doživjela dosta razočaranja pokušavajući pronaći nekoga na različitim spojevima naslijepo. Kada se njih dvoje upoznaju, ukaže se prilika za ljubav. Naravno, za to treba dosta hrabrosti jer kada dugo živite u tom balonu samoće, vi ste u komfornoj zoni i ne želite da vam to netko poremeti, da vam se počne miješati u vaš način života. Njih dvoje u filmu, nakon svega, pronašli su zajedništvo. No Ansa je vrlo praktična. Da se to nije dogodilo, njoj bi još uvijek ostao pas. I ne bi bila više sama. Pas ima jako važnu ulogu.

NACIONAL: Većina doživljava Finsku kao bogatu i uređenu zemlju. Međutim, interijeri, radničke četvrti i barovi u Helsinkiju djeluju zapušteno i siromašno. Jesu li to originalne lokacije?

Jesu, naravno. Iako Finsku doista svi doživljavaju kao bogatu zemlju, iako proizvodimo smartphone i iako imamo staklene nebodere, još uvijek možete pronaći takva mjesta, još uvijek postoje ti otrcani barovi ili vagoni u kojima žive radnici. Premda smo posljednjih sedam godina proglašavani najsretnijom nacijom na svijetu, mi još uvijek imamo puno problema, postoji puno neriješenih socijalnih pitanja, siromaštvo i robovlasnički ugovori o radu, depresija, usamljenost. Naravno da imamo puno problema u našem društvu, a način na koji Aki Kaurismäki priča priču o malim ljudima koje eksploatatorski sustav gazi i tretira ih kao smeće, očito je blizak svima na svijetu. Aki jednako pristupa svim svojim likovima, pa i onima koji su šupci.

NACIONAL: Ova romantična komedija razlikuje se od hollywoodskih blockbustera. Koliko je film bio gledan u Finskoj i kako ga je primila američka publika?

U Finskoj to je bio najgledaniji film prošle godine. Ljudima je očito bilo jako drago da je Aki ponovo snimio film nakon šest godina pauze. Film je dobio jako dobre kritike, no najvažnije je to da ga je publika odlično primila. Zanimljivo je to da ga je publika jednako dobro primila diljem svijeta, od Japana do SAD-a. Svi su se prepoznali i očito se u svijetu Akija Kaurismäkija osjećaju kao kod kuće, ne samo oni koji su pogledali većinu od njegovih 20 filmova, već i oni kojima je možda ovo bilo prvo iskustvo s nekim njegovim djelom. A i njegov humor očito svuda funkcionira. To je možda i najteže u drugom jeziku, drugoj kulturi. Aki je u tome pravi majstor. Mislim da je način na koji portretira brigu za druge i empatiju, kao otpor sveprisutnoj eksploataciji, prekrasan i univerzalan i zato i inspirira publiku diljem svijeta. Ovaj film nije zašećerena ljubavna priča, ovo je priča iz stvarnog života, što je i čini uvjerljivom. Jer čak i vrlo krhka nada je još uvijek nada. Aki uspijeva dati tu toplinu i vjeru u bolju stranu ljudi, u humanost.

NACIONAL: Film ‘’Palo lišće’’ dobio je nagrade u Cannesu i Münchenu i bio je među pet nominiranih za nagradu Lux. Je li vam žao što je niste dobili i što ona znači europskim filmovima i finskoj kinematografiji?

Izuzetno smo sretni zbog nominacije, to nam je puno značilo. Nagrada Lux izuzetno je bitna za europski film. No svih pet filmova koji su ušli u finale bili su sjajni i posebni na svoj način i ja iskreno čestitam dobitniku, njemačkom filmu „Zakon zbornice“ Ilkera Çataka. S druge strane, finska kinematografija u ovom trenutku jako dobro stoji, mogu se čuti različiti glasovi, gledati različiti žanrovi, vlada raznolikost. Naravno, uvijek može više i bolje, ali ide u dobrom smjeru. Ne samo što je Aki s ovim filmom dobio nagradu u Cannesu, već i drugi finski redatelji dobro prolaze na festivalima. Imamo i dosta snažnih žena redateljica koje su se pojavile, a i filmovi koje produciraju pripadnici etničke manjine Saami pridonijeli su toj raznolikosti i sve više rastu. Finska je trilingvalna zemlja i finski, švedski i saami se ravnopravno upotrebljavaju. Ako se podrška države za produkciju filmova nastavi, a nadam se da hoće, ili da će se čak povećati, možemo se nadati pozitivnom nastavku razvoja finske kinematografije.