Da Hrvatska narodna stranka ima problem s prenaglašenim emocijama prema opojnim napitcima, to je postalo historijski očito. Ako je po G. B. Shawu “alkohol terapija za bolest koja se zove život”, za HNS je on antiterapija za zdravlje koje se zove politika. Ne radi se o tome da ugledni haeneščani redom nose u džepu pljosku kao što je – po nekadašnjoj dosjetki Veselka Tenžere, primijenjenoj na masovnu upotrebu lijekova za želudac – Winnetou nosio svoju medicinu, ali potvrđeno je da barem neke od njih stvar ponekad doista umije prebaciti. Varaždinski gradonačelnik Goran Habuš, na primjer, ostao je svojedobno bez izglednoga položaja u Saboru nakon izazivanja prometne nesreće u pijanom stanju. Aktualni ministar kulture Berislav Šipuš uhvaćen je prije nekoliko dana u Zagrebu kako vozi službeni automobil s dozom alkohola u krvi, i o tome se upravo raspravlja u javnosti. Neke druge primjere zbog etikecije ne ćemo spominjati.

Dok je gospodin Habuš svojedobno brzo shvatio težinu prijestupa, i reterirao, ministar Šipuš nastoji se po svaku cijenu opravdati i preokrenuti slučaj svoje pripitosti. Izjavio je za medije: “Moja savjest je u ovom slučaju pogođena time što sam napravio pogrešku i svog vozača pustio kući”. Zanimljiv način razmišljanja koristi inventivni gospodin Šipuš. Nije kriv on koji je vozio pod parom; kriva je njegova dobra narav, zbog koje je vozaču dao slobodnu večer, premda je – ili upravo zato što je – išao na nekakvo narodno veselje. Nije bitna činjenica da je vozio pijan; bitno je da se odrekao usluga službenoga vozača. Prijestup nije u prijestupu kao takvom, nego u samostalnome sjedanju za volan. Čega li se sve ljudi ne će dosjetiti u paničnome pokušaju kontrole štete! Mogao je po toj logici i Radimir Čačić izjaviti kako je za njegovu nesreću u Mađarskoj kriva zapravo odluka da na put ide bez vozača, ali nije se na sreću upustio u takvu vrstu dedukcije. Može se, osim toga, pretpostaviti da gospodin Šipuš ne bi ni otpustio svog vozača da nije već bio lagano čokiran. Alkohol drastično pojačava vjeru u vlastite sposobnosti i nemogućnost da se bilo što loše može dogoditi.

Pojedinim ljudima iz HNS-a očito su potrebne instrukcije na temu odnosa alkohola i politike, i ne bi bilo loše da na svojim, uvijek raskošno populariziranim stranačkim druženjima, i o tome organiziraju seminar. Dakle, u svakoj pristojnoj zemlji politika i alkohol suprotstavljene su pojave. Može se reći da jedna drugu isključuju. Tko se bavi politikom, nema pravo ni na kakvo – ni na kakvo! – konzumiranje alkohola u javnosti. Ako mu stvar iznimno psihomedicinski nedostaje, kao diuretik, anksiolitik, sedativ, ekscitiv, digestiv, laksativ, eliksir, probiotik, antibiotik, ubojica dosade, svelijek, potenciometar ili bilo što drugo, može je konzumirati isključivo kao strogo samozatajni solo trinker, ali ni to nije politički preporučljivo. Navika će kad-tad izbiti na površinu.

Kod alkohola je primarni problem njegova socijalna komponenta. Velik broj ljudi opijanje doživljava ne kao narkomansku intoksikaciju, već kao “razveseljavanje” ili općeprihvatljiv oblik društvene komunikacije. Slična je stvar i s pušenjem, s tim da ti “prihvatljivi” oblici alkoholizma po efektu mogu biti mnogo pogubniji. S alkoholom se na “prirodan” način, u obiteljskom i školskom okružju, u doticaj dolazi već u ranoj dobi. Socijaliziranost alkohola i njegova laka dostupnost razlog su zašto je u stručnim analizama svrstan na prvo mjesto po opasnosti među drogama. Po medicinskim parametrima štetnosti iza njega su, dakle, i heroin, i kokain, i amfetamin, i ekstazi, i sve ono što se smatra krajnje opasnim adiktivnim sredstvima za razliku od alkohola koji je česta tema viceva i univerzalno se doživljava kao razmjerno benigna terapija za razveseljavanje. Kad netko poput ministra Šipuša izjavljuje da je njegova jedina pogreška što je vozaču dao slobodno, jasno je da nema pojma o čemu govori. U konkretnom slučaju može se eventualno govoriti o pogrešci vozača koji je dopustio da veseli ministar samostalno nastavi svoj put kroz vrijeme i događaje. Njegova je dužnost, među ostalim, da ga zaštiti i od samoga sebe, ali nije to lako kad ministra ponese atmosfera.

Na službenim političkim ceremonijama često se poslužuje šampanjac, ali promatrači će uočiti da uzvanici čašu uglavnom samo prinose ustima bez kušanja, kao simboličku gestu nazdravljanja. Što vrijedi za ceremenonije, vrijedi i za druga pojavljivanja u javnosti. Bez obzira na prigodu, političar je obavezan na apstinenciju. Dok drugi piju, on gleda i uživa. To je cijena položaja. Sve drugo može ga kompromitirati kao potencijalnoga bačvoljupca s dvojbenim osjećajem za odgovornost, koji degradira funkciju i u oparenom stanju odlučuje o tuđim sudbinama. Još ako pri tom zasjedne za volan, proslava se približava trijumfalnoj kulminaciji.

Možemo u tom povodu dodati da se to disciplinarno pravilo posebno odnosi na dužnosnike HNS-a i vladajuće koalicije. HDZ je stasao kao volujsko-pečenjarska stranka kod koje su masovne terevenke regularna pojava, i pijani političari ili politički aktivisti u njihovim redovima ne izazivaju posebnu sablazan. Oni imaju svoje autohtone “narodske” norme ponašanja, i njihova publika godinama ih prirodno doživljava u skladu s tim normama. Druga je stvar s HNS-om i njegovim krugom. Ovdje je riječ o strogo građanskoj političkoj grupaciji koja se opredijelila za pravila koja vrijede u visoko razvijenim zapadnim demokracijama. Ta pravila isključuju bilo kakvo konzumiranje alkohola na javnome mjestu, a svakako i vožnju pod osobnim gasom, makar i umjerenim. Čudno je da ministar kulture ne shvaća te kodekse, čije je usvajanje nužno da bi HNS iz faze okrepljujućega alkoholizma napokon zakoračio u trezvenu renesansu.