Kao klinac ljeti sam često dolazio kod svoje tetke Kate u Sinj. Tamo sam doživio i svoju prvu dječačku ljubav. Prema pet godina starijem momku. Imao je isto ime kao i moj pradjed, pomalo arhaično, a opet poetski zvučno – Tadija. Obožavao sam ga, bio izluđen od sreće kad bi mi poklonio imalo pažnje. A on je uvijek bio srdačan prema meni, nimalo grub ni osoran kao većina muških u Sinju. Totalnu ekstazu sam doživio kad me Tadija jedno ljeto poveo u disko u Karakašicu. Satima sam se pred ogledalom uređivao za taj izlazak, staru sam natjerao da mi kupi novu majicu. Ali u disku sam doživio razočaranje: Tadija je stalno plesao s nekakvim crnomanjastim djevojkama. Da, njega su zanimale djevojke. A ne tamo neki kuruzni klinac iz Đakova. Kasnije su i mene počele privlačiti djevojke. Kad bih kao pubertetlija dolazio u Sinj, ostajalo mi je samo mutno sjećanje da sam kao dječak bio zaljubljen u Tadiju koji je sad vozio bijesne motore i bio jedan od glavnih sinjskih frajera. Normalno da je kao takav postao i alkar.

Ovo me ljeto puklo da s još nekim sinjskim umjetnicima odem u Sinj na Alku. Prespavat tamo mogu kod tetke Kate. Čim smo došli upali smo u jedan lokalni birc i krenuli cugat kao ona Hemingvejeva ekipa kad bi stigla u Pamplonu na borbu bikova. Navečer je u taj birc upao i Tadija s nekim svojim frendovima. Bio je ljepši nego ikad. Fakat je izgledao kao neki toreador. Bilo mi je jasno zašto su Hrvatice lude za alkarima. Javio sam mu se, a on me srdačno zagrlio, osmijehnuo mi se onim svojim bijelim, blago konjskim zubima. Moram priznat da mi je srce jače zabubnjalo od tog njegovog čvrstog, prijateljskog zagrljaja. Na trenutak sam ponovo bio onaj dječak koji zaljubljeno gleda Tadiju dok pleše s cronomanjastim Vlajinama, a po licu mu se prelijevaju boje s disko kugle koje ga čine pomalo nestvarnim bićem, sinjsko-bouvijevskim Zigi starom.

Popili smo zajedno nekoliko pića na šanku. Tadija mi se požalio da mu je momak sinoć na pecanju na Cetini uganuo nogu, pa ne može s njim preksutra na Alku. Zagrcnuo sam se gemištom. Čekaj, Tadija je nakon svega ipak postao gej!? Očito se, pomislio sam, prezasitio zgodnih djevojaka iz Satrića i Potravlja i počeo eksperimentirati s muškarcima. Baš kao svojevremeno i Marlon Brando na kojeg je dosta i sličio. Ludo, totalno ludo! Pomutilo mi se u mozgu od ove informacije. Tisuću proturječnih misli, osjećaja prorešetalo mi je u seknudi mozak, dušu. Ja koji sam kao dječak bio zaljubljen u Tadiju, nikad poslije nisam osjetio nikakvu homoseksualnu želju, a evo Tadija postao gej. Promatrao sam njegovo predivno, tužno lice dok mi je prepričavao to kako mu je momak uganuo nogu na pecanju. I pomišljao na Tomasa Mana. Koji je bio u braku, imao djecu, ali se u pedesetoj ipak do ušiju zaljubio u tamo nekakvog priprostog konobara koji ga je dvorio u nekom primorskom restoranu. Na tom iskustvu nastala je njegova čuvena pripovijetka Smrt u Veneciji.

Skoro mi se čaša sama od sebe izmrvila u ruci kad me Tadija skroz otvoreno pitao bih li ja bio njegov zamjenski momak.

“Ti isto preko mame imaš sinjske krvi… To je dovoljno da mi budeš momak na Alki. Nije ti to ništa komplicirano. Samo mi malo reda radi ulaštiš kuburu, dobro nabrusiš koplje”, slušao sam ga u nevjerici. Nisam mogao doći k sebi od tako otvorene ponude. Iako sam, družeći se s gejevima iz zagrebačkih umjetničkih krugova, znao koliko su promiskuitetni, kako je njima najnormalnije prevariti momka s drugim momkom.

“Onda, ‘oćeš mi bit momak? To ti je velika čast… Bit ćeš glavna faca u Sinju kad se pročuje da si Tadijin momak”, pomalo će samodopadno Tadija.

Nisam imao pojima da je Sinj postao tako liberalan, slobodarski gradić. Da si ovdje na ponos čitavoj zajednici kad te za partnera odabere neki lijepi mladić iz ugledne familije. Osjećao sam se kao Alisa u zemlji čuda… Da me sad na pragu tridesete otvoreno na seks poziva muškarac u kojeg sam bio zaljubljen kao dječak.

Smogao sam snage izustiti da želim biti njegov momak. Tadija je na to veselo izustio da će me kad popijemo još koju odvesti k sebi doma i tamo mi dati nekakav poseban kostim. Osim što je gej, on je i fetišist, pomislio sam. Baš kao što su bili svi oni gejevi okupljeni oko Fredija Merkurija.

Kad je malo kasnije Tadija sjeo na motor, ja sam inzistirao da stavimo kacige.

“Dosta si popio… Ako padnemo, tvoje prekrasno lice može zauvijek ostati unakaženo. Bolje stavi kacigu koja će zaštiti tu svoju ljupku glavicu. Ne moraš preda mnom glumiti muškarčinu ala Tompson. On ne stavlja kacigu na motoru jer ionako nema šta puno izgubiti. Njegovo ostarjelo lice naspram tvog božanskog je kao…”

“Kako to govoriš? Ka oni purgerski pederi sa šeširićima!” namrštio se Tadija.

“Plašiš me kad si tako osoran, grub… Ti si prema meni uvijek bio dobar, blag… Zato sam te zavolio još kao klinac… Žene su u mom životu bile samo opaki nesporazum. Zato sam pored njih uvijek i bio tako nesretan. Kao da sam zapravo čitav život čekao na tebe… Da nam bogovi Alke ponovo udese susret u ovoj servantesovskoj krčmi… Volim te, Tadija. Uvijek sam te volio…” nagnuo sam se da ga poljubim.

“Mrš, pederčino!” planuo je on.

Zauvijek će mi u urezano u svijest ostat ono njegovo sinjski tvrdo izgovoreno č u tom pederčino.

“Pa ti si mene bario… Pitao da ti budem momak…” promucao sam zbunjeno.

“Momak – na Alki! Da mi nosiš koplje, a ne da mi ga turaš, pederčino komunjarska!” Tadiji je od srdžbe podrhtavala donja vilica.

Bez riječi sam potrčao put Cetine, riješen da se utopim u njoj.