Grupa Pavel objavila je „Everest“, treći singl s nadolazećeg šestog studijskog albuma koji će biti završen do kraja godine. Na nadolazećoj dodjeli Glazbene nagrade Porin, koja će se održati 28. travnja, Pavel je nominiran u nekoliko kategorija – za Pjesmu godine, Najbolju vokalnu suradnju te Najbolji videospot. Sve su te nominacije za pjesmu „Dani koji sjaje“, u suradnji s članovima bivših Novih fosila – Sanjom, Marinkom i Zecom. Frontmen benda Aljoša Šerić dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Upravo je objavljen i „Everest“, treći singl s nadolazećeg albuma, za koji vas je, kako ste rekli, inspiriralo djetinjstvo. „Sve bih dao da opet se vratim, stojim na buri, širim ruke“ podsjeća na neka stara vremena, koliko vas je to vrijeme formiralo, čega se najradije sjetite?

Prije nekoliko mjeseci naišao sam na tekst o starim zaboravljenim dječjim igrama, što me je potaknulo na razmišljanje. Za vrijeme mog odrastanja u Splitu osamdesetih rijetki su imali kompjutore, Commodore 64 i ZX Spectrum imala je nekolicina povlaštenih, oni su bili heroji, satima bih sjedio kod susjeda gledajući ga dok igra igrice na Spectrumu tako da razumijem pojavu youtubera i “let’s play…” videa, ja sam to radio uživo. Dobra strana nedostupnosti konzola i kompjutora je ta što smo bili vani, vraćali se doma kad bi se upalila ulična rasvjeta, igrali smo “grupa traži grupu”, “trule kobile”, “partizana i Nijemaca”, izrađivali “pljuce”, spuštali se na “karetima” niz ulice postižući vratolomne brzine, ispucavali “tondine”, pucali iz startnih pištolja – i preživjeli sve to, uz puno modrica, poderanih hlača, s pokojim lomom, opeklinama, ali preživjeli smo. Potpuno druga vremena, sjećam se da mi je dida kupio veliki lovački nož u četvrtom osnovne i to je bilo normalno, opasno, ali normalno. Što se tiče splitske bure, nikad se nisam toliko nasmrzavao kao u Splitu, zbog nedostatka centralnog grijanja i vjetra koji prolazi drito kroz mozak, zagrebačke zime na -15 su kamilica, sve to uz činjenicu da starim i s većom nostalgijom i blagonaklonošću gledam na svoje djetinjstvo, potaknulo me da pišem i o tome, regresiram. Prvi singl s idućeg albuma bio je suradnja s bivšim Fosilima, jedna od mojih prvih kazeta je njihov album „Poslije svega“, obožavam glazbu iz tog vremena. Starim i to je sasvim u redu.

NACIONAL: Baš mi je redateljica Lea Anastazija Fleger s kojom sam radila intervju rekla da je njoj jako drago što je odrastala u vrijeme bez interneta jer je to vrijeme bilo stvarnije te da danas djeca nisu možda ni svjesna toga koliko je život oko njih lažan. Posebno zato što su društvene mreže doslovno zavladale njihovim životima. Ni vi kao glazbenik ne možete danas bez društvenih mreža. Znamo da se cijela industrija (kao i sve drugo) zbog toga promijenila, ali koliko je danas važnije filtriranje informacija, da to tako kažem?

Problem je nedostatak filtera, u vremenu prije interneta na moju odluku hoću li kupiti neki album ili ne veliki utjecaj imale su recenzije u Mojou, Uncutu ili NME-ju, nedostaje moderatora i urednika, klinci su prepušteni sami sebi ili nekom proizvoljnom, manjkavom algoritmu Spotifya. Dobre glazbe još uvijek ima mnogo, dostupna je za malo novca, ali je teže do nje doći ako nije na nekoj važnoj playlisti. Najveći je problem raspodjela prihoda, Spotify povećava bazu korisnika, a još uvijek nije profitabilan, autori i izvođači dobivaju mrvice, sramotne iznose, pogotovo zato što su oni ti koji stvaraju sadržaj koji se konzumira. Mi smo mali, neznatni, takvim stvarima se moraju pozabaviti veći i utjecajniji, mi samo možemo slijediti.

NACIONAL: Koliko Pavel „kontrolira“ i možete li uopće kontrolirati sve što se oko grupe događa, je li to postalo važnije od glazbe? Kako gledate na to?

Imamo Instagram, ali sam ja lijen i ne znam fotografirati, ni ne osjetim da je nešto „Instagram moment“. Nedavno smo bili gosti Tediju Spalatu, pa zatim Fosilima u Lisinskom, da mi nije Tonke, ja nas uopće ne bih „fotkao“ za uspomenu, a kamoli još i to podijelio na mreži, nemam taj gen, krivo sam ustrojen. Facebook češće koristim jer tamo mogu i okačiti pjesme, nešto konkretnije, da ne kažem pametnije, napisati.

NACIONAL: Ovo će biti vaš šesti studijski album?

Da, kako će na njemu biti dosta žanrovski različite glazbe, razmišljam o tome da ga nazovemo „FM/AM“, nešto kao naš radio, zbir pjesama ili žanrova koje volimo. Ili tako ili će se zvati “Marjan ekspres”, s obzirom na to da imamo jednu pjesmu u kojoj se sjećam te famozne linije koja je povezivala Split i Zagreb, obožavao sam vlak, tutnjavu i kloparanje vagona, to je bio moj Tardis, stroj koji me iz sunčanog, mirisnog Splita transportirao u sivi, dostojanstveni “spleen” Zagreba, opet ja o djetinjstvu.

NACIONAL: Hoćete li se i koliko odmaknuti od zvuka Pavela, je li to uopće potrebno?

Nešto hoćemo, već smo s pjesmom “Dobra stvar” napravili određeni odmak u disco pop smjeru, na jednom od idućih singlova ćemo u još modernijem smjeru plesnog popa, takvu će mi slobodu upravo dati taj „FM/AM“ naziv albuma, odrastao sam na Beatlesima ili Queenu koji su na albumima imali sve od ragtimea do hard rocka ili proto-metala, gušt je i izazov ne plivati stalno u istoj bari, ne želim se dosađivati, bio bih nesretan da imam imperativ napisati još jednu “Čuvaj me” ili “Zbog tebe”. “Zbog tebe” je napisana, nikome ne treba još jedna takva.

NACIONAL: Je li vam lakše ili teže raditi s istim glazbenicima?

Lakše, kao u dugoj vezi ili braku, znaš što možeš dobiti i kako do toga stići, nema okolišanja, nepotrebnog “small talka”, idemo raditi, a i stvarno dobri glazbenici, a smatram da ih imamo u Pavelu, uvijek iznenade, snađu se i kada nisu na svom terenu, ne boje se plivati u dubini. Uživam u trenutačnoj postavi Pavela, mnogo nas je, osam, jedva stanemo u kombi, ali mislim da ćemo ubuduće uključiti i saksofon u postavu pa će nas biti devet, da nam financije dopuštaju ja bih sa sobom vodio i gudački kvartet i timpanista.

NACIONAL: Uskoro je dodjela Porina, koliko vam je važna ta nagrada? Imate ih dosta u kolekciji, a ponovno imate dosta nominacija, uzbuđuje li vas jednako dodjela ili je prva ipak bila nešto posebno?

Naravno da znači, možda nije takav ushit kao prije, prvi put je uvijek prvi, ali je definitivno potvrda da struka cijeni ono što radimo, bilo to komercijalno uspješno ili ne, volim se družiti s kolegama, poslije dodjele popiti koje piće, opustiti se, lijepo je to.

NACIONAL: Pavel postoji 16 godina, čega se najradije sjetite?

Vjerojatno trenutka kad je Antonia ušla u bend, ali i u moj život, bend je zapravo zaslužan i za moju obitelj, dakle, hvala Pavelu i na mojima Luni i Avi.

NACIONAL: Što vam je bilo na pameti kad ste počeli s radom, je li Pavel danas onakav kakav ste željeli?

Budući da je počeo kao mali kantautorski izlet u “bedroom pop”, a postao veliki, uskoro, deveteročlani bend čije su pjesme uredno pri vrhovima nacionalnih radijskih lista, naravno da sam zadovoljan, zbog Pavela sam i postigao da mi je glazba jedini izvor prihoda, ne vjerujem da bi to bilo moguće svirajući nekakav indie pop rock kao u Ramirezu, voljeli bismo jednog dana sami napuniti Lisinski, dosad nam je to pošlo za rukom jedino u suradnji s Detourom, a valjalo bi i snimiti neki koncert, još uvijek nemamo snimljen nijedan, to ćemo sve ispraviti sljedeće godine.

NACIONAL: Na što ste najponosniji?

Na to što trajemo i dalje.