Na Sceni Amadeo, u Galeriji Klovićevi dvori, u petak 19. kolovoza nastupit će Aljoša Jurinić, jedan od najboljih hrvatskih pijanista, kojemu će ovo biti sedmi nastup na tom ljetnom zagrebačkom festivalu, a svirat će “Balade” Frédérica Chopina.

Aljoša Jurinić rođen je u Zagrebu 1989. godine, a svoj je najveći međunarodni uspjeh ostvario 2012. pobijedivši na uglednom pijanističkom natjecanju Robert Schumann u skladateljevu rodnom gradu Zwickauu. Godine 2015. bio je finalist Međunarodnog pijanističkog natjecanja Fryderyk Chopin u Varšavi. Laureat je Natjecanja kraljice Elizabete 2016. u Bruxellesu i finalist Međunarodnog pijanističkog natjecanja u Leedsu 2018. Pobjednik je više državnih i međunarodnih natjecanja te je dobitnik Godišnje nagrade Vladimir Nazor za 2015. i Nagrade Milka Trnina za 2017. Aljoša Jurinić je 2019. odlikovan ordenom Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića te je dobitnik Nagrade Orlando za najbolje umjetničko ostvarenje u programu 70. Dubrovačkih ljetnih igara.

Nastupao je na renomiranim pozornicama kao što su Carnegie Hall (New York), Musikverein (Beč), Salle Cortot (Pariz), Gasteig (München), Tokyo Opera City Concert Hall, Osaka Symphony Hall ili La Sala Verdi (Milano) te na važnim festivalima kao što su Serate Musicali (Milano), Chopin and His Europe (Varšava), Chopin Festival (Nohant), From Easter to the Ascension (Tbilisi), Kijevske ljetne večeri, Chopin Festival (Mariánské Lázně) ili International Keyboard Institute Festival (New York). U 2018. na turneji u Kini održao je niz solističkih koncerata, u 2019. predstavio se u Japanu, a krajem 2019. odradio je novu turneju u Kinu.

Nastupio je s nizom renomiranih dirigenata i orkestara, a diskografski prvijenac „Chopin Alive“ s djelima F. Chopina izdala je tvrtka CristoforiumArt 2017., dok je drugo diskografsko izdanje „Correspondances“ realizirala španjolska tvrtka KNS 2020.

Na Hochschule für Musik Franz Liszt u Weimaru završio je pijanistički program najvišeg stupnja poslijediplomske koncertne izobrazbe (Konzertexamen) u klasi prof. Grigoryja Gruzmana. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Rubena Dalibaltayana. Dvije godine studija proveo je na Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču u klasi prof. Noela Floresa, a potom tri godine usavršavanja na Scuola di Musica di Fiesole u Italiji u klasi glasovite Eliso Virsaladze. Nedavno je u Torontu, kamo se preselio, upisao i doktorski studij.

NACIONAL: Nastupit ćete na Sceni Amadeo, u Galeriji Klovićevih dvora, 19. kolovoza. Budući da ste, moglo bi se reći, stalni gost Amadea, kakva su vaša iskustva s tim festivalom? Nenad Jandrić, osnivač Scene Amadeo, kaže da se, kad su glazbeni gosti u pitanju, ne ide na lake note ni na povlađivanje publici.

Da, Scena Amadeo je festival na kojem sam najviše puta nastupio, ovo će biti sedma godina zaredom. Nenad Jandrić pozvao me prvi put 2015. nakon mog nastupa na Chopinovom natjecanju u Varšavi, no moram priznati da sam bio pomalo skeptičan jer nastupi na otvorenom, kad je klasična glazba u pitanju, znaju biti osjetljivi. Nakon što me pozvao i na koncert sjajnog gitarista Petrita Çekua te godine, međutim, ostao sam oduševljen akustikom, ugođajem i publikom, kako onima koji na festival redovito dolaze tako i gostima grada. Draga mi je još jedna specifičnost festivala, mogućnost da se obratim publici i ponudim joj pojašnjenja vezana za izbor repertoara, osobitosti nekih skladbi, pokoju anegdotu iz skladateljeva života. Kada se u 19. stoljeću klavirski recital razvijao, komunikacija izvođača s publikom bila je neizostavan dio nastupa. Možda to danas nekome izgleda kao ekstravagancija, ali zapravo smo, barem što se forme tiče, tako bliži autentičnosti.

NACIONAL: Svirat ćete Chopina, čija ste djela često izvodili, a i s interpretacijom njegovih skladbi doživjeli ste svoje najveće uspjehe. S obzirom na to da je vaš izbor ove godine pao na Chopinove balade, ljubav prema njegovom opusu očito ne jenjava. Zašto volite Chopina?

Ne bih na to pitanje mogao ukratko odgovoriti, posrijedi je ljubav od malih nogu, koja se kao i svaka ljubav s vremenom mijenjala. U svakom slučaju, kod Chopina je riječ o unikatnom glazbenom izričaju – vjerujem da gotovo svaki dobar poznavatelj klasične glazbe može njegovu skladbu prepoznati već u prvih nekoliko sekundi slušanja, makar je nikada prije nisu čuli.

Balade koje ove godine izvodim, izveo sam, dakako, i u nekim drugim prigodama. Skladane tijekom 11 godina, one su svojevrstan mikrokozmos Chopinove evolucije od transparentnih kompozicija koje dočaravaju bel canto pjevanje do kompleksnih skladbi u kojima svaki glas iznosi svoju priču. Chopinove su partiture ostale iste, a moje razumijevanje i pristup interpretaciji postupno su se, s iskustvom i novim spoznajama, mijenjali i sazrijevali. Naposljetku, svaka je izvedba uživo posve unikatan događaj, ni u jednom novom nastupu ni skladba ni interpretacija nisu navlas iste kao prije niti kao poslije.

NACIONAL: Je li vam važnije promišljati što je skladatelj želio izreći ili skladbu koristiti kao okvir za vlastito izražavanje i ispitivanje granica instrumenta?

Oboje je, držim, nužno za kvalitetnu izvedbu. Nastojim u svojim nastupima pronaći razboritu ravnotežu između osobnog izraza i povijesne vjerodostojnosti. Skladatelji baroka, klasicizma i romantizma nisu skladali na klavirima kakve danas imamo, tako da je vjerna rekreacija nemoguća. Tako se često u pijanističkim krugovima raspravlja o tome treba li, na primjer, kod Bacha koristiti pedal s obzirom na to da ga on nije imao – neki su odlučno protiv, drugi smatraju da bi ga Bach koristio da nam je suvremenik.

NACIONAL: Što vam je najuzbudljivije kod klavira, prepoznajete li nešto novo svaki put kad sjednete za klavir?

Za razliku od mnogih drugih instrumenata, skladbe za klavir su bogatstvom boja i sadržaja gotovo orkestralne. Uz to, svaki je klavir poseban. Dva klavira istog modela mogu zvučati bitno drukčije, pa je sviranje na instrumentu koji nisam iskušao uvijek neko novo otkriće. Svakodnevno druženje s instrumentom dugogodišnja je navika isprepletena trenucima i bljeskovima nadahnuća i ushita.

‘Svakodnevno druženje s klavirom dugogodišnja je navika isprepletena bljeskovima nadahnuća’. FOTO: PROMO

NACIONAL: Dobili ste najviša hrvatska odlikovanja u kulturi – Vladimira Nazora, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Milku Trninu, Orlanda… Koliko vam znači ta podrška iz Hrvatske, sada kada već nekoliko godina boravite u Kanadi?

Neizmjerno. Izuzmemo li rijetke iznimne osobe čiji uspjeh nadilazi sve zemljopisne granice, domaća su priznanja gotovo svima nama najveći zalog za budućnost i najveće zadovoljstvo. Ima nešto u tome da nam je svima ono strano nekako a priori impresivnije: kad sviram u Kini, gledaju me na drukčiji način jer dolazim iz Europe, kao što i mi u Hrvatskoj inozemnog glazbenika obično gledamo s osobitim poštovanjem. Moguće je da je to povezano i s homogenim stanovništvom tih dviju država. U Kanadi je drukčije: toliko je stranaca da nitko nije stranac.

NACIONAL: Nakon recitala u Zagrebu, u Hrvatskoj ćete nastupiti još nekoliko puta – u Samoboru, Dubrovniku, Korčuli. Je li i koliko drukčije nastupati pred svojom publikom?

Jedino bih ljude koji su me već slušali ubrojio u svoju publiku, a takvih je, naravno, više u Hrvatskoj, najviše u Zagrebu. U Korčuli ovoga rujna, primjerice, možda u publici neće biti nikoga tko me čuo uživo. Izazovno je svirati novoj publici, s poznatom je i lakše i teže: dolaze ponovno jer im se svidjelo, ali kako svaki put ispuniti njihova očekivanja?

NACIONAL: Prije pandemije, posebno 2019., imali ste izvanrednih uspjeha u inozemstvu, nastupali ste po Europi, ali i po Dalekom istoku, gdje vlada velik interes za klasičnu glazbu. Naučite li nešto novo na svakom nastupu, kako se odnosite prema tome?

Da, ta 2019. godina bila je uspješna, a 2020. trebala je biti dotad najplodnija, s dogovorenim nastupima na četiri kontinenta. No što je, tu je. Što se tiče vašeg pitanja o tome kako me publika doživljava u različitim zemljama, i kako ja nju doživljavam, rekao bih da su razlike znatne. Vide se i u naoko nevažnim detaljima. Na Dalekom istoku dobar dio publike čine mladi, a koncerti počinju na vrijeme – organizatori doslovce odbrojavaju sekunde i čim sat otkuca, izlazim na scenu. U Europi se za koncert klasične glazbe ili operu valja prikladno odjenuti, to je dio kulture, tradicije i stvar pristojnosti. U Sjevernoj Americi nitko vas neće gledati poprijeko ako se pojavite u japankama i trenirci, a od vas će očekivati da se nakon nastupa pridružite publici koja vas čeka u foajeu.

NACIONAL: Kako ste doživjeli razdoblje pandemije, s obzirom na to da su mnoge kulturne aktivnosti bile na čekanju? Izvedbenim umjetnicima okolnosti su dodatno teško pale jer su nastupi uživo bili obustavljeni. Je li vas to vrijeme krize potaknulo na neku novu kreativnost?

Svi smo se našli u dotad neviđenoj situaciji, kojoj se nije vidjelo kraja. Isprva su dogovoreni nastupi odgađani, a zatim, kako pandemija nije jenjavala, otkazivani. Dodatna otegotna okolnost meni je bila činjenica da je pandemija započela nekoliko mjeseci nakon što sam se preselio u Toronto, gdje sam tek počeo upoznavati glazbeni život i uspostavljati kontakte, a restrikcije su u Kanadi bile znatno strože i trajale su dulje nego u većini zemalja. Na prvi nastup u Kanadi, turneju u Britanskoj Kolumbiji, čekao sam, kao i mnogi drugi glazbenici, više od dvije godine. Imao sam, dakle, vremena za rad, vježbanje, kontemplaciju, razonodu. U međuvremenu sam na Sveučilištu u Torontu upisao doktorski studij, koji osim izvedbenog glazbenog dijela uključuje i istraživački rad.

NACIONAL: Kakvi su planovi, što vidite kao nov izazov?

U što skorijem roku doktorirati, nastaviti nastupati i prenositi znanje i iskustvo novim generacijama i, naravno, ne zaboraviti uživati u malim stvarima u životu. A ova nas je pandemija poučila da bez tih malih stvari, koje tako nazivamo jer ih uzimamo zdravo za gotovo, naš život postaje skučen i neveseo.