Kada krene u potragu za naslijeđenim maslinikom i zaplete se u ralje hrvatske birokracije jer treba raščistiti stanje u zemljišnim knjigama da bi dobila ono što joj je ostavila baka Oliva, pripovjedačica Alida započinje potragu za vlastitim korijenima, za pričama koje u njezinoj obitelji nikada nisu ispričane. Nekoliko generacija, nevjerojatne sudbine, snažne žene i muževi koji ginu za ideale – sve to tvori debitantski roman “Olivino nasljeđe” autorice Alide Bremer koji pripovijeda sve nikada kazane, vješto skrivane obiteljske priče.

Od teškoga težačkog života u Vodicama na prijelazu stoljeća preko Prvoga svjetskoga rata, atentata na Stjepana Radića, okupacije Dalmacije, ustanka i partizanske borbe, odlazaka u logore od Molata do Italije i Vojvodine, zbjega u El Shattu do Domovinskoga rata, Alida Bremer u svom romanu priča o obiteljskim tajnama, odvođenjima u noć, strijeljanjima i paljenju kuća, o svemu što se u današnjoj Hrvatskoj, s partizanskim spomenicima, često zaboravlja. Alida Bremer rođena je 1959. u Splitu. Otišla je u Njemačku na studij, a nakon što je doktorirala, niz godina radila je kao znanstvena suradnica i lektorica na sveučilištima u Münsteru i Gießenu. Vodila je nekoliko projekata u promociji hrvatske i drugih književnosti jugoistočne Europe, koje su proveli Zaklada Robert Bosch, TRADUKI i Leipziški sajam knjiga. Urednica je nekoliko njemačkih antologija hrvatske književnosti i na njemački jezik prevela je mnogobrojna djela s hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika. “Olivino nasljeđe” u Njemačkoj je dobilo izvrsne kritike i izazvalo oduševljenje publike.

• ‘Pokret otpora u Njemačkoj nije spojiv s Hrvatskom, već samo s Jugoslavijom, a kako je poznato da se Hrvati snažno odriču te države, onda se sve zasluge pripisuju – Srbima’

• “Nijemci su se distancirali od nacističkih zločina, a ta distanca pogađa i Hrvate, koji nisu ni sebi ni drugima objasnili svoju podvojenost u II. svjetskom ratu’

• ‘Svjedoci smo osiromašenja mediteranskih zemalja, ratova i fanatizama na njihovim obalama, ekološke ugroženosti te nedostatka solidarnosti’

 

NACIONAL: Iako se knjigom kao urednica i prevoditeljica bavite već dugi niz godina, “Olivino nasljeđe” tek vam je prvi roman. Što vas je inspiriralo za njega?

Ne mislim da postoji dobna granica za pisanje prvih romana, kao ni da mladost garantira kvalitetnu prozu, dapače, mislim da su skupljeno znanje i životno iskustvo od velike koristi piscu. Moj roman je nastao u okviru njemačke suvremene proze, a posljednjih desetak godina u njemačkoj literaturi primjetan je povratak obiteljskog romana. Usamljenog, egzistencijalističkog junaka, prisutnog u njemačkoj literaturi između sedamdesetih i devedesetih, a koji se obračunao s teretom prošlosti najčešće obračunavajući se s ocem i njegovom generacijom, zamijenio je junak koji se vraća pitanjima pripadnosti i kontinuiteta. U kući u Vodicama, koju opisujem u romanu, pronašla sam fotografiju na kojoj je u središtu moja prabaka. Ona tamo sjedi odjevena u crno i okružena grupom žena, sve su u crnom, a iza njih se – ovjenčani lišćem neke biljke – ističu portreti Tita i Staljina. Žene su ili udovice partizanskih boraca ili majke i bake čiji su sinovi i unuci pali partizanski borci, a u toj ulozi tamo sjedi i moja prabaka, jer su njezin sin i unuk pali u borbi protiv talijanskih i njemačkih okupatora, a njezinu 28-godišnju snahu su strijeljali Talijani. Pisala sam jedan esej za bečki časopis “Wespennest” o toj fotografiji i izlagala sam je na izložbi “Sumrak junaštva – patrijarhalna kultura u Jugoistočnoj Europi”, koju sam organizirala sa svojim tadašnjim studentima na Sveučilištu u Giessenu. Fotografiju sam nazvala “Kolektivna pietà: Dva Josipa i puno Marija u crnom”. Zanimala me je rodna strana rata. Njemački posjetitelji izložbe i čitatelji eseja bili su iznenađeni, jer su uglavnom zamišljali Hrvatsku kao isključivo kvislinšku državu i Hrvate kao nacističke poslušnike; to su u očima Nijemaca izrazito negativni pojmovi. Svi europski pokreti otpora se, pak, u Njemačkoj promatraju s uvažavanjem i poštovanjem – samo što o hrvatskom pokretu otpora tamo jedva itko išta zna. I o njegovim žrtvama. Bezbroj knjiga napisano je o žrtvama njemačkih logora – a moja baka bila je u njemačkom logoru. To me je ponukalo da njemačkom okruženju, u kojem sam uvijek iznova bila suočena s negativnom slikom ustaške Hrvatske, suprotstavim priču o dalmatinskoj partizanskoj obitelji moje majke. Kad je knjiga objavljena, počeli su me nazivati i Hrvati koji žive u Njemačkoj i govoriti mi da sam napisala priču o njihovoj obitelji. Broj Dalmatinaca kojima je netko iz obitelji bio ili partizanski borac ili izbjeglica u El Shattu, stvarno je jako velik – prešućena, potisnuta i iskrivljena povijest jedna je od slabosti današnjeg hrvatskog društva.

NACIONAL: Puno je u romanu obiteljskog, osobnog. Koliko su priče koje prate obitelj od Prvog svjetskog rata do danas istinite, stvarne?

Priče su u knjizi stvarne kad god se govori o događajima iz Drugog svjetskog rata, a sve ostale su manje ili više moguće, ako ne i stvarne. Da bih doznala što se sve događalo, morala sam intervjuirati još žive članove ove obitelji, dokumentirati njihove priče, proučiti arhive. Zahvaljujući stipendiji njemačke zaklade Robert Bosch, otputovala sam na mjesta o kojima u romanu govorim, obišla sam talijanske logore na otocima Molat i Rab te njemačke logore u Srbiji, Mussolinijeve logore po Italiji, u kojima su također bile žene iz moje obitelji, kao i izbjegličke logore na jugu Italije te talijanske luke iz kojih je dalmatinski zbjeg išao za Afriku. Jedino u El Shatt nisam otputovala, nego sam se zadovoljila dokumentarnom literaturom, dokumentarnim filmovima i izvrsnom izložbom u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu.

NACIONAL: Opisujete povijest Hrvatske, uglavnom kroz sudbine Dalmatinaca. Ta povijest mijenjala se jednako puno i brzo kao i države koje su bile njezin dio. Što vam je bilo najintrigantnije? Za što ste prvi put čuli proučavajući građu za knjigu?

Bilo mi je zanimljivo čitati njemački tisak iz 1928. godine i reakcije na atentat u Skupštini i na smrt Stjepana Radića, po meni jedan od ključnih događaja novije hrvatske povijesti, a koji se također opisuje u romanu. Nisam povjesničarka, ali sam za potrebe pisanja romana iščitala velik broj studija i starih novina i poslušala privatna sjećanja da bih mogla razumjeti svu složenost povijesnih zbivanja.

Mnogi detalji bili su mi novi: primjerice, pod kojim su neljudskim uvjetima žene i djeca bili zatvoreni u fašističkim logorima na otocima Rabu i Molatu, tragična dubina podjele unutar tadašnjeg hrvatskog društva na lijeve i desne, način na koji se putovalo do El Shatta te kako su na njega gledali neki suvremenici. Tako je njemački pjesnik Louis Fürnberg 1946. napisao ciklus pjesama o El Shattu, jer je na povratku iz Palestine u Europu proveo nekoliko tjedana među dalmatinskim izbjeglicama; bilo mi je zanimljivo njegovo svjedočenje o odnosu Britanaca prema partizanima i o njihovim simpatijama za četnike, koji su u blizini također imali izbjeglički logor. Britansku dvojbu treba li podržati partizane ili četnike, opisuje i izraelski znanstvenik, novinar i političar Eliezer Yapour u svojoj knjizi. On opisuje problem priznavanja Titove politike od strane Velike Britanije, a pritom mu nije nevažna ni činjenica da je engleski kralj bio kum kralju Petru i osjećao se nekom vrstom njegova skrbnika. Pored neprihvaćanja komunizma, ovo je bio drugi element koji je i te kako odredio britansku politiku, pa je tim više zanimljivo kako je Tito na kraju ipak dobio priznanje od zapadnih saveznika, iako je sve govorilo protiv njega: i kralj Petar, koji tvrdi da se njegovi četnici kod kuće bore protiv okupatora u njegovo ime i da se on mora vratiti u zemlju kad je četnici sa saveznicima oslobode, i činjenica da je Tito pripadao Britancima i Amerikancima mrskom komunističkom pokretu. Meni se učinilo da su izvrsno organizirane dalmatinske izbjeglice u El Shattu, Titu poslužile za demonstraciju sposobnosti partizanske organizacije i kao protuteža jugoslavenskom kralju, koji je uz britansku pomoć u rujnu 1943. prešao iz Londona u Kairo – da bi bio bliže svojoj kraljevini i da bi se u nju brže vratio nakon što je saveznici oslobode. To mu je, kao što znamo, bila uzaludna nada, a Yapour zanimljivo opisuje kojim je sve strateškim potezima Tito pridobio Churchilla i Roosevelta da mu priznaju njegovu politiku.

SEID SERDAREVIĆ IZ FRAKTURE I ALIDA BREMER, NA PREDSTAVLJANJU ROMANA ‘OLIVINO NASLJEĐE’
FOTO: Privatna ahiva

NACIONAL: Zanimljivo je što ste u jednom dijelu knjige napisali da, objašnjavajući suprugu Nijemcu kompliciranu hrvatsku povijest, nije lako opisati što se točno događalo Hrvatima ako ne započnemo priču od Zrinsko-frankopanske urote. Iako zvuči smiješno, ponekad se zaista tako čini, zar ne?

Da, kad se u knjizi taj fiktivni suprug požali jer mu se takvo vraćanje unatrag čini južnjačkim pretjerivanjem zato što je konkretan sjevernjak koji želi ovdje i sad urediti život, onda mu pripovjedačica kaže da je i taj datum nedovoljan i da se treba vratiti unatrag barem do seljačke bune Matije Gupca. Fiktivni suprug upozorava na to da pozivanje na prošlost kao opravdanje za današnje nedaće situaciju neće popraviti te da je potrebno zasukati rukave i tu i ovdje raditi na ostvarivanju svojih prava i ekonomskog blagostanja, ali pripovjedačica i dalje ima potrebu objasniti mu razne frustracije jednog malog naroda, čiji je položaj između velikih sila poput Austrije, Ugarske, Otomanskog carstva i Venecije stoljećima značio kolonijalizaciju i pobunu protiv nje. To je u mom romanu i smiješno i tragično u isti mah, jer povijest nam ne bi smjela služiti kao opravdanje za današnje greške, a ipak ispada da bez dobrog poznavanja povijesti, ni jedan narod ne može ići naprijed. Naglašavam “dobrog poznavanja”, jer suvremeni Nijemci, dakle oni koji su Njemačku pretvorili u jednu od najvažnijih zemalja Europe, uložili su velike napore u znanstveno i objektivno sagledavanje prošlosti. Čini mi se da su oni dobar primjer kako se svi kosturi iz podruma i ormara moraju iznijeti na svjetlo dana, znanstveno im utvrditi uzrok smrti i onda ih u miru pokopati. Tako uspostavljen red postaje onda osnovica za ozdravljenje društva i za prosperitet. Drugi narodi iz ovog njemačkog primjera mogli bi puno naučiti.

NACIONAL: Knjiga započinje pismom iz Zadra, u kojem junakinju odvjetnik obavještava o tome da joj je oporučno ostavljen maslinik. On je, pokazuje se, vrlo važan, kao i Hvar, Vodice, Split. Što ste željeli poručiti tom knjigom?

Knjiga je slojevita i ima puno “poruka”. Tako se, primjerice, kroz knjigu provlači motiv mediteranskog raslinja, ponavlja se i u imenima nekih osoba, taj motiv je čulan i pun ljepote, biljke mirišu, mnoge su ljekovite, jestive ili pretvorene u napitke poput prošeka, višnjevače, travarice. U europskim književnostima proizašlim iz humanizma i renesanse, kao što je dalmatinska, taj topos zove se “locus amoenus”, lijepo i ugodno mjesto, a njemu nasuprot je “locus terribilis”, užasno mjesto – to su u mom romanu talijanski i njemački logori i pustinja u Africi. Drugi motiv koji se provlači kroz knjigu je motiv Gospe, Majke Božje, također mediteranski i dalmatinski motiv, a i on kao element mediteranske tradicije, ovdje povezan s motivom prakršćanske ideje pravednosti, a koja se u okruženju ribara i težaka iz Dalmacije spaja s ranim komunističkim idejama pravednosti. Preko Mediterana kršćanstvo je povezano s drugim velikim religijama i kulturama, a sve one zajedno čine duhovnu snagu Sredozemlja koja je uvijek proizvodila uzvišeno pored užasnog, a danas je više nego ikad u opasnosti. Svjedoci smo osiromašenja mediteranskih zemalja, ratova i fanatizama na njegovim obalama, ekološke ugroženosti i nedostatka uzajamnog razumijevanja i solidarnosti. Treći motiv je motiv mora kao objekta čežnje i nostalgije, mora kao iskona, kao pramajke i majčinskog krila, kao opasnog i prijateljskog elementa istodobno. Motiv mora jedan je od najveličanstvenijih motiva uopće, korijeni svih europskih književnosti sežu do “Odiseje”, a već u njoj je motiv mora jedan od nosećih motiva. Olivino nasljeđe je u svemu tome: tamo gdje rastu masline – olive, tamo je područje mediteranskog duha, njegovih veličanstvenih uzleta i isto tako velikih zabluda, a svatko tko se od njegovih obala udalji, nauči što su čežnja i nostalgija.

NACIONAL: Neke povijesne stvari detaljno su objašnjene zato što je knjiga pisana za njemačko tržište. Kako su je Nijemci prihvatili? Razumiju li oni povijest bivše Jugoslavije koja je jednim dijelom povezana i s nacističkom Njemačkom, o čemu u knjizi pišete?

Knjiga je lijepo prihvaćena, a izazvala je i čuđenje – iako Nijemci misle da uglavnom sve znaju o Drugom svjetskom ratu, nitko nije čuo za zbjeg u El Shatt, osim možda netko iz bivšeg DDR-a tko je poznavao djelo Louisa Fürnberga. Upravo danas, kad preko Sredozemlja stižu neki novi zbjegovi, djeluje nevjerojatno da je 30.000 ljudi – uglavnom žena, djece, bolesnih i nemoćnih – iz Europe bježalo u Afriku. Nakon književnih večeri prilaze mi često ljudi i kažu mi što ih iznenađuje, primjerice, puno njih bilo je uvjereno da sve znaju o ulozi bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, a ta slika ovako izgleda: Hrvati su bili ustaše, to je dvostruko negativno, jer svi nacisti su negativni, a još kad su sluge onim glavnima, njemačkim nacistima, onda je to nekako i jadno; Srbi su, pak, bili partizani i borili su se protiv njemačkih i hrvatskih nacista, što je plemenito i hrabro i zbog čega su zaslužili poštovanje, pa i razumijevanje za ponašanje u devedesetima. Tito je, naravno, u toj priči Srbin – što je logično.

U mojoj knjizi su, međutim, partizani Hrvati iz Dalmacije, a bore se protiv Talijana. Mnogima treba vremena dok mi povjeruju, neki su mi pisali da su sve provjerili na internetu i da su vidjeli kako ne lažem te da to mijenja njihovu sliku o Hrvatima, koji su im do sada bili nesimpatični s tim svojim ustaštvom. Pokret otpora, ono na čemu, primjerice, Francuzi grade svoju reputaciju u europskoj priči o Drugom svjetskom ratu, u njemačkom javnom diskursu nespojiv je s Hrvatskom, spojiv je samo s Jugoslavijom, a kako je poznato da se Hrvati snažno odriču ove države, onda se sve zasluge za pokret otpora i stvaranja multinacionalne zajednice pripisuju – Srbima. Kako su Nijemci u ogromnoj većini osvijestili nacističke zločine ne samo prema drugim narodima, nego i prema samim Nijemcima i kako su se svjesno, podsvjesno i nesvjesno distancirali od tog perioda, ta distanca pogađa uveliko i Hrvate, koji nisu ni sebi, a kamoli drugima uspjeli objasniti svoju podvojenost u Drugom svjetskom ratu i naglasiti hrvatsku ulogu u partizanskom ratovanju i u stvaranju socijalističke Jugoslavije. Kad kao ja živite u Njemačkoj i krećete se u intelektualnim i književnim krugovima, onda vas prilično mogu iritirati situacije u kojima vam unuci njemačkih vojnika ili aktivnih nacista iz Drugog svjetskog rata, s prezirom govore o tome kako su svi Hrvati nacići, poslušne sluge velikih nacista i sitne duše, jer se zanimaju samo za svoju mononacionalnu državicu – a vi znate da dolazite iz hrvatske dalmatinske obitelji koja je dala toliko žrtava u antifašističkoj borbi i da su vam rođenu baku Nijemci zlostavljali u logoru! Naravno, u Njemačkoj postoje povjesničari ili politolozi koji sve to znaju, tako da još više čudi koliko je jednostrana slika o Hrvatskoj u njemačkoj javnosti ipak rasprostranjena. Pozitivno je, međutim, što su Nijemci otvoreni za nove spoznaje, za učenje, za sagledavanje složenosti raznih pojava, za preispitivanje vlastitih uvjerenja – odlike koje su sigurno utkane u tajnu njihova ekonomskog i društvenog uspjeha.

NACIONAL: Zašto ste otišli u Njemačku? Kako je danas živjeti u tom nekadašnjem, za stanovnike bivše Jugoslavije, Eldoradu?

Za mene je – kao za Paulinu iz mog romana – obrazovanje najviši ideal, pa sam tako i u Njemačku otišla zbog studija. Ako su nekome knjige i učenje važni, onda je Njemačka za njega pravo mjesto! Tu postoje ozbiljne novine i časopisi, ogromno izdavaštvo, velika sveučilišna tradicija, javni prostor za diskusije, predavanja, promišljanja. U Njemačkoj postoje stručnjaci za sva moguća područja, razmišlja se internacionalno, postoji pogled na svijet koji se uzdiže iznad lokalnog. Čudim se kad se uvijek iznova zbog svih europskih problema proziva Njemačku – takvo prebacivanje odgovornosti također je nacionalističko. Francuski problemi s postkolonijalnim migracijama nisu nastali zbog Njemačke, kao ni nizozemski. Istodobno je, naravno, odgovornost Njemačke velika – ne samo u prošlosti, nego i u sadašnjosti i još dugo će biti jedna od glavnih tema i u ovdašnjoj javnosti. Njemačka je ogromna zemlja pa je teško ukratko govoriti o njoj. Radi se o zemlji tako uređenoj da ljudi u njoj ne gube vrijeme na čekanja pred nekakvim uredima ili ordinacijama, radi se i o solidnoj pravnoj državi. Njemačka nije zemlja blagoslovljena klimom i ljepotom krajolika kao Italija ili Francuska, ali ima predivne plaže na Sjevernom i Baltičkom moru i velik broj zanimljivih gradova, pa se isplati toj zemlji prići i turistički.

NACIONAL: Što je najveći izazov za Nijemce i njemačku politiku?

Njemačka je jedna od nositeljica poslijeratne ujedinjene Europe kao mirovnog projekta, jer su njezini političari razumjeli da su dva svjetska rata pokazala kakva je suvremena mogućnost uništavanja i da bi treći takav rat mogao stvarno značiti kraj života na kontinentu. No danas se taj projekt pretvorio gotovo isključivo u ekonomski i udaljio se od ideje mira i dobrosusjedskih odnosa – tome, naravno, nažalost pridonosi i suvremena Njemačka. Mislim da je najveći izazov pronaći put iz europske krize i ostati na putu ujedinjene Europe u kojoj susjedne države predstavljaju zrcalo i korekciju vlastite politike. Isto tako je ujedinjenje Njemačke i dalje velik izazov. Kad pomislite da je Njemačka bez većih društvenih potresa uspjela integrirati bivši DDR, u kojem je živjelo više od 16 milijuna ljudi, možemo razumjeti o kakvom se uspjehu tu radi, jer znamo koliko su teški tranzicijski procesi – i u puno manjim državama poput Hrvatske. No naravno, na istoku Njemačke mnogi problemi su vidljiviji i veći nego na zapadu.

Često se zaboravlja da se Nijemci moraju baviti i sami sobom i da uopće nije bezazleno preko noći pretvoriti jedan politički sustav u drugi. Pojave poput neonacizma i drugih ekstremizama proširenije su na istoku zemlje nego na zapadu, što je dobar primjer da za demokraciju treba vremena. I u Njemačkoj se vode diskusije o teškoćama s kojima se Europa suočava, od integracije migranata ili najnovije izbjegličke krize preko islamskog fundamentalizma i antiislamskih pokreta do grčkih dugova. Mnogi nisu zadovoljni njemačkom saveznom politikom, ali su i svjesni složenosti problema. Ne nude populistička ad hoc rješenja, nego ozbiljno raspravljaju. Rijetko ćete čuti Nijemca koji će vam uz kavu ponuditi svoje rješenje globalnih problema i koji “sve zna” o tome tko je kriv, a takvi se razgovori puno vode u Hrvatskoj. Moram reći da mi se njemačka obaviještenost – iz njihovih uistinu dobrih medija i bogate međunarodne i domaće publicistike – i njihov oprez u ocjenama te izbjegavanje kavanskog pronalaženja krivaca, više sviđaju. Osim toga, Nijemci mi izgledaju kao narod koji je iz dva svjetska rata izvukao pouke. Njemački gradovi bili su razrušeni do temelja, a stanovništvo decimirano, u zemlji su preostali muškarci bili teško traumatizirani, a pobuna mladih početkom sedamdesetih nalikovala je buđenju iz noćne more. Ta iskustva ne pomažu im, međutim, u pronalaženju rješenja pred masovnim migracijama čiji smo danas svjedoci, a ja bih voljela kad bi Njemačka smogla snage za promjenu svjetonazora i kad bi uvela imigracijske zakone slične kanadskim ili američkim i dopunila ih zakonima o ratnim izbjeglicama i politički progonjenima, po kojima bi bilo lakše dobiti azil i integrirati se u društvo. Nemoguće je svima otvoriti vrata, ali neljudski je ljude unedogled držati po sabirnim centrima i na kraju ih vratiti u neizvjesnost.

NACIONAL: Trenutačno u Europi jača politička ljevica, ali istovremeno u nekim zemljama raste nacionalizam i jačaju desne struje koje su dobile podršku u parlamentu. Kako to komentirate?

Bojim se da su nacionalizmi i desne struje jači od lijevih, to vidimo, primjerice, u Grčkoj u kojoj vlada ljevica – ali u koaliciji s nacionalistima te nije u stanju pomoći makedonskoj ljevici solidarizirajući se s njom i nudeći joj pomoć tako što bi joj u slučaju uspjeha na izborima signalizirala priznavanje imena Republika Makedonija. Inače, i makedonsko dugogodišnje skretanje udesno čini mi se plodom spriječene europske perspektive, a tu je, pak, godinama sprječavala upravo Grčka. EU je pogriješio što je taj problem gurao pod tepih, kao što i inače nije razvio mehanizme za suprotstavljanje desničarskim, najčešće antieuropskim politikama. U međuvremenu se i na ljevici čuju antieuropski glasovi. Neki novi ljevičari okrivljuju upravo ekonomski najjaču zemlju – Njemačku – za krizu, a ne primjećuju da je takav diskurs nacionalistički, kao i da se korupcija i loša organizacija rada u nekim zemljama ne mogu pripisati samo Nijemcima ili velikom kapitalu. Svjedoci smo populističkih zatvaranja u nacionalne diskurse zbog raspodjele moći. Izgleda da je glasno vikanje o tome kako smo “mi” žrtve nekakvih zavjera, a inače smo najbolji i najpametniji, nekim ljudima dovoljno da isključe mozak. Nedavni izbori u Velikoj Britaniji i u Poljskoj na vlast su doveli euroskeptike, iako su obje zemlje profitirale od Europske unije. David Cameron je, primjerice, svojim strogim režimom prema građanima Bugarske i Rumunjske te svojim zatvaranjem granica za izbjeglice, pokazao da ga EU zanima samo kao tržište, što kratkoročno možda zadovoljava britansku klaustrofobiju, ali bi dugoročno moglo štetiti Britancima. Engleskim nacionalistima nije nelogično što crtaju njemačkim političarima hitlerovske brčiće, a istodobno ignoriraju sve napore za zajedništvo u Europi. Osim toga, čini mi se da porast nacionalizma nije samo problem u EU, nego i u Rusiji, što donosi dodatne izazove. Albanija, Kosovo, Turska, Makedonija ili Srbija također nisu članice Unije, a imaju i te kako razvijene nacionalizme. Smeta mi kad se konstruktivna kritika EU-a miješa s olakim odbacivanjem europskog projekta, jer mu ne vidim alternativu i jer sam protiv ponovnog povlačenja u nacionalne granice.