ISTINITA PRIČA O LJUBAVI OSKARA KOKOSCHKE prema Almi Mahler – zbog koje je dao izraditi lutku po njezinu liku – bila je inspiracija Afonsu Cruzu za knjigu koju predstavlja u Zagrebu
Slikar Oskar Kokoschka bio je toliko zaljubljen u Almu Mahler da je, po završetku njihove veze, dao izraditi lutku u prirodnoj veličini sa svim pojedinostima koje su pripadale tijelu njegove voljene. Kokoschka je vodio lutku u šetnju gradom i u operu, a zasitivši je se, jednoga dana razbio joj je bocu crnoga vina o glavu i bacio je u smeće. Ta istinita priča bila je jedna od inspiracija 44-godišnjem portugalskom književniku i ilustratoru Afonsu Cruzu za knjigu “Kokoschkina lutka”, za koju je 2012. dobio nagradu Europske unije za književnost. Cruz će u Zagrebu predstaviti tu knjigu u sklopu događanja “Europea u Dvorištu”. Roman “Kokoschkina lutka” simbol je i metafora prijateljstva, priča o tome kako je odnos s drugim temeljan za naš identitet. Protagonist je Isaac Dresner, židov koji je počeo šepati na lijevu nogu opterećen sjećanjem na pogibiju najboljeg prijatelja u Drugom svjetskom ratu. Čitatelj se također upoznaje s Bonifazom Vogelom, vlasnikom prodavaonice ptica, Tsilijom Kacev, ortodoksnom židovkom koja dobiva stigme i Zsigmondom Vargom, milijunašem koji želi izvagati ljudsku dušu vagom.
“Ne sjećam se kad sam ili gdje čuo za tu priču o Kokoschki i njegovoj lutki, ali prvi kontakt s tom temom bilo je pismo koje je taj slikar napisao Hermini Moss, izrađivačici lutaka. On u tom pismu Almu Mahler opisuje do takvih detalja da to jedino može netko tko je ludo zaljubljen. Iako je tekst pisma vrlo hladan, upravo taj ton stvara neku vrstu egzotične ljepote. To me je dirnulo pa sam kasnije shvatio da je riječ o metafori značaja ‘drugog’ u našem identitetu. Mi smo ljudi zahvaljujući drugima”, kaže Afonso Cruz i dodaje da se cijela ta epizoda s lutkom bavi i ulogom mašte u procesu humanizacije. Cruz smatra da je mašta srž ljudskog bića te da nismo rođeni s krznom ili s oštrim zubima, već smo ih morali stvoriti, a tu su veliku ulogu imale kultura i fikcija. Kultura je, smatra književnik, proces spasa i sredstvo preživljavanja i ostvarenja sreće.
Cruz je pokušao objasniti i svoj neobičan način naracije.
“Knjigu sam pisao uklopivši u nju nekoliko radnji, zapravo, napisao sam knjigu u knjizi jer volim spajati stvari, graditi priču koja nalikuje tapiseriji. Kad pogledamo u svoju prošlost, vidimo da naš život nije ravna linija, već kompleksna mreža događaja. Mi smo izgrađeni pričom unutar priča, čak i onima koje nikad nismo doživjeli, nego ih čitamo, slušamo”, objašnjava Cruz otkud inspiracija za neobičnu fabulu u koju je, osim spomenute lutke, inkorporirao i odnos židova i Nijemaca tijekom Drugog svjetskog rata u Dresdenu.
Kako kaže, za njega su metafore – a u knjizi ih ima mnogo, posebno onih koje označavaju odnos dobra i zla – bolji način opisivanja stvarnosti, jer metafore imaju više slojeva nego što ih mi možemo uočiti svojim osjetilima.
“Ako imam stolac na kojem je moj otac uvijek volio sjediti, taj osjet nije primjetan oku. Naš pogled na stvari uvijek je mnogo dublji od onoga što vidimo, čujemo. A ta oštrina u percepciji je, prema mojemu mišljenju, cilj, ono što stvara značenje i premješta nas, stavljajući nas u srž stvari”, govori Cruz. Pojašnjava i razloge zbog kojih je u knjizi pisao baš o Dresdenu, s obzirom na to da je taj grad pretrpio enormna bombardiranja saveznika.
“Zapravo, kad sam razmišljao o Kokoschkinoj lutki kao o metafori za mnoge događaje u romanu, a s obzirom na to da se to dogodilo u Dresdenu, shvatio sam da ne mogu pobjeći od bombardiranja Dresdena, jer se radi o jednoj od epizoda Drugog svjetskog rata koja je izazvala najviše polemike. To je bio grozan čin kojeg su počinili saveznici i to je ono što stvara sivu zonu u tom ratu i naglašava činjenicu da ne postoji apsolutna dobrota, posebno kad pričamo o ratu”, smatra književnik. Tema rata, odnosa židova i nacista, dobra i zla, sve te teme i dalje intrigiraju svijet zato što su, navodi Cruz, ta događanja imala vrlo velik učinak na sve ljude i zato smo počeli propitivati naš odnos prema drugim ljudima, prema ljudskosti.
“To se dogodilo u Europi, u 20. stoljeću, kad smo vjerovali da smo izgradili snažno moralno društvo, solidnu civilizaciju, naprednu, jednostavnu, humanu. A odjednom vidimo da smo sposobni za takva zvjerstva. Još moramo puno toga riješiti sami sa sobom”, smatra Afonso Cruz.
S obzirom na to da je problem imigranata s Bliskog istoka postao novi veliki europski problem, pitali smo Cruza planira li Portugal primiti određeni broj izbjeglica, kao nametnutu obvezu iz EU.
“Portugal planira primiti određeni broj izbjeglica. Ne toliko velik kao što je to slučaj s drugim zemljama, što je sramota, jer je Portugal iskusio stvari koje bi zemlju trebale prosvijetliti: naime, nakon revolucije 1974. Portugal je primio više od milijun izbjeglica iz bivših kolonija”, kaže pisac. Pojasnio je kako on vidi cijelu izbjegličku krizu i njezine moguće uzroke. “To je kompleksan problem. Prije nekoliko godina putovao sam kroz Siriju i tad vidio neke stvari koji su danas, pokazalo se, izvor velike zabrinutosti. Mnogi naši interesi na Bliskom istoku i središnjoj Aziji, naše intervencije u tom području, bili su, u neku ruku, kriminalni. A način na koji se ponašamo prema ljudima, granicama, prirodnim resursima, napravio je štetu ionako labavoj ravnoteži u toj regiji. A sada se s tim istim problemima suočavamo u vlastitim državama”, rekao je Afonso Cruz. Dodao je da život u Portugalu nije dobar. Unatoč tomu što je država izašla iz krize, Cruz kaže da problemi nisu riješeni, pogotovo zato što je nakon izbora prošloga vikenda vlast ostala u rukama istih ljudi.
Komentari