Objavljeno u Nacionalu br. 1211, 10. srpanj 2021.

Skladatelj, dirigent, aranžer, pijanist, tekstopisac, libretist i producent dobitnik je nagrade 50 godina, počasnog priznanja filmskim profesionalcima koje mu povodom 50. obljetnice stvaranja glazbe za filmove i TV serije dodjeljuju Motovunski festival i Društvo hrvatskih filmskih redatelja

Skladatelj, dirigent, aranžer, pijanist, tekstopisac, libretist i producent Alfi Kabiljo dobitnik je nagrade 50 godina, počasnog priznanja filmskim profesionalcima, koju mu u povodu 50. obljetnice stvaranja glazbe za filmove i serije dodjeljuje Motovunski filmski festival u suradnji s Društvom hrvatskih filmskih redatelja.

Po školovanju arhitekt, Kabiljo se ipak bio okrenuo glazbi, a u svom fascinantnom opusu skladao je za više od 40 filmova te stotinjak televizijskih serija, što ga čini jednim od naših najplodnijih autora filmske glazbe, s neprekinutom karijerom dugom pola stoljeća i nizom pamtljivih naslova, domaćih i stranih.

Osim mjuzikala kao što su „Jalta, Jalta“, „Kralj je gol“ i „Tko pjeva, zlo ne misli“ te komične opere „Casanova u Istri“, koji su ga proslavili ne samo u Hrvatskoj nego i diljem svijeta, Kabiljo je skladao i glazbu za filmove „Kužiš, stari moj“, „Novinar“, „Okupacija u 26 slika“, „Pad Italije“ i „Lea i Darija“, a za glazbu u ostvarenjima „Seljačka buna“, „Banović Strahinja“ i „Neka ostane među nama“ dobio je Zlatne Arene. Na dugom popisu serija za koje je komponirao su i „Nikola Tesla“, „Mačak pod šljemom“ i „Nepokoreni grad“. Skladao je i za strane filmove, kao što su „Scissors“ sa Sharon Stone, „Sky Bandits“, „Fear“ i „Gymkata“, no zbog nostalgije, obitelji, prijatelja, ljubavi prema moru i hedonizma nije želio ostati u Hollywoodu. Alfi Kabiljo autor je jedne od najljepših domoljubnih pjesama iz onog vremena – „Tvoja zemlja“, koju je nezaboravno otpjevao Vice Vukov, jedan od pjevača zabavne glazbe s kojima je najradije surađivao. Pored niza međunarodnih i domaćih nagrada i priznanja, dobitnik je nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, kao i Porina za životno djelo.

Uoči ovogodišnjeg Motovun Film Festivala, koji će trajati od 27. do 31. srpnja, Alfi Kabiljo dao je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Do sada ste dobili bezbrojne nagrade, kao i dvije najveće – za životno djelo. Jeste li se nadali ovoj trećoj, koju vam dodjeljuju filmaši?

Lijepo je dobivati nagrade jer to je dokaz da netko ipak cijeni vaš dugogodišnji rad, osobito onaj na filmu. Što se tiče filmske glazbe, dobar dio života sam kao veliki filmofil radio za mnoge hrvatske filmove, kao i za one u Hollywoodu. Imao sam sreće raditi u Londonu, Parizu, Beču i drugdje. Moja veza s filmom doista traje cijeli život. Ja sam prvo gutao filmove još kao dječak, a onda počeo za njih i skladati. Puno kasnije imao sam sreću raditi radijske emisije o filmskoj glazbi, posuđivao sam tada ploče u Američkom konzulatu i radio sam i emisije o mjuziklu. A sve to zahvaljujući mom dragom prijatelju i genijalnom tekstopiscu Dragutinu Britviću, s kojim sam puno surađivao. Kad sam se vratio iz vojske, kao arhitekt nisam imao posla i on mi je tada ponudio takav angažman na Radio Zagrebu. Tako sam upoznao puno filmske glazbe.

NACIONAL: Kad smo kod toga, prilikom objave ove nagrade svi su mediji napomenuli kako vaše zanimanje za film seže u dane kad ste kao dječak prodavali ugljen i zaradu trošili na odlaske u kino. Kome ste prodavali ugljen i gdje ste gledali filmove?

To je bilo ovako – u mojoj ulici, jedna gospođa je uvijek imala ljude koji su cijepali drva i nosili ugljen. Ja sam isto nosio taj ugljen jer mi je trebalo novaca, zato što je u susjedstvu živio dečko čiji su roditelji imali ogromnu kolekciju nijemih filmova. On je organizirao projekcije, a mi smo plaćali da ih gledamo. I onda sam odgledao sve od Charlieja Chaplina, Bustera Keatona i ostale klasične nijeme filmove, što me tada oduševljavalo.

NACIONAL: Je li vam žao da starih zagrebačkih kina u centru grada više nema? Osim Kina Europa, sve ostalo su multipleksi…

Jasno da mi je to jako žao jer su ta stara kina imala dušu. Meni osobno najvažnija je bila Kinoteka, koja je još uvijek na istom mjestu, ali je dvorana neiskorištena i tamo se ništa ne događa. To je sjajna dvorana, koja bi se mogla adaptirati i u njoj bi se mogle izvoditi i kazališne predstave i mjuzikli i operete. Nažalost, već godinama nije u funkciji. Čim je osnovana Kinoteka, ja sam išao gledati sve. Tamo je bilo pohranjeno ogromno bogatstvo filmske umjetnosti. Multipleksi ne mogu zamijeniti ta gradska kina.

NACIONAL: Veliki broj poznatih kompozitora, pa i glazbenika, po obrazovanju su liječnici. Vi ste arhitekt – jeste li se ikada bavili strukom ili ste odmah objesili diplomu na zid i počeli skladati?

Nisam se bavio strukom jer tada je bila velika kriza i nisam mogao dobiti posao. Mnogi moji dečki tada su otišli u Pariz, ali kako sam već imao svoj bend i znao sam aranžirati, onda su me počeli zvati s Televizije Zagreb i tražiti da im pišem aranžmane, osobito za zabavne emisije Antona Martija. Uostalom, morao sam i prehranjivati obitelj i tako sam dobivao prve poslove. U pisanju aranžmana bio sam vrlo brz, to su znali i glazbeni urednici na televiziji. Znalo mi se dogoditi da me nazove Mario Bogliuni i pita: „Možeš mi napisati dva aranžmana za danas u dva sata?“ I tako je to krenulo, nakon toga sam radio i u Parizu kao aranžer, pročulo se da sam dobar pa sam radio puno aranžmana i za portugalsku muziku.

NACIONAL: Iako vas generacije pamte po mjuziklima koji su vas proslavili, još ste plodonosniji kao autor filmske glazbe i glazbe za televizijske serije. Što je teže? Naime, kod mjuzikla ste kompletan autor, a kod filmova i serija morate pratiti zadanu priču i surađivati s režiserima…

Točno, film zahtijeva suradnju s režiserom. A onda sve jako ovisi o njemu – koliko ima smisla za glazbu, koliko je poznaje i koliko mu je stalo da glazba bude u filmu, na kojim mjestima. Imao sam veliku sreću da sam radio u vrijeme kada se moglo snimati glazbu sa Simfonijskim orkestrom. Dakle – ne sa sintesajzerima, iako sam ja imao možda prvi sintesajzer u Jugoslaviji, a u Los Angelesu imao sam jedan od prvih Yamahinih sintesajzera. No nema ništa bolje od pravog Simfonijskog orkestra. Ja jako volim taj orkestar, a mislim da i oni vole mene. Dirigiram tim orkestrom još od 1974. godine. Imao sam sreću i da je već 1971. u Zagrebu producent Krunoslav Heidler osnovao jedno malo, skoro privatno poduzeće, koje se zvalo FAS. Tamo su svoje prve filmove napravili i Lordan Zafranović, i Rajko Grlić, i Zoran Tadić. Moji prvi počeci vezani su za Lordana Zafranovića i njegove filmove i tako je počela moja filmska produkcija.

NACIONAL: Filmovi za koje ste radili glazbu, kao što su „Okupacija u 26 slika“, „Banović Strahinja“, „Pad Italije“ ili „Seljačka buna“, veliki su povijesni i ozbiljni filmovi. Međutim, mnogima se najviše u sjećanje usjekla glazba iz filma „Kužiš, stari moj“ redatelja Vanče Kljakovića. Je li i vama taj film drag?

Apsolutno. Mislim da sam pogodio pravi zagrebački štih. Radio sam ga i prema knjizi i prema filmu. Bio sam veliki prijatelj sa Zvonimirom Majdakom, s kojim sam dijelio zajednički interes za vino. On je bio veliki stručnjak na tom planu. Napisao mi je i nekoliko sjajnih tekstova za moju glazbu. Napisao je stihove i za naslovnu pjesmu iz filma „Kužiš, stari moj“, koju je kasnije snimio Đimi Stanić i ona je postala veliki hit. To se i danas pjeva i to mi je drago. Jedan beogradski kolekcionar filmske glazbe rekao mi je: „Da ste to napisali u Hollywoodu, dobili biste Oscara.“

NACIONAL: Kad smo kod Hollywooda, zašto niste ostali?

Recite, poznate li Istru, Dalmaciju, Sljeme, Dolomite, ledenjake u Austriji? Kvaliteta života ovdje je definitivno bolja nego u Hollywoodu. Radio sam u mnogim svjetskim gradovima i po Europi, u Barceloni, Madridu, no kada ste u Americi, vi ste potpuno zatvoreni. Tamo sam zaista imao uspjeha i puno zarađivao, mogao sam ići na Havaje, dobro sam se provodio u Los Angelesu, ali falio mi je taj jadranski raj, a kao fanatičnom skijašu falila su mi austrijska, talijanska i francuska skijališta, kao i naše Sljeme. Nekada, dok nije bilo žičare, znao sam se pješke popeti gore sa skijama.

NACIONAL: Radili ste dosta filmova s tematikom iz Drugog svjetskog rata. Koliko vas je to i osobno motiviralo?

Osobno sam prošao Drugi svjetski rat u onom najgorem smislu – bio sam u tri ustaška zatvora, moja obitelj i ja potpadali smo pod rasne zakone i morali smo nositi žutu zvijezdu na rukavu. Međutim, moj tata, koji je bio građevinar, imao je velike veze i pomagao je nekim ljudima prije početka rata, koji su kasnije došli na visoke funkcije u NDH, čak i u policiji, i onda su nas uvijek nekako vadili van iz zatvora. I nisu nas izbacili iz stana, iako su prvi dan odmah došli kod nas s pozdravom „Za dom spremni!“ i počeli pljačkati. Meni su opljačkali marke koje sam sakupljao kao klinac i to me posebno pogodilo. Najgore mi je bilo da su ukrali Hasselblad – fotografski aparat moga oca, koji danas stoji 50 tisuća eura. Gotovo 80% moje obitelji stradalo je u Holokaustu. U filmu „Dnevnik Dijane Budisavljević“ prikazan je logor Loborgrad u kojem su bile moja teta i moje sestrične. Cijeli rat smo slali pakete – i u Staru Gradišku i u Loborgrad i u Jasenovac. Moja baka je bila uhićena u Sarajevu s mojom tetom, koja nam se javila kada su došle do Zagreba. Moja mama i ja, sjećam se, išli smo kod Stepinca preko papinskog nuncija. Molili smo ga da ih izvuče, a on je rekao: „To su sve farizeji, neću moći ništa napraviti.“ Na kraju je moja teta pobjegla, a moja baka je završila u Jadovnom, u kojem je dvadeset tisuća ljudi pobijeno u tri dana. To su sve ružne stvari, stravičan period za koji ne možete vjerovati da se dogodio ljudskom rodu.

NACIONAL: Kada čujete „Za dom spremni!“ i ove polemike oko zabrane ustaškog znakovlja i simbola, kako se osjećate, s obzirom na svoje traume?

Pitam se u kakvoj to zemlji živim, u kojoj revizionizam sve više jača. Ja prije uopće nisam govorio o tim svojim traumama iz Drugog svjetskog rata, ali sada govorim stalno. Mislim da taj pozdrav i sve ustaške insignije definitivno treba zabraniti. Ljudi si uopće ne mogu zamisliti kakvi su zločini pod tim simbolima počinjeni.

NACIONAL: Jedan od značajnih filmova na tu temu je „Lea i Darija“ Branka Ivande o hrvatskoj Shirley Temple, Židovki Lei Deutsch, i njenom prijateljstvu s Darijom Gestgeier. Je li vas ta tragična priča dodatno inspirirala?

Svakako me ta priča inspirirala, tim više što je moj bratić bio često kod njih i igrao se s Leinim bratom, dok su bili mali. Poznavali su se iz Židovske općine. Moj bratić Mario Bogliuni i njegova mama otišli su u partizane, a njegov otac završio je u Jasenovcu i bio je jedan od petero ljudi koji su preživjeli proboj iz logora 1945. Sramotno je da Lea Deutsch nema trg ili ulicu u gradu Zagrebu, tako da vrlo malo ljudi zna njenu priču. Nažalost, nema ni skulpturu u HNK, a po njoj bi se trebala zvati barem jedna dvorana. Njena popularnost nemjerljiva je s bilo čijom u to doba i nezamisliva je u današnje vrijeme, a tako je tragično završila. Kada mi je Ivanda došao s idejom za film, bilo mi je jako bitno da napravim nekoliko dobrih tema, da ih dobro orkestriram i da budu u funkciji filma. Nastojao sam glazbom naglasiti dirljivost te priče. Mislim da je ta naslovna tema prilično upečatljiva pa su mi zato i dali Porina. Osim toga, ta glazba prije Drugog svjetskog rata meni je jako draga i poznata. Mi smo doma imali veliku kolekciju gramofonskih ploča i to je možda bilo moje najveće bogatstvo.

NACIONAL: Kako ste kreirali filmsku glazbu – koliko ste morali pratiti priču?

Većinom sam pratio priču, a najčešće se događalo, kao što se događa i danas, da ili film još nije gotov ili da režiser želi glazbu unaprijed na temelju scenarija, pa da onda montira film prema toj glazbi, kao što je bio i čest slučaj sa Šostakovičem. Moj zadnji filmski posao početkom prošle godine bila je televizijska serija „Predsjednik“ o Franji Tuđmanu. Režiseri su mi dali sve scenarije i dali mi mogućnost da prema njime pišem glazbu i njome na neki način ilustriram ono što se događalo.

NACIONAL: Porijeklom ste Židov, vaša obitelj teško je stradala u ustaškom režimu, a Franjo Tuđman počeo je svoju političku karijeru govorom u kojem je rekao da je sretan da mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja. Kako to da ste prihvatili taj angažman u seriji „Predsjednik“?

Ja sam profesionalac. Prihvatio sam to kao svaki drugi zadatak i odradio ga najbolje što sam znao, prema dogovoru, čak u pola termina koje su mi dali za snimanje. A snimao sam sa sjajnim Simfonijskim orkestrom HRT-a. Osim toga, uza sve zamjerke Tuđmanovoj politici, ipak je on velikim dijelom zaslužan da imamo Republiku Hrvatsku.

NACIONAL: Budući da od 1974. dirigirate Simfonijskim orkestrom HRT-a, ima li šanse da HRT objavi CD s vašom glazbom?

Nadam se, o tome sam razgovarao i s urednicom Ivanom Kocelj i upravom HRT-a, da mi izdaju CD s glazbom svih televizijskih filmova i serija koje sam radio za HRT. Mislim da nitko nije tijekom svih tih desetljeća radio sa svim ansamblima HRT-a, kao ja. Za sve njih sam pisao glazbu, dirigirao i izvodio je.

NACIONAL: Objavljivanje takvih CD-a trebala bi biti dužnost javne televizije. Je li vam žao da je Orfej propao kao izdavačka kuća?

To je sramotno! HRT ima takav materijal, bogatstvo snimljene hrvatske glazbe je u njihovim rukama! To je grehota da se to planski ne izdaje na nosačima zvuka. Znam da je diskografija danas u teškoj poziciji, ali, usprkos tome, glazbenu baštinu treba čuvati na taj način jer su to stvari koje ostaju. Taj Orfej je propao, a sada mu je vlasnik predsjednik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro. Zar nije nevjerojatno da moju filmsku glazbu izdaje diskografska tvrtka s Malte Kronos Records, koja mi je upravo poslala CD-e s mojim „Zadarskim mementom“? Izdali su i „Banović Strahinju“ i „Nikolu Teslu“, dosta toga. A izdali su me i u Los Angelesu, i to najveća diskografska tvrtka za filmsku glazbu. Kada su slavili svojih 25 godina, od europskih skladatelja istaknuli su samo Morriconea i mene. Nažalost, HRT je prestao biti izdavačka kuća, ali snimke drugim izdavačima prodaju za vrlo velike novce.

NACIONAL: Proslavili ste Hrvatsku, ali i kazalište Komedija u zlatno doba mjuzikla i pionir ste tog žanra na ovim prostorima. Zašto su mjuzikli zamrli?

Teško mi je to reći. Nema novih autora jer ne postoji interes kazališnih kuća, pa ni Komedije, kojoj bi to trebao biti primarni zadatak. Moram vam reći da me nikada u životu nije netko tako otpilio kao bivši direktor Komedije Krešimir Batinić. Nota bene, on je između ostalog dirigirao i „Jaltu“, a tri mjeseca me nije želio primiti na razgovor. Ponudio sam mu tri gotova mjuzikla. Prvo „Madame Hamlet“, koji sam radio sa sjajnim pjesnikom Matom Marasom. Radi se o Sari Bernhardt koja kao žena igra Hamleta u Zagrebu. S prijašnjim v.d. direktorom Adamom Končićem napravio sam financijsku konstrukciju kako da to postavimo, ali Batinić to nikako nije htio. Napravili smo i snimke s Jasnom Bilušić, ali on ih nije ni poslušao, kao što nije pročitao ni libreto. Drugi je projekt koji sam napravio, s univerzalnim Ivicom Krajačem, „Marilyn Monroe“, čiji finale se može mjeriti s „Jaltinim“ „Neka cijeli ovaj svijet“. I to je odbio. Imam i treći gotov mjuzikl, na tekst Mire Gavrana „Krađa Mona Lise“. Ni to nije prošlo. Ispljuvao me do daske. To nisam doživio ni u Parizu, ni Tokiju, ni Londonu, nigdje u svijetu gdje sam radio. A siguran sam da bi svaki taj mjuzikl doživio uspjeh kao i svi moji prethodni.

NACIONAL: Je li ansambl Komedije i danas, kao prije, sposoban izvoditi mjuzikle?

Kako da ne! Oni imaju sjajne pjevače – Đani Stipaničev je izvanserijski vokal, koji bi mogao u Las Vegasu napraviti strašnu karijeru. I cure su odlične – Sandra Bagarić, Danijela Pintarić i Renata Sabljak. Može se to sve napraviti, ali treba volje. Mjuzikli sigurno nisu passe. A kriv je i Grad Zagreb jer on je postavljao vodstvo Komedije, kao i ostalih gradskih kazališta. Možda će se sada nešto promijeniti s novom gradskom upravom. No, što bude – bit će. Ja i dalje živim svoj hedonistički sportski život te i dalje komponiram.

NACIONAL: Kako ste se nosili s korona-izolacijom? Što vam je najviše nedostajalo?

Život mi se nije previše promijenio. Pomirio sam se s time i, naravno, pisao. Napisao sam „Rođendansku uvertiru“ za Simfonijski orkestar, koja će biti izvedena 9. rujna u Dubrovniku. Svirat će svjetski duo Dubravka Vukalović i Bruno Vlahek, u Kneževom dvoru, to je glazba koja se poigrava melodijom rođendanske pjesme u koju ulazi i pojam epidemije. A tijekom izolacije najviše su mi nedostajali odlasci u kazalište, u kino, na koncerte. Ipak, najgore mi je od svega palo to što nisam mogao igrati tenis. Na Šalati nam nisu dali da igramo i to je loše utjecalo na moju energiju. Zato sada radim na plivačkoj energiji u Istri.