Judi Iškariotu isplaćeno je 30 srebrnjaka kada je izdao Isusa iz Nazareta i to je temelj španjolske serije „30 novčića“ koju je režirao Alex de la Iglesia, čija se druga sezona počinje prikazivati u ponedjeljak, 23. listopada, na streaming platformi HBO Max i HBO kanalima. Alex de la Iglesia, briljantni 58-godišnji španjolski redatelj, iskoristio je tu priču o srebrnjacima da bi, u svom stilu, pomiješao elemente horora, krimića, komedije, drame, ljubavne priče, politike i religije.

Priča serije vrti se oko Vergare (Eduard Fernández) koji je egzorcist, boksač i bivši osuđenik kojeg je Katolička crkva protjerala te postaje svećenik zabačenoga grada Pedraza u Španjolskoj. On želi zaboraviti i biti zaboravljen, ali počinju se događati čudne stvari. Ambiciozni gradonačelnik grada Paco (Miguel Ángel Silvestre) udružuje se s lokalnom veterinarkom Elenom (Megan Montaner) kako bi otkrio tajne Vergarine prošlosti. Na kraju, njih troje se udruže i zateknu usred globalne zavjere za kontrolu trideset srebrenjaka. Novčići su prokleti i imaju natprirodne moći. U drugoj sezoni sve je garnirano pojavom novog lika, Amerikanca Christiana Barbrowa (glumi ga Paul Giamatti), vođe sekte koji također želi zavladati svijetom.

Tko god poznaje filmografiju Alexa de la Iglesie nije iznenađen odabirom ove teme. Prvi film, kao iznimno talentiranom mladom redatelju, producirala mu je kompanija Pedra Almodóvara, s drugim filmom „Dan zvijeri“ iz 1995. miješao je elemente horora s religijom, s trećim filmom „Perdita Durango“ iz 1997. dosegao je kultni status te pomogao Javieru Bardemu da izgradi iznimnu glumačku karijeru. Već tada su ga, zbog nasilja i seksa u njegovim filmovima, uspoređivali s Tarantinom. Nastavio je kroz karijeru u istom stilu, nižući filmove koji su često osvajali nagrade na svjetskim festivalima, a o svemu tome razgovarali smo s Alexom de la Iglesiom ekskluzivno za Nacional.

NACIONAL: Nakon prve sezone serije „30 novčića“ jedan je filmski kritičar napisao „Svi žele biti Bog, samo Alex de la Iglesia želi biti vrag“. Što je to što je zanimljivo u pričama o Bogu i vragu koje prožimaju mnoge vaše filmove i seriju „30 novčića“?

Prvo što morate znati jest da sam ja religiozna osoba. Moji roditelji su vjernici. Studirao sam filozofiju na jezuitskom fakultetu i uvijek sam bio zainteresiran za takve priče. Smatrao sam da su te priče vrlo dobar temelj na kojima mogu graditi svoje filmove i serije. Ipak su to priče o kojima ljudi stalno razmišljaju.

NACIONAL: Od vašeg prvog velikog uspjeha, filma „Dan zvijeri“, gotovo u svakom sljedećem vidimo barem tragove utjecaja religije.

Apsolutno se slažem s vama. Ponavljam, ja sam religiozna osoba i ne mogu zaobići samog sebe. Iako, često sam pokušavao odvojiti sebe od filma koji režiram, pokušavao sam snimiti nešto drugačije. Pokušavao sam ne ponavljati jedne te iste ideje. A onda bih završio snimanje filma, ušao bih u postprodukciju, pogledao materijal koji smo snimili i rekao „Moj Bože, opet religija“. A na početku uvijek mislim da ću snimiti nešto drugačije. Ne sviđa mi se ako se previše puta ponavljam. Gledajte, ljudi, kada komentiraju film, vole pričati o stilu. A ja volim pričati o smrti u mojim filmovima. Obvezao sam se na neki način da ću se baviti smrću u svojim filmovima. Ponavljam, uvijek želim snimati drugačije filmove. Jednom prilikom snimio sam scenu koju sam, kada sam vidio kako je snimljena, odmah izbacio jer me podsjećala na scenu iz filma „Odvratnost“ Romana Polanskog. No dok sam je snimao nije mi tako izgledala.

NACIONAL: Ono što je zanimljivo jest da tu religioznost na filmu povezujete s crnim humorom. Jesu li religiozne osobe ujedno i duhovite te mogu li shvatiti vaše filmove?

Mnogi od njih koji su vjernici ujedno su i duhoviti, poznajem ih jako mnogo, oni su moji prijatelji. Mnogi ljudi iz crkvene hijerarhije vole moje filmove. S njima razgovaram o svojim filmovima, s njima sam razgovarao i o seriji „30 novčića“. Priča o Judi koji je dobio 30 novčića za izdaju Isusa je stvarna. Ona se nalazi u knjizi ‘’Evanđelje po Judi’’ koja je otkrivena prije otprilike 20 godina. Duh knjige i njezine konzekvence promijenile su mnoge stvari. Ne u našoj službenoj vjeri, već među ljudima koji diskutiraju o vjeri na višoj razini. Tako smo razgovarali i o seriji „30 novčića“. Neki od njih znali su mi reći „znamo da se šališ, ali ti se zapravo ne šališ. Znamo što želiš reći“.

NACIONAL: Jesu li vam ti ljudi, pripadnici crkvene hijerarhije, dali poneki savjet prilikom snimanja serije?

Jedan svećenik iz Madrida rekao mi je “Ljudi misle da ti snimaš komedije, ali to nisu komedije. Ti, povrh svega, govoriš o religiji, znam te dobro, znam tko si“.

NACIONAL: Španjolska je, kao i Hrvatska, zemlja vjernika. Kakve su bile reakcije u Španjolskoj na prvu sezonu serije „30 novčića“?

U pravilu, u Španjolskoj nema reakcija na moje filmove u stilu „O, Bože, pa što je ovo, ovo je uvredljivo“. Španjolci su me već upoznali jako dobro tako da imam dobar tretman u Španjolskoj. Oni samo kažu „Oh, opet Alex…“.

Priča serije vrti se oko Vergare koji je egzorcist, boksač i bivši osuđenik kojeg je crkva protjerala te postaje svećenik zabačenoga grada Pedraza. FOTO: HBO

NACIONAL: Važnu ulogu u stvaranju ove TV serije imao je HBO jer proračun serije sigurno nije mali. Biste li je uspjeli snimiti da kojim slučajem ne živimo u vrijeme streaming platformi koje traže kvalitetan sadržaj?

Proračun serije „30 novčića“ najveći je proračun ikada za neku španjolsku seriju. Jedna epizoda serije stoji kao prosječan film. I tako su ljudi iz HBO-a i tretirali ovu seriju. Ako poznajete tu industriju, onda znate kako funkcionira. Ako predložite snimanje serije koja je pametna, ako im objasnite na koji način ćete je snimiti, ako im objasnite kako ćete potrošiti novac, onda ćete dobiti novac. U našem slučaju, zbog brojnih specijalnih efekata, pola proračuna serije potrošeno je na postprodukciju. Istina, nije lako snimiti ovakvu seriju, ali kako sam ja i producent, onda sam znao kako to treba napraviti.

NACIONAL: U kojem trenutku snimanja prve sezone ste odlučili da ćete snimati i drugu sezonu?

Godinu dana nakon što sam završio snimanje prve sezone, shvatio sam da je potrebno snimiti drugu sezonu. Tada sam napisao scenarij, tada sam sve pripremio, ali sam morao čekati da HBO odobri snimanje druge sezone. Ne mogu se požaliti, HBO nas je jako dobro tretirao. A meni se sviđalo to ludilo stvaranja serije.

NACIONAL: Vi ste poznat kao nezavisni filmaš koji snima nezavisne filmove. Kako ste se, kao takav, snašli u odnosima s kompanijom HBO koja je dio velike filmske korporacije Warner Bros. Discovery?

Ja sam to prvenstveno vidio kao jedinstvenu šansu da snimim ovakvu seriju. Istovremeno, za mene je bio izazov ovakvu seriju predstaviti kompaniji kao što je HBO. Kompanija HBO je bila jako zadovoljna s prvom sezonom serije tako da nam je povećala proračun druge sezone za pet posto.

NACIONAL: Povećanje proračuna vidi se na ekranu, neke od scena su takve da će šokirati gledatelje.

Imao sam jedno pravilo, ako neka scena nije dovoljno dobra, odmah je izbacujem iz epizode.

NACIONAL: Prva sezona serije „30 novčića“ snimljena je tako da svaka epizoda izgleda kao zaseban film, svaka traje duže od sat vremena. Jeste li imali isti pristup u drugoj sezoni?

Ne, druga sezona je drugačija. U prvoj sezoni prvih nekoliko epizoda ima odvojene priče. U drugoj sezoni smo radili drugačije. Nismo trebali u prvih nekoliko epizoda predstaviti likove jer su oni poznati iz prve sezone. Mogli smo odmah krenuti sa zapletom. To je bila naša strateška odluka.

NACIONAL: U prvoj epizodi druge sezone pojavljuje se novi lik kojeg glumi Paul Giamatti. Je li bilo teško angažirati tako poznatog glumca koji je osvojio dva Zlatna globusa, dva Emmyja te je bio nominiran za nagradu Oscar? Kako je on reagirao kada ste mu ponudili ulogu u seriji?

Odmah je pristao. Rekao mi je „Platite mi minimalac i prihvaćam ulogu“. Objasnio mi je da je moj obožavatelj, da prati moju karijeru i moje filmove te da želi glumiti u seriji „30 novčića“.

NACIONAL: U svojim filmovima znali ste miješati žanrove, horor, ljubavnu priču, krimić, komediju, sve u jednom filmu. Mislite da publika može shvatiti i prihvatiti takve filmove?

To je život, a ljudi moraju prihvatiti život onakvim kakav jest. Dat ću vam jedan primjer, a to je pogreb. Netko je umro, netko vama blizak, ali vi iznenada imate potrebu da se smijete. Ljudi vas počnu gledati, vi se očajnički trudite da se ne smijete, ali potreba za smijanjem je tako jaka. U američkim filmovima, komedijama, uvijek znate što će se dogoditi. Znate što će se dogoditi u prvom činu, što u drugom i sigurni ste da ćete vidjeti sretan završetak. Cijeli film znate što će netko reći. Dobra stvar je što u filmovima možete mijenjati stvari. Možete iz komedije ući u dramu pa se vratiti u komediju. Možete imati lika koji je slab da bi na kraju filma on postao snažan ili loš. Ne mogu ljudi biti samo dobri ili samo loši. Glupo je tako razmišljati.

NACIONAL: Najbolji primjer za to je vaš film iz 2004. „Crimen Ferpecto“ (u hrvatskim kinima prikazivan pod nazivom „Ševac i njegov pijevac“), komedija koju pokreće osveta uslijed ponižavanja.

Osveta je najbolji pokretač radnje u filmovima. Pitajte Quentina Tarantina, on to zna najbolje. Pljačka i osveta. Pljačka je izvrstan pokretač radnje. Imate grupu ljudi, imate plan, oni su prijatelji, imate važan trenutak, trenutak pljačke, a na kraju imate bijeg. A onda dolazi osveta jer vi ne znate da jedan od njih ima razloga da napravi nešto drugačije od plana. Ako osjećate da on pati, onda znate da će se osvetiti i suosjećate s tim likom.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos s Tarantinom?

Mi smo se upoznali jednom davno na festivalu u Sitgesu, u Kataloniji. Otišli smo na večeru, puno smo pričali o filmovima. On zna sve o španjolskoj kinematografiji, on je poput filmske biblioteke. Recimo, u jednom trenutku me je pitao znam li za film snimljen u Sevilli i koji se zove „Sevilla Connection“ i koji su producirali neki Korejci. Iskreno, nisam imao pojma o čemu govori. Na kraju me pitao mogu li mu pribaviti 35-milimetarsku kopiju tog filma. Rekao sam mu „probat ću, daj mi vremena“.

Novinar Nacionala Dean Sinovčić i redatelj Alex de la Iglesia. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Jeste li s Tarantinom razgovarali o seriji „30 novčića“?

Ne, nisam imao prilike. Znate, obožavam Quentina, on je moj prijatelj. On je fenomenalan frajer, tako je kul, nevjerojatno je koliko zna o filmovima. Smatram da je „Bilo jednom u Hollywoodu“ najbolji film u njegovoj karijeri, ujedno je jedan od najboljih koji sam ikada gledao. Strašno ga volim.

NACIONAL: Tarantino je bio predsjednik žirija na festivalu u Veneciji 2010. godine kada ste za film „Posljednji cirkus“ osvojili nagradu za najboljeg redatelja i najbolji scenarij. Inspiraciju za taj film našli ste u ideologiji i u vremenu kada je Španjolskom vladao Francisco Franco. Zašto su ta vremena i desetljećima kasnije relevantna?

Zato što se sjećam tog vremena. Osjećamo neku vrstu krivice, barem ja osjećam. Možda mlađe generacije to nemaju, ali imaju njihovi roditelji, njihovi djed i baka. Bilo je to 1973. godine, kada sam imao osam godina, i kada je sve izgledalo kao noćna mora. Ali sve se smatralo normalnim. Živio sam tada u Bilbau. No u filmu „Posljednji cirkus“ nisam želio prikazati Franca kao monstruma, već kao ljudsko biće, kao što u filmu „Konačni pad“ Hitler nije prikazan kao monstrum, već kao ljudsko biće.

NACIONAL: S filmom „Perdita Durango“ iz 1997. godine pokrenuli ste karijeru Javiera Bardema. Postoji li šansa da ponovite tu suradnju?

U kontaktu sam s Bardemom, uvijek mi čestita na novom filmu ili osvojenoj nagradi. Volio bih raditi s njim jer vjerujem da je on jedan od najboljih glumaca na svijetu. Volim njegovo lice, volim način na koji govori, volim način na koji glumi. No on je sada prevelik glumac za mene.

NACIONAL: Prema onome što se piše na internetu, vaš sljedeći projekt također će biti televizijska serija.

Da, to je serija naziva “1992“ koja se snima za Netflix. Radi se o zastrašujućim ubojstvima koji se odvijaju 1992. godine tijekom održavanja Expoa i Sevilli. No vjerujem i da ću snimati treću sezonu serije „30 novčića“.