Inspirirana filmskom adaptacijom romana Pierrea Choderlosa de Laclosa ‘’Opasne veze’’, u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci premijerno će se 15. veljače izvesti istoimena predstava u režiji Olje Lozice. Roman iz 1782. sastoji se od 175 pisama različitih likova – korespondenata, ukupno dvanaest. Pritom Laclos izmjenjuje korespondente kao pripovjedače zbivanja o temi društvene igre zavođenja u aristokratskom okružju, često pružajući uvid u jedan događaj iz više gledišta. U “Opasnim vezama” u prepisci pripadnika francuskoga predrevolucijskog visokog društva ispripovijedana je okrutna igra zavođenja i osvajanja čiji su glavni pokretači prepredena markiza De Marteuil i vikont Valmont, a kao njihove žrtve padaju dvije nevine mlade žene – Cécile de Volanges i gospođa De Tourvel. Bivši ljubavnici vikont De Valmont i markiza De Marteuil, dvoje dokonih aristokrata, uživaju u manipulaciji. Osmišljavaju vragolastu okladu: Valmont mora uspješno zavesti nježnu i čednu suprugu državnog službenika, gospođu De Tourvel, kao i mladu i nevinu Cécile de Volanges, a gospođa De Marteuil će mu se zauzvrat podati. Juliette de Merteuil igra Tanja Smoje, Marianne Tourvel igra Aleksandra Stojaković Olenjuk, a Vicomtea de Valmonta 55-godišnji Alen Liverić, kojemu je to prvo iskustvo s ovim tekstom. Alen Liverić rođen je u Rijeci, gdje je od 1990. stalni član ansambla Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca. Tamo je bio do 2015., kad je primljen u ansambl HNK u Zadru.

NACIONAL: U predstavi ‘’Opasne veze’ igrate Vicomtea de Valmonta, kako ste doživjeli tekst i ulogu?

Predložak jesu ‘’Opasne veze’’, ali će se raditi na drugačiji način, drugačiji je proces i bit će zanimljivo. Onaj tko poznaje tekst, prepoznat će ga, naravno.

NACIONAL: Što ste stavili u fokus kad je Valmont u pitanju? Je li i vaš Valmont razvratan, amoralan, ali strastven i šarmantan?

Ima sve segmente koje ste nabrojali. Naravno da svi glumci, pa tako i ja, uvijek iz sebe čupamo sve da bismo najbolje dočarali neki lik, radimo iz dubina i lovimo dijelove nekog karaktera. Nadam se da sam uspio pokazati pravog Valmonta, da će biti amoralan, ali i šarmantan.

NACIONAL: To su krajnosti njegova karaktera, kako ih dočarati?

Jesu krajnosti, to je točno. Čak možda to i nije šarm, ima neku začudnost u sebi, zanimljiv je. John Malkovich u filmu ‘’Opasne veze’’ radio ga je na drugačiji način, njegov Valmont bio je sadist, a ne šarmer.

NACIONAL: Kad spominjete Malkovicha, koliko je opterećenje razmišljati o prethodnim ekranizacijama, adaptacijama, pretpostavljam da o tome ne razmišljate?

Uopće ne, uvijek krećem iz sebe. Ne mogu biti Malkovich ni igrati kao on. Mogu biti samo ja.

NACIONAL: Što možemo naučiti iz takvog lika, takvih odnosa među likovima koji samo spletkare, rade sve samo za svoju korist, ali istovremeno zapravo uživaju u nemoralnom životu?

Roman se zove ‘’Opasne veze’’, naslov puno govori. Idemo razmišljati o tome kakve veze mogu biti. Dosadne veze mogu biti opasne, strastvene veze također. Sve veze mogu biti opasne, bit je samo u tome koliko idemo u krajnosti ili koliko nas nešto može ‘’uzeti’’. Sve može biti opasno.

NACIONAL: Kazalište, između ostalog, upozorava na pojave u društvu, pa pretpostavljam da vidite poveznicu naslova s današnjim društvom, posebno hrvatskim. Ima li tu poveznice s našom stvarnošću?

Mi smo se zapravo ipak više koncentrirali na međuljudske veze. Međutim, u društvu zaista postaje sve opasnije živjeti. Vidimo što se događa oko nas, pogledajte što se dogodilo u Šibeniku, primjerice. Bez obzira na to što se govori suprotno, mislim da se u Hrvatskoj ništa ne događa, ništa se ne pokreće, sve stoji. Narod je počeo šutjeti, a to je znakovito. To znači da se mijenjaju neke stvari u svijesti ljudi. Sve je postalo opasno, živimo u opasnim vremenima.

NACIONAL: Kako tome doskočiti? Šutnja može biti veliki problem.

Nije, zato što gledajući cijelu situaciju ima puno komentara po portalima, Facebooku, svi nešto pričaju, a vrijeme je da zašutimo i dobro promislimo s kim imamo posla. Možda se baš iz toga nešto izrodi.

NACIONAL: Drugim riječima, govorite o izborima, da se stvari mogu promijeniti?

Pa da. Previše smo zaglibili, preduboko smo u ‘’opasnim vezama’’.

NACIONAL: Da, naslov romana jako dobro ilustrira hrvatsko društvo.

Tako je, te veze mogu biti i jesu opasne.

NACIONAL: Kazalište je stoga savršeno ogledalo društva, je li to uloga kazališta?

Kazalište jest mjesto za to, počevši od stare Grčke gdje su ljudi u amfiteatar išli da bi doživjeli katarzu. Naš posao je da ukažemo na probleme te da se gledatelj kad dođe na predstavu zamisli, da promisli, da propituje, to je naš zadatak. Ako uspijemo u tome, onda smo napravili veliku stvar. Nije teatar samo zabava, teatar je preispitivanje samoga sebe, društva u kojem živimo. Teatar ima bitnu ulogu, ali mjere su danas takve da je u kazalištu sve manje ljudi. Živimo u vremenu kad se rapidno mijenjaju stvari, iz mjeseca u mjesec sve je drugačije. Došli smo do toga da je treniranje ilegalno, da ne možemo sjesti i popiti kavu. U isto vrijeme ima toliko neodgovorenih pitanja u vezi pandemije, a ljudi se ne pitaju već slijepo vjeruju medijima i tzv. znanstvenicima kojih je, zapravo, sve manje. Iako se stalno nešto priča, ništa se konkretno ne kaže, nikakve brojke ne znamo. Imam osjećaj da nam govore samo podatke o umrlima, ništa drugo ne znamo. Svi smo se pogubili, čovjek je samog sebe izgubio.

NACIONAL: Ali kazališta u Hrvatskoj, pa tako i HNK Ivana pl. Zajca otvorena su, unatoč epidemiološkim mjerama. Kako je raditi u takvoj atmosferi, s takvim pritiskom? Guši li rad u pandemiji kreativnost i koncentraciju?

Nikako, ja samo imam još veći motiv raditi. Spreman sam predstave izvoditi i pred petero ljudi, nije mi to problem. Ali gubi se jedan važan segment kad je o kazalištu riječ, to svakako. Potpuno je drugačije igrati pred punim gledalištem, stvori se zajednička energija koja se mijenja tijekom predstave. To nam jako nedostaje. Tako je, vjerujem, i sportašima, nije isto kad nema publike. Ali to nas neće spriječiti, idemo dalje dok god možemo.

NACIONAL: Dakle, vi podržavate ideju da kazališta budu otvorena?

Apsolutno, ne vidim nikakav razlog zbog kojeg bi bila zatvorena kazališta. Jednako mislim i za teretane, ne vidim razlog zbog kojeg bi se takvi objekti trebali držati zatvoreni, to je pretjerano.

NACIONAL: Zašto vi volite kazalište?

Zato što je to čarolija. Previše surova je realnost, pa kazalište nudi čaroliju, nudi maštu. A iz mašte se može stvoriti puno prekrasnih stvari. Zato mi je teatar vrlo drag, kroz teatar mogu izraziti sebe, kroz uloge, kroz moje kreacije.

NACIONAL: Prošlo je punih 30 godina otkad ste postali član ansamble Hrvatske drame HNK u Rijeci. Prije pet godina otišli ste u ansambl u HNK u Zadru, ali evo vratili ste se riječkom HNK i ulozi zbog koje su vas zvali u predstavu. Koliko je puno tih 30 godina?

Zanimljivo je vratiti se na staro mjesto, u Rijeku i biti tu, ali nemam odnos prema brojkama, obljetnicama. Nisam jedan od onih glumaca koji slave obljetnice, čovjek radi koliko može i to je sve.

NACIONAL: Često se kaže da su kazališta koja nisu u Zagrebu na margini, ali za riječki HNK se može reći sve osim da je na margini. Što je s ostalima, mislite li isto?

U Zagrebu postoji jako puno kazališta i imate mogućnosti puno toga vidjeti. Rijeka ima HNK i HKD na Sušaku, Zadar ima dva kazališta, za odrasle i lutkarsko. Možemo li govoriti o margini? Na jedan način to zaista jest margina, ali sva spomenuta kazališta i gradovi, uključio bih i Split, ipak imaju dosta veliku produkciju, dosta gostuju. S te strane ne možemo govoriti o tome da su na margini. Ali trebalo bi igrati više predstava, to sigurno. HNK u Rijeci, primjerice, kao što ste rekli zaista ima veliku i dobru produkciju, puno se radi i dobro se radi.

NACIONAL: Kako je živjeti u Rijeci?

Rijeka je moj grad, tu sam rođen i zapravo najčešće vrijeme provodim u Rijeci. Kad imam predstave u Zadru ili kad tamo spremam premijeru, živim u obiteljskoj kući nedaleko Zadra, s obzirom na to da su moji roditelji iz okolice Zadra. Odlaskom na angažman u Zadar samo sam nešto dobio, nikako nisam ništa izgubio. Predstave u HNK u Rijeci više ne igram jer nisu na repertoaru, ali nedavno sam igrao, primjerice, 50. ‘’Turbo-folk’’ Olivera Frljića.

NACIONAL: Sviđa li vam se politički teatar, kako gledate na to?

Zajc je jedno vrijeme, kad je intendant bio Frljić, bio političko kazalište, sad se igraju drugačije predstave koje nemaju veze s političkim teatrom. Osobno, politički teatar podržavam, ali ako je riječ o jednoj predstavi u sezoni, a ne da je to cijeli repertoar. Za svakog treba imati nešto, mislim da je to najbolje. Jer, znate, dođete doma iz kazališta u kojem ste gledali političku predstavu, pa upalite televizor i dočeka vas – politika. Dobro da nemam televizor, ne pratim politiku.

NACIONAL: Nemate televizor?

Ne želim da me itko mentalno gadi. Informacija koju morate znati ili čuti doći će do vas, saznat ćete ako je to želite. Zašto da dobrovoljno pristajem na to da mi netko programira mozak kroz taj ‘’TV portal’’. To mi nije potrebno, ima puno drugih portala kojih se ne može tako lako riješiti. Zagađuje mi to sve moj mentalni prostor. Ljudi gutaju sve što vide, a nisu ni svjesni koliko toga ima negativnog. Same loše vijesti. Pustite me, ljudi. I još da dođem u kazalište pa dočekam politički teatar, ma neću! Ne želim to.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema politici, posebno u Hrvatskoj?

Joj, pokušavam ne razmišljati o tome jer to nema veze ni s čime. Rekao bih samo da ću zašutjeti na to pitanje.

NACIONAL: Pa evo, što mislite o sadašnjem gradonačelniku Rijeke Obersnelu, ili o protukandidatkinji Katarini Peović, ili pak HDZ-ovu kandidatu koji će se sigurno iskristalizirati?

Vjerujete li mi da ne znam? Nitko mi ne ulijeva povjerenje.

NACIONAL: Pa i to je stav.

Ne vjerujem nikome od tih političara. Zašto bih ikome dao svoj glas?

NACIONAL: Spomenuli ste povjerenje. Je li vrijedno boriti se za ljubav, prijateljstvo, povjerenje, solidarnost u društvu koje je nemoralno i interesno?

Za ljubav, za prijateljstvo, apsolutno! Za političare ne. Mi smo vrlo zanimljiv narod. Dogodio se potres i hrvatski narod pokazao je tko je i što je, da zaista u kriznim situacijama možemo biti jaki. Ne razumijem, zaista ne razumijem, kako ne možemo shvatiti da moramo reagirati kad neke stvari ne idu u dobrom smjeru. Mi nismo vlasnici ove zemlje, mi smo postali dioničarsko društvo. Možda su to opasne riječi, ali jedino što od Hrvatske imamo su himna i zastava. To je jedino ostalo, sve ostalo se rasprodaje i nestaje. A narod spava. Pa onda hajdemo spavati i dalje.

NACIONAL: Da se vratimo na predstavu. Olja Lozica postavila ju je na teniski teren koji funkcionira kao višestruka metafora: vrijeme u kojem se događa radnja romana ‘’Opasne veze’’ je vrijeme uoči Francuske revolucije, 1789., dogovorene upravo na teniskom terenu. Teniski teren je ostao mjesto na kojem viša klasa dogovara poslove i koji ukazuje na klasni status, također tenis se uvijek igra u paru, za razliku od ostalih grupnih ili individualnih sportova. Kako vam se to sviđa?

Cijela ideja je fantastična, Olja Lozica je vrlo kreativna umjetnica s kojom prvi put radim, ali sam fan njezinih predstava. Cijeli proces tijekom kojeg radi s nama je zanimljiv jer ima lijep odnos prema glumcima i radu, uvijek je koncentrirana, zna što želi i kako to dobiti od glumca. To je iznimno važno. Ansambl je divan, mnoge već poznajem i radio sam s njima, ali nešto se dogodilo s tim ljudima. Ideja s teniskim terenom je odlična jer tenis je oduvijek predstavljao neku višu klasu. Da ne otkrivam previše, postoji nekoliko razina tog terena s različitim podlogama, a sve završava zemljanim terenom.