Objavljeno u Nacionalu br. 849, 2012-02-21

Zagrebačka modna dizajnerica trenutačno je najtraženija u Hrvatskoj, neprekidno širi posao i ne srami se pitati druge za savjet, a sve je počelo jednom košuljom sašivenom za potrebe školskog projekta

Rijetki su hrvatski modni dizajneri koji danas zapošljavaju više od nekoliko ljudi te imaju prodaju koja se mjesečno ne broji tek u desecima prodanih haljina, a kamoli da njihove tvrtke u trenutnim tržišnim okolnostima ubrzano rastu. Jedna od njih – ujedno i najmlađa – 31-godišnja je Zagrepčanka Aleksandra Dojčinović, koja stoji iza modnog brenda Lei Lou. Njezine haljine nose modne perfekcionistice poput Severine, Helene Šopar i Jelene Veljače, a poznavatelji domaće modne scene tvrde da je trenutno među najtraženijim dizajnericama u Hrvatskoj. I dok većina dizajnera rade s jednom ili dvije krojačice, a često šiju i sami, ona zapošljava 10 ljudi. U skoroj budućnosti planira zaposliti još toliko te dodatno povećati proizvodnju.

NJEZINE SU HALJINE, po kojima je najpoznatija, prepoznatljive po profinjenoj jednostavnosti, ali i po vrlo prihvatljivoj cijeni. Upravo je to, kaže, njezin glavni adut kad je poslovni uspjeh u pitanju. “Uvijek krećem od toga što si jedna žena s prosječnim primanjima može priuštiti u određenom trenutnku. Tako sam, kad je riječ o haljinama izrađenima po mjeri, cjenovno vrlo konkurentna, pogotovo u usporedbi s onima koje u trgovinama danas imaju poznati brendovi. Ta je cijena rezultat dobro organizirane nabave, proizvodnje i prodaje.”

Iako jedna od najmlađih na modnoj sceni, Aleksandra Dojčinović iza sebe, kaže, ima preko 10 godina poslovnog iskustva. Od modnog dizajna, kaže, zarađuje od još od tinejdžerskih dana, s 18 je već zapošljavala krojačicu, a s 21 je otvorila vlastitu tvrtku. “Uvijek mi je posao išao. Voljela sam lijepe stvari i imala oko za detalje. Imala sam i usađene radne navike, a rano sam shvatila da ništa ne pada s neba i da se čovjek mora uvijek sam izboriti za sebe ako želi nešto postići. Stvari o kojima sam potajno maštala nisam dobivala od roditelja, već sam si ih morala sama priuštiti”, govori. Sve je počelo s jednom košuljom sašivenom za potrebe školskog projekta, za koju je u Tekstilnoj školi dobila ocjenu jedan. Odnijela ju je kući i obukla za večernji izlazak – pitali su ju je li ona iz nove kolekcije Calvina Kleinea. “Tada još nije bilo interneta, vijesti su sporije dolazile do nas, a ta cura je novu kolekciju vidjela u Beču”, priča. “Kad sam joj rekla da sam ju sašila, pitala me bih li ju prodala. Cura do nje pitala je bih li njoj napravila suknju sličnu onoj koju sam nosila tu večer i tako je krenulo. Ljudi bi vidjeli nešto na meni i pitali me da napravim i njima. Počelo je spontano.”

PRVO JE POČELA PRODAVATI prijateljicama, zatim i njihovim majkama, a na kraju je otvorila tvrtku koja se bavila izradom odjeće za hostese. U to je vrijeme, sve do unatrag par godina, to bio poprilično unosan posao zbog velikog broja evenata koje su tvrtke organizirale i od njega je odlično živjela. “Došla bih na sastanak, maksimalno spustila cijenu za svoj multifunkcionalan i kvalitetan proizvod i, kada bih ušla s njima u posao, potrudila bih se da više ne izlazim. Tako da još uvijek s većinom tih tvrtki uspješno poslujem”, priča. Paralelno je dizajnirala haljine za američko tržište, gdje je surađivala s nekoliko manjih showrooma koji su prodavali njezinu robu, tako da je svake godine tamo boravila po par mjeseci. Međutim, tada je počela recesija. U SAD je prestala izvoziti, hrvatske tvrtke su prestale u toj mjeri organizirati evente, a Aleksandra Dojčinović je pokrenula svoj modni biznis i u tri godine utrostručila proizvodnju. “Na početku su mi govorili da sam previše ambiciozna, kad sam ljudima iznosila svoje planove. No ja sam u jednom trenutku shvatila da više neću moći živjeti od posla koji sam uhodala te da moram doskočiti recesiji. Prebacila sam se na dizajnersku robu prihvatljive cijene i – uspjela. Danassutra kad ovo više neće ići, smisliti ću nešto drugo, što će ići.”

NAČIN NA KOJI doživljava svoj posao pokazuje još jedna stvar: čim joj je tvrtka počela imalo rasti, Aleksandra Dojčinović počela je plaćati poslovne konzultacije. To radi i danas, organizirajući treninge i savjetovanje i za čitav svoj tim, jer ne želi da ju išta iznenadi. Ne ustručava se ni pitati svoje klijentice na visokim menadžerskim pozicijama za savjet kad dođu u showroom, a neke je slobodna i nazvati kad ju nešto muči. “Zanima me sve oko poslovanja i sve radim ziheraški. Bojala sam se da mi posao odjednom ne naraste i zbog naše nespremnosti i nedostatka iskustva samo odjednom pukne. Svakodnevno mi se dešavaju situacije koje mogu riješiti na više načina i jednostavno ne znam koji je bolji te smatram da je glupo škrtariti na ulaganju u poslovno usavršavanje. Osim toga, u firmi se stalno nešto mijenja i treba znati usmjeriti ljude. Često su me zafrkavali zbog toga, jer je moja tvrtka zbilja mala i naoko za takve stvari zaista nema potrebe, ali meni to nije smiješno. Ako negdje propustim svoju šansu, za koju godinu ta greška može biti fatalna za tvrtku. Konkurencija je velika, strane firme prodaju robu po nevjerojatno niskim cijenama, uvijek znaju što će iduće godine biti u modi i u svemu su korak ispred. Zato se trudim biti mudra, nuditi ono što one ne mogu – a to su haljine po mjeri, na primjer. Ako netko ima šire bokove i standardna konfekcija mu ne odgovara, eto prilike za mene. Zato su mi smiješni oni koji za loše poslovanje krive dolazak brendova poput Zare ili sličnih; nije kriva Zara, nego oni jer su bili škrti uložiti u zapošljavanje prave osobe koja bi im pomogla u kreiranju prave strategije. Mnogi misle da sve mogu sami te da mogu raditi sve, što je krivo. Čak i meni, koja sam se okružila ljudima koji su iskusni u onome u čemu ja nisam, na razini cijele godine ostane samo dva tjedna vremena da se bavim modom; ostalo se sve svodi na vođenje firme.”

KAŽE DA JU ČESTO PITAJU kako uspijeva tako dobro voditi posao, bolje i od nekih zvučnijih imena u branši, na što odgovara: “Uvijek sam ciljala na običnog čovjeka, radila stvari koje si bilo tko može priuštiti. Za visoku modu možda ni nisam talentirana, ali to ne znam, jer se u tome nisam ni okušala. U ovom za sada zaista uživam.” Po njenom mišljenju, u modnom je biznisu potpuno kriva logika prvo pokazati kolekciju na reviji te tako početi graditi karijeru. Za uspjeh je, smatra, potrebno prvo imati proizvodnju i zaposlenike, moći financirati revije bez da to tvrtka financijski osjeti te tek onda prijeći na revije. “Ja sam svoju prvu odlučila napraviti tek kad sam bila spremna, kad sam osjetila da imam što za reći. Mogla sam i ranije, ali nisam htjela. Mislim da sam iznenadila ljude, da nisu mislili kako mogu biti teški šljaker koji radi i 12 sati u komadu”, priča. Ipak, iako kaže da je sa svima na toj sceni u dobrim odnosima te da je mnogima i vrlo draga, činjenica je da je svojim povoljnim haljinama mnoge od njih natjerala da snize cijene. “Toga se nitko ne bi trebao bojati”, kaže. “Što više dizajnera spusti cijenu, to kupac ima veći izbor – a time ga i sve manje počinju interesirati strani brendovi. Tako bi se svima nama proširio krug u kojem se vrti naša roba, vrtjelo bi se i više novaca i još bi on ostajao u Hrvatskoj. Bolje da se vrti sitna lova, nego da se ne vrti ništa.”