Napad na srpskog premijera Aleksandra Vučića u Potočarima potpuno je zasjenio razlog što su se on, brojni uzvanici iz cijelog svijeta i tisuće “običnih” ljudi našli 11. srpnja u tom memorijalnom centru: došli su obilježiti 20. godišnjicu najtežeg zločina izvršenog u Europi nakon Drugog svjetskog rata, genocida u Srebrenici, gdje je Vojska Republike Srpske (VRS) u ljeto 1995. ubila više od 8000 Bošnjaka. Snimke Vučića i njegova brojnog osiguranja s kojim se pokušava, trčeći uz usku zemljanu stazu, probiti na sigurno dok ga zasipa kiša kamenja, grumena zemlje, plastičnih boca i cipela, zasjenile su slike s pogreba 136 ekshumiranih i identificiranih srebreničkih Bošnjaka ubijenih prije dva desetljeća, čiji su posmrtni ostaci tog istog dana položeni u grobnice u Potočarima, pokraj tisuća drugih.

• Predsjednik vlade republike srbije u Srebrenicu je otišao iako je znao da će njegov dolazak isprovocirati Bošnjake, prije svega zato što je do prije nekoliko godina branio odgovorne za genocid.

Incident u Potočarima malo koga mogao je iznenaditi. Ne zato što je Vučić srpski premijer. Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić je kao šef države dva puta bez ikakvih ozbiljnijih problema bio u Potočarima, ali on je tijekom rata u Bosni i Hercegovini bio malo poznati član oporbene Demokratske stanke.

Vučić je, međutim, tijekom relativno duge političke karijere davao izjave i činio poteze koje mnogi ljudi u BiH nisu zaboravili.

Kao član Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislava Šešelja, kojem se sudi za ratne zločine na Haaškom sudu, Vučić je prije dva desetljeća iz Skupštine Srbije poručio međunarodnoj zajednici: “Bombardirajte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo 100 Muslimana. Pa da vidimo smije li međunarodna zajednica ili bilo tko drugi udariti na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom.” Šest godina kasnije u parlamentu je predložio istragu kako bi se utvrdilo tko je zapovijedio da se na državnoj televiziji prikaže film “Srebrenica – krik iz groba”, jer on “predstavlja sramotu i hajku na srpski narod”. Vučić je u srpnju 2008. u Beogradu sudjelovao u protestima zbog uhićenja nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, kojeg je sud u Haagu optužio za srebrenički genocid. Godinu dana ranije u Novom Beogradu lijepio je plakate s natpisom “Bulevar Ratka Mladića”, u znak podrške bivšem zapovjedniku VRS-a, još jednom optuženiku za genocid u Srebrenici.

Zato se incident u Potočarima mogao očekivati. I sam Vučić je nakon dolaska u Beograd rekao da su mu osobe iz sigurnosnih službi savjetovale da ne ide u Srebrenicu te da je odlaskom u Potočare prekršio sigurnosne protokole.

Odmah nakon incidenta pojavile su se teorije zavjere. Vučić i njegovi bliski suradnici izjavili su da se radilo o dugo i brižno planiranom pokušaju ubojstva, čiji su glavni akteri bili pripadnici navijačkih grupa iz Srbije (pretpostavlja se da su to bili huligani iz Sandžaka). S druge strane, mnogi smatraju da je incident mogao samo koristiti Vučiću – ojačao je simpatije na Zapadu i ponovo se našao u svojoj omiljenoj ulozi žrtve. Ali teško je zamisliti da bi itko sam sebe mogao planirano dovesti u tako dramatičnu situaciju u kakvoj se Vučić zatekao u Potočarima. Jedno je sigurno – radilo se o ozbiljnom sigurnosnom propustu. Očevici tvrde da je bilo neuobičajeno i nepotrebno to što je Vučić s mjesta gdje se odaje počast žrtvama genocida, ispraćen uskom stazom kojom nitko od uzvanika nikada nije išao. S njim nije bilo nikog od domaćina, ljudi na čiji poziv je došao u Srebrenicu i koje, pretpostavlja se, nitko ne bi napao.

Staša Zajović, koordinatorica Žena u crnom, nevladine organizacije koja niz godina upozorava i podsjeća i javnost i vlasti u Srbiji na srebrenički zločin, izjavila je da se ovogodišnje obilježavanje genocida u Potočarima “u ogromnoj mjeri razlikovalo od svih dosadašnjih komemorativnih svečanosti”.

“Ništa nije bilo kao ranije, bilo je užasno. Gotovo sve je bilo usredotočeno na političare, malo pozornosti posvećeno je žrtvama. Sve je promijenjeno, bilo je mnogo organizacijskih problema, govori su trajali beskrajno dugo, bili su dosadni. Komemoracije moraju biti posvećene žrtvama i događati se u tišini. I polaganje vijenaca bilo je u metežu, neke govore obitelji žrtava nisu razumjele, ništa nije bilo kao ranije”, rekla je Staša Zajović.

U Beogradu su krivicu za napad na Vučića pripisali policijskim snagama Federacije BiH, oslobodivši odgovornosti policiju Republike Srpske, iako se Srebrenica nalazi na teritoriju srpskog entiteta. Šef policije Srbije Milorad Veljović ocijenio je da policija FBiH nije adekvatno i pravovremeno reagirala. Srpski ministar unutarnjih poslova Nebojša Stefanović izjavio je da su u Beogradu dobili informacije o tome da se nešto može desiti, “ali se pokazalo da su te grupacije još ekstremnije i da se u Potočarima dogodio pokušaj ubojstva i to na najmonstruozniji način – kamenovanjem”. Prema Stefanovićevim riječima, policija FBiH je stajala i sve nijemo gledala. Potpredsjednik Vlade Srbije Rasim Ljajić, koji je iz Sandžaka, rekao je kako treba učiniti sve da se sazna stoji li iza napada navijačka grupa iz Novog Pazara. “Oni su možda sudjelovali, ali sigurno nisu organizatori”, izjavio je Ljajić i naveo da su i ranije te grupe iz Sandžaka dolazile na obilježavanje u Potočarima.

U Republici Srpskoj tamošnji ministar unutarnjih poslova Dragan Lukač rekao je da ne zna na temelju čega je Vučić zaključio da su ga napali navijači. “Imali smo informacije o tome da dolaze neke navijačke grupe iz Sandžaka i da će biti dosta agresivne prema Vučiću. Možda je zaključio na temelju toga. Tu se ne radi samo o navijačkim grupama. Kada pregledate snimke, vidi se da se ne radi samo o navijačima, nego o mnogo većem broju ljudi koji su krenuli prema njemu”, rekao je Lukač.

Direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH Mirsad Vilić izjavio je da je Vučićevo osiguranje moralo prepoznati kritičnost situacije i odmah nakon prvih povika i prve bačene tenisice, reći premijeru da se vrati, a ne da nastavi hodati putem kojim su krenuli. “Odlučili su ići naprijed prema vozilu i u tom gornjem dijelu staze, ljudi su počeli bacati predmete”, rekao je Vilić i naglasio da ne prebacuje krivnju na Vučićevo osiguranje, ali da “ne može on premijeru Srbije zabraniti da nešto uradi ili ne uradi”. Vilić je izjavio kako nije imao informaciju da su dvije grupe navijača izazvale incident i da je to prvi put čuo iz medija. “Taj obavještajni podatak, ako ga je netko imao, trebalo je podijeliti sa svima i mislim da policija o tome nije imala informaciju”, zaključio je Vilić.

Teško je predvidjeti kada će prestati međusobno optuživanje i prebacivanje krivice, ali priča o incidentu u Potočarima nije započela 11. srpnja, nego mjesec dana ranije, 10. lipnja, kad je u Švicarskoj uhićen ratni zapovjednik obrane Srebrenice Naser Orić, na temelju tjeralice srpskog Interpola, zbog optužnice iz 2004. za ratne zločine. Orić u Srbiji ima status simbola zločina nad Srbima u istočnoj Bosni, tako da je odluka Švicarske da ga nakon dva tjedna izruči u BiH, bila još jedan razlog za nezadovoljstvo zbog manjka svjetske pravde, kada je riječ o Srbima. Gotovo istovremeno s uhićenjem Orića, pojavila se vijest da Velika Britanija u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda priprema usvajanje rezolucije posvećene genocidu u Srebrenici. Takva ideja je krajnje neprijateljski dočekana u Beogradu i Banjoj Luci, a ubrzo i u Moskvi. Pokrenut je medijski rat protiv inicijatora rezolucije i svih koji je podržavaju, došlo je do novih podjela na domoljube i izdajnike, uz obrazloženje da bi usvajanje tog dokumenta bilo teško poniženje za Srbiju i da će Srbi biti proglašeni genocidnim narodom. Pritom je za većinu građana Srbije integralni sadržaj rezolucije bio nepoznat, pa tako i to da se u tekstu uopće ne spominju Srbi i Srbija. Ali se osuđuje genocid i ostali zločini na svim stranama u BiH te izražava žaljenje zbog svih žrtava. Politički lideri pozivaju se da prihvate činjenice o svim dokazanim zločinima, uključujući genocid, i osuđuje se njegovo negiranje. Sve u svemu, nema nikakve potvrde argumenta da je namjera rezolucije bila svu krivicu za zločine u BiH svaliti na srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku. Ali za vlasti u Beogradu i takav tekst bio je neprimjeren.

Vučić je izjavio da Srbija neće dopustiti nikome da je gazi. “Srbiju zgaziti nećete, jer Srbiju ćemo moći zaštititi… Vama Englezima, i svima ostalima, hvala na velikom prijateljstvu koje ste nam pokazali, a mi Srbi čuvat ćemo sebe i svoj obraz, jer samo sami sebi možemo obraz ukaljati”, poručio je Vučić.

Tu kampanju obilježila je i odluka predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da uputi pismo, na ćirilici, britanskoj kraljici Elizabeti II. i zamoli je da vlada u Londonu povuče prijedlog rezolucije. Pismo je, navodno, u britanskoj prijestolnici izazvalo diplomatski skandal, jer je kraljici zabranjen bilo kakav utjecaj na vladu. Nikolić je pisao i ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i zamolio ga da Moskva stavi veto na usvajanje rezolucije.

Iako je, kao stalna članica Vijeća sigurnosti, dužna poštovati presude organizacija UN-a, Haaškog tribunala i Međunarodnog suda pravde u Haagu, koji su zločin u Srebrenici kvalificirali kao genocid, Rusija je stavila veto. Iz Nikolićeva kabineta izjavili su da je rezoluciju svojom diplomatskom aktivnošću zaustavio predsjednik Srbije.

Čim je postalo jasno da će Rusija staviti veto, Vučić je na dramatičnoj konferenciji za novinare, zakaznoj sat prije ponoći, izjavio da ide u Potočare, uz poruku: “Srebrenica i svako drugo stratište su naš balkanski grijeh i bol u kojem omeđeni grobnicama trebamo živjeti. Smatramo da mi Srbi, koji smo mnogostradalni narod, imamo obavezu poštovati tuđe žrtve. Samo će tako oni poštovati naše.”

Ruski veto u Vijeću sigurnosti odmah je pokrenuo pitanje kolika će biti njegova cijena za Srbiju. Optimisti su izrazili nadu da se Moskva time samo odužila za odbijanje Srbije da se pridruži sankcijama prema Rusiji zbog krize u Ukrajini. Postavilo se i pitanje kakvu će cijenu, zbog suprostavljanja rezoluciji, Srbija morati jednog dana platiti Washingtonu i Londonu. Ali onda je Vučić otišao u Srebrenicu. I sva pitanja pala su u sjenu incidenta. Kao i onih 136 novih grobova u Potočarima.