Objavljeno u Nacionalu br. 1008, 18. kolovoz 2017.

‘Političari i u Hrvatskoj i u Srbiji frustracije koriste za manipulaciju masama. Mi smo zapravo željni identiteta, ali mi identitet nemamo. Umjetnici imaju zajedničku nacionalnost i ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo’, objasnio je redatelj ‘Doručka šampiona’ premijerno izvedenog na Brijunima

Prošloga vikenda na Malom Brijunu održana je prva i jedina ovogodišnja premijera Teatra Ulysses “Doručak šampiona” u režiji mladog pulskog režisera Aleksandra Švabića. Radi se o autorskom projektu na čijem su tekstu radili Tomislav Zajec, Olga Dimitrijević, Aleksandar Radivojević, Dimitrije Kokanov i Nataša Rajković, koja ujedno potpisuje i dramaturgiju. Autor scenografije je Davor Sanvincenti, kostimograf je Marija Marković, dok je autor glazbe za predstavu Damir Urban. Prvotno zamišljena kao priča o Mati Parlovu, jednom od najvećih sportskih junaka u hrvatskoj povijesti, tijekom proba u srpnju promijenila je ime jer je udovica Mate Parlova zabranila da se predstava zove po njenom suprugu. Autori s različitih područja, stvarajući tekst o čovjeku o kojem se, zbog njegova zvjezdanog statusa u bivšoj državi, smatralo da svi sve znaju, zajednički su stvorili fiktivni lik, iako se puno toga u priči petero autora temelji na stvarnim informacijama iz njegova života. Glavnu ulogu – Matu Parlova, odnosno boksačkog šampiona – igra proslavljeni glumac, dječja zvijezda jugoslavenske kinematografije Slavko Štimac, dok ostale likove tumače Dejan Dedić, Katarina Bistrović-Darvaš, Lucija Šerbedžija i Jerko Marčić. Tridesetogodišnji Aleksandar Švabić sugrađanin je Mate Parlova, rođen u Puli, diplomirao u Beogradu i živi i radi na relaciji Beograd – Zagreb – Pula. Prošloga ljeta režirao je predstavu “Stranac” Reinera Wernera Fassbindera, u kojoj su glumili studenti treće godine diplomskog studija glume i medija s riječke Akademije primijenjenih umjetnosti, dok je sredinom svibnja u zagrebačkom ITD-u režirao predstavu “Jedan mrtav čovjek”, koja je sudjelovala i na ovogodišnjem Međunarodnom kazališnom festivalu PUF u Puli. Nakon premijere predstave “Doručak šampiona” Aleksandar Švabić Nacionalu je dao intervju u kojem je govorio o svom angažmanu u Teatru Ulysses, simbolici lika Mate Parlova, svom životu između triju različitih urbanih sredina i odnosu prema nacionalizmu, kojeg u Istri ipak ima mnogo manje nego u ostatku Hrvatske.

NACIONAL: Kako je došlo do vašeg angažmana u predstavi Teatra Ulysses?

Godinama asistiram u Teatru Ulysses, počeo sam doslovce s kablovima. Prvo sam asistirao na svjetlu pa Lenki Udovički na režiji. No kako prvi put radim kao režiser jednog projekta, meni su ove godine svi dojmovi u Teatru Ulysses potpuno novi. Radio sam i sa studentima Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na kojoj Rade i Lenka predaju. Oni su me pozvali da radim ispitne predstave i to mi doista predstavlja zadovoljstvo. Iskustvo s mladim ljudima je posebno i jako vas spušta na zemlju. Ne znam koliko ja njima pomažem, ali sebi jako. Kroz taj rad vratiš se zanatu. Ne bih se još usudio predavati tijekom cijele godine jer i sam moram još puno toga proći i naučiti, ali rad na ispitnim predstavama doista je zanimljiv. No u svakom slučaju, u Ulyssesu sam doslovce prošao sve stepenice i ovo mi je sasvim novo iskustvo.

NACIONAL: Čija je ideja bila predstava o Mati Parlovu, zašto baš on?

Budući da sam iz Pule, gdje ime Mate Parlova i danas puno znači, došao sam na ideju da napravimo o njemu predstavu, uvjeren da bi ona sigurno privukla publiku. Prvo sam to predlagao našim teatrima u Puli, no nakon što je za projekt čula Lenka, predložila mi je da to radim za Teatar Ulysses. Kako sam dugo radio u Beogradu, kao asistent svjetla u Teatru 212, a onda i diplomirao režiju na Akademiji dramskih umjetnosti, uspio sam dogovoriti i koprodukciju BITEF-a. Čudan je, zapravo, bio put od ideje do realizacije i tako je došlo do zanimljive suradnje.

NACIONAL: Na tekstu predstave radilo je petero autora. Kako ste se uspjeli dogovoriti oko finalnog teksta? Čija je bila zadnja?

Finalnu verziju na kraju su zajednički uobličili glumci i autorski tim. Moram priznati da ni jedan od tekstova koji su nam prvotno poslužili kao dramski predložak, nije ostao u formi u kojoj je napisan. U procesu kreacije stvorio se neki novi duh predstave. Moja je prvotna ideja i bila da ne ulazimo u biografiju Mate Parlova i prepričavanje poznatih činjenica iz njegova života, već da ga prikažemo kao čovjeka i kao ličnost gledanu iz različitih aspekata. Što smo više otvarali temu, postajalo je jasnije da su sve priče ispričljive, ali ni i čovjek. To i je neka moja polazna ideja – ne Mate kao šampion ili Hrvat, već čovjek. Mi sve te javne ličnosti, šampione, uzimamo zdravo za gotovo i smatramo da o njima sve znamo. Matu Parlova u Puli više manje svi znaju, pa čak i mlade generacije koje ga nisu doživjele u njegovim najboljim godinama. Tekstovi su se stvarali oko njega, nismo željeli zadirati u njegov privatni život ili intimu iako smo istražujući ga iskopali svašta – i novinskih članaka i informacija koje smo prikupili kroz razgovore s njegovim poznanicima i prijateljima. On je bio prije svega veliki čovjek, bez obzira na to što je radio u životu, bio konobar ili šampion. Čini mi se da je to predstava uspjela sačuvati i pokazati.

‘BEOGRAD NEMA ITD. Takva kazališta gotovo su ugušena i sasvim cenzurirana. To je politika Aleksandra Vučića i mislim da je trenutačno to najveći problem’, smatra Aleksandar Švabić

NACIONAL: Je li vas razočarala odluka udovice da zabrani upotrebu njegova imena u naslovu predstave? Znači li to da je prije niste kontaktirali? I onda ste preko noći promijenili naziv?

Krivo mi je zbog te njene odluke, naravno. Nama doista nije bio cilj rušiti dostojanstvo Mate Parlova ili na bilo koji način uključivati u predstavu njegov privatni život. Možda smo trebali ranije počeli razgovarati s obitelji, ali iskreno smo mislili da će im biti drago što radimo predstavu kojom želimo veličati njegovo ime i čuvati ga od zaborava. Naziv nismo mijenjali preko noći, koristili smo ga kao “radni naslov”, a predstava je sada dobila ime “Doručak šampiona”, po nazivu prve scene. No šteta da smo izgubili taj vjetar u leđa koji nam je davalo Matino ime.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni reakcijama publike i je li bilo onako kako ste očekivali?

Za sada sam jako zadovoljan. Bile su to prirodno pozitivne reakcije, publika je bila silno emotivna i željela još jer predstava relativno kratko traje – tek sat vremena. Bile su mi važne i ocjene starijih kolega koji su za mene veliki autoriteti, poput Radka Poliča ili Bjanke Adžić, kojih sam se jako bojao. Ali – i njima  se svidjelo! Čini mi se da je predstava na kraju vrlo konkretna, sažeta, puna dobrih efekata. Volio bih da s njom nastavimo putovati. Za sada znam da će predstava gostovati na BITEF-u, a nadam se i da ćemo dobiti mogućnost da je igramo u INK-u u Puli.

NACIONAL: Glavnu ulogu igra Slavko Štimac koji, čini mi se, nikada nije igrao u kazališnoj predstavi u Hrvatskoj. Kako ste uspjeli doći do njega i kako je izgledala suradnja? Je li došlo do generacijskog jaza?  

Do Slavka sam jednostavno došao. Lijepo sam ga zamolio! Šalim se. Nisam ga prije poznavao, no kako puno radim u Beogradu, kada sam počeo razmišljati i lomiti se oko toga tko bi mogao najbolje utjeloviti Matu Parlova kao osobu, u jednom momentu mi je sinulo: Slavko Štimac! To je to! On je vrlo brzo prihvatio moj prijedlog. Počeli smo s probama još u lipnju u Zagrebu, a ta suradnja bila je sjajna. Ne samo što nema generacijskog jaza, već mi se čini da se nas dvojica najbolje slažemo. On je tako vukao stvar, sa savršenim mirom, od samog početka. Užasno je jednostavan i točno takav kakvim se čini.

NACIONAL: Jedna od bitnih karakteristika Mate Parlova – osim što nikada nije davao intervjue, jest i ta da nikada nije pristao biti u službi bilo kakvog nacionalizma. Je li to naznačeno u predstavi? Jesu li ga političke stranke vrbovale?

To je u predstavi vrlo tiho naznačeno. Kroz onu igru riječi naš – vaš. Naravno da su ga pokušali direktno uvući u politiku – to čak i piše u naslovu teksta u jednim novinama: JA NISAM NACIONALIST, JA SAM PRVAK SVIJETA! Navodno je u stvarnosti to još efektnije zvučalo. Legenda kaže da je Gojko Šušak došao kod njega početkom devedesetih i tražio da sudjeluje na nekom skupu HDZ-a, a da je njegov originalni odgovor bio: “Meni je malo da budem samo Hrvat, ja sam ipak prvak svijeta.” To je bio njegov odličan štit od takvih pokušaja.

GOJKO ŠUŠAK došao je Parlovu početkom devedesetih i pozvao ga na skup HDZ-a, a njegov originalni odgovor je bio: ‘Meni je malo da budem samo Hrvat, ja sam ipak prvak svijeta’

NACIONAL: Živite na relaciji Pula – Beograd – Zagreb. Možete li napraviti usporedbu tih sredina – i u umjetničkom i u političkom smislu?

Političari su užasni svuda. A što se tiče naroda – i frustracije su slične, samo ih različito kanaliziraju, radilo se o daljoj ili bližoj povijesti. Političari i u Hrvatskoj i u Srbiji te frustracije koriste za manipulaciju masama. Mi smo zapravo željni identiteta, ali mi identiteta nemamo. Kada bismo se ljudski približili jedni drugima, možda bismo ga nekako i stekli. Što se tiče mladih, i među njima je taj nacionalizam, fašizam, radikalizam vrlo moderan. Pogledajte samo te navijačke skupine s jedne i druge strane. Što se tiče umjetnika, koji su prvi počeli uspostavljati veze u regiji, oni predstavljaju vlastiti svijet. Umjetnici imaju svoju zajedničku nacionalnost i na tom kulturnom planu ponašaju se kao da se među tim zemljama nikada ništa nije dogodilo. Upravo zato što u ljudskom smislu na svim stranama postoje oni koji nisu bili krivi i jednako su patili. Od Zagreba do Beograda je tri i pol sata autom. Ljudi iz umjetničkih, kazališnih, filmskih krugova uspijevaju živjeti i tu i tamo. Moguće je u jednom danu doći iz grada u grad, odraditi posao, družiti se. Mi se svi međusobno znamo. Goran Bogdan, na primjer, jednako je popularan i u Beogradu, ima tamo prijatelje, on je tamo kao doma. Mi nemamo međusobnih političkih borbi. Imamo zajedničku borbu – a to je kako preživjeti od posla kojim se bavimo. Ako mi uspije ostati na toj relaciji Zagreb -Beograd i uključiti i Ljubljanu, mislim da bih mogao dosta toga ostvariti. Još moram dosta raditi i puno učiti od starijih kolega iz svih tih sredina. Jako cijenim Olivera Frljića. On je on i dobro je da postoji. Naravno, ne moramo svi ići njegovim radikalnim smjerom. Puno sam naučio i od Magellija, bilo mi je izuzetno iskustvo raditi s njime. U Srbiji mi se sviđaju predstave Saše Božića, on je moj veliki uzor. Što se tiče Slovenaca, oni su daleko ispred svih nas. Ono što oni rade, na primjer Lorenci – to je kazalište. To je odraz daleko većih sloboda i većih financijskih mogućnosti.

NACIONAL: Možete li usporediti  zagrebačku i beogradsku kulturnu scenu i utjecaj politike na umjetničke slobode? Gdje je teže?

Zagreb je trenutno po kazališnoj produkciji puno jači. Beograd je veći i možda ima veći potencijal, ali Zagreb je otišao naprijed. Kazališna scena je razvijenija, otvorenija. U Srbiji je politika oduzela kulturi jako puno i duha i novca. Mnogi mladi sjajni redatelji jedva nešto rade, na primjer jedan Miloš Lolić. Kazališna produkcija ostala je na većini koja se drži u nekom političkom mulju. Mislim da se u Hrvatskoj umjetnici više bave umjetnošću, a manje preživljavanjem. Beograd, na primjer, nema ITD. A tamo još uvijek mladi i neovisni dramski umjetnici mogu isprobavati nešto novo, mogu tražiti neki drugačiji izričaj i to može ispasti i genijalno i katastrofalno. S tim iskustvom mladi glumci odlaze u druga kazališta – i u ZKM i u Gavellu – i donesu dio tog duha. U Beogradu su sva takva kazališta gotovo ugušena i sasvim cenzurirana. To je politika Aleksandra Vučića i mislim da je trenutačno to najveći problem.

NACIONAL: Istra se oduvijek smatrala multinacionalnom i multikulturalnom sredinom koju rastući val nacionalizma, pa i povijesnog revizionizma, nije pogodio. Je li to i dalje tako ?

Uglavnom je i dalje tako jer Istra je povijesno multinacionalna sredina, iako i tu ima budala, dogode se. Istra je uspjela ostati vrlo otvorena i iako sam rođen 1987., uoči rata, ima ta neka deviza uz koju smo odrastali, a to je da je antifašizam vrijednost koju moramo čuvati. Svjesni smo da nemamo puno – brodogradilišta, vinogradi, masline, more i antifašizam! Čak je i JNA mirno otišao iz grada jer tadašnji gradonačelnik Del Bianco nije dopustio da mladi regruti zatvoreni u vojarnama budu bez struje, vode i hrane, budući da oni zaista nisu bili ništa krivi. I taj odlazak bio je sasvim civiliziran. Vojska nije ništa poharala, nije se dogodio niti jedan incident. To je Istra.