Aleksandar Štulhofer nagradu Kinsey Instituta, vodeće znanstvene institucije u istraživanju ljudske seksualnosti, primit će 26. rujna. Redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu začetnik je znanstvenog istraživanja seksualnosti u Hrvatskoj, u koju je uveo i seksualnu psihoterapiju

Aleksandar Štulhofer je dobitnik ovogodišnje nagrade Alfred C. Kinsey Distinguished Researcher Award koju dodjeljuje Kinsey Institute, vodeća znanstvena institucija u istraživanju ljudske seksualnosti. Nagrada će mu biti uručena 26. rujna. Tom nagradom odaje se počast renomiranim znanstvenicima i akademicima koji svojim istraživanjem oblikuju razumijevanje ljudske seksualnosti. „Ova nagrada predstavlja priznanje, zahvalnost i podršku pojedincima koji imaju viziju, odlučnost, hrabrost i posvećenost provođenju istraživanja u području seksologije“, ističe se u obrazloženju nagrade. Štulhofer je redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje je predstojnik Katedre za seksologiju Odsjeka za sociologiju čiji je pokretač. Začetnik je znanstvenog istraživanja seksualnosti u Hrvatskoj, a u Hrvatsku je uveo i seksualnu psihoterapiju. Razgovarali smo s njim neposredno prije njegova odlaska u SAD gdje će primiti najprestižniju svjetsku nagradu na području seksologije.

NACIONAL: Uz čestitke, prvo pitanje je za što ste točno nagrađeni i koliko vam ta nagrada znači?

Koliko sam uspio saznati, vjerojatno će biti jasnije na sam dan predavanja, kada će direktor Instituta pročitati obrazloženje nagrade, koja se odnosi na cjelokupni doprinos seksologiji. Teme koje su sigurno obuhvaćene su analize seksualnih rizika u populaciji mladih, epidemiologija ženskih i muških seksualnih smetnji, problematična i neproblematična uporaba pornografije, hiperseksualnost, veze između emocionalne bliskosti, seksualnog interesa i zadovoljstva te razumijevanje uspješnog seksualnog starenja.

NACIONAL: Klasične sociološke teme nisu vas zanimale do 1991. godine kad ste, u svojoj tridesetoj godini, prvi put posjetili SAD dobivši istraživačku stipendiju na Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu, u sklopu kojeg je i Institut Kinsey. U tamošnjoj biblioteci pronašli ste policu s knjigama o ljudskoj seksualnosti. Što se tada dogodilo?

Zapravo, moj interes za tipične sociološke teme nikada nije bio postojan, previše često bi me zainteresiralo neko novo područje – što je najdjelotvorniji način da ništa ozbiljno ne napravite. Da, prilikom prvog posjeta SAD-u, tumarajući bibliotekom, otkrio sam da postoji znanost koja se bavi ljudskim seksualnim životom. Kako sam tada bio u drugim idejama i planovima, to je ostalo tek bilješka u pamćenju. Tek sam 1996., nakon obrane doktorata u kojem sam se bavio teorijama etničkih sukoba, počeo razmišljati o sustavnom bavljenju seksologijom.

NACIONAL: Seksologija je interdisciplinarno područje. Većina vaših kolega u svijetu su psiholozi ili liječnici. Sociologa je mnogo manje. Je li vas to potaknulo na sociološki segment bavljenja seksologijom?

Iskreno, ne. Zanimljiva sociologija za mene je ona koja nastoji razumjeti ponašanje pojedinaca. Nikada me nisu osobito zanimale tzv. makrosociološke teme, fenomeni poput društvenih klasa ili institucionalnih promjena. Mnogo je uzbudljivije baviti se mehanizmima u pozadini tih velikih kategorija, koji se uvijek svode na vjerovanja i ponašanja pojedinaca koji su u neprekidnom suodnosu s drugim pojedincima i njihovim vjerovanjima i ponašanjima. U tom smislu, činjenica da se seksologijom poglavito bave psiholozi i liječnici nikada mi nije predstavljala problem. Svi nastojimo razumjeti određena ponašanja, ponekad na malo različite načine. Osobno, bilo mi je itekako korisno biti okružen ljudima koji znaju stvari koje ne znam. Uz to, rigidna disciplinarnost u današnjim vremenima više nema smisla.

‘Važno je da mladi uče o seksualnosti, ali treba ulagati i u nastavnike’ Photo Sasa ZinajaNFoto

NACIONAL: Na kojem znanstvenom projektu trenutno radite?

Trenutno surađujem s kolegama iz Montreala koji istražuju moguće utjecaje rane seksualne viktimizacije na kasnije seksualno funkcioniranje i dobrobit mladih. Nedavno sam prijavio dva višegodišnja projekta, u Hrvatskoj i Europi, te čekam ishod. Tim projektima trebao bih završiti svoju karijeru, barem u formalnom smislu. Oba se bave seksualnošću starijih osoba, a cilj im je identificirati aspekte pozitivnog seksualnog starenja – kao i prepreke na tom putu. U proljeće sljedeće godine u Japanu ću nastojati okupiti manji tim kako bismo analizirali kulturne specifičnosti seksualnog starenja u zemlji u kojoj udio starijih u nacionalnoj populaciji raste brže nego drugdje. Plan je prikupiti informacije o percepciji seksualnog starenja, odnosno, vjerovanjima i željama vezanim uz taj proces, intervjuirajući ostarjele urbane parove, a potom testirati upitnik o procesu seksualnog starenja koji sam nedavno razvio s norveškim i hrvatskim kolegama.

NACIONAL: Obrazovali ste mnoge generacije studenata. Kakvo je zanimanje vaših studenata za istraživanje ljudske seksualnosti? Mijenja li se nešto s novijim generacijama?

Mislim da je većini studenata tema inicijalno vrlo zanimljiva, kao što bi bila i nama u njihovim godinama, zar ne? Dio njih s vremenom izgubi interes jer se bavimo znanstvenim analizama ljudske seksualnosti, sa svim njihovim povijesnim i metodološkim specifičnostima, ali uvijek postoji zainteresirana manjina koja bi se rado okušala u tom području kada bi dobila priliku. To su oni kojima se primarno obraćam kad predajem, oni zbog koji nastavu doživljavam kao privilegirani posao. Mijenja li se nešto? Da, dolaze nove ideje, termini, kulturne pretpostavke i primjećujem da sam zastario. Neke od tih novih ideja vjerojatno su studentima izazovnije od onih o kojima raspravljamo, no ne mogu govoriti o nečemu što ili ne znam dovoljno dobro ili me u znanstvenom smislu ne zanima. Naravno, nastojim ih upozoriti na početku nastave: ovo su stvari o kojima premalo znam, a ovo su stvari kojima se ne bavim iz tog i tog razloga. Srećom, uvijek postoji literatura na koju ih mogu uputiti.

NACIONAL: Kakve su mogućnosti znanstvenog bavljenja ljudskom seksualnošću u Hrvatskoj? Što su najveći izazovi?

Mogućnosti su vrlo ograničene, kako u smislu obrazovanja tako i zapošljavanja. U nas ne postoji studij seksologije, u čemu nismo, naravno, jedini. Seksologija je privilegij većih zemalja, osobito onih s tradicijom takvih istraživanja. Za mladu osobu koja bi se željela baviti tim područjem, put ide ili kroz društvene znanosti, poglavito psihologiju, ili kroz medicinu (medicinska seksologija). Seksologija je neka vrsta specijalizacije tako da zapošljavanje ponajprije ovisi o tome koliko ste dobri u tipičnim zadacima unutar svoje discipline. Tek nakon toga moguće je krenuti u smjeru analize ljudske seksualnosti. Izravniji put moguć je isključivo u inozemstvu.

NACIONAL: Kolegij kojem je cilj upoznati studente s teorijama i istraživanjima ljudske seksualnosti nazvan je Sociologija spolnosti. Društvene mreže danas – i „sociolozima“ amaterima, pa i onima koji o temi nemaju pojma – omogućavaju da se „razbacuju“ terminima kao što su spol, rod, seks, ljubav, brak… Pritom razvijaju sulude teorije koje nemaju veze sa stvarnošću. Kako to još objasniti osim tehnološkim pogodnostima koje omogućavaju da baš svatko javno može bubnuti što god mu padne na pamet? Profesore, pomozite!

Nisam siguran što odgovoriti osim složiti se da društvene mreže i informacije koje kolaju internetom pogoduju fenomenu narcisoidne ekspertize. Svatko može biti ekspert ako se takvim žarko želi vidjeti, ako sumnja apsolutno umjesto kritički te ako je dovoljan ignorant. Kao što Dunning-Kruger efekt kaže, što manje razumiješ, lakše ti je precijeniti svoje uvide. Kada je riječ o temi roda i spola, to je doista postala vrlo složena priča u kojoj je sve teže razdvojiti znanstvene, aktivističke i političko-ideološke argumente. Za mene, dvije su stvari neupitne. Spol, koji je mnogo kompleksnija biološka kategorija no što većina misli, jest itekako realan i važan. Rod je također stvaran i važan jer govori o tome kako društvo doživljava spol, odnosno, što očekuje od žena i muškaraca i kakva im prava pripisuje, ali i kako se svatko od nas snalazi u spolu u kojem je rođen.

NACIONAL: Kako komentirate sad već tradicionalno klečanje na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, pa i na trgovima još nekih gradova, začinjeno muškim molitvama s ‘ćudorednim’ porukama o tome kako bi se žene trebale ponašati, uključujući predbračnu apstinenciju od seksualnih odnosa?

Mislim da su o tome odlično pisali teologinja Anna Maria Gruenfelder i kolega Marko Vučetić. Javno korištenje vjere za slanje društvenih poruka čini mi se opravdanim, na temelju povijesnih primjera, jedino kada se nastojimo izboriti za više slobode, pravde ili jednakosti. Zanimljivo, takva praksa nije naišla na podršku Vatikana, upravo suprotno. Kada su, pak, poruke restriktivne prema bilo kome, čine mi se ideološkom zlouporabom vjere.

NACIONAL: Kako se to uklapa u inzistiranje Crkve na narativu prema kojem se ta institucija zalaže za dobrobit pojedinca i obitelji?

Nisam baš specijalist za pitanja vjere i Crkve pa ne bih želio govoriti o stvarima koje ne poznajem dovoljno. U svakoj crkvi postoje različita viđenja i različite inicijative. Mnoge od njih, za koje najčešće ne saznajemo, dosta sustavno skrbe oko pojedinaca, mladih i obitelji. Za mene, dio trenutnog vrha Crkve promatra pitanja dobrobiti pojedinaca i obitelji vrlo tradicionalistički. To ne bi bio osobit problem kada bi Crkva prihvatila ideju moralnog pluralizma ili barem ideju da se može biti podjednako dobar čovjek polazeći iz različitih moralnih perspektiva – uključujući i vrlo liberalnu. Kao što je, otprilike, britanski pisac Ian McEwan jednom rekao: nama koji ne vjerujemo u Boga nitko ne propisuje da moramo činiti dobro niti nam prijeti vječnim ognjem učinimo li zlo. To sami naučimo zahtijevati od sebe.

NACIONAL: Je li točno da vam je jedan od najzanimljivijih razgovora bio nakon predavanja u isusovačkoj školi, s grupom mladih vjernika koji su se trudili poštovati tradiciju i ne stupati u spolne odnose prije braka? Što je u tom razgovoru bilo toliko zanimljivo?

Jest, to ne zaboravljam. Ti su mladi ljudi bili toliko različiti po idejama i vjerovanjima od mene da smo vjerojatno bili prilično egzotični jedni drugima. Ono čega se sjećam jest njihova zainteresiranost, vedrina i motivacija za diskusiju s nekim tko misli drukčije. Volio bih da je tako nešto i danas moguće, no nisam siguran da ću dobiti sličan poziv. Ti su mladi ljudi bili manjina u sociološkom smislu te riječi, skupina koju većina vršnjaka drži specifičnom u negativnom smislu, što je bio razlog više da slušam i ne namećem svoje viđenje svijeta.

NACIONAL: Službena je teorija da su pionirska istraživanja dr. Kinseyja promijenila način na koji se percipira ljudska seksualnost te dovela do veće prihvaćenosti raznolikosti u seksualnom izražavanju. No hrvatski „paradni desničari“ lakonski tvrde da je seksolog i biolog dr. Kinsey (1894. – 1956.) zapravo bio pedofil, a vas proglašavaju promicateljem pedofilije. To se ponovilo i nakon što je objavljena vijest o ovoj nagradi. Što imate reći u svoju obranu?

Nemam se od čega braniti. Za znanstvenike je Kinsey bio i ostao opsesivni istraživač koji je prikupio najviše informacija o ljudskoj seksualnosti u povijesti i time nedvojbeno utjecao na kulturne i društvene promjene. Premda su se etički kriteriji za prikupljanje i interpretaciju podataka u međuvremenu promijenili (Kinsey je prikupljao podatke prije više od 70 godina), ne postoji nijedan podatak u znanstvenoj literaturi koji bi išao u prilog tezi da je Kinsey zlorabio djecu kako bi došao do podataka ili plaćao drugima da to čine. U najvećoj i najkritičnijoj Kinseyjevoj biografiji, konzervativni američki povjesničar James Jones navodi kako nije našao nikakav dokaz koji bi potvrđivao takve optužbe. Premda nikada nisam istraživao ni pedofiliju, kao mentalni poremećaj, ni seksualno zlostavljanje djece, kao kriminalno ponašanje, niti pisao o tome, u jeku kulturnog rata oko uvođenja Zdravstvenog odgoja prišili su mi tu etiketu kako bi me trajno diskvalificirali. Bude li bilo komentara ispod ovog intervjua, ne sumnjam da će ih dosta biti upravo u tom smjeru. U svakom slučaju, trebalo mi je vremena da provarim tu nepravdu, ali bavljenje ljudskom seksualnošću obično ima posljedice.

NACIONAL: Pokretač ste seksualne terapije u Hrvatskoj. Kako je uopće došlo do toga i što se u međuvremenu promijenilo?

Ideja o pokretanju edukacije iz seksualne psihoterapije rodila se 2000. godine za mog boravka na Institutu Kinsey. Zahvaljujući tadašnjem voditelju Johnu Bancroftu, britanskom psihijatru koji je uz istraživački rad sudjelovao i u obrazovanju mladih terapeuta u Indiani, svakog bih tjedna sjedio na terapeutskim supervizijama i slušao diskusije o kliničkim slučajevima. To je bio početak interesa za rad s osobama i parovima koji imaju seksualni problem. Inicijativa za edukaciju iz seksualne psihoterapije došla je iz vrlo sebičnog motiva – želio sam naučiti više o tome. Zahvaljujući nekolicini kolega s kojima sam pohađao prvi tečaj prije dvadeset godina, inicijativa je prerasla u edukacijski program Hrvatskog društva za seksualnu terapiju, koji danas pohađa četvrta generacija polaznika. Od trenutka kada su se u Hrvatskoj pojavili prvi seksualni terapeuti i savjetnici, potreba za njihovim uslugama kontinuirano raste. To je sigurno dio trenda povećanog interesa za psihoterapijom, ali i veće dostupnosti informacija o seksualnom zdravlju i njegovoj važnosti.

NACIONAL: Dr. Marijan Košiček je još prije šezdesetak godina pisao o potrebi uvođenja seksualnog odgoja u škole. No u Hrvatskoj seksualni odgoj ne postoji. Koliko je važno inzistirati na uvođenju sveobuhvatne seksualne edukacije u škole?

Nije jednostavno odgovoriti na to pitanje. Nisam promijenio mišljenje o važnosti da mladi ljudi imaju priliku učiti o seksualnosti na primjeran način, no brinu me praktični aspekti. Kao što je pokazala bura koja se podigla krajem 2012. godine i razmjerno brzo dovela do tihog gašenja programa Zdravstvenog odgoja u školama, nije dovoljno imati dobar program. Ako doista želimo pomoći djeci i mladima u snalaženju u prilično seksualiziranom svijetu, onda je osim kvalitetnog programa potrebna solidna priprema. Puno razgovora s roditeljima u cijeloj zemlji, ulaganje u nastavnike koji će izvoditi program te dovoljno školskih sati za izvedbu. Ništa od toga nije jednostavno ni jeftino. Trenutno ne vidim puno šansi za dobru pripremu takvog projekta.

NACIONAL: Vaš otac je bio kirurg, a majka srednjoškolska profesorica, ali jednom ste rekli da s vama nikada nisu razgovarali o seksualnosti. Je li na to utjecala vaša vrlo religiozna baka ili vaši roditelji jednostavno nisu mislili da je razgovor o seksualnosti sa sinom tinejdžerom važan, a možda ni primjeren?

Mislim da je to primarno bio duh vremena, tih ranih 1970-ih, u kojem roditelji nisu znali kako otvoriti tu temu, a kamoli da je potrebna – da je i to važan dio roditeljske uloge. Za neke to, bojim se, vrijedi i dan danas. Negdje u to vrijeme stvari vezane uz seksualnost tako su se naglo počele mijenjati da je za starije generacije svijet morao izgledati prilično zbunjujuće.

NACIONAL: Prvo istraživanje seksualnog života tadašnjih srednjoškolaca u Hrvatskoj proveli su prije pola stoljeća psihijatar Pavao Trenc i sociologinja Aleksandra Beluhan. Oni su upozorili na moralnu paniku da će mladi izdati samoupravni socijalizam u potrazi za seksualnim užicima. No nije li ono što se dešava danas u Hrvatskoj dokaz da ovdje svaki režim strahuje od seksa, bez obzira na ideološki predznak?

Ne bih rekao da današnji režim strahuje od seksa. Prije je riječ o tome da je utjecaj Crkve i konzervativnog pokreta dio svakog ozbiljnijeg političkog kalkulusa u našoj zemlji. U kontekstu trenutnih ideoloških ratova, agresivnosti i iracionalnosti, gomile prijetnji, uvreda i optužbi u nepotpisanim komentarima po društvenim mrežama, strahovati od seksualnog užitka može samo osoba koja ga nije iskusila.