Ruski književnik Aleksandr Isajevič Solženjicin rođen je u Kislovodsku krajem 1918. godine. Studirao je matematiku i filozofiju. U Drugom svjetskom ratu bio je dragovoljac, topnički časnik u istočnoj Njemačkoj, a uhićen je zbog kritike Staljina (1945) te osuđen na osam godina zatvora, s progonstvom u Sibir. Rehabilitiran 1956. godine radi kao učitelj u Rjazanju.

Jedan je od najpoznatijih sovjetskih pisaca disidenata, već prvim kratkim romanom Jedan dan Ivana Denisoviča (1962) otvorio je temu Staljinovih logora. U romanima Odjel za rak i U prvom krugu razvija razornu kritiku staljinizma čime zaokuplja svjetsku pozornost te dobiva i Nobelovu nagradu za književnost 1970. Djelo Arhipelag Gulag (1973–78), u kojem je sakupio golem materijal i svjedočanstva o stradanjima u logorima, tiskano je u inozemstvu, a u zemlji ga je izložilo osudama te protjerivanju iz SSSR-a (1974). Živio u Švicarskoj i SAD-u, gdje je i objavljivao književne i političke radove i polemike. 1990-ih se vraća u Rusiju.

Kao intelektualac, disident, pisac, publicist, povjesničar, Aleksandar Isajevič Solženjicin je pomogao u razobličavanju sovjetskog totalitarizma. “Imam dvije misije u životu: da progovorim u ime onih koji su patili i stradali u sovjetskim logorima, te da otkrijem uzroke sovjetske tragedije, započete Februarskom revolucijom 1917. prethodnicom Oktobarske revolucije, poslije koje ništa nije bilo isto”, govorio je veliki ruski pisac, nobelovac i mislilac koji je preminuo 3. kolovoza 2008. godine.