Nakon što je prije nekoliko tjedana u intervjuu Nacionalu Filip Fak, ravnatelj Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, najavio tužbu protiv Marina Blaževića, intendanta te nacionalne kuće, sve je više umjetnika koji javno istupaju protiv Blaževića, tvrdeći da sustavno mobingira one koji ga ne podrže. Sve je krenulo tako da Gradsko vijeće grada Rijeke nije podržalo godišnje financijsko izvješće, nakon toga je na sumnjiv način ‘’palo’’ Kazališno vijeće tako što su trojica članova dala ostavku u roku od tjedan dana. Još uvijek traje višetjedno opstruiranje formiranja novog Kazališnog vijeća odugovlačenjem izbora novih članova Vijeća, čime je opstruiran i rad kazališta, odnosno čime se onemogućuje pokretanje postupka opoziva Marina Blaževića, za što postoji ozbiljna mogućnost.

Jedan od onih koji je odlučio javno istupiti je srpski redatelj Aleksandar Nikolić, ravnatelj Malog pozorišta Duško Radović u Beogradu, koji je Donizettijevu operu ‘’Kazališni običaji i neuobičajenosti’’ režirao u Zajcu 2015., kad je intendant bio Oliver Frljić, a Blažević ravnatelj Opere, kasnije intendant. Nikoliću nije bio isplaćen honorar, pa je tužio HNK u Rijeci i nakon tri godine dobio spor te mu je honorar isplaćen, a u Nacionalu iznosi vrlo ozbiljne optužbe protiv Blaževića. Tvrdi da je Blažević od njega tražio da operu napravi tako da ona bude svojevrsna osveta prethodnoj upravi Zajca, odnosno intendantici Nadi Matošević, a kad je on to odbio Blažević je – kako tvrdi Nikolić – krenuo u mobing i prema njemu, ali i umjetnicima angažiranima u operi.

NACIONAL: U HNK Ivana pl. Zajca režirali ste Donizettijevu operu ‘’Kazališni običaji i neuobičajenosti’’, kako je došlo do te suradnje?

To je bilo 2015. godine. U tom trenutku bio sam vrlo mlad operni redatelj, ali sam već sedam godina bio radio u Operi Narodnog pozorišta u Beogradu, gdje sam držao veliki broj naslova u repertoaru, paralelno režirajući u relevantnim dramskim teatrima. Malo prije dolaska u Zajc potpisao sam ugovor s Royal Opera House Covent Garden u Londonu, aplicirajući inicijalno za relativno nisku poziciju, ali odmah mi je ponuđena visoka i odgovorna pozicija, nakon koje je uslijedila još viša. Oliver Frljić imao je veoma značajnu reputaciju kao redatelj u drami, internacionalnu reputaciju, dok za Marina Blaževića u to vrijeme nikada nisam čuo. Kada mi je prišao nakon premijere moje dramske predstave u Filodramatici, spominjući mi buduću suradnju, to čak nisam shvatio ozbiljno. Tako su stajale stvari 2015. Danas, 2022., kao i Blažević direktor sam kazališta, profesor na fakultetu i operni redatelj. Ipak, smatram da između nas nema ljudske, etičke ili profesionalne sličnosti. Moram reći da se Oliver Frljić nije pojavio ni na jednoj probi, iako sam ga osobno molio da dođe i prekontrolira situaciju koja je postajala nemoguća. S druge strane, Blažević je neprestano dolazio na probe, od početka do samog kraja, što mogu potvrditi i sudionici predstave.

NACIONAL: Kad su krenuli nesporazumi koji su doveli do sukoba s Blaževićem?

Nakon premijere u Filodramatici vratio sam se obavezama u kući u kojoj sam radio, u Narodnom pozorištu u Beogradu. Uslijedio je poziv Blaževića. Informirao me je o promjeni u menadžmentu kuće i ponudio mi režiju predstave ‘’Kazališni običaji i neuobičajenosti’’, ne toliko poznato Donizettijevo djelo, ali veoma intrigantno. Naime, opera govori o skandaloznim i nezakonitim radnjama s one strane crvene operne zavjese, o svemu što publika ne vidi, o prevarama, financijskim malverzacijama i zlostavljanjima intendanata, nekompetentnosti i podmitljivosti redatelja i dirigenata, nemilosrdnim međusobnim borbama ambicioznih opernih pjevača. Predstava je priča o nekvalitetnom ansamblu koji radi nekvalitetnu predstavu u lošim uvjetima. Djelo me privuklo, ravnatelju Blaževiću se moj koncept svidio i ubrzo sam ga počeo pripremati.

NACIONAL: Kakav je Blažević bio prema vama?

U početku je pripremni rad tekao relativno glatko – tadašnji ravnatelj Blažević me je informirao o budžetu predstave i honoraru, ali i mojim obavezama ako prihvatim projekt. Naglasio mi je da je primarna funkcija predstave da se zaposle, po njegovu mišljenju, manje kvalitetni članovi ansambla koji su na plaći i koji radom na predstavi tu plaću moraju opravdati. Imao sam veliko iskustvo u profesionalnom radu sa zaposlenim opernim ansamblima – u svakoj kući ima briljantnih, osrednjih i loših. Za mene to nije bio nov zadatak – u poslu sam se probio upravo zahvaljujući strasti da kao redatelj i pedagog od loših pjevača radim odlične, od osrednjih briljantne, a da briljantne njegujem i omogućavam da se njihov potencijal izrazi u potpunosti.

NACIONAL: Što se dogodilo i – što je najvažnije – kako ste se vi zbog toga osjećali?

Prvu sumnju mi je izazvala audicija za predstavu: pažnju su mi privukla imena na listi koja su više desetljeća bila ikone regionalne operne scene, sa svjetskim karijerama, čak nacionalni prvaci o kojima se zna mnogo dalje od Rijeke i Beograda. Već mi je tu upalo u oči ime Olge Šober, nacionalne prvakinje i značajne dokazane umjetnice, pomiješano s imenima debitanata za koje je audicija šansa da se dokažu. Tu su bila i imena Olge Kaminske, Sergeja Kiseleva… i druga koja su mi bila dobro poznata i kojima nikakva audicija nije bila potrebna, jer su već desetljećima bili dokazani umjetnici. Međutim, kada su ti ljudi disciplinirano i dostojanstveno stajali u redu s početnicima, ispunio me je veliki osjećaj nelagodnosti, ali i divljenja i blagonaklonosti. Uvijek je privlačno kada oko nekog zrači kraljevska aura, u kakvu god ponižavajuću situaciju da ga stavi onaj koji ima apsolutnu moć. Postajalo mi je jasno da nešto nije u redu, ali operni teatar je mahom bliskiji Infernu nego Elizejskim poljima te sam nastavio s radom moleći da svi kvalitetni pjevači koji su se pojavili budu u predstavi.

NACIONAL: Kako se ponašao Marin Blažević?

Blažević me više puta pokušavao navesti na to da predstavu postavim kao priču o prethodnoj upravi, Nadi Matošević i umjetnicima u Zajcu koje je zatekao pri svom dolasku, ali mi se ta ideja nije nikako svidjela i tu su se naši interesi počeli razilaziti. Smatrao sam da ne znam ništa o prilikama u riječkoj Operi i da se kao gost trebam držati univerzalne priče o pokvarenosti u teatru, bez upiranja prsta u ljude koje ne poznajem. Tu odluku smatram pitanjem umjetničke misije, ali i pristojnim odgojem.

Rad s ansamblom je u prvom trenutku krenuo harmonično i s puno elana. Posao je tekao lako i brzo, smatrao sam da sam imao sreću i da sam dobio izvanredan ansambl koji mi je na svakoj probi dokazivao požrtvovnost i snagu. Kasnije ću shvatiti da je to bila lista za odstrjel koja je trebalo biti ponižena sudjelovanjem u produkciji loše predstave, u predstavi o lošim ljudima i bezvrijednim umjetnicima. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Počela je nastajati izvanredna inscenacija koju nose izvanredni izvođači, predstava koja mi se kasnije u karijeri dugo neće ponoviti. Žalosno je što većina sudionika te predstave odlukama Uprave više nema priliku stati na daske Zajca i pokazati svoju snagu. Mnogi su najureni, sklonjeni, degradirani u nižu kategoriju ili naprosto psihički slomljeni.

NACIONAL: Znači, predstava je imala uspjeh?

Blažević kao da nije bio zadovoljan tim uspjehom. Neočekivani, rekao bih kreirani problemi su iznenada počeli iskrsavati i nizati se, prijetiti tome da uspješna predstava ugleda svjetlost dana. Prvo je predstava ostala bez scenografa. Morao sam preuzeti tu ulogu, iako nevoljko, u suprotnom predstava bi bila otkazana, a višemjesečni trud bi pao u vodu. Međutim, upravo ova nesretna okolnost će me kasnije na sudu i spasiti od neistinitih svjedočenja Blaževića i njegove svjedokinje Ane Bunete. Zatim je budžet predstave magično nestao te je u scenografiju i kostime uloženo ukupno nula kuna. To je bila okolnost koja me je zamalo natjerala da se povučem iz procesa, što je pretpostavljam, Blažević upravo i želio, ali koja me je također kasnije spasila u sudskom procesu, a Blaževića i njegova dva svjedoka dovela u diskutabilnu poziciju onih koji ne govore istinu.

Aleksandar Nikolić direktor je Malog pozorišta Duško Radović u Beogradu. FOTO: Kristijan Antolović

Ravnatelj Blažević je iznenada i bez konzultacije promijenio datum premijere nakon mog dogovorenog odlaska. Da sam otišao po planu koji smo napravili i da nisam prisustvovao premijeri, ravnatelj bi imao pravo anulirati naš ugovor i ne isplatiti mi honorar. Blažević je narednih šest mjeseci bez objašnjenja pomicao termine premijere, iako je realizacija bila gotovo završena. Ni jedan redatelj ne bi pristao na to, napustio bi projekt, ali je u meni proradio inat i odluka da ne dozvolim da me slomi iz svoje pozicije apsolutne moći. Također mi je proradio i instinkt redatelja i pedagoga koji štiti svoj ansambl. Na kraju to je instinkt normalnog i solidarnog ljudskog bića. Osjećao sam se mnogo slobodnijim od ostalih. Oni su bili u kandžama ravnatelja i morali su mu se povinuti, dok sam ja bio gost i jedini koji je uvijek mogao napustiti projekt. Kasnije će mnogim sudionicima ovog projekta profesionalne sudbine biti zapečaćene, a karijere zaustavljene. U nevjerici sam gledao produkciju ‘’Don Giovanija’’ ravnatelja Blaževića u kojoj zbor maše nekakvim crvenim zastavicama slobodnih radnika, dok sam u stvarnosti bio svjedok mobinga i zlostavljanja zaposlenika. Ako ste ravnatelj i intendant možete sve. Postoji bezbroj suptilnih načina da zlostavljate, prijetite, zastrašujete. Postoje i brutalni načini. Susreo sam se s time da mi je na rasporedu pisano mnogo desetina radnih sati, ti rasporedi postoje kao dokaz. Susreo sam se s time da se poslodavac nije držao dogovora i mijenjao okolnosti dogovora pokušavajući me prisiliti da odustanem. Susreo sam se s pritiskom koji se vrši nad kolegama, kazališnim radnicima, tako što im se zadaju nemogući radni zadaci, devalviraju se neprihvatljivo niskim zadatkom u odnosu na rang u teatru i godine iskustva, a ako uspiju tu torturu istrpjeti, bivaju psihički slomljeni time što će im se oduzeti mogućnost da prikažu rezultat svog višemjesečnog rada.

NACIONAL: Tvrdite da se to dogodilo?

To se dogodilo u konkretnom slučaju glumaca Hrvatske drame koji su sudjelovali u mojoj predstavi – Biljana Lovre, Sabina Solomon, Denis Brižić – koji su nakon šest mjeseci rada noć pred premijeru zamijenjeni drugim glumcima bez konzultacije s redateljem ili bilo kakvog objašnjenja. Umjesto dokaza da vrijede, uslijedilo je ultimativno poniženje – mjesecima su se pokušavali dokazati i onda im je, rekao bih perfidno, oduzeta šansa da pokažu rezultat na sceni. Sjećam se suza ljudi starijih od mojih roditelja, bliže penziji nego početku karijere koji nemoćno plaču znajući da ih nitko neće zaštititi i da se nemaju kome žaliti. Pitam se gdje se tada zaturila spomenuta crvena zastava koju sam viđao na pročelju kazališta, s izlizanim jeftinim frazama o pravima radnika. Oko ovih pitanja sam dolazio u sukob s Blaževićem, a iako je ton među nama bio civiliziran, bilo je jasno da stojimo na oprečnim stranama shvaćanja profesije, umjetnika i ljudi uopće.

NACIONAL: Vaš je ‘’slučaj’’ došao do suda, zato što ste tužili HNK zbog neisplate honorara, zašto vam nije želio isplatiti honorar?

Sukob je eskalirao nakon što sam već tjednima radio u Hrvatskoj, moje ime je objavljeno na radnom nalogu i rasporedima nacionalnog teatra, probe s velikim ansamblom su se morale održavati, ali nacionalna institucija me nije prijavila, nije mi napravila ugovor, niti je prijavila moj boravak u Hrvatskoj. Radio sam ‘’na crno’’. Neprestano sam upozoravao poslodavca na ovaj problem, na ovu nelegalnost, ali Blažević nije reagirao. Je li iza toga bila nemarnost, zbog koje sam imao neugodnosti na saslušanju u policiji, ili namjerna igra da odustanem jer ne želim upirati prstom u ljude koje ne poznajem i obračunavati se u njegovo ime? Postoji li institucija koja kontrolira rad poslodavca koji zaposlene i instituciju dovodi u ovu nelegalnu poziciju, ili je to sve potpuno u redu u jednom nacionalnom teatru?

Prvi otvoreni sukob nastao je kad mi je ugovor ponuđen tek u trenutku kada sam gotovo završio predstavu, nakon nekoliko mjeseci rada. Blažević me je ucijenio – rekao je da ću dobiti polovicu ugovorene sume i da mogu odmah napustiti projekt, ako mi ne odgovara. Kada sam nekoliko dana kasnije došao potpisati taj već neodgovarajući ugovor, na njemu je bila aproksimativna polovica dogovorene sume, ali u bruto iznosu, što je još jedna smicalica i prisila Blaževića. Svi ugovori u teatrima su u neto iznosu, kazalište plaća taj dio poreza, a ne zaposlenik. Međutim, Blažević je time još jednom testirao moju volju i realna suma koja mi se trebala na kraju isplatiti svela se na četvrtinu dogovorene kada sam počeo rad. Nisam odustao – nije bio u pitanju novac, već princip. Znao sam da sam napravio dobru predstavu, da sam ljudima vratio osjećaj dostojanstva i vrijednosti. Također sam znao da sam izazvao bijes onog koji ima potpunu i nekontroliranu vlast nad svima u kazalištu. Ali ne i nada mnom.

NACIONAL: Koji je epilog sudskog postupka?

Ostao sam dosljedan. Završio sam predstavu i odolio svim zamkama ravnatelja Blaževića i pokušajima da odustanem od predstave. Premijera se održala u prosincu, nekoliko dana prije nego što ću početi angažman u Royal Opera Houseu u Londonu. Predstavu je publika pozdravila stojećim ovacijama, dugim aplauzima, urnebesnim smijehom. Kolege su bile presretne, kao i ansambl. Jedina osoba koja se meni i većini izvođača nije obratila je bio ravnatelj Blažević. Mislili smo da je njegov posljednji pokušaj skrivanja predstave bio da ne odobri tiskanje kataloga predstave, već samo neurednih crno-bijelih printova spojenih spajalicom. Blažević je našu, i igrom slučaja njegovu, uspješnu predstavu reprizirao još jednom ili dvaput, stavljajući predstavu na repertoar 7. siječnja, na pravoslavni Božić, znajući da u ansamblu više sudionika pripada toj konfesiji i da moraju birati između otkazivanja predstave i religiozne prakse te prava na slobodan dan. To je bila neljubazna gesta Uprave, ali u skladu sa zakonom. S obzirom na to da su svi sudionici predstave bili u nemilosti, nikome nije padalo na pamet da se ulovi u zamku negodovanja i predstava je ipak odigrana. Nakon toga je skinuta s repertoara.

Nakon premijere redateljeve ovlasti se završavaju i on nema nikakvo pravo odlučivanja o repertoaru, tako da sam poštujući ugovor zaobilazio tu temu. Imam dojam da je naša predstava trebala biti potvrda liste za odstrjel, ali pretvorivši se u trijumf izazvala je kontraefekt.

Dakle, moj posao u Zajcu je bio završen. Predstave na velikim scenama nacionalnih teatara su se nastavile nizati u mojoj biografiji, uspjesi su se potvrđivali u raznim sredinama i opernim ansamblima, ali honorar iz Rijeke nije stizao. U tom trenutku mi nije padalo na pamet da se u nacionalnom teatru može dogoditi prevara, ipak su u najveće institucije uperene mnoge oči. Prošle su, međutim, tri godine, a ja bih povremeno, u granicama pristojnosti, pozvao kazalište i odgovor je uvijek bio isti: „Oprostite zbog kašnjenja, trenutačno vas ne možemo isplatiti, uskoro ćemo vam se javiti“. Moj posljednji pokušaj da izravno i uljudno komuniciram s Upravom bio je 2018. u vidu nekoliko telefonskih poziva poslovnoj ravnateljici Jolandi Pahor, koja je prenosila Blaževiću moje poruke, ali mi on nije odgovarao.

NACIONAL: Tri godine od premijere niste dobili honorar?

Tako je. Kako se zakonski rok za pravo na potraživanje honorara bližio kraju, odlučio sam pravdu potražiti na sudu. U međuvremenu sam razgovarao s mnogim kolegama koji su tvrdili da imaju različite profesionalne probleme, za čiji uzrok smatraju Blaževićevu upravu. Mnogi su tvrdili da su odustali od svojih prava zato što su sudski troškovi, stres, loša reputacija i stavljanje na crnu listu značili i kraj karijere. Međutim, to me je uvjerilo u potpuno suprotno – da nisam usamljen u ovom problemu, da problem s Upravom Zajca nije moja krivnja, da mnoge kolege doživljavaju mobing, ugovori im se raskidaju, prijeti im se otkazom. Mogu razumjeti njihovu šutnju. Razumijem sve ljude koji su uplašeni, izolirani, otpušteni, ucijenjeni… Kada se ugledni umjetnici stave na stup srama, lako je zaplašiti one čiji se glas slabije čuje, ljude koji su u tehnici, zboru, orkestru.

Sudski proces je bio dug, mučan, psihički i emotivno iscrpljujući. Djelovalo je kao borba Davida protiv Golijata. Tada sam bio mladi umjetnik i u neravnopravnoj poziciji u odnosu na kazalište. Putovanja na ročišta i sudski troškovi su uzimali moje vrijeme i trošili sav novac. Međutim, znao sam da sam u pravu i da ne smijem odustati ni po koju cijenu. Nadam se da će moj primjer ohrabriti i ostale koji su doživjeli nepravdu da ne šute i zamole više instance za pomoć i pravdu. Nakon upozorenja pred utuženje uslijedili su odgovori Blaževića koji je tvrdio da sam prekršio ugovor i da je njegova definitivna odluka da se moj honorar ne isplati.

NACIONAL: Kako je sve završilo?

Kada je nakon saslušanja svjedoka ishod postao jasan, Blažević je ponudio nagodbu: ako pristanem na izvansudsku nagodbu HNK Zajc, odnosno Blažević, odustat će od žalbe na odluku suda i prolongiranja procesa, pristati da mi isplati honorar u cijelosti, platiti značajne kamate i sudske troškove.

NACIONAL: Koliko vam je ovakvo negativno iskustvo poljuljalo vjeru u ljude, u poštenje?

Ni najmanje. U riječkom ansamblu sam pronašao dobrotu, solidarnost, talent, ljudsku veličinu, skromnost. O velikoj većini nosim najljepše uspomene koje upravljaju mojim životnim odlukama i stavovima. Riječka Opera je institucija od ugleda i tradicije. S divljenjem sam stajao pred vratima kada sam prvi put kupio ulaznicu za predstavu. Ljudi koji su je gradili stoljećima, desetljećima, godinama, učinili su je takvom. Negativno iskustvo koje čini jedan čovjek nije iskustvo o Rijeci. Samo se svi moramo zapitati kako čovjek bez formalnog značajnog muzičkog obrazovanja i bez mogućnosti da profesionalno ocijeni tko je dobar operni pjevač, a tko nije dobar, može valorizirati učinak svojih zaposlenika i odlučivati o njihovoj profesionalnoj sudbini, na poziciji ravnatelja Opere, a zatim na još moćnijoj poziciji intendanta. Može li osoba na toj poziciji moći, a bez kompetencija, ispravno valorizirati operni učinak? Ono s čime sam se susreo u Operi u Zajcu je nešto što bih definirao kao veliki strah i trpljenje discipliniranih radnika, pristojnih građana i vrijednih umjetnika. Od 2015. do danas to se nastavlja i traje. Optužbe su sve učestalije, a mnoge karijere nepovratno uništene.

Za kraj mi dozvolite da postavim jedno pitanje jer ga mnogi ne uviđaju i ne razumiju njegovu esencijalnu važnost: kako se dogodilo da Blažević, koji po profesiji i obrazovanju nije redatelj već dramaturg, kao svoj poligon za učenje režije koristi veliku scenu, ansambl i resurse nacionalnog teatra u kojem je intendant? Spisak naslova je poduži, a nalazi se na službenoj stranici kazališta: ‘’Romeo i Julija’’, ‘’Aida’’, ‘’Othello’’, ‘’Macbeth’’, ‘’Falstaff’’, ‘’Traviata’’, ‘’Tosca’’, ‘’Elektra’’, ‘’Carmen’’… Po mom profesionalnom mišljenju on time nije doprinio kazalištu, makar i radio pro bono, kao što tvrdi. Za kazalište nije ušteda dovesti astronauta da dirigira ili mesara da pjeva besplatno. To je bačen novac, vrijeme i trud svih koji su sudjelovali u predstavi, a produkcija opere je enormno skupa. Kako će se ispostaviti, pro bono rad Blaževića i nije sasvim pro bono. Blažević je ‘’dobrotvornim’’ redateljskim radom u riječkoj Operi sebi namaknuo ogroman kapital, a to je kapital velike biografije. Bi li se igdje u svijetu opere moglo dogoditi da nekvalificirana osoba stekne takvu biografiju režirajući u najprestižnijoj nacionalnoj instituciji, u kojoj je upravitelj? Možda je sljedeći korak Blaževića let u još veće visine? Zašto bi limit bila operska tavanica oslikana oblacima i muzama? Moguće je još više i dalje. U svemir. Ako s tim kvalifikacijama može biti operni redatelj, onda može i astronaut.

Intendant Marin Blažević: ‘Nikolić se u svojoj režiji nije pridržavao dogovora o konceptu ni budžeta produkcije’

Marin Blažević, intendant HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, komentirao je tvrdnje Aleksandra Nikolića i rekao zbog čega mu nisu željeli isplatiti honorar za operu ‘’Kazališni običaji i neuobičajenosti’’: „Tadašnji intendant Oliver Frljić nije mu bio spreman platiti cjelokupni honorar jer se u svojoj režiji nije pridržavao dogovora o konceptu, budžeta produkcije, kao niti drugih odredbi autorskog ugovora. Pogriješili smo što nismo ranije pogledali probe i tako na vrijeme uvidjeli da redatelj neprofesionalno obavlja svoj posao i krši odredbe ugovora, pa tako i da režira predstavu potpuno suprotnu dogovorenom konceptu. No bilo je u njoj i duhovitih scena i glumački zabavnih izvedbi pa smo procijenili da bi otkazivanje produkcije i ugovora prouzročilo veću štetu nego da je ipak premijerno izvedemo i potom odlučimo što dalje. Ništa neobično. Vjerujte, svaki kazališni ravnatelji ili ravnateljica dobro znaju o čemu govorim. Postoje produkcije koje u nekom trenutku naprosto krenu pogrešnim putem. Nikoliću smo probali objasniti u čemu su problemi, no on je odbijao svaku sugestiju, pa je naposljetku čak i samoinicijativno promijenio premijernu podjelu, bez suglasnosti tadašnjeg intendanta i mene kao ravnatelja Opere. Da, dobro ste čuli.

Svugdje u svijetu takvom bi manipulatoru odmah bila pokazana vrata kazališta i raskinut ugovor. Svi ti argumenti nisu bili dovoljni na sudu, pa mu je naposljetku isplaćen cijeli honorar. Imali smo još dva slična slučaja, što je statistički zapravo beznačajno imajući u vidu da je u proteklih osam godina HNK u Rijeci producirao gotovo 150 premijernih predstava.’’

FOTO: Sandra Simunovic/PIXSELL

Na tvrdnje Nikolića da je Blažević predstavu želio postaviti tako da bi se bivša uprava na čelu s Nadom Matošević prikazala u negativnom svjetlu te da je kad je on to odbio, Blažević krenuo u mobing prema njemu i umjetnicima koji su s njim radili, Blažević kaže:

„Ma dajte, molim vas, pa to su obične gluposti. Zašto bi se upravom te intendantice bavile predstave, kad se njome bavi DORH? A o tome koliko je Nikolićeva predstava bila uspješna govori i činjenica da smo za pet izvedbi uspjeli prodati tek nekoliko stotina ulaznica. I vjerujte, svatko tko vam kaže da neki ravnatelj ili ravnateljica namjerno ‘miniraju’ neku predstavu – taj laže. I loša predstava, ako ima publiku koja kupuje ulaznice – uvijek je dobrodošla.“

Na Nikolićeve tvrdnje da nije stručan za operu, da nije operni redatelj već dramaturg pa da stoga ne može na stručan način sudjelovati u produkcijama te da mu nije jasno niti kako toliko često radi operne produkcije u Zajcu, Blažević ironično kaže da nije stručan ni za što u kazalištu:

„Nisam ni dramaturg ni redatelj, ni operni ni dramski. A najgori sam kao intendant! Jedino za što imam talenta je gluma. Od jutra do mraka ne prestajem – glumiti. Sve predstave koje sam dosad režirao su propale i kod publike i kod kritike, nikada nisu bile nominirane niti za jednu nagradu, a kamoli da su neku dobile. Svi operni solisti i solistice, glumice i glumci koje su surađivale sa mnom, od Neve Rošić i Mire Furlan, Olivere Baljak i Zrinke Kolak Fabijan do Giorgia Suriana i Leona Košavića, Diane Haller i Dubravke Šeparović, svi su oni pobjegli iz mojih predstava i nikada se više nisu vraćali u Rijeku. Zato sam i odlučio uskoro se zatvoriti u anonimnost. Promijenit ću ime i nestati u zaboravu.“