Talijanska drama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca 5. prosinca premijerno će izvesti ‘’Decameron’’, remek-djelo Giovannija Boccaccia, a taj će klasik biti iznimno aktualan. Umjesto Firenze, radnja je smještena u Rijeci, umjesto kuge u 14. stoljeću epidemija je covida-19, umjesto bijega u seosku vilu glavni glumci bježe u kazalište, a umjesto stotinu priča iz ‘’originala’’, pričat će se deset. Redatelj Luciano Delprato u adaptaciju je, unatoč redukciji teksta, umetnuo fragmente svih novela uvrštenih u ‘’Dekameron’’. Samog autora Boccaccia igra – i to na talijanskom jeziku – Aleksandar Cvjetković, član ansambla i Hrvatske drame, a odnedavno i Talijanske drame.

Rođen je 31. siječnja 1958. u Sisku. Diplomirao je glumu na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu 1980. godine. U kazalištu, na televiziji i filmu ostvario je veliki niz zapaženih uloga, od Rica iz ‘’Velog mista’’ redatelja Joakima Marušića, preko predstava ispred svoga vremena Kazališne družine AKTER, pa ‘’Titusa Andronicusa’’ redatelja Dušana Jovanovića, ‘’Richarda III.’’ u režiji Ljubiše Ristića i brojnih drugih predstava KPGT-a uz najistaknutije glumce jugoslavenskog kulturnog prostora sredinom 1980-ih. Zapažen je i zbog uloge Marija Karduma u seriji redatelja Dalibora Matanića ‘’Novine’’ koju je kupio Netflix. Predavao je na poslijediplomskom studiju Gluma, mediji, kultura Sveučilišta u Rijeci. Od 1992. do 2000. radio je na talijanskoj akademiji kao profesor glume na Scuola di Recitazione del Teatro Stabile di Genova, a u tom je kazalištu ostvario i mnoge uloge, kao i u još nekolicini kazališta po Italiji. U tom razdoblju sudjelovao je na brojnim projektima diljem Italije, surađivao s najvećim glumačkim i redateljskim zvijezdama kazališta i filma.

NACIONAL: Uskoro nas očekuje premijera Boccacciova ‘’Decamerona’’ u Talijanskoj drami HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Koga igrate i je li uvijek izazov igrati klasike?

Eto, dobar glas se daleko čuje… Točno je da nas očekuje premijera ‘’Decamerona’’ u kojem igram Boccaccia, ‘’autora’’ ove domišljate razbibrige za vrijeme lockdowna. Ovo je uvjetno rečeno klasik jer ima puno režiserovih intervencija, ali se ipak ne udaljava previše od zadanoga predloška. Pravi klasici korespondiraju sa svakim vremenom što ih i čini izazovom, kako za glumca tako i za onoga tko ih postavlja na scenu.

NACIONAL: Imate velikog iskustva u igranju klasika, zašto je uvijek lijepo vraćati im se?

Klasici su bili nezaobilazna literatura i materijal na kojima smo se nekada formirali na Akademiji, kao i poslije nje. Shakespeare, Molière, Webster, Wilde, Pirandello… – neka mi ne zamjere nenavedeni – bili su mi i još uvijek jesu kao ribi voda. Osjećam se sigurno jer znam da će me ti giganti zaštititi od greškica moje nesavršenosti. Na prijevodima tih klasika koji su bili vrlo dobri, odlični ili genijalni, učili smo svoj jezik. Danas naš jezik sve više sliči lingvističkoj kanti za otpatke, ne samo za nas glumce, već generalno.

NACIONAL: Ovaj je put redatelj Delprato zaista posve aktualizirao jedno klasično djelo, jer umjesto Firenze radnja je smještena u Rijeci, a umjesto kuge svijetom vlada covid-19 i baš kao u ‘’Decameronu’’, glumci bježe u samoizolaciju i ondje pričaju priče samo da zadrže zdrav razum. S tom se situacijom, vjerujem, u potpunosti možete poistovjetiti? Kako ste doživjeli ovu adaptaciju?

Luciano Delprato mi izgleda kao jedan od rijetkih teatarskih ‘’dinosaura’’ kojeg nam je ne znam tko poslao da nas podsjeti da je teatar živ. Njegova predstava ‘’Kralj Edip’’, koju je nedavno postavio također u riječkom HNK, donijela je veliko osvježenje kazališnim sladokuscima i nestrpljivo se čeka ova nova premijera. Luciano je osoba koja voli glumca, njegove plodonosne probe, dubioze i prosvjetljenja. Voli klasike, cijeni suvremenike i stvara na pozornici neki svoj svijet u kojem se glumac osjeća neizmjerno dobro i slobodno.

NACIONAL: Pomažu li nam priče, čitanje, komunikacija s dragim ljudima, ljubav, bliskost, da ostanemo mentalno zdravi? Kako vi ostajete ‘’zdravi u glavi’’ u ovo teško vrijeme?

Sve to što nabrojaste su inače izvrsni sastojci za zdravu glavu, ali u nekim starim, normalnim vremenima. Međutim, danas me upravo odgađanja susreta, neviđanja, izbjegavanja druženja iscjeljuju, pročišćavaju, rade u meni red. U toku je veliko pospremanje. Rješavam se viškova, površnih i beznačajnih poznanstava i instant prijateljstava, kako u glavi tako i izvan nje. Mora čovjek s vremena na vrijeme napraviti prostora za novo. U ropotarnici se nađe zanimljivih stvari, ali hoćemo li uspjeti za života išta od toga iskoristiti?

NACIONAL: Vrlo je neobično da igrate na talijanskom jeziku, ali poznato je da ste godinama živjeli u Italiji, igrali u kazalištu i predavali na sveučilištu. Kako vam je igrati na jeziku koji nije materinji? Jedino što glumac ima je jezik, osjećate li se napeto, pod stresom, morate li previše razmišljati, ili ste opušteni?

Nije to ništa neobično. Više od 35 godina – više od pola svog života – govorim talijanski. Služim se njime privatno i profesionalno. Čak mi je i patriotizam podvojen – imam i talijansko državljanstvo – ali nikada nisam uspio razmišljati podvojeno, odnosno u isto vrijeme upotrebljavati oba jezika, kao primjerice simultani prevoditelji. Alessandro momentalno isključi Aleksandra i obrnuto. To me čini opuštenim, mirnim, nenapetim.

NACIONAL: Kako doživljavate Talijansku dramu? Koliko je važna?

Prekrasan mali kolektiv, vrlo kompaktan i radin. Čak i mlade kolege koji su došli iz Italije odlično su se saživjeli s talijanskim „starosjediocima“ u ansamblu. U zadnje vrijeme su se dogodili neki vrlo važni manji projekti koji obećavaju i daju nadu u dug život ovog dijela ‘’Zajca’’. A što se tiče važnosti, ona je neizmjerna. Rijeka je multietničko i multikulturalno središte ovog dijela Europe sa snažnom historijskom potkom. Prolazile su države, vlasti, narodi, kulture i neke stvari su se sedimentirale, postale čvrsta primorska stina. Jezik joj je neka predivna mješavina, kao uostalom i njezini stanovnici. Kao i kultura koja se njeguje, a rezultat je upravo te otvorenosti, miješanja i čuvanja svega što joj je ostavljeno u amanet od nekih starih vremena. Koliko je važna Talijanska drama? Riječanima, Istrijanima, primorskim otočanima važna je koliko i Hrvatska drama. I to je bogatstvo ovih prostora.

NACIONAL: Kakvo je bilo to vrijeme koje ste proveli u Italiji? Čega se najradije sjetite?

To je jedan nezaboravni dio moga života. Uglavnom pozitivan. Talijani su druželjubiv narod, veseo, sangviničan i nedosadan, što ja vrlo često jesam. Uvukli su me u svoj način življenja i cijenjenja života. Usisali. Preodgojili. Čega se najradije sjetim? Italije. Divlje koliko to ukus dopušta, uštirkane ali ne previše, posvećene poslu ali nikad robom, svađalačke ali uvijek s ispruženom rukom za pomirbu. To je narod koji se najviše ljubi pri pozdravljanju. Zato su i imali onoliko slučajeva korone u početku.

NACIONAL: Što ste naučili u tom razdoblju?

Ne znam što sam naučio. Čovjek cijeli svoj život prolazi kroz razne sisteme naobrazbe. Da sam ostao ovdje vjerojatno bih naučio nešto što pripada ovim prostorima, vremenu, ljudima. U Italiji sam rastao talijanski, nebalkanski – bez negativnih konotacija.

NACIONAL: U Italiju ste otišli početkom Domovinskog rata jer ste se, koliko znam, zaljubili u Talijanku, da biste se prije nekoliko godina vratili u Hrvatsku jer ste se ponovno zaljubili. Je li vam drago da vam je velike životne odluke donosilo srce? Slušate li ga često?

Svoju bivšu suprugu Ilariu sam upoznao u Zagrebu 1986. dok je bila član baleta HNK Zagreb. U Italiju smo otišli u svibnju 1991. jer nam se činilo da sve to što se događalo nije imalo puno veze sa mnom, a pogotovo ne s njom. Odlučio sam početi sve iz početka: nova zemlja, novi jezik, nova kuća, novi ljudi. A glava još uvijek negdje tamo na brdovitom Balkanu. Grozno je bilo gledati što se to događa našim do jučer bratskim narodima. Otkud tolika mržnja. Ne, ja nisam želio pripadati tome paklu. Presjekao sam sve kao gordijski čvor i 12 godina nisam postojao za ove prostore. A onda me se Rade Šerbedžija odnekud sjetio i pozvao na Brione. Godinu, dvije, tri… I u tom nekom periodu ‘’upade mi nešto u oko, nije muha, nije dim…’’, zakači mi se nešto za srce i ostade do danas i zauvijek, a zove se Jasna. Kad bi se više slušalo srce, ovaj svijet bi bio puno bolji.

NACIONAL: Kad prevlada razum, u kojim situacijama?

Kad razum zove na toleranciju i popustljivost onda je dobrodošao, ali kad se igra kalkulatora ne volim ga, ne volim se. Pragmatičnost je nužno zlo, tesanje karaktera i morala. Ali, kažu, isplati se.

NACIONAL: Boccaccio u ‘’Decameronu’’, između ostalog, piše i o ženama. Ponekad ih smatra snažnima i lijepima, a ponekad se u ponekoj noveli osjeća prijezir prema ženama. Smatrate li vi da žene u Hrvatskoj još uvijek nemaju dovoljno prava, slobode, snage?

Boccaccio vrlo dobro zna da yin i yang čine cjelinu. Trbuščić yina mora idealno leći u udolinu yanga, inače nema savršenstva. Žena je za njega lijepa, snažna, ljupka, vrckava, sve dok se u njoj ne pobuni taj neki vražićak i rogom je ubode u nezgodno mjesto. Da je Boccaccio žena, isto bi pisala o muškarcima i njihovim perverzijama. Prema tome, ostavimo mi Adama i Evu da riješe problem jabuke. Što se tiče sloboda, prava i snaga, povijest nas uči da se dekretima ništa ne postiže ako ne odgojimo svijest. Desecima tisuća godina žena je bila tlačena, a sad se muškarci vjerojatno boje odmazde. S razlogom?

NACIONAL: Kako vam se sviđa u Rijeci? Jednom ste izjavili da vam se ne sviđa u Zagrebu zbog čovjeka koji ga vodi. Kako vidite Milana Bandića i njegov novi pokušaj da dobije još jedan mandat? Kažu da je upravo ponovno krenuo u kampanju.

Rijeka me strašno podsjeća na Genovu u kojoj sam živio 17 godina i koju volim unatoč teškim i zatvorenim ljudima. Genova je bogata poviješću kao i Rijeka, pomorski grad kao i Rijeka, pritisnuta brdom u zaleđu kao i Rijeka. U Zagreb sam došao na studije, unezvijeren kao svaki normalan provincijski čovjek. Bio mi je velik i prevelik u odnosu na rodni Sisak, ali su mi upravo zagrebački mladići i djevojke ulijevali dovoljno povjerenja da ga zavolim i da mu se podam. Do odlaska u Italiju Zagreb i ja voljeli smo se javno. Gotovo sam zaboravio svoj rodni grad. A onda, povratnički šok. Da se razumijemo, nisam ja protiv razvitka i napretka, ali sam protiv nasilja. Čini mi se kao da sam u nekom SF filmu u kojemu nadnaravne sile sve ono što je dobro i vrijedno pretvaraju u monstruozno. Londonu, Parizu, Rimu, Beču, pa čak i starom Zagrebu trebala su stoljeća da poprime oblike koje imaju i kojima se divimo. Oblikovali su ih vrhunski arhitekti, umjetnici, mecene. Uvjerenja sam da osoba koja danas vodi – u propast – ovaj grad ne pripada nijednoj od navedenih kategorija. Nije da ga ne volim, Zagreb, ali više se ne ljubimo, čak ni tajno. Vrijeme je da to megalomansko ludilo netko zaustavi: ljevica, desnica, centralno…

NACIONAL: Tko vam se od političara, političkih opcija sviđa, vidite li nekog od novih lica kako vodi Zagreb? Ili Rijeku?

Imam neke svoje favorite, ali bolje da ih ne spominjem da ne bih urekao. Rijeci želim dostojnog nasljednika Obersnela i da bude široke ruke za kulturu. Rijeka je to zaslužila.

NACIONAL: Zašto ste odlučili posvetiti se glumi? Kako je došlo do toga da postanete glumac?

Zato što mi mama i tata nisu dali da postanem pilot! Otkud da ja to znam? Kako da znam što je tada bilo u toj mojoj kovrčavoj glavi? Možda je presudilo srce – čak i tada – ili inat prema profesorici hrvatskog. A kad sam već bio primljen na Akademiju, bilo je lako prepustiti se toj ludoj bujici.

NACIONAL: Već ste na Akademiji počeli igrati s velikim jugoslavenskim glumcima u kazališnoj grupi KPGT. Kako gledate na to vrijeme svoga života kad ste se tek formirali kao osoba i glumac? S kim ste se družili? Što ste naučili?

Gotovo da se više nemam kome pohvaliti koje sam profesore imao na fakultetu, koji su mi bili partneri u kultnim serijama 80-ih godina, protiv koga sam se sve „borio“ na daskama koje život žvače. Gledao sam, krao, pitao se, sumnjao, oplemenjivao se, svaki put kad bi bile probe ili predstave. Od starijih kolega glumaca, suradnika, tehnike. Često sam se bojao da nikada neću doseći tu lakoću izričaja na sceni koju su imali Vidović, Drach, Šerbedžija, Boban, Ličina, Hajdarhodžić… Poslije Akademije puno sam vremena proveo družeći se s Krivokapićem. Mnogo sam toga od njega naučio i hvala mu. Hvala i Ristiću kojeg i dalje smatram jednim od najvećih režisera, ne samo na ovim prostorima nego puno, puno šire, koji mi je na leđa znao natovariti velike, slatke terete. Što te ne ubije, očvrsne te.

NACIONAL: Spomenuli ste Radu Šerbedžiju. Je li od tih vremena ostalo vaše veliko prijateljstvo s njim? Jer igrali ste s njim tada, pa zatim u Ulyssesu, predavali glumu na studiju koji su u Rijeci osnovali Rade i Lenka Udovički.

Rade je bio moj profesor na Akademiji i kasnije alfa-osoba u AKTER-u, studentskoj teatarskoj grupi koja je proputovala cijelu Jugu i šire. Teško bih naše drugovanje mogao nazvati prijateljstvom, mada bi mi to tada, kao mladcu, laskalo. Često su se naši putovi križali i tada su naša druženja bila intenzivna, plodonosna, strasna i stresna, a onda opet, godine muka, šutnje. Ja ne nosim u sebi neke strasti koje Rade cijeni ili je cijenio kao što su tenis, nogomet, muziciranje. Prilično sam indiferentan prema tome pa jedan dobar dio tema za raspravu u startu otpada, a teatarske teme se brzo potroše.

NACIONAL: Upravo su preminuli Mustafa Nadarević i Špiro Guberina, velikani glumišta, nekako se čini kao da ta čitava plejada glumaca, ‘’stara garda’’, odlazi s ovoga svijeta. Tko je na vas od tih glumaca ostavio najviše traga, od koga ste najviše naučili?

Ne čini se, nego jest. Reče Mustafa u jednom od svojih zadnjih intervjua, ‘’zaboli me, brate, vrat od gledanja unatrag, bolje nam je da gledamo naprijed’’. E, lako je to reći, moj Mujica! Ali dok je pamćenja, svi ćete vi, veliki bardovi, živjeti u nama. Toliko sam napunio svoj kazališni ruksak znanjem, ukradenim ili posuđenim od veličina kojima sam se divio i pokušavao ih doseći: od Crnkovića, Lonze, Ličine, Vidovića, Ette Bortolazzi, Inge Appelt, Violića, Spajića, Ristića, Jovanovića…

NACIONAL: Koji su vam planovi nakon ‘’Decamerona’’? U HNK u Rijeci puno se radi, koliko je covid-19 poremetio sve planove, usporio sva kretanja? Hoće li i kakve posljedice umjetnici osjećati?

Naravno da su posljedice nesagledive, kako za nas radnike, tako i za publiku. ‘’Nema plana ni o čemu. Nema plana po kojem bi se živjelo, umiralo ili radilo bilo što drugo. Čovjek plus njegova sudbina jednako je slučaj’’, da citiram optimistu Remarquea. Valjda ćemo smoći snage da ovim poslom prkosimo podivljalom svijetu.