Kada je prošle godine osnovana Zaklada Milan Mladenović, s ciljem da se sačuva uspomena na autorski rad tog glazbenika te da se pri tom vodi briga o čuvanju i objavljivanju njegovih djela, kao i da se istovremeno potiče umjetničko stvaralaštvo kroz nagradu koja nosi njegovo ime, inicijatori nagrade su najavili da kao jedan od svojih prvih poteza planiraju objaviti reizdanje albuma “Angel’s Breath”, koji je Mladenović 1994. godine u Brazilu 1994. snimio zajedno s glazbenim producentom i glazbenikom Mitrom Subotićem. U međuvremenu su čelni ljudi spomenute Zaklade dogovorili suradnju s diskografskom kućom Croatia Records, koja je ovih dana objavila reizdanje spomenutog albuma.

“Sigurni smo da bi i Milanu bilo veoma drago, jer je u ovaj projekt uložio puno ljubavi, truda i nade. ‘Angel’s Breath’ je predstavljao početak jednog novog ciklusa u njegovom stvaralaštvu i planovima koje je namjeravao, zajedno sa Subom, ostvariti. Album govori o svima nama, o društvu i njegovim tjeskobama, o besmislenim ratovima i zanimljivo je da nimalo nije izgubio na aktualnosti iako je prošlo 26 godina od njegovog nastanka. Ovo je samo potvrda da su Milanov i Subin talent i danas prepoznati i da su im obožavatelji i dalje vjerni”, poručila je Maja Maričić, predsjednica Upravnog odbora Zaklade Milana Mladenovića, a ujedno njegova bivša životna suputnica.

Zanimljivo je da je prvo objavljivanje albuma 1994. godine prošlo gotovo nezapaženo. U pitanju je bio projekt na kojemu su pod nazivom “Dah Anđela” Mladenović, Subotić i Goran Vejvoda započeli raditi 1985. godine i koji se razvijao iz godine u godinu, ali bez vidljivih rezultata, sve dok se početkom devedesetih Mitar Subotić nije preselio u glavni grad Brazila São Paulo, gdje je otvorio svoj tonski studio. U proljeće 1994. godine Mladenović je doputovao u Brazil te uz pomoć brazilskih glazbenika sa Subotićem snimio dugo planirani album koji je ujedno trebao biti i njegov i njihov izlazak na svjetsku scenu. Na albumu su surađivali Fabio Golfetti na gitari, João Parahyba na perkusijama, kojima obiluje album, Madalena i Marisa Orth kao prateće vokalistice te Taciana Barros kao savjetnica na albumu. Na žalost, ni Mladenović ni Subotić nisu uspjeli dugo uživati u plodovima svog rada. Milan Mladenović umro je 5. studenog iste godine od posljedica raka, u 36. godini, dok je Subotić, zahvaljujući albumu “Sao Paulo Confessions” već priznati producent, poginuo 2. studenog 1999. godine spašavajući snimke debitantskog albuma Bebel Gilberto “Tanto Tempo”, koji je upravo bio dovršio, i to od posljedica gušenja dimom, u dobi od 38. godina. Spomenuti album “Tanto Tempo” Bebel Gilberto, kćeri proslavljenog brazilskog glazbenika Joãa Gilberta, ubrzo nakon objavljivanja postao je najprodavaniji brazilski album u svijetu.

U vrijeme snimanja albuma “Angel’s Breath” Milan Mladenović je bio na vrhuncu popularnosti u Jugoslaviji. Iza njega je bila itekako bogata glazbenička karijera, koju je započeo još krajem sedamdesetih s grupom Limunovo drvo. Početkom osamdesetih zajedno s Kojom i Ivanom Vdovićem Vdom osnovao je grupu Šarlo akrobata, koju mnogi i danas smatraju jednom od najvažnijih grupa u povijesti jugoslavenske scene. Nedugo potom osnovao je grupu Katarina II, koja je ubrzo promijenila ime u Ekatarina Velika, s kojom je objavio šest studijskih albuma s pjesmama koje su postali najveći hitovi prve polovice osamdesetih. Međutim, rat u Jugoslaviji na njega je ostavio veliki trag, zbog čega je na albumu “Angel’s Breath” i imao potrebu kroz pjesme izreći svoje mišljenje i stavove, koje je zabilježio i na popratnom materijalu uz album: “Ovo je vrijeme ponovne podjele, ponovnog usitnjavanja geopolitičkih cjelina, cijepanja država i vrijeme lokalnih ratova. Ovo je također i vrijeme u kome dominira uska specijalizacija u svim domenama ljudske aktivnosti – od nauke, preko privrednih grana, do umjetnosti. Današnji čovjek osuđen je da preko medija prima i doživljava ovaj svijet kao kolaž čije pravo lice i cjelinu nije u stanju sažeti u konačnu viziju. Ritam, najstarija komponenta muzike, najstarije umjetnosti, osnova je ovog projekta, dok preko njega plivaju i zvuci balkanskog etna, s mjesta koje je trenutno žarište iskonske borbe dobra i zla u ljudima. Ovaj poduhvat je nastavak mog rada na borbi protiv primitivizma u današnjoj kulturi, koji je uzeo maha uglavnom zbog nemilosrdnih političkih igara moći, koje su prouzrokovale sveopće udaljavanje od spiritualnog.”

Po povratku iz Brazila nije krio svoje oduševljenje, što je zabilježio Aleksandar Žikić u svojoj knjizi o Milanu Mladenoviću “Mjesto u mećavi”. “Brazil je ogromna i predivna zemlja, koja iz naše perspektive izgleda kao druga planeta. Zaljubio sam se u te ljude koji tako skladno žive jedni sa drugima i sa prirodom. Crnci, Indijanci, Japanci, Nijemci, Talijani, svi žive zajedno. Žive pošteno i ne dijele se. Među njima nema rasizma. Brazil je siromašna zemlja, ali ljudi zbog toga nisu nesretni. Mislim da bismo od njih i mi mogli naučiti kako da budemo tolerantniji i opušteniji.” Koliko je doista bio sretan i zadovoljan snimljenim albumom ispričala nam je Milanova životna suputnica Maja Maričić. “Milan i Suba su dugo imali želju da koncertne aktivnosti Daha anđela pretoče u album, međutim taj proces je malo potrajao. Suba je upravo za projekt ‘In the Mooncage’ dobio stipendiju UNESCO-a za istraživanje afro-brazilskih ritmova u Brazilu i 1991. godine odlazi u São Paulo gdje, vremenom, odlučuje i ostati. Zahvaljujući svom velikom talentu i novom pristupu muzičkoj produkciji, veoma brzo ulazi u brazilske muzičke krugove i zapravo je njegova ideja bila da Milan dođe u Brazil kako bi tamo snimili dugo željeni album. Milan je 1993. godine uspio prikupiti financijska sredstva za ovaj projekt, zahvaljujući dragocjenoj pomoći fondacije Soros. Album je nastao u periodu siječanj-ožujak 1994. godine u Subinom studiju u São Paulu, uz sudjelovanje brazilskih muzičara. Milanu su druženje s novim ljudima i razmjena nove energije na polju stvaranja predstavljali neopisivo zadovoljstvo i otvorili mu neke nove vidike. I sama sam bila svjedok koliko ga je rad na ovom albumu ispunjavao i koliko je bio sretan i pun optimizma, a krajnjim rezultatom je bio prezadovoljan”, ispričala nam je Maričić

Po svemu sudeći, upravo je album “Angel’s Breath” bio određeni glazbeni cilj svega što je Milan radio do tada. Kako s glazbene tako i s tekstualne i emotivne strane, što nam je također potvrdila predsjednica Zaklade Milan Mladenović Maja Maričić. “Snimanje ovog albuma se desilo u momentu kada se Milan nalazio na jednoj, to sada s ove vremenske distance sa sigurnošću mogu reći, velikoj prekretnici u svom životu. Raspad zemlje koju je jedinu doživljavao kao istinski svoju, bratoubilački ratovi, ekonomske sankcije u Srbiji, odlazak bliskih prijatelja iz zemlje zbog izbjegavanja prisilne mobilizacije – sve je to na njega emotivno veoma utjecalo i u njemu proizvodilo osjećaj prvo bijesa i očaja, a onda i nemoći da utječe na okolnosti, iako je svojim antiratnim angažmanom pokušavao ljudima ukazati na besmisao i strahote koji su se oko nas dešavali. Također, i rad s bendom, posebno odnosi unutar samog benda u prethodnih par godina, njemu su počeli predstavljati više teret nego zadovoljstvo i veliko je pitanje bi li grupa EKV uopće i nastavila postojati nakon njegovog povratka iz Brazila. On i Magi su tog proljeća odsvirali nekoliko unplugged koncerata po Srbiji, cijeli bend je imao ljetnu mini turneju po Srbiji i Crnoj Gori, ali Milanovi planovi poslije ljeta su bili usmjereni na izlazak ovog albuma. Postojala je namjera da se album objavi i u Brazilu. Milan je u svibnju i lipnju 1994. bio u Parizu i tamo je pregovarao s nekim europskim nezavisnim diskografskim kućama, planirano je i sudjelovanje ‘Angel’s Breatha’ na međunarodnim muzičkim festivalima. Nastanak ovog albuma je za Milana predstavljao početak jednog novog ciklusa u njegovom stvaralaštvu i karijeri i tome se neizmjerno radovao. Uživao je u svakom koraku njegovog stvaranja i polagao je veliku nadu u to da će mu se ovim projektom otvoriti neka nova vrata.”

Album “Angel’s Breath” Milan Mladenović, glazbenik velikoga kalibra, snimio je s Mitrom Subotićem, koji nije bio toliko eksponiran poput Mladenovića, ali je bio nevjerojatno talentiran i zapravo vrlo uspješan. Rođen u Novom Sadu Subotić je na tamošnjem sveučilištu studirao kompoziciju i orkestraciju te istovremeno pokazivao velik interes za elektroničku glazbu i konceptualnu umjetnost. Autorsku glazbu ispunjenu ranom elektronikom radi pod pseudonimom Rex Ilusivii, koji je posudio iz stripa svog tadašnjeg suradnika, strip crtača te velikog prijatelja i Sube i Milana Zorana Janjetova, koji je dosta godina kasnije i dizajnirao omot albuma “Angel’s Breath”. Pod utjecajem Briana Ena i Erica Satieja Subotić se ubrzo nameće kao vrhunski glazbeni producent te producira albume grupa Haustor, EKV, Heroina, La Strada, Oktobar 1864., Obojeni program itd., surađujući istovremeno s najpopularnijim pjevačicama i pjevačima tog vremena na nekim svojim autorskim pjesmama, ali i skladajući glazbu za brojne kazališne predstave i televizijske emisije. Prvi samostalni album “Disillusioned” objavio je 1987. godine nakon velikog uspjeha s projektom “In The Mooncage”, za koji je, kako nam je ispričala i Maja Maričić, dobio stipendiju UNESCO-a za istraživanje afro-brazilskih ritmova u Brazilu. Rexa Ilusiviija, odnosno Mitra Subotića, iz tog se vremena dobro sjeća i publicist, kritičar te suvlasnik diskografske kuće Fox & His Friends Željko Luketić, koji je 2012. godine od strane Subkulturnog azila iz Maribora pozvan da kurira kompilaciju rijetkih kazetnih izdanja elektroničke glazbe na izdanju pod nazivom “EX YU Electronica: Diktatura, humor, agresija”, na koju je uvrstio i snimku “In The Mooncage” Rexa Ilusiviija.

“Mitar je pod imenom Rex Ilusivii najviše pažnje stekao svojim albumom ‘Disillusioned’ napravljenim za Radio Novi Sad 1987. godine. Tada sam ga počeo ozbiljnije pratiti, dok se još i prije moglo po omladinskoj štampi i fanzinima čitati o njegovim kazetama koje su uglavnom slane novinarima i radiostanicama, pa se i tu ponekad nešto doznalo, ali je u Zagrebu bilo dosta teško dostupno. Suba se odmah nametnuo kompleksnim elektroničkim, ambijentalnim i za to vrijeme vrlo progresivnim aranžmanima, dugim pasažima zvuka koji su se odupirali svrstavanju u ladice. Iako je njegov studijski rad bio prepoznat kod mainstream muzičara, od Haustora pa do Marine Perazić, Subine kućne snimke, gdje je bio posve opušten, zapravo su pravo zlato. Uz pomoć potpisnika ovog teksta, koji je imao tu mogućnost da na ondašnjem radiju prezentira demo radove, a onda ih je i sačuvao, do Subinog serijala ‘In The Mooncage’ došli smo slučajno: nije imala poseban dizajn niti oznake, ali je u sadržaju imala nešto što je na prvi mah bilo sasvim drugačije. Suba je na kraju svake strane kazete vlastitim glasom poručivao slušatelju ‘okreni stranu’, što je istovremeno bio fantastičan dokument kako su se kazetna kultura, samoizdavaštvo i razmjena odvijali nekim svojim slobodnijim pravilima. Na koncu sam upravo taj minimalistički komad Subinog glasa koji kaže ‘okreni stranu’ uvrstio na ploču ‘Ex Yu Electronica III’, koja je uz ‘In The Mooncage IV’ činila prvo izdavanje Sube nakon puno godina. Razgovarao sam sa Subinom majkom Ružom, koja je time bila oduševljena jer te snimke prije nikad nisu formalno objavljene. Danas mi mnogi kažu da je upravo ta ploča potaknula svojevrsni revival Sube, posebno kod Vladimira Ivkovića koji je za svoju diskografsku kuću Offen Music objavio dosta Subinih materijala, uključujući i kompletni ‘Mooncage’, koji je upravo potaknuo tu priču.” Luketić također smatra i da je Subotić jedan od itekako važnih pionira vezanih za elektroničku i ambijentalnu glazbu. “Treba spomenuti da takav tip sempliranja kao kod Sube nije bio tipičan za tadašnju mainstream scenu pa mi je bilo potpuno nejasno kako to da nitko prije nije shvatio koliko je Suba ispred svog vremena. Suba je bio jak i u ambijentalnim komadima koji se u Jugoslaviji tada, osim od strane kritike potpuno ignoriranog, a bogme i u Džuboksu žestoko popljuvanog rada Igora Savina na albumu ‘Childhood’ iz 1982. godine nimalo nije cijenio. Dejan Kršić tada je kao NEP ili Nova Evropa u radijskim esejima problematizirao potentnost ambijentalne glazbe, posebno Briana Ena, ali to u kombinaciji s tehnikom field recordingsa, odnosno snimanja zvukova autentičnog živog prostora i radio-artom za koji je Suba i nagrađen, kod domaće je kritike nailazilo na nerazumijevanje, dok je kod izvođača vani, primjerice Laurie Anderson, bilo uvelike prihvaćeno. Vjerujem da bi Suba, da je imao jaču podršku medija ili jaču diskografsku kuću iza sebe, napravio daleko veći utjecaj na domaćim i stranim prostorima jer je glazbu naprosto doživljavao kao razigranu i pravilima neomeđenu formu. Takvih je umjetnika, koji su znali balansirati između eksperimentalne muzike i pop senzibiliteta i pritom pratili trendove u glazbi, bilo u bivšoj državi malo.”

Neposredno pred smrt Subotić završava album “Sao Paolo Confessions”, koji nailazi na vrhunske recenzije, ali i na odličnu distribuciju širom svijeta zahvaljujući Sonyju za japansko tržište, Island Recordsu za tržište SAD-a, te Trama Musica za Brazil i Crammed Disca za europsko tržište. Nažalost, Subotić nije doživio uspjeh tog albuma. Malo nakon njegove smrti u Brazilu je osnovana neprofitna organizacija The Suba Institute, a 2002. godine brazilski i britanski muzičari odali su mu priznanje na albumu “Tributo”, u cijelosti posvećenog njemu. Najveći europski open air festival Exit, koji se održava u njegovu rodnom Novom Sadu, njemu u čast je jednu od pozornica nazvao Suba Stage. Na njoj su 2102. godine nastupili brazilski muzičari koji su s njim surađivali u Brazilu. “Angel’s Breath” je zapravo rezultat jednog velikog i kreativnog prijateljstva jer su Mladenović i Subotić bili i veliki prijatelji, čega se u razgovoru prisjetila i Milanova partnerica Maja Maričić. “Milan i Suba su prvenstveno bili dobri prijatelji, a to prijateljstvo je bilo još više produbljeno činjenicom da su obojica bili muzičari i da su se na tom planu savršeno razumjeli, iako su bili iz potpuno različitih muzičkih priča. Suba je diplomirao kompoziciju na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, bio je jedan od pionira elektroničke muzike u bivšoj Jugoslaviji i objavljivao je svoje snimke pod pseudonimom Rex Ilusivii, radio je muziku za televizijske emisije i kazališne predstave, odnosno, u svom stvaralaštvu se nije bavio rock’n’rollom. Milan je, s druge strane, bio dijete rock’n’rolla. Profesionalno ih je spojila želja za eksperimentiranjem i povezivanjem upravo tih različitih muzičkih backgrounda koje su imali pojedinačno. Od samog početka njihovog druženja, a to je bilo ranih osamdesetih, kada god bi se ukazala prilika za neko muziciranje, oni bi je iskoristili. Tih godina su snimili obradu ‘Sex Machine’ Jamesa Browna i Milan je gostovao na Subinom albumu ‘Disillusioned’. Suba je samostalno snimio projekt ‘In the Mooncage’, za koji je inspiraciju našao u narodnim uspavankama, i da bi se taj projekt predstavio široj javnosti Milan i on su skladali i snimili songove za potrebe TV Novi Sad. Upravo tu je nastala ideja o Dahu anđela i krajem osamdesetih su održali nekoliko koncerata pod tim imenom, između ostalog i na nekim međunarodnim festivalima.”

Stoga je reizdanje albuma “Angel’s Breath” itekako veliko i važno diskografsko izdanje koje je objedinilo dva izuzetno talentirana glazbenika koji su se godinama pripremali za taj album i koji je trebao biti posve novi početak karijere Milama Mladenovića i Mitra Subotića, i to na globalnoj sceni.