Ured Europskog parlamenta u Hrvatskoj organizirao je prošloga tjedna u sklopu Human Rights Film Festivala, desetu godinu zaredom, Akademiju Saharov, na kojoj će se raspravljati o solidarnosti EU-a s Ukrajinom. Inače, Nagrada Saharov za slobodu mišljenja najviše je priznanje Europske unije kojim se vrednuje rad pojedinaca i organizacija u području zaštite ljudskih prava i demokratskih vrijednosti. Utemeljena je 1988. godine, a nazvana je u čast sovjetskog fizičara i političkog disidenta Andreja Saharova. Ovogodišnji laureat je „hrabri ukrajinski narod koji predstavljaju predsjednik, izabrani čelnici i civilno društvo“. Svečana dodjela priznanja održat će se 14. prosinca u Europskom parlamentu u Strasbourgu.
Na Akademiju Saharov u Zagreb ravno iz Hersona stigla je ukrajinska novinarka Albina Lvutina koja je govorila o ratnoj svakodnevici, oslikanoj i u dokumentarnim filmovima „Mariupolj“ i „Mariupolj 2“ redatelja Mantasa Kvedaravičiusa, u kojima je Lvutina protagonistica i novinarka. Filmovi su prikazani u programu Human Rights Film Festivala, a Albina Lvutina dala je tom prilikom ekskluzivan intervju za tjednik Nacional.

NACIONAL: Ovogodišnji laureat Nagrade Saharov je „hrabri ukrajinski narod koji predstavljaju predsjednik, izabrani čelnici i civilno društvo“. Cijeli svijet divi se hrabrosti i ustrajnosti ukrajinskog naroda da izdrži sve strahote – zimu, nestašicu vode, struje, elementarnih uvjeta za život. Što vam daje tu snagu i mislite li da ćete izdržati teške zimske mjesece koji su pred vama?

Iako bih željela odgovoriti realistično, mislim da će zvučati poetično. Ukrajinski narod je takav da što ga više napadate i vršite pritisak, on će se više braniti, iz inata. Što Putin više prijeti i koristi sve opasnije oružje, to otpor u Ukrajincima raste, kao što rastu i njihova životna snaga i želja da se izbore za svoju slobodu i neovisnost. Što nas Putin više ugrožava hladnoćom i glađu, to ćemo mi više pokušavati pomoći jedan drugome i snalaziti se u nemogućim uvjetima. Postoje, kao što znate, i šatori, odnosno punktovi koje je organizirala država, a u kojima se pružaju neke osnovne tehničke usluge – tamo postoje punjači za mobitele, ljudi se mogu zagrijati, skuhati neko jelo. To im daju snagu da izdrže jer znaju da nisu sami i zato sam sigurna da će Ukrajinci prevladati i najgore uvjete života i ovu strašnu zimu.

NACIONAL: No usprkos tom zajedništvu i vjeri u pobjedu, postoji li neka granica kada Ukrajinci više neće moći izdržati i kada će početi vršiti pritisak na svoju vladu da pristane na pregovore s Putinom?

Ne vjerujem. Sve dok postoji komadić Ukrajine koji Rusi nisu okupirali, borit ćemo se i nećemo prihvatiti pregovore pod Putinovim uvjetima. Do sada je izgubljeno previše života, previše je nevinih ljudi, žena, djece, staraca pobijeno da bismo na to pristali. Prema anketama koje su nedavno provedene, jasno je da se ogroman postotak ukrajinskog naroda želi boriti do kraja.

NACIONAL: SAD i zapadni saveznici u EU šalju pomoć Ukrajini, no je li to dovoljno u ratu protiv toliko jačeg agresora?

Svakako je da su Ukrajinci svjesni pomoći koja stiže iz SAD-a i EU-a, ona se osjeća u svakom pogledu i ona nas motivira. Međutim, točno je da nam treba više oružja kako bismo se mogli bolje obraniti. Čini mi se da nam najviše trebaju tvornice oružja u kojima bi Ukrajinci – a mi imamo puno pametnih, obrazovanih, sposobnih ljudi – sami mogli proizvoditi oružje. Ovako smo ovisni o stranoj pomoći jer je većina tvornica u Ukrajini srušena.

NACIONAL: Mogu li novinari raditi svoj posao u tim uvjetima? Kako to da ste ostali u Ukrajini?

Novinarstvom sam se počela baviti kada mi je bilo 20 godina i odmah sam počela raditi kao ratna reporterka. Budući da sam iz Mariupolja, meni je to zapravo bilo prirodno okruženje i ovo što se događa zapravo za mene nije ništa novo. Kada su u Mariupolju započeli prvi nemiri, a to je bilo prije više od 15 godina, ja sam započela svoju novinarsku karijeru. Izvještavala sam s jednog ratišta do drugog i naviknula sam se na te uvjete. Nije me strah, strah me je puno više za moje roditelje, za brata, sestru i moje prijatelje nego za sebe. I sada, dok sam ja ovdje, a oni u Ukrajini, ja se bojim za njih.

NACIONAL: Protagonistica ste filmova „Mariupolj 1 i 2“, koji su prikazani u okviru Akademije Saharov, u organizaciji Ureda Europskog parlamenta u Zagrebu. Kako su ti filmovi nastajali, u kojem periodu, kako ih je bilo raditi?

U „Mariupolju 1“ sam bila ispred kamere, sniman je zapravo moj život u Mariupolju, a u drugom dijelu sam već bila i dio snimateljske ekipe i radila sam ga i kao autorica. Prvi dio sniman je oko godinu i pol potpuno je dokumentaristički, opisuje našu svakodnevicu, dok u drugom ima i režiranih dijelova.

NACIONAL: Mariupolj je za Ukrajinu ono što je Vukovar za Hrvatsku. Tamo je počinjen pokolj, zapravo genocid, nad civilnim stanovništvom. Jeste li uspjeli nešto snimiti nakon što su Rusi otišli i kako je sada tamo?

Nažalost, nije bilo moguće snimati tijekom okupacije, većina novinara bila je prisiljena pobjeći da spase goli život. Danas je u Mariupolju moguće živjeti, ali situacija je vrlo, vrlo teška. Bez vode, bez struje, bez grijanja. U nekim kućama možda ima struje, u nekima vode, ali to nisu uvjeti za život. Taj grad je uništen, a osim toga, živjeti u gradu u kojem su ubijene deseci tisuća ljudi prilično je strašno.

NACIONAL: Bili ste u Hersonu, koji je mjesecima bio granatiran i uništavan. Što nam možete reći o tom gradu nakon što je oslobođen?

Bilo bi divno da je i u Mariupolju tako izgledao susret stanovnika s osloboditeljima iz Ukrajinske armije. Nažalost, nije. To što sam vidjela u Hersonu doista me dirnulo i oduševilo. Nadam se da ću to jednoga dana vidjeti i u Mariupolju. Sam grad Herson izgleda prilično normalno, osim dijelova koje su Rusi sustavno uništavali i, naravno, mosta koji je također srušen. Ali život se tamo pomalo vraća usprkos svemu.

NACIONAL: Kako ocjenjujete ulogu ukrajinskih medija u širenju istine o Ukrajini, jer mi iz svog iskustva znamo koliko su bili važni ratni reporteri u vrijeme Domovinskog rata, da pokažu svijetu što se doista događa?

Posljednjih osam godina jako smo gubili u tom informativnom ratu. No mislim da smo dobili na značaju od 24. veljače ove godine, otkad je započela ova posljednja ruska agresija na Ukrajinu. Informacije su puno više počele izlaziti u svijet i svjetska javnost konačno je pokazala veći interes za našu stranu, za istinu kojoj svjedočimo.

Ukrajinska novinarka Albina Lvutina s novinarkom Nacionala Zrinkom Vrabec Mojzeš. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koliko su ruski mediji uspješni u dezinformacijama?

Vi znate da su u Rusiji svi nezavisni mediji zatvoreni i zabranjeno im je emitiranje. No osim medija koji šire državnu propagandu, bilo je i onih koji su se smatrali „liberalnima“ i koji su bili prilično kritični prema vlasti. Postoji ruski televizijski kanal koji se zove „Kiša“, koji ima stranu licencu i koji se za ruske prilike smatra vrlo liberalnim. Početkom ožujka oni su napustili Rusiju i počeli emitirati iz inozemstva. No čak i oni kada pokazuju kartu Ukrajine, pokazuju je bez Krima. Pa ako oni to rade, možete si misliti što rade svi ostali.

NACIONAL: Rekli ste da ste doživjeli neugodnost prilikom dolaska u Hrvatsku?

Da, prilikom dolaska dva su me policajca na aerodromu ispitivala više od pola sata, morala sam im dati točnu adresu na kojoj ću odsjesti, objasniti razlog svog dolaska, ispitivali su me jesam li izbjeglica. Osjećala sam se silno poniženo i uvrijeđeno i suze su mi same krenule, prije svega zato što sam u Hrvatsku stigla tek na nekoliko dana i nisam i ne želim otići iz Ukrajine. Povrijedio me je postupak tih ljudi na granici. Oni očito ne razumiju osjećaje ljudi koji moraju pobjeći iz svoje države da spase goli život. Ukrajinci ne odlaze zato što žele živjeti negdje drugdje, već zato što nemaju izbora. Sigurna sam da se velika većina od tih milijuna žena i djece koji su otišli u različite europske zemlje, želi vratiti u svoju domovinu, u svoju kuću, čim se za to stvore uvjeti.

NACIONAL: „Mariupolj“ i „Mariupolj 2“ prikazani su u okviru dodjele Nagrade Saharov Europskog parlamenta. Očekujete li da će ti filmovi imati utjecaja na europarlamentarce i političare u Europi?

Ti ljudi ne trebaju gledati taj film da bi razumjeli što se događa u Ukrajini. Oni to jako dobro znaju. Ono što je potrebno jesu politička volja i solidarnost zemalja članica EU-a. A ne da Mađarska sabotira europske sankcije protiv Rusije kao što je prošloga tjedna blokirala paket pomoći Ukrajini od milijardu eura. To je vrlo licemjerno. Gdje je tu europsko zajedništvo?