Objavljeno u Nacionalu br. 948, 01. srpanj 2016.

Uoči premijere baleta ‘Petar Pan’ po libretu Brune Bjelinskog, njegov sin Alan, skladatelj, muzičar i dirigent koji je svoj prvi koncert održao s devet godina, najavljuje veliki projekt kojim će se baviti godinama – osim što prikuplja očeva djela ‘rasuta’ po bivšoj Jugoslaviji, počeo je neka i snimati

Posljednja ovogodišnja premijera HNK u Zagrebu balet je “Petar Pan” skladatelja Brune Bjelinskog u koreografiji i režiji Giorgia Madie, koji će premijerno biti izveden 30. lipnja. Temelji se na jednoj od najpoznatijih dječjih priča o izmišljenom liku Petru Panu, a Bruno Bjelinski, za kojega se može reći da je uistinu bio svjetski poznat hrvatski skladatelj, skladanje tog baleta završio je 1966., kada je djelo i praizvedeno u Baletu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, prema zamisli i u koreografiji Nenada Lhotke, pod ravnanjem Mire Belamarića. Danas, točno pola stoljeća kasnije, isti balet prikazuje se na istome mjestu, a orkestrom dirigira Alan Bjelinski, skladateljev sin po čijoj se zamisli i prijedlogu “Petar Pan” i izvodi u HNK-u.

Hrvatski dirigent i skladatelj Alan Bjelinski rođen je u Zagrebu 1964. Potječe iz glazbene obitelji, njegov otac je skladatelj Bruno Bjelinski, a majka pijanistica Ljerka Pleslić-Bjelinski. U glazbenoj školi Alan Bjelinski učio je klavir, svoj prvi koncert održao je s devet godina. Svirao je klavijature u nekim bendovima kao što su Film, Aerodrom i Haustor, a surađivao je i s Parnim valjkom, Gibonnijem, Oliverom Dragojevićem i mnogim drugima. U Salzburgu je na postdiplomskom studiju bio gostujući student jer nije imao mogućnosti tamo živjeti. Nakon diplomskog i postdiplomskog studija dirigiranja u klasi maestra Pavla Dešpalja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Bjelinski je kao stipendist fonda za mlade dirigente “Lovro Matačić” otišao na usavršavanje kod maestra Michaela Gielena na Mozarteum u Salzburgu. U Zagrebu je 1989. osnovao svoj komorni orkestar Windstrings s kojim je često nastupao u Hrvatskoj i inozemstvu, a danas sve više dirigira.

Alan Bjelinski za Nacional najavljuje veliki projekt kojim će se baviti godinama: planira okupiti sva djela svoga oca i snimiti ona koja nisu snimljena te ih, kako kaže, digitalizirati i “staviti pod jednu kapu”.

NACIONAL: Uskoro se u HNK u Zagrebu premijerno izvodi balet za djecu “Petar Pan”, prema knjizi Jamesa M. Barriea, za koji je libreto napisao Bruno Bjelinski. Kakav je osjećaj dirigirati to djelo?

Otkad tate nema, gotovo sam svakoga dana s njim i istražujem njegova djela. Svjestan sam da se tada, u bivšoj državi, sviralo, note su putovale vlakom, autobusom, poštom, do gradova bivše države. Ponekad su se te note vratile, a ponekad nisu. Tek su se tad izumili fotokopirni strojevi pa su se note umnožavale bez reda i discipline. Sad, u svojim 50-im godinama, osjećam da bi cijeli njegov opus trebalo staviti na jedno mjesto, da se arhivira i digitalizira.

NACIONAL: To planirate napraviti sami?

To je plan, to će trajati nekoliko godina zato što obiteljski sami financiramo taj projekt. Toliko smo valjda tati dužni za sve ono što je napravio. On je bio jedan svestrani, vrhunski umjetnik. Sadašnja tehnologija otišla je toliko daleko da se cijeli njegov opus svakako treba digitalizirati kako bi se ostatak svijeta mogao lakše upoznati s njegovim djelima i izvoditi ih. Bruno je napisao 15 simfonija, neke od njih i ne postoje u arhivi pa ću ih u idućih nekoliko godina nastojati snimiti sa Simfonijskim orkestrom HRT-a. Prošle godine snimili smo prvu simfoniju i još neka djela.

NACIONAL: Imate li drugačiji osjećaj kad dirigirate njegovo djelo?

Ja sam prema svakom djelu uvijek maksimalno savjestan i profesionalan i, naravno, želim od te njegove ideje izvesti djelo s punim razumijevanjem. Ipak smo živjeli zajedno 30-ak godina, upoznao sam tu njegovu radost stvaranja. Upoznao sam njegova djela, svirao ih, moja mama ih je svirala pa stoga vrlo dobro znam njegov karakter i kako on vidi, piše te kako je htio sve to prenijeti na umjetnike koji ga izvode.

NACIONAL: Spomenuli ste njegovu radost stvaranja. Imate li je i vi?

Kako ne. Ja se cijelog života igram i veselim tom tonu koji pokušavam prenijeti na druge muzičare i vrlo često i sam sviram, iako u posljednje vrijeme ipak malo više dirigiram. Posvećujem se djelima svog oca, izvodim ih i osjećam da tako pridonosim našoj izvornoj kulturi. Brunina djela, još za vrijeme njegova života, bila su izuzetno dobro prihvaćena, a to nije mala stvar.

‘Premijera ‘Petra Pana’ trebala se dogoditi ranije, a prema mojoj ideji trebalo se izvesti na otvorenom. Datum premijere nije baš najbolji, nastava je završena 10. lipnja, ali vjerujem da će ovaj balet zaživjeti i nakon ove tri izvedbe, u novoj sezoni’

NACIONAL: Postoje neki problemi oko autorskih prava, još niste uspjeli riješiti te stvari. O čemu se radi?

Uvijek postoje neki problemi. Možda nije bilo sve upisano na pravi način, samo to ću reći. Istražujem svaku notu, svaki ugovor i pokušavam doći do rješenja na obostrano zadovoljstvo svih koji imaju neke materijale kod sebe i nas koji želimo to objediniti na jednome mjestu. To znači da treba pronaći sva djela u gradovima bivše Jugoslavije, ali i u inozemstvu, i staviti ih pod jednu kapu te reći “evo, sva djela Brune Bjelinskog nalaze se na jednome mjestu”. To nije nimalo jednostavan posao, ali duboko vjerujem da ćemo uspjeti.

NACIONAL: Ovo nije jedino djelo za djecu za koje je vaš otac pisao libreto, postoje baleti “Mačak u čizmama” i “Pinokio”, opera za djecu “Pčelica Maja”. Koliko je važno djeci pokazati balet, upoznati ih s tom umjetnosti?

Bruno je pisao puno različitih priča, pjesama, često ih je i uglazbio. Da, pisao je za djecu, ali je pisao i ozbiljnu glazbu, iako među tim djelima nema neke velike razlike. Ima veselih situacija u njegovim simfonijama, a ima i tužnih, kao što u “Petru Panu” ima i ljubavi i akcije. Je li “Pinokio” dječje djelo? Je li Walt Disney pisao samo za djecu? Mislim da nije, pisao je za sve. Mislim da je ovo djelo jako vrijedno, posebno zato što je riječ o hrvatskom autoru. “Petar Pan” je napisan 1966. godine, točno prije 50 godina i eto, ponovno je došao na red za izvedbu. Vrlo sam ponosan zbog toga. Treba svakako izvoditi i druge hrvatske autore, što više i češće, postoje izvrsna djela koja se, nažalost, prerijetko izvode pa ih publika gotovo i ne poznaje. Šteta. “Mačak u čizmama” bio je na repertoaru u HNK u Zagrebu prije više od deset godina, bio je izvrsno prihvaćen, a tako će, vjerujem, biti i s “Petrom Panom”.

NACIONAL: Kako je bilo odrastati u glazbenoj obitelji, okružen trima glasovirima?

Primjećujem da u Zagrebu ima glazbenih obitelji i ljubav prema glazbi prenosi se iz generacije u generaciju. Pokoji put se ta umjetnička loza nastavi i to je lijepo, ali je isto tako jako lijepo, čak i interesantnije, vidjeti da neki muzičar samo tako “nikne”, a da mu roditelji uopće nisu dotakli instrument. To su zanimljive vlati trave koje nas tjeraju da stalno nešto tražimo. Volim ljude koji nešto traže, traže svoj izraz.

NACIONAL: Klasičar ste koji ima mnogo iskustva s pop i rock glazbom, svirali ste u brojnim rock grupama, ali i klasičnim orkestrima, dirigirali ste mnogo toga, aranžirali i skladali. Što vas je najviše formiralo?

Mene uglavnom poznaju po rock i pop glazbi, ali to nije moj prvi izbor. Završio sam Muzičku akademiju u Zagrebu i postdiplomski studij u Salzburgu, ali vremena su bila takva da sam bio pozvan da radim i jedno i drugo i tome sam se veselio jer je potrebno spojiti dobar i zdrav zvuk u kombinaciji i takve glazbe. Volio sam taj zvuk sa strujom, koji se izvodi uglavnom za širu publiku. Primjerice, s Majom Blagdan 1996. nastupio sam na Euroviziji, dirigirajući u Oslu orkestrom, kad je Maja osvojila četvrto mjesto s pjesmom “Sveta ljubav”. To je bilo posljednji put da se sviralo s orkestrom. Bio je to velik izazov, kad smo svirali ispred 40.000 ljudi, a gledalo nas je stotine milijuna ljudi. Eurovizija je zaista bila veliki festival, a danas, hvala bogu, postoje eurovizijska natjecanja i za klasične glazbenike.

NACIONAL: Kako danas vidite klasičnu glazbu? Je li na margini ili vraća svoj sjaj?

Klasična glazba nikad nije bila na margini, ali je izuzetno skupa. Nikad nije pala u kvaliteti, uvijek drži visoko mjesto, najviše u univerzumu glazbe. To je prava živa umjetnost. I slika je živa, ali je jednom naslikana i stoji na zidu, dok je Mozart skladao nešto što se tada izvodilo, izvodi se i danas i izvodit će se zauvijek.

NACIONAL: I uvijek na ponešto drugačiji način?

Pa, ovisi o interpretaciji. To jesu male razlike, ali postoje. Bitno je imati dobar orkestar, dobru publiku, dobru dvoranu, a možda i dobar dirigent ne škodi.

NACIONAL: Mislite li da su klasični glazbenici nekako zatvoreni u svom krugu i teško “dozvoljavaju” ulazak u taj krug?

Ne, mi smo profesionalci koji živimo od glazbe. Postoji nekoliko orkestara koji se profesionalno bave klasičnom glazbom, kao što su Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar HRT-a, orkestri u HNK-ovima, pa komorniji orkestri. Bogati smo orkestrima i možda, prema mome mišljenju, trebalo bi raditi više koncerata usmjerenih mladima, da vide i osjete fenomenalnu energiju stvaranja ozbiljne glazbe. Čak bih rekao da je to u usponu, za ljude koji se zainteresiraju za takvu vrstu glazbe. Netko voli rukomet, netko nogomet, a netko plivanje ili veslanje. Jako je lijepo ići na predstave, živjeti u gradu gdje imamo dramske predstave, balet, komornu glazbu, velike orkestre, izložbe, filmove, dakle u gradu u kojem zaista možemo dobiti kompletan kulturni doživljaj.

‘Imali smo rat, gadno vrijeme za umjetnost, ali preživjeli smo i siguran sam da će cijela ova aktiva mladih na Muzičkoj kademiji promijeniti to sve nabolje’

E sad, hoće li roditelji svojoj djeci objasniti koliko je to i zašto vrijedno, to je drugo pitanje. Mnogi a priori kažu “ma, to je dosadno”, a nisu ni ušli i pogledali o čemu se radi i tko je Čajkovski i kakvu je glazbu stvarao. Pogledati dobar dokumentarac, balet, dramsku predstavu… treba samo doći i osjetiti tu energiju koju, u mom slučaju, glazbeno dijelimo s publikom, obostrano. To gibanje kulturnih vrijednosti čini kulturu jednog naroda, a ja ne znam ima li što vrjednije od kulture koja je živa, sada, ovdje među nama.

NACIONAL: Kako vi vidite kulturu u Hrvatskoj za mandata ministra Zlatka Hasanbegovića i njegove poteze i izjave?

Ne mogu ni o jednoj političkoj priči ništa reći, nikada, pa ni o sadašnjem ministru. Samo znam da sam rođen u Zagrebu i primjećujem svakakve promjene, ali ono što je visoko vrijedno u klasici, ostalo je na visokoj razini. Imali smo rat, gadno vrijeme što se umjetnosti tiče, ali preživjeli smo i siguran sam da će ova cijela aktiva mladog naraštaja koji je sad na Akademiji ili ide prema njoj, a vidim civilizirano educirano napredovanje kod njih, promijeniti to sve nabolje. Za nekoliko godina, osjećam, klasična glazba zbog njih će još više procvasti. Moramo se držati zajedno, neka se spajaju sa stilovima zabavne i bilo kakve druge glazbe, ja sam to radio 25 godina, tu nema ničega lošeg. Spajaju se i afrički, azijski, ruski, svakakvi zvukovi s klasičnom.

Sve je dozvoljeno, ali mi moramo biti dovoljno spremni da to prihvatimo. Bazu moramo imati, a publika se postupno odgaja. Njoj moramo pružiti nešto što će je intrigirati, ali nije to uvijek najglasnije i “na prvu”. I djecu moramo odgajati dok su još mala, postupno ih zainteresirati za razvijanje osjećaja prema lijepom.

NACIONAL: Spomenuli ste školu, “Petar Pan” je i lektirni naslov, a u tijeku je žustra rasprava oko kurikularne reforme, što mislite o tome? Koje je vaše mišljenje o lektiri, o kojoj se zaista mnogo raspravlja?

Ako gledamo da je ovo balet za djecu, onda to mora biti putem medija obznanjeno. Siguran sam da u Zagrebu, a i po Hrvatskoj, netko to i pročita. Koliko će taj netko biti zainteresiran da ode pogledati ovu predstavu koja je hrvatski proizvod i da to prenese djeci i unučadi te ih dovede u HNK, to nije na meni da procijenim. Ono što znam jest da će mnogi koji će doći na “Petra Pana” taj balet željeti pogledati još koji put, jer je tako bilo i s “Mačkom u čizmama”. Uopće vam neću govoriti o iznenađenjima koja pripremamo jer koreograf koji radi kostime za ovaj balet je u “top 10”, Giorgio Madia, koji je prepoznao duh Brune Bjelinskog. Ovaj balet priča priču o Petru Panu, a Petar Pan leti. Dalje vam neću pričati.

NACIONAL: Je li vam kasni datum premijere poremetio planove? Zašto je premijera predviđena tako kasno?

Slažem se da je sve trebalo biti izvedeno ranije, a prema mojoj ideji trebalo se izvesti najprije u Maksimiru, pa je to propalo, pa je trebao biti Bundek, ali ponton nije izdržao scenografiju, pa je bio predviđen Tomislavac. Ali nedavno smo saznali da Tomislavac ne dolazi u obzir jer su radovi u tijeku. Za taj balet potrebno je mnogo proba i dobra organizacija, pa smo se na kraju odlučili za premijeru u HNK, s obzirom na to da je ionako bilo predviđeno da se izvodi u HNK-u jer kad dođe jesen, na otvorenom se ne može igrati. Datum premijere nije baš najbolji, nastava je završena 10. lipnja, ali vjerujem da će “Petar Pan” zaživjeti i nakon ove tri izvedbe, u novoj sezoni.

NACIONAL: Jeste li razočarani što premijera nije izvedena na otvorenom?

Nisam razočaran. Ja sam vječni optimist i vjerujem da će ova predstava imati podršku grada i da ćemo je izvesti i na otvorenom, kao što se to radi u susjednim zemljama, pa da roditelji na travu stave dekice i uz piknik gledaju balet s djecom. Da se ne mora u kazalište baš uvijek doći u odijelu. Naš proizvod je divan i zašto bih ikad bio razočaran ili potišten? Za sada smo u HNK-u, s izvrsnim umjetnicima surađujem, od baleta do orkestra, koreografije, kostimografije, scene… Vrlo sam zahvalan intendantici Dubravki Vrgoč što je odlučila ovaj balet staviti na repertoar.