Dok predsjednik Francuske Emmanuel Macron već neko vrijeme zastupa stajalište da se prvo Europska unija treba reformirati, a tek onda može uslijediti nastavak proširenja na takozvane zemlje Zapadnog Balkana, predsjednik Međunarodne Paneuropske unije Alain Terrenoire, također Francuz, razmišlja drugačije. Smatra da proširenje ne blokira reformu Europske unije i da ne treba odugovlačiti s primanjem Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova i Albanije u EU. Međunarodna Paneuropska unija najstariji je pokret za ujedinjenje Europe. Pokrenuo ga je 1922. grof Richard von Coudenhove-Kalegri koji je vjerovao, nakon kraja Prvog svjetskog rata, da je ujedinjenje Europe jedni način da se spriječi novi rat i učvrsti pozicija Europe na globalnoj razini. Hrvatska Paneuropska unija osnovana je 1991., a danas je njezin predsjednik akademik Mislav Ježić. Alain Terrenoire predsjednik je Međunarodne Paneuropske unije od 2004., a njegovi su prethodnici bili Richard von Coudenhove-Kalegri i nadvojvoda Otto von Habsburg, sin posljednjeg austrougarskog cara. Terrenoire, francuski odvjetnik i političar, rođen je 1941. u Lyonu. Bivši je član Europskog parlamenta, najmlađi član francuske Nacionalne skupštine i nekadašnji francuski delegat pri Generalnoj skupštini UN-a. Sin je Louisa Terrenoirea, ministra u vladi Charlesa de Gaullea, i smatra se suvremenim degolistom, o čemu je govorio u intervjuu za Nacional.

Nacional: Možete li komentirati proceduru i rezultate izbora za čelne pozicije u EU? Što mislite o novoj predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen?

Šezdeset i dvije godine nakon potpisivanja Rimskoga ugovora europske institucije, koje su slabo evoluirale u svojem funkcioniranju, istrošile su se. Izbor njihovih glavnih čelnika u srpnju dokaz je toga. Kako bi se Europska unija suočila s usponom moći individualista i nacionalista i njezinih glavnih globalnih takmaca, sada se mora sama transformirati u nezavisnu, suverenu i solidarnu silu, i to putem demokratskih izbora njenih građana. Trebamo dakle ozbiljnije uzeti u obzir princip supsidijarnosti pri razlikovanju između kompetencija koje pripadaju Uniji i onih koje će se morati vratiti državama članicama. Vijeće Europske unije trebalo bi donositi odluke kvalificiranom većinom o glavnim domenama kao što su vanjska politika i obrana, migracije, ekologija, trgovinski ugovori, poljoprivreda, velike strukturalne investicije, istraživanje i inovacije te na razini Eurozone ekonomske i socijalne politike. Europska komisija će biti čuvar ugovora EU, ali i vršiti ulogu administracije Unije, zadužene za primjenu legislative i budžeta, kako ih je usvojio Europski parlament. Te institucionalne transformacije trebale bi odobrovoljiti europske građane koji odbijaju pretjeranu moć Europske komisije i koji žele da države članice sačuvaju značajnu ulogu u funkcioniranju Unije. Nadalje, na taj bi se način smanjili nacionalističko-populistički impulsi kojima smo tijekom izbora svjedočili u većini europskih zemalja. Raduje me da će s gđom Ursulom von der Leyen Europska komisija dobiti prvu ženu predsjednicu. Zajedno s mojim paneuropskim prijateljima uputio sam joj svoje najiskrenije čestitke i zaželio uspjeh.

Nacional: Što možemo zaključiti o političkoj i društvenoj situaciji u EU-u na temelju rezultata europskih izbora? Što je drukčije u odnosu na 2014.?

EU se zadnjih godina morao suočiti s brojnim poteškoćama, kako vanjskim tako i unutarnjim. Pritom mislim na porast populizma, nacionalizma i veće oslanjanje svake zemlje na sebe. To je slučaj u gotovo svim zemljama, a ovisno o zemlji poprima različite forme. Kad je riječ o vanjskim pitanjima, množe se prijetnje Europskoj uniji. Svjedoci smo permanentnog rata na Bliskom istoku, neke zemlje postaju sve sklonije Rusiji, kao da žale za raspadom SSSR-a, tu su i Trumpove izolacionističke Sjedinjene Američke Države i progresivni uspon Kine koja loše skriva politički interes pored ekonomskog.

‘Danas svjedočimo povratku nacionalnih osjećaja jer imamo nadnacionalni EU koji za nacionalno ne mari. Nije nacionalizam ako netko želi da njegova zemlja sačuva autonomiju’

Nacional: U Hrvatskoj se čini da su ovi izbori bili samo zagrijavanje za parlamentarne izbore. Je li tako i u drugim zemljama, kakva je važnost europskih tema i problematike tih izbora?

U gotovo svim zemljama postoji nedostatak interesa birača za izbore, osjećaju se udaljenima od europskog života u praksi, misle da je Europska unija previše tehnokratska, nedovoljno bliska svakodnevnom životu građana i njihovim osobnim željama. To je slučaj u Hrvatskoj, ali ne samo u Hrvatskoj. Drugo, ti izolacionistički i nacionalistički impulsi rezultat su činjenice da se Europa ne zna adekvatno izraziti, objasniti samu sebe i opravdati svoje odluke i orijentacije. Zato je potrebno redefinirati institucionalno funkcioniranje Europske unije.

Nacional: Da, često se spominje teza prema kojoj EU vode tehnokrati iz Bruxellesa. Kako bi EU trebao biti vođen?

Taj mi se dojam čini posve opravdanim. Zato se zalažem za upravljanje Europom koje je bolje prilagođeno stvarnoj demokraciji, koja je u većoj mjeri direktna, i legitimnije funkcioniranje Europske unije preko Vijeća Europe, Europskog parlamenta i eventualno organizacije koja bi okupljala predstavnike nacionalnih parlamenata. Delegati nacionalnih parlamenata brinuli bi se o nacionalnoj primjeni europskih direktiva i pravila, tako bi se to odvijalo brže i postojala bi bolja vidljivost europske legislative. Direktnu demokraciju teže je postići u praksi imajući u vidu broj zemalja i različitost naroda. No možemo barem pojačati osjećaj pripadnosti zajedničkom projektu Europske unije. Također, po mojem mišljenju, postoji pretjerana prisutnost lobija u Europskoj komisiji. To su lobiji svih vrsta, pojavljuju se svaki put kad EU ima neku direktivu: politike i legislative EU-a žele se urediti prema vlastitim interesima. To je situacija koju imamo u svim demokracijama Europe, ali na razini EU-a to je prešlo mjeru. Europskoj komisiji, koja pokušava biti nadnacionalna, u očima birača manjka legitimnosti. Svakako su, ponavljam, potrebne institucionalne promjene u funkcioniranju EU-a.

Nacional: Koje su vrijednosti paneuropskog pokreta i zašto je to važno za EU? U kojem je smislu Paneuropska unija korektiv Europske unije, ako je to slučaj?

Prvo, Paneuropska unija uvijek je držala da okupljanje svih zemalja koje geografski, kulturno i povijesno pripadaju Europi, mora pridonijeti održavanju mira, nakon svih konflikata koje smo imali. Drugo, vrijednosti Paneuropske unije proizlaze iz kulturno-duhovne povijesti Europe. Grčka i rimska civilizacija, kršćanstvo, humanizam, sve je to dio našeg zajedničkog naslijeđa i europske civilizacije, to ne dijele drugi dijelovi planete. Ta europska specifičnost funkcionira unatoč našim različitostima i konfliktima iz prošlosti. Stoljećima smo u sukobu jedni s drugima, u svim regijama Europe. Treba se osloniti na zajedničke vrijednosti, one su naše referencije. I ako nismo religiozni, nalazimo inspiraciju u svojoj etici, obrazovanju i kulturi te vrijednostima koje proizlaze iz kršćanstva kao glavne religije koja je bila prisutna u cijeloj Europi.

Nacional: Jedni se zalažu za „više Europe“, a drugi za „manje Europe“. Što bi trebalo biti riješeno i mišljeno na europskoj razini, a što u okviru nacionalnih država?

Ima puno stvari specifično nacionalnog karaktera koje se odnose na nacionalnu kulturu. EU se treba brinuti za geopolitička i geostrateška pitanja, trebamo izbjegavati nesuglasice u vanjskoj politici, ove i one utjecaje, ruske, američke ili druge. Treba nam autentično europska politika. Zajednička su pitanja koja se tiču tehnologija u 21. stoljeću o kojima ovisimo. Što se tiče europske migracijske politike, predlažem da EU pomogne zemljama iz kojih ljudi emigriraju kako bi se razvile i sačuvale svoje ljude, da osnaži vanjske granice EU-a u okviru novog Schengena, uz povećanje ljudskih i financijskih sredstava Frontexa, da se usuglasi sa zemljama članicama i poštuje njihove vlastite politike, koje su u skladu s njihovim mogućnostima, i da revidira s vremena na vrijeme listu zemalja i kriterije za azil.

Nacional: Sin ste ministra iz De Gaulleove vlade. Je li vam blizak degolizam, ima li degolizam u Francuskoj reputaciju nacionalizma? Kako biste definirali nacionalizam?

Degolizam je suprotnost nacionalizmu, degolizam je uvijek podržavao onu viziju Europe koja se oslanja na različitost država, na uniju država, a ne na tehnokratsko nadnacionalno funkcioniranje EU-a. Mi, današnji degolisti, smatramo da ako sadašnje nadnacionalno funkcioniranje EU-a neće uzeti u obzir nacionalne specifičnosti, doći će do daljnjeg odbacivanja Europe. Da smo prihvatili plan Fouchet koji je predložio De Gaulle, ne bismo danas imali sve te probleme. De Gaulle je bio za političku Europu, sposobnu osigurati vlastitu obranu na samostalan način. Ali tadašnja Europa koja je imala šest članica bila je, baš kao i današnja, pod američkim utjecajem. Nizozemska, Belgija i Italija odbile su francuske prijedloge iz plana Fouchet. Nit vodilja tog plana bila je unija europskih naroda bez nadnacionalnih institucija, ali sa zajedničkom vanjskom politikom, zajedničkom obranom i zajedničkom naobrazbom utemeljenom na europskim vrijednostima.

Nacional: I Marine Le Pen poziva se na De Gaullea.

Ona nije degolist, ona je iz obitelji koja je dubinski antidegolistička, njezin otac bio je među onima koji su željeli ubiti De Gaullea. Svi se sada pozivaju na De Gaullea jer su svjesni da je bio hrabri vizionar koji je razumio što je trebala biti Europa onda kada su neki željeli američku Europu, a danas neki žele rusku. On je želio europsku Europu, nezavisnu, moćnu i suverenu. Danas imamo povratak nacionalnih osjećaja naroda jer imamo nadnacionalnu EU koja ne mari za nacionalne specifičnosti. Istina je da ponekad izbiju impulsi nacionalističkog karaktera, ali to da netko tko se osjeća Europljaninom želi da njegova zemlja sačuva i autonomiju, to nije nacionalizam. Le Pen je nacionalistkinja, ja sam patriot, Europljanin koji misli da moja zemlja mora imati aktivnu ulogu u EU-u. Marine Le Pen služi se demagogijom kada je riječ o EU-u. Na izborima 2017. bila je protiv eura i EU-a, sada je za euro, govori da treba sačuvati Europu i reformirati EU.

‘Europljani bi se trebali brinuti o vlastitoj obrani. To ne znači europsku vojsku, nego osmišljavanje organizacije u koju bi bile uključene sve europske zemlje. To je postalo prioritet’

Nacional: Smatrate li da je potrebna europska inačica NATO-a?

Danas se možemo pitati je li bilo nužno intervenirati na Bliskom istoku nakon terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001., a možemo se pitati i je li razbijanje režima u Siriji, iako je bio diktatorski, bilo u interesu mira i osobito je li bilo nužno intervenirati u Libiji 2011. Puno pogrešaka smo napravili zbog kojih je, između ostalog, danas svijet u opasnosti. Zato nam je potreban europski odgovor koji mora uključiti sve zemlje koje čekaju integraciju u Europsku uniju. Potrebno je da budemo neovisni i osmislimo alternativu NATO-u. Jednoga dana Europljani bi se trebali direktno brinuti o vlastitoj obrani, a ne gubiti vrijeme. To ne znači europsku vojsku nego osmišljavanje obrambene organizacije u koju bi bile uključene sve europske zemlje. To je postalo prioritet. Donald Trump najbolje nas, već dvije godine, u to uvjerava. No političke, vojne i gospodarske veze između Europe i SAD-a toliko su duboke da ćemo nužnost europske obrambene organizacije možda uvidjeti kada bude prekasno. Potreban je hrabar i voljan političar koji bi se time bavio. Kad je Macron izabran, mislili smo da je na dobrom putu, da radi dobre projekte za Europu, ali vjerojatno zbog nedostatka političkog iskustva te svakako zbog osobne pretencioznosti počinio je seriju pogrešaka zbog kojih danas nema puno utjecaja da ostvari svoje ideje. Šteta, jer je to mladi čovjek iz nove generacije.

Nacional: Koje bi stajalište EU trebao zauzeti prema Velikoj Britaniji, koja je prekoračila sve rokove da bi dobila što bolju pregovaračku poziciju?

Među onima sam koji smatraju da smo učinili sve što smo mogli po tom pitanju. Pokušali smo osmisliti što je moguće bolje uvjete za Britaniju, a da to istodobno ne ide protiv interesa EU-a. Odbili su i sada se treba odvojiti, koje god bile posljedice i za njih i za nas. Već smo tri godine usredotočeni na Veliku Britaniju, a nismo na druge stvari. Važnije je da Crna Gora, Srbija, Kosovo, BiH, Makedonija i Albanija uđu u EU, nego da smo i dalje usredotočeni na Veliku Britaniju. Bio sam član Europskog parlamenta i onog francuskog kada su oni ušli u Europsku uniju. Oduvijek sam znao da će biti problema s Britancima. To nije neprijateljski usmjereno prema njima, nego je činjenica da u britanskoj kulturi ne postoji senzibilitet za Europu i važnost europskih integracija, unatoč tome što je riječ o europskoj državi. I sama Europa počinila je greške koje su pojačale taj osjećaj nepripadanja kod Britanaca, ali sad je gotovo, ako su odlučili izići, neka idu. Mi ćemo se brinuti o sebi i onima koji su spremni ući u EU. Treba fiksirati europske granice, važno je da tih šest zemalja na jugoistoku, koje se nalaze u srcu Europe, uđu u EU pa onda neka rješavaju svoja preostala pitanja. Znamo da smo u EU pustili zemlje koje nisu poštovale sve naše kriterije.

Nacional: Jesu li se bivše jugoslavenske republike adekvatno suočile sa svojom nedavnom prošlošću? Treba li to biti važan faktor kad je riječ o njihovu ulasku u EU, kako se ne bi „vukla“ neka međunacionalna pitanja?

Naravno da se moraju suočiti sa svojom nedavnom prošlošću, ali što duže čekamo da uđu u EU, to su snažniji odbijanje Europe i popratni nacionalizmi. Osim toga, to kod njih stvara osjećaj poniženja. Nije da ste vi u Hrvatskoj postali Europljani kad ste potpisali taj ugovor. Što više Srbija čeka, to će vanjske sile, neprijateljske prema Europi, biti jače. Isto vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i druge zemlje. Integracija ne rješava sve, ali ohrabruje zemlje da riješe svoje unutarnje probleme, čekanje ih ne ohrabruje. Danas nemate europsku vlast koja je na visini opasnosti koja postoji u Europi i svijetu. To je tužno. Trebali bi nam novi Winston Churchill, Konrad Adenauer ili Charles de Gaulle.