Nacional su koncem proteklog tjedna kontaktirala dva potpuno neovisna poslovna izvora s ciljem da upozore kako je krajnje vrijeme da administracija hrvatskog premijera Andreja Plenkovića pokrene inicijativu izglasavanja lex Ina-MOL te da izvlasti vlasnike 6,1 posto Ininih dionica sa skrbničkih računa, kako bi Vlada došla do paketa od 50,8 posto dionica i time kroz nekoliko tehničkih koraka preuzela upravljanje Inom.

Ta dva izvora navela su zašto je to potrebno učiniti te zašto bilo kakvo oklijevanje po tom pitanju produbljuje sumnje u dobronamjernost u najvećoj mjeri sluganske politike koju, sada je to već sasvim izvjesno, prema mađarskom MOL-u samovoljno kreira hrvatski premijer Andrej Plenković i to bez ikakve potrebe da je hrvatskoj javnosti adekvatno pojasni.

Inicijativu o izvlaštenju vlasnika spomenutih dionica Ine prošlog tjedna javno je iznio naftni konzultant Jasminko Umičević – prvo u Večernjem listu, a potom i na N1 televiziji.

Nacionalovi izvori navode kako su ti javni istupi u Mađarskoj, ali i u dijelu hrvatskih naftnih i političkih krugova proizveli veliku nervozu, prvenstveno zbog činjenice da se za oko 2 posto dionica Ine koje se nalaze na skrbničkim računima uopće ne zna tko je njihov vlasnik.

Isti izvori iz naftaških krugova tvrde da bi Vlada trebala hitno djelovati te da u krajnjem slučaju može donijeti i lex specialis, kao što je to učinila u slučaju lex Agrokora. Vlada je to tada učinila pod opravdanjem da hrvatsko gospodarstvo spašava od lančane reakcije koju bi izazvao kolaps Agrokora, a sada bi po Ustavu imala pravo izvlastiti vlasnike dionica „zbog zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske“.

Vlada je, naime, zbog situacije u tadašnjem Agrokoru donijela Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, koji je prozvan Lex Agrokor. U Zakonu je bilo navedeno:

„Ovaj Zakon donosi se radi zaštite održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koja svojim poslovanjem samostalno, ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima, utječu na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj.“

Poslovanje Ine svakako utječe i na gospodarsku i na financijsku, a time i na socijalnu stabilnost u Republici Hrvatskoj, što je sada dodatno važno zbog sigurnosti isporuke nafte i plina uslijed ruske agresije na Ukrajinu i ogromnih poremećaja svjetskih tokova nafte i plina.

Zbog toga je nedavno i posebni savjetnik predsjednika Republike Zorana Milanovića za energiju i klimu te direktor Regionalne energetske agencije Sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) Julije Domac u intervju za Nacional rekao: „Oduzimanje dionica Ine MOL-u treba biti realna opcija na stolu s obzirom na donesenu sudsku presudu.“

Nacionalov izvor iz upućenih pravnih krugova, detaljno upoznat i sa situacijom oko Ine i MOL-a, tvrdi:

„Ako Vlada odluči donijeti lex specialis, najvažnije je da ima ustavnu osnovu, a ustavna osnova postoji i na temelju toga se može donijeti i poseban zakon i utvrditi da se dionice uzmu manjim dioničarima kao što su fondovi i prikriveni vlasnici sa skrbničkih računa. Kad država dođe do 50,8 posto, sazove se skupština, na skupštini se imenuje novi Nadzorni odbor, izmijeni se Statut, imenuje se nova Uprava. MOL ostaje u Upravi kao strateški partner, ali više nema upravljačka prava.“

Naime, naftni konzultant Jasminko Umičević u intervjuu Večernjem listu prošlog tjedna je izjavio:

„Ono što država može učiniti jest nacionalizirati onih 6,1 posto koji leže na skrbničkim računima banaka, a za većinu se i ne zna kome pripadaju. Naši mirovinski fondovi imaju nešto malo dionica, pa mali dioničari i tzv. institucionalni investitori, no ostalo je netransparentno vlasništvo na tim skrbničkim računima. Tih 6,1 posto je ono što bi država trebala nacionalizirati zbog nacionalne i energetske situacije, posebno imajući na umu pogoršanje stabilnosti opskrbe energentima zbog ruske agresije na Ukrajinu, ali i novonastale okolnosti i pravomoćne presude najviših hrvatskih sudskih instancija kojima je utvrđeno da je MOL do upravljačkih prava u Ini došao koruptivnim djelovanjem. Dakle, ne izvlastiti MOL, nego male dioničare i netransparentne vlasnike dionica koje kotiraju na zagrebačkoj burzi i isplatiti im pravičnu naknadu u današnjoj vrijednosti dionica. Nije tu riječ o velikom novcu, oko dvije milijarde kuna, što je mnogostruko manje od iznosa koji je MOL svojedobno tražio za svoj udio u Ini“.

Sve što je zakonu iz 2019. potrebno da bi MOL mogao prijeći 50 posto aktivirajući dionice s tajnih računa koje je istraživao dorh, jest suglasnost nadležnog ministra, a to je sada Davor Filipović. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL, Nacional

Ako to Vlada ne učini, omogućit će MOL-u da on aktivira odnosno preuzme 1,6 posto dionica tajnih vlasnika sa skrbničkih računa.

Nacional je u seriji tekstova o problematici Ine i MOL-a više puta iznio indicije da je riječ o 1,6 posto dionica čiji je prikriveni vlasnik moguće upravo MOL, odnosno netko s njim povezan, a dvije kaznene prijave protiv najviše rangiranih ljudi MOL-a još je 2011. podnijela HANFA.

Izvlaštenje dionica sada bi, međutim, Vladi mogao biti jedini izlaz kako bi spriječila da se upravo MOL usred energetske krize svjetskih razmjera dokopa većinskog paketa odnosno više od 50 posto dionica Ine – što mu je tehnički omogućila upravo Vlada Andreja Plenkovića. Time bi poslovanje nad strateškom hrvatskom kompanijom, čije poslovanje ima dalekosežan utjecaj na cijelo hrvatsko gospodarstvo čak i u vremenima kad nema krize, u potpunosti prešlo u ruke mađarskog MOL-a, a time neizravno i u ruke njihova premijera Viktora Orbána koji iz pozadine upravlja to jest vodi glavnu riječ i nad MOL-om.

Naime, u veljači 2019. Plenkovićeva je Vlada u Sabor po hitnoj proceduri poslala izmjene Zakona o privatizaciji Ine, kojima je MOL-u omogućeno da aktivira kontroverzne dionice sa skrbničkih računa i one na kojima ima opcijski ugovor (1,6 posto) i time prijeđe 50 posto udjela u kompaniji.

MOL je u svibnju 2011. sam u priopćenju za javnost potvrdio da je „1,6 posto Ininih dionica predmet opcijskog sporazuma koji je MOL zaključio“. MOL je zapravo s nekim vlasnicima Ininih dionica sklopio ugovor da mu oni daju neopozivu opciju ili pravo kupnje tih dionica pod određenim uvjetima, na određeno vrijeme. Upravo zbog tih dionica HANFA je 2011. podnijela dvije kaznene prijave nakon što je utvrdila da su vlasnici 1,6 posto dionica Ine vrijednih pola milijardi kuna dvije tvrtke s Cipra Uprecht Investment Limited i Stomarli Holdings Limited, obje na istoj adresi i s mizernim temeljnim kapitalom, te da je porijeklo novca kojim su kupljene te dionice upitno, a da se stvarni nalogodavac kupnje dionica pokušava prikriti.

Kad je započela istraga, nitko iz kolopleta offshore društava i osoba nije htio priznati da je s MOL-om sklopio opcijski sporazum o Ininim dionicama. Nije se do kraja rasvijetlila ni uloga banke J&T koja je bila zainteresirana i za neka ulaganja u Hrvatskoj, a jedan od ključnih ljudi koji se spominjao u tim operacijama bio je i danas pokojni lobist MOL-a Josip Petrović.

Ta je istraga trajala godinama, ali DORH prema informacijama Nacionalovih izvora nikad nije uspio doći do imena pravih vlasnika dijela dionica skrivenih iza skrbničkih računa. A potom je bivši glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić u čudnim okolnostima odlučivanje o tom predmetu prebacio na niže rangirano općinsko državno odvjetništvo koje je obje prijave odbacilo – iako su visoki pravosudni krugovi tvrdili da je postojao niz dokaza za podizanje optužnice i da prijave nisu smjele biti odbačene.

Premijer Andrej Plenković je nakon Tomislava Ćorića, koji je omogućio tajni transport hrvatske nafte u Mađarsku po netransparentnim uvjetima, u situaciji svjetske energetske krize ključni sektor prepustio neiskusnom Davoru Filipoviću. FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

Sve što je sada po tom zakonu iz 2019. potrebno da bi MOL mogao prijeći 50 posto jest suglasnost nadležnog ministra, a tu je funkciju nakon Tomislava Ćorića, u čije je vrijeme sporni zakon donesen, sada preuzeo Davor Filipović, koji je taj sektor usred energetske krize preuzeo bez ikakvog prethodnog iskustva u energetici.

Nominalno danas upravo o Filipoviću ovisi sudbina Ine. Suštinski sudbina Ine svakako isključivo ovisi o premijeru Plenkoviću, čiji je Filipović osobni odabir, prvenstveno zbog osobne lojalnosti koju je više puta prema Plenkoviću na razne načine iskazivao. Jer sporni zakon ima i daleko najsporniju klauzulu – ako nadležni ministar o namjeri preuzimanja većinskog paketa ne donese mišljenje u roku 30 dana, smatrat će se da je donio pozitivno mišljenje. Što znači da bi se to moglo dogoditi ako Filipović, na primjer, prijedlog MOL-a uopće ne dobije na stol – ili ako po istom ne odluči na vrijeme jer nije dobio naputak od premijera.

A u trenutku kad neki dioničar prijeđe 50 posto udjela, a u ovom slučaju to bi bio MOL, automatski dobiva četvrtog člana Uprave, dok bi Republici Hrvatskoj, kao tada manjinskom dioničaru u Ini, preostala samo dva člana Uprave – ali bez prava glasa. Dakle, sudbina Ine, a time i posljednja nit energetske neovisnosti Hrvatske, nakon Tomislava Ćorića pala je u ruke Davora Filipovića koji, u slučaju da se takvo pismo namjere pojavi, može odlučiti hoće li ili neće izdati pozitivno mišljenje o preuzimanju – a može čak i ništa ne odlučiti i čekati da prođe 30 dana pa da se automatski smatra da je izdao pozitivno mišljenje.

Uoči izglasavanja tog zakona kompletna oporba je protestirala, prozivala vladajuće za izdaju nacionalnih interesa i predaju Ine u ruke Mađara, a donošenje Zakona pokušali su spriječiti ubacivanjem čak 300 amandmana i izlaskom iz sabornice kako bi se srušio kvorum. Čelnik Mosta Božo Petrov poručio je tada Vladi: „Krenuli ste u ovaj mandat s pričom da ćete kupiti Inu, a danas završavate priču tako da će Hrvatska nepovratno izgubiti Inu.“ Zastupnik Živog zida Branimir Bunjac govorio je o nacionalnoj izdaji.

Inicijativa o izvlaštenju vlasnika dionica Ine sa skrbničkih računa koju je iznio naftni konzultant Jasminko Umičević – prvo u Večernjem listu, a potom i na N1 televiziji – izazvala je nervozu u Mađarskoj. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Međutim, kvorum su spasili tada novopečeni politički saveznici Domovinskog pokreta Miroslava Škore – Zlatko Hasanbegović iz Neovisnih za Hrvatsku i Hrvoje Zekanović iz Hrasta, pripadnici krajnje desnih političkih opcija koji svoj imidž grade kao „veliki protivnici“ HDZ-a i Vlade Andreja Plenkovića.

Uzalud su zastupnici Mosta u sabornici pjevali „Ustani, bane!“ te izložili naslovnicu Nacionala iz kolovoza 2016. kada je Andrej Plenković kao tadašnji kandidat za premijera obećao: „MOL-u neću dopustiti zatvaranje rafinerije u Sisku.“ Uz pomoć spomenute dvojice Plenkovićevih „protivnika“ koji nisu srušili kvorum i Vladine većine koju su činili razni žetončići, Zakon je izglasan.

Tim se zakonom, kako je to opisano i na portalu energetika-net.com, „država odriče ekskluzivnih prava vezanih uz kontrolu nad promjenama u vlasništvu društva i mogućnosti veta na određene odluke Uprave te prava prvokupa cjelokupne ili dijela imovine, a egida je da zakon treba uskladiti s pravnom stečevinom EU-a“.

Na to da je usklađivanje s pravnom stečevinom EU-a bila samo krinka za pogodovanje mađarskim interesima upozoravala je cijela oporba. Da je upravo taj zakon bio ključna prijelomna točka oko Ine, rekao je u intervjuu za Jutarnji list i tadašnji predsjednik SDP-a Davor Bernardić, koji je situaciju oko Ine ovako rezimirao: „Glavna izdaja nacionalnih interesa bila je u trenutku kada je Ivo Sanader upravljačka prava Ine predao Mađarima. Tada je počela transformacija Ine iz proizvodne kompanije isključivo u trgovačku. Zadnji čavao u lijes zabila je Plenkovićeva Vlada kada je izmijenila Zakon o Ini i omogućila Mađarima da se Hrvatska izuzme iz donošenja strateških odluka.“

Taj je zakon donesen samo šest mjeseci nakon što je Tomislav Ćorić, tada kao nadležni ministar zaštite okoliša i energetike, potpisao sporni Memorandum o razumijevanju između Ine i JANAF-a kojim je omogućio izvoz hrvatske nafte u Mađarsku, po cijenama koje ni Ina ni Vlada ni do danas ne žele predočiti javnosti. Dodatno je suspektno i za hrvatsku javnost iritantno što je Ćorić potpisao taj dokument, u kojem se navodi da je Ina „članica MOL Grupe“.

U tom dijelu potpisanog Memoranduma stoji: „INA, kao članica MOL Grupe, uložit će maksimalne napore da poveća količinu transportirane sirove nafte od JANAF-ova Terminala Omišalj prema Mađarskoj i Slovačkoj Republici, posebice za rafinerije MOL Grupe.“

Tim memorandumom Vlada je, dakle, i službeno priznala da Inu doživljava kao dio MOL Grupe – što je izravno u suprotnosti s Vladinim proklamiranim ciljem razvijanja Ine kao samostalne vertikalno integrirane kompanije, a hrvatsku je naftu bez ikakve kontrole i po potpuno nepoznatoj cijeni prepustila Mađarskoj, što se sve i dalje potajno odvija sve do danas, usred krize.

Nacionalovi izvori koji su u startu upozorili na Memorandum isticali su da se iz tog dokumenta jasno moglo vidjeti da je još 2018. postojao plan da se tehnički omogući transport hrvatske nafte prema Mađarskoj, a da ni Ćorić ni nitko drugi nije ni potegnuo pitanje omogućavanja transporta te nafte na preradu u Rafineriju Rijeka.

„Isti taj ministar supotpisuje dokument u kojem se navodi da je Ina dio MOL Grupe. Pritom trebate znati da je MOL Grupa zapravo apstraktni pojam. Neka netko pokaže dokument o registraciji MOL Grupe i dokument kojim je Ina faktički postala dio MOL Grupe! Time se interesi Ine kao dijela MOL Grupe podčinjavaju MOL-u, rezultati njezina poslovanja interpretiraju se iz perspektive interesa MOL-a, a hrvatski ministar svojim potpisom takvu situaciju de facto priznaje“, rekao je Nacionalov izvor.

Naime, ne postoji nikakva formalna odluka kojom bi Ina prestala biti vertikalno integrirana kompanija i postala podružnica MOL-a. Zato bi se sve moguće poslovne odluke koje je Uprava Ine donosila na temelju sagledavanja rezultata poslovanja Ine kroz parametre MOL-a mogle smatrati nezakonitima ako je tim potezima Ina bila izravno oštećena. Ako bi se izvoz hrvatske nafte u rafinerije MOL-a, umjesto na preradu u Rijeku, sagledavao kroz pitanje je li time Ina kao kompanija oštećena, u tu bi se priču trebao uključiti i DORH, ali i druge institucije koje prate rad Ine iz aspekta zaštite strateških nacionalnih interesa i nacionalne sigurnosti.

Nacional je prije dva mjeseca objavio detalje financijske analize koju su radili hrvatski stručnjaci, a u kojoj su se navodili i podaci o broju i cijeni dionica Ine koji su bili važeći u trenutku izrade te analize, krajem 2018. godine.

„Pri trenutnom broju od 10.000.000 dionica procijenjena vrijednost dionice metodom diskontiranih novčanih tokova iznosi HRK 2.198,61 dok jednogodišnja ciljana cijena iznosi HRK 2.421,50. Temeljni kapital društva INA – Industrija nafte d.d. je unesen u cijelosti te iznosi HRK 9.000.000.000, a podijeljen je na 10.000.000 redovnih dionica oznake INA-R-A nominalnog iznosa HRK 900,0 po dionici. Grupa ima stabilnu vlasničku strukturu unutar koje najznačajniji udio vlasništva Grupe ima MOL (49,1%) te Ministarstvo državne imovine/Republika Hrvatska (44,8%). U vlasničkoj strukturi nalaze se i hrvatski obvezni mirovinski fondovi koji zajedno posjeduju mali udio u vlasništvu Grupe (4,2%) od čega PBZ CO OMF kategorije B ima 0,66%.“ Ovaj podatak pokazuje da Hrvatska s hrvatskim obveznim mirovinskih fondovima ima točno 49 posto dionica Ine, dok mađarski MOL ima svega 0,1 posto dionica više. Unatoč tome, Inom u cijelosti gospodari MOL jer su hrvatski članovi Uprave praktički obespravljeni budući da se sve odluke donose temeljem koruptivnog Ugovora o prijenosu upravljačkih prava kojim u donošenju odluka prevladavaju mađarski članovi Uprave.

Najkontroverznija odluka Dražena Jelenića: Kako je odbačena prijava HANFA-e zbog tajnih dionica Ine

Dva tjedna prije nego što je 2019. zbog afere Mason bio prisiljen dati ostavku, bivši glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić sudjelovao je u donošenju najkontroverznije odluke DORH-a – kojom je potkopan desetogodišnji rad istražitelja USKOK-a na predmetu koji zasigurno spada u najvažnije predmete od kad postoji samostalna Republika Hrvatska – a to je predmet Ina-MOL. Riječ je o odbačaju dviju kaznenih prijava koje je protiv najviše pozicioniranih ljudi MOL-a Zsolta Hernádija i Sándora Csányija te više njima podređenih osoba podnijela hrvatska regulatorna agencija HANFA i to zbog manipulacije tržištem kapitala i nezakonitog upravljanja Inom. Ta kaznena prijava, kako je za Nacional tada potvrdilo više izvora iz visokih pravosudnih krugova, nije smjela biti odbačena jer je postojao niz dokaza za podizanje optužnice pa zato USKOK, koji je godinama radio na tom predmetu, nije formalno stao iza odbačaja tih prijava, nego je to, u suglasnosti s Draženom Jelenićem, učinilo Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu na čelu s javnosti malo poznatim Krunoslavom Stjepanom Rajačićem, čovjekom koji je svega nekoliko mjeseci prije toga radio u građanskom odjelu Općinskog državnog odvjetništva u Zlataru, pa je potom strelovito avansirao na čelno mjesto najvažnijeg općinskog državnog odvjetništva u zemlji.

Rajačić je, uz podršku Dražena Jelenića, a moguće i po njegovu nalogu, u veljači 2020. odbacio kaznene prijave HANFA-e koje su ozbiljno mogle uzdrmati poziciju MOL-a ne samo u pregovorima s Vladom Andreja Plenkovića oko otkupa dionica Ine od MOL-a nego i u sudskom procesu koji se tada još vodio protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i čelnika MOL-a Zsolta Hernádija zbog predaje upravljačkih prava nad Inom u zamjenu za 10 milijuna eura mita. Prije toga, Jelenić je sudjelovao u donošenju odluke da se prijava HANFA-e s odlučivanja u USKOK-u prebaci na niže rangirano Općinsko državno odvjetništvo.

No cijeli slučaj svakako ima i političku dimenziju jer je više pravosudnih izvora tvrdilo da je Jelenić to učinio pod pritiskom politike, to jest Banskih dvora, ili barem osluškujući njihove želje.

Skrbnički računi s Cipra za skrivene dionice Ine

U opsežnoj istrazi koju je provela i uz međunarodnu pravnu pomoć, HANFA je utvrdila da se u vrijeme trajanja Opće ponude MOL-a za kupnju Ininih dionica, pod oznakom INA-R-A-, 2010. na Zagrebačkoj burzi pojavilo društvo Convergex, globalni broker koji je dionice Ine kupovao putem investicijskog društva Interkapital vrijednosni papiri iz Zagreba. Od 21. prosinca 2010. do 24. ožujka 2011. Convergex je za svoje klijente kupio čak 161.411 dionica Ine u ukupnoj vrijednosti 531.725.617,70 kuna (odnosno više od pola milijarde kuna). Te su dionice potom u najvećem dijelu bile pohranjene na zbirnom skrbničkom računu kod Privredne banke Zagreb, u količini od 143.528 dionica, dok je preostali manji broj dionica bio pohranjen na skrbničkim računima u drugim bankama.

Informacije o tijeku tih transakcija HANFA je prikupila od nadzornih tijela za tržište vrijednosnih papira SAD-a, Bermuda, Austrije, Cipra, Britanskih Djevičanskih otoka, Češke i Slovenije, dok su Slovačka i Mađarska otezale s dostavom informacija.

Na temelju tih informacija HANFA je još u ožujku 2011. Uredu za sprečavanje pranja novca Ministarstva financija poslala informacije o indicijama da su neke transakcije vezane za kupnju dionica Ine izvršene sredstvima čije porijeklo je upitno, odnosno novcem za koji postoji sumnja na to da je pribavljen nezakonito. Također su ih obavijestili o indicijama da se kroz umreženost sudionika u transakcijama pokušavao prikriti stvarni nalogodavac kupnje dionica.

Sve te sumnje otvorile su se kad se utvrdilo da su krajnji vlasnici dionica Ine kupljenih posredstvom Convergexa bile dvije tvrtke s Cipra, Uprecht Investment Limited i Stomarli Holdings Limited, koje su pritom bile i registrirane na istoj adresi: 59-61 Akropoleos, Savvides Center, prvi kat, apart. 102, Nikozija, 2012, Cipar. Tvrtki Uprecht Investment Limited vlasnici su bili Slovak Boris Carakcier i Bounty Commodities s Britanskih Djevičanskih otoka.

I Uprecht Investment Limited i Stomarli Holdings Limited tvrdili su najprije kako su dionice kupili za sebe i svoj račun, no HANFA je nastavila dalje istraživati i od inozemnih regulatora dobila dodatne zabrinjavajuće podatke. Postojao je veliki nerazmjer između osnivačkog, odnosno temeljnog kapitala obiju tvrtki u odnosu na vrijednost dionica koje su kupile. Jedna tvrtka imala je temeljni kapital od 3921 eura, a druga 1710 eura. Drugim riječima, tvrtke s 20 do 30 tisuća kuna temeljnog kapitala kupile su dionice u iznosu većem od pola milijarde kuna. Također su postojale sumnje na povezanosti osoba iz tih tvrtki s češkom bankom J&T i slovačkom Postova bankom.