Odsustvo gospode Mamića donijelo je Dinamu, a usput i hrvatskome nogometu, nešto poput instantnoga gledateljskoga preporoda. Okupili su se deseci tisuća na utakmici s Hajdukom koja bi u “regularnim” okolnostima privukla jedva zamjetan broj posjetitelja, jer Dinamo kakav funkcionira pod Mamićevim uvjetima, zanimljiv je već dulje vrijeme samo kao društveno-politički ili pravosudni slučaj. Stadion je bio ne samo ugodno popunjen, nego začuđujuće ispunjen. Radilo se tu znatno manje o masovnoj privučenosti očekivanom estetikom nogometne igre, a znatno više o nekoj vrsti plebiscita oko uloge Mamićeva klana u Dinamu i oko njega. Ljudi su spontano htjeli obznaniti želju za promjenama, i to su mogli postići jedino nesvakidašnje velikim brojem. Redovi na blagajnama vukli su se danima prije utakmice, što se nije vidjelo godinama. Prosvjedno raspoloženje demonstriralo se, dakle, kupnjom ulaznica. Bilo je i znakovitih poruka. “Sloboda Dinamu”, pisalo je na ogromnome transparentu koji je navijački čopor vukao kroz grad i držao ga cijelo vrijeme na frontalnome dijelu sjeverne tribine, da nikome ne promakne. Sloboda od koga ? Pa od Zdravka Mamića, dakako, jer on je u klubu jedini koji vedri i oblači. Nema tamo drugoga boga osim njega.

“Mamiću, znaj, došao je kraj”, glasila je jedna od navijačkih pjesničkih poruka, no tek će se vidjeti koliko je ona utemeljena. RTL TV povezao je posljedicu s uzrokom i nedvosmisleno zaključio kako su se “Bad Blue Boysi nakon više od pet godina vratili u Maksimir nakon što su braća Mamić završila u pritvoru”, ali nejasno je još uvijek hoće li trend potrajati. Sve je relativno. Oduvijek su se Mamići znali boriti do zadnjeg eura na klupskome računu za svoj privilegirani položaj u nogometu i šire. Bez obzira na njihove izglede, narodno proturaspoloženje raste, a oko želje za promjenom stvorio se čak i nekakav neformalni savez između navijačkih radikala, vrlo često profesionalnih delikvenata, i discipliniranih građanskih poklonika Dinama. Spomenuti slogan “Mamiću, znaj…” može se shvatiti kao njihov zajednički borbeni poklič. Stadionski radikali uvijek, dakako, odlaze korak-dva dalje od građanske norme. Kad je Zdravko Mamić (s bratom) postao Remeta, odnosno dospio u remetinečki pritvor, organizirali su u tom popularnom zagrebačkom naselju Remetincu slavljenički vatromet, zaključujući da je napokon kucnuo njihov historijski trenutak. Već godinama nagrđuju Zagreb pišući na zidovima parole protiv Mamića, i sad su doživjeli da se i država okrenula protiv njega.

Osim tematske sprege raznorodnih navijača, na utakmici Dinamo-Hajduk uočio se i nedostatak fašističkih urlika koji u pravilu prate duele sličnoga kalibra. Premda poprilično divlja, i mlađa organizirana publika može ponekad pokazati specijalan njuh za politiku. Očito se izbjegavalo kontaminiranje atmosfere bilo čime što bi skrenulo pažnju s temeljnoga stadionskog motiva – promjene vodstva Dinama, a i Hrvatskog nogometnog saveza (za koji je s prigodnim stihovima bila zadužena navijačka skupina Hajduka). BBB, Torcida i ostali demonstrirali su solidarnost kad je o preobrazbi nogometnih institucija riječ. Navijači traže izbore u Dinamu i uvođenje demokracije koja će dovesti etički zdravije ljude, a u svjetlu zbivanja s braćom Mamić teško je pretpostaviti na koji bi se način oni mogli izbjeći.

Otvaranje istrage protiv Mamićevih kupilo je pravnome sustavu – ako mu to nešto znači – simpatije nogometne publike. Stvarne političke promjene ovdje su uvijek započinjale na stadionima. Gospoda Mamići i njihova sorta indikatori su stanja u državi. Na njihovom lakmus-testu provjerava se je li ona sposobna za obračun s bezočnim profiterstvom na račun javnih ili općih interesa. Do sada nije bila. Ministar financija Lalovac najavljuje, međutim, oštru promjenu kursa koja će zahvatiti ne samo nogometne novčarske ikone, nego i likove iz pozadinske bankarske sfere koji su svoj utjecaj i profite držali daleko od javnih pogleda i poreznih institucija. Radi se o moćnim tipovima, čvrsto i dugotrajno povezanim s HDZ-om. Uspjeh njegove najavljene inicijative neizvjestan je, jer hrvatski sudovi u pravilu nastoje ograničiti manevarski prostor DORH-a i Uskoka. Bude li se gospodin Lalovac oslanjao isključivo na poštene istrage i materijalne dokaze koje ne prati temeljitija intervencija u pravosuđe, doživjet će slom. Pozitivne akcije države već su u više navrata završavale – starokomunistički rečeno – na “smetlištu historije”, suočene s tihim ali stamenim otporom interesnih lobija koji pozadinski kontroliraju vitalne dijelove prosvjetiteljsko-represivnoga sustava.

Na drugoj strani, ni sekcija pravosudnih zaštitnika udružene financijaške mafije nije imuna na vox populi koji odjekuje sa stadiona. Na maksimirskim tribinama začeo se i otpor srbijanskoj agresiji, i kradljivim manipulacijama Ive Sanadera. Filistri su iskustveno vrlo dobro svjesni da te vibracije mogu imati sudbonosan povijesni efekt, i bit će oprezniji u svome blagonaklonome pristupu kriminalnim fenomenima uz spoznaju da akcije koje provodi vlast uživaju masovniju potporu. Politika se svodi na odnos snaga, a stadioni i arene ponekad će u tom kontekstu odigrati presudnu ulogu. Iz predočenoga rakursa, utakmica Dinamo-Hajduk ima značajnu političku težinu. Poručili su ljudi preko nje da ne žele ovakvu prljavu organizaciju i pojedince koji kontroliraju hrvatski nogomet, a poruka se vrlo lako može prenijeti i na sam HDZ, koji s aktualnim kontrolorima nogometa živi i djeluje u simbiozi.