Počeli smo ni iz čega. Zidovi bivše kasarne bili su išarani, iz nje smo iznosili vojne krevete pune stjenica i unosili štafelaje. Profesor Ernest Tomašević dao je svakom studentu da oboji i išara svoju prostoriju po volji. Imali smo profesore koji se nisu birali iz redova ‘uobičajenih’, nego su to bili samo najbolji pojedinci, svojevrsna elita, ne samo u umjetničkom nego i u ljudskom i intelektualnom smislu. Imali smo privilegiju da smo kao glavnog profesora imali Ernesta Tomaševića i njegova asistenta Mladena Pejakovića, zatim su tu bili Kosta Angeli Radovani, arhitekti Đuka Kavurić i Vjenceslav Richter, Branka Hegedušić i Bernard Bernardi. Oni su inovatorski gledali na ono što treba biti dizajn i kako treba izgledati klasično obrazovanje novog likovnog radnika. Postojala je objektivna potreba da se, u atmosferi i prilikama privilegiranog socrealizma, nastavi linija dizajna i suvremenog razmišljanja koja je počela od Bauhausa. To je bio jedan intelektualni udarac u učmalu situaciju u kojoj smo počeli. Rasli smo s Akademijom, za koju nije bilo sredstava, što se pokazalo kad je ukinuta. Ali ekipa izvanrednih studenata i profesora nastavila je djelovati i zračiti oko sebe svježinu i funkcionalnost. Ta akademija bila je na svoj način nedovršena, ali su je dovršili kolege, naročito oni u crtanom filmu, koji su bili europski i svjetski značajni.”

Tim riječima se Jagoda Buić, umjetnica tapiserije, kostimografkinja i scenografkinja rođena u Splitu 1930., prisjetila svog studiranja na Akademiji primijenjene umjetnosti. Ona spada u protagoniste kratke ali važne epizode zagrebačke i hrvatske kulturne povijesti, kojoj je Galerija Klovićevi dvori odlučila posvetiti izložbu “Refleksije Bauhausa: Akademija primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1949. – 1955.” koja će biti otvorena od 22. listopada do 12. siječnja. Širi kontekst je taj što se ove godine globalno obilježava 100. obljetnica osnivanja škole za arhitekturu i primijenjenu umjetnost Bauhaus, a dodatno je zanimljivo što je Akademija primijenjenih umjetnosti djelovala upravo na Jezuitskom trgu 4, tamo gdje su danas prostori Galerije Klovićevi dvori. Osim Jagode Buić, studenti te institucije kratkog vijeka koji su kasnije postali važna imena hrvatske umjetnosti i kulture, između ostalih su bili Vasko Lipovac, Ordan Petlevski, Zvonimir Lončarić, Ante Jakić, Mladen Pejaković, Zlatko Bourek i Pavao Štalter. Bruno Planinšek, Marta Šribar, Mario Antonini, Boris Babić, Marija Gerasimenko, Jože Rebernak i Vladimir Frgić bili su autori koji su možda manje poznati široj javnosti, ali su dali izniman doprinos području produkt i grafičkog dizajna

Autori izložbe su Jasna Galjer, Tonko Maroević i Ana Medić. Ana Medić iz Galerije Klovićevi dvori istaknula je da se tijekom priprema za retrospektivu Vaska Lipovca, jednog od polaznika Akademije primijenjenih umjetnost, susrela s problemom kontekstualizacije njegova opusa. Zaintrigirao ju je, kako je rekla, odmak od dotadašnjeg kanona koji se nudio kroz edukativni program zagrebačke Akademije primijenjenih umjetnosti i upućivao na ideju da se pokuša sagledati ukupna slika njenih polaznika kroz izložbu.

‘Počeli smo ni iz čega. Zidovi bivše kasarne bili su išarani, iznosili smo krevete pune stjenica i unosili štafelaje. To je bio intelektualni udarac u učmalu situaciju’, kaže Jagoda Buić

“Na poziv da temu Akademije obradimo kroz izložbeni projekt, odlučili smo krenuti u istraživanje uglavnom oskudne građe kao temelja faktografije na kojoj bi se razvijala priča o Akademiji i njenim protagonistima, kako studentima, tako i nastavnicima, a izazov je bio kako pokazati veze između tog ranog formativnog perioda njezinih polaznika i njegova utjecaja na umjetnička promišljanja u desetljećima koja su uslijedila. Uz zanimljivu faktografiju, izložbu čini oko 150 artefakata iz ‘proširenog polja vizualne kulture’ koje je Akademija inaugurirala u svom programskom okviru. To su slike, skulpture, crteži, grafike, plakati, ilustracije, skice kazališnih scenografija, kostimi, predmeti primijenjene umjetnosti i pionirski primjeri grafičkog i produkt dizajna. Izložba gradi, kroz priču o Akademiji i njeno likovno uprizorenje u postavu mladog arhitekta Dinka Uglešića, jednu kulturološku sliku koja će možda barem donekle rasvijetliti kako ambicije, tako i ambivalentnosti vremena koje nije imalo ‘snage’ za svoje snove. Ono što je ova Akademija kao svoj prilog dala svojim protagonistima ostvarilo se kao iznimna vrijednost i plodan doprinos hrvatskoj umjetnosti i kulturi druge polovice 20. stoljeća.”

Povjesničar umjetnosti, likovni i književni kritičar Tonko Maroević pratio je mnoge od tih umjetnika, ali i njihove profesore. Bio je često u društvu s Kostom Angelijem Radovanijem, priredio je retrospektivu Ernesta Tomaševića, pratio je i Željka Hegedušića.

“Bili su to ljudi širokih vidika, Kosta Angeli Radovani formiran je u Italiji, Tomašević je radio u Njemačkoj 20-ih godina, a Željko Hegedušić bio je zemljaš. Studenti su dobili europsku perspektivu, a ti su profesori na njih utjecali, Radovani na Lončarića, Lipovca i Boureka, a Ernest Tomašević formirao je Mladena Pejakovića. Sigurno je da su najznačajniji umjetnici na Akademiji dobili slobodu kretati se bez diktata vremena i epohe. Zakasnili su na trku prve apstraktne slike, imali su slobodu da se vrate i figuraciji na jedan slobodan, opušten način, što je najbolje vidljivo u slučaju Lipovca, Lončarića i Boureka, kiparski formiranih ljudi koji su se iskazali u svim medijima. Ta sloboda utjecala je na njih da se bave suvremenim medijima, odnosno crtanim filmom, ilustracijama, karikaturom, opremom knjiga. Zahvaljujući slobodi neki od njih postigli su svjetske rezultate. Jagoda Buić, Ordan Petlevski i Zlatko Bourek nagrađeni su i prepoznati, to su ljudi koji su primijenjenu umjetnost podigli na svjetsku razinu i svoju kreativnost ostvarili kao svojevrsne kamate na ono što su dobili na Akademiji. Akademija je osnovana upravo u Zagrebu zbog tradicije Obrtne škole koja je bila jedna od najstarijih u Europi, a važna je u tom smislu bila i pojava grupe Zemlja kao jedan oblik priključka na europske trendove nakon avangardnih godina. U Zagrebu je djelovala i velika arhitektonska konstruktivistička tradicija bauhausovske orijentacije, Zagreb je imao tehnološku prednost, likovnjaci su se mogli nadovezati na stanovitu industriju i razviti dizajn, mnogi su iz Obrtne škole prešli na Akademiju i time su nekako uspostavili taj kontinuitet.”

Koji je značaj Akademije primijenjenih umjetnosti i zašto je se percipira kao medijatora bauhausovske tradicije?

Na to pitanje odgovorila je jedna od autorica izložbe, Jasna Galjer s Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

“Prije svega zbog koncepta nastavnog programa koji se zasnivao na strukturi bauhausovske tradicije utemeljene na spoju teorijske i praktične nastave. Zagrebačka Akademija primijenjenih umjetnosti imala je odjel za arhitekturu, tekstil i scenografiju, kiparstvo i slikarstvo, a studenti su slušali nastavu na različitim odjelima. Nadalje, nastava je uključivala i suradnju s drugim ustanovama, na primjer predavanja na Akademiji dramske umjetnosti, suradnju s Muzejom za umjetnost i obrt, kazalištima, tvornicom namještaja Jadran. Na zasadama bauhausovske tradicije nastojalo se teorijska znanja praktično primijeniti u stvarnim životnim situacijama pa su studenti tijekom studija imali priliku surađivati na konkretnim zadacima, s profesorima ili samostalno. Tako su, na primjer, surađivali na opremanju Ritz bara u Petrinjskoj, uređivanju prodavaonice dječje odjeće Ponos na uglu Ilice i Preobraženske ulice, na izradi sunčanog sata u Tkalčićevoj. Posebno je zanimljiva dokumentacija o diplomskim radovima, koji su većinom bili prototipovi namijenjeni industrijskoj proizvodnji, scenografiji i kostimografiji za kazališne predstave, kao i intervencije u javnim prostorima u Zagrebu i niz drugih rješenja koja su urbanoj kulturi dala novu kvalitetu.”

Govoreći o političkom, društvenom i kulturnom kontekstu, odnosno okolnostima u kojima je djelovala Akademija primijenjenih umjetnosti, Jasna Galjer objasnila je da su bile obilježene poslijeratnom obnovom, procesima demokratizacije, otvaranjem tadašnje socijalističke Jugoslavije prema Zapadu, reformama te modernizacijom društva u kojoj je industrijska proizvodnja imala ključnu poziciju:

“Postojala je politička volja za kulturnu produkciju koja bi na primjeren način izražavala potrebe tadašnjeg društva. Arhitekti Đuka Kavurić i Vjenceslav Richter, obojica visokopozicionirani predstavnici intelektualne elite vrlo bliski političkim centrima moći i odlučivanja, bili su ključne osobe za osnivanje Akademije i njezino djelovanje. Polazište da se dizajnom može značajnije utjecati na društvo toga vremena, primijeniti ga, učiniti boljim na zasadama programatskog creda povijesne avangarde o stapanju umjetnosti i svakodnevice, pokazalo se utopijskim. Pod sintezom umjetnosti i obrta, odnosno umjetnosti i industrije, podrazumijevam na primjeru zagrebačke Akademije primijenjenih umjetnosti težnju objedinjavanja tradicije umjetničkog obrta i primijenjene umjetnosti koja je postojala u zagrebačkoj sredini s potrebama novog društva, odnosno nužnosti brze transformacije iz ruralne, zaostale u urbanu sredinu. U takvim prilikama potencijal radikalnog eksperimentalnog edukativnog modela kakav je Bauhaus bio je idealni predložak, koji je osim toga bio vrlo dobro poznat profesorima Akademije primijenjenih umjetnosti, za što su ilustrativni primjeri Ernesta Tomaševića, Zvonimira Radića, Vjenceslava Richtera.

‘Izložbu čini oko 150 artefakata. Akademija je dala plodan doprinos hrvatskoj umjetnosti i kulturi druge polovice 20. stoljeća’, kaže jedna od autorica izložbe Ana Medić

Jasna Galjer naglasila je da je Akademija primijenjenih umjetnosti predstavljala odmak od tradicionalne umjetničke akademije kojoj je trebala biti protuteža. A argumente u prilog tezi da je bio prisutan otpor svemu što je bilo odviše radikalno, u namjeri reformiranja umjetničke edukacije nalazi u činjenici da su i drugi eksperimentalni edukativni modeli, primjerice arhitektonska škola Drage Iblera s kraja pedesetih, bili kratkoga vijeka. Kad je riječ o ukidanju Akademije, objasnila je da se kao formalne razloge navodilo da su dvije takve ustanove za socijalističku Jugoslaviju bile previše:

“Naime, u Beogradu je također djelovala Akademija primijenjenih umjetnosti, osnovana praktički istovremeno zagrebačkoj, no njezin profil i nastavni program bili su znatno tradicionalniji. Indikativno je da je sastav studenata na zagrebačkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti bio izrazito višenacionalan; bilo je tu brojnih studenata iz Slovenije, Makedonije, Crne Gore, što potvrđuje da je kvaliteta bila odlučujući faktor kompetitivnosti. Također, odnos između Akademije likovnih umjetnosti i Akademije primijenjenih umjetnosti bio je vrlo složen i opterećen sukobima interesa. Konačno, politički utjecaj pojedinih ključnih osoba koje su bile na čelu Likovne akademije u proceduri ukidanja Akademije primijenjenih umjetnosti odigrao je značajnu ulogu. Nastavnicima i studentima ukinute Akademije bilo je najvažnije da svi upisani studenti koji su stekli uvjete dovrše započeti studij, ali službenih protestnih istupa nije bilo. U prilog nasljeđu Akademije primijenjenih umjetnosti kao jedne velike propuštene prilike u modernizacijskim procesima, najbolje govore opusi njezinih polaznika, intermedijalnost i proširivanje polja vizualne kulture. Uvjerena sam da je naprasno ukidanje Akademije primijenjenih umjetnosti nemjerljivi gubitak za ovu sredinu, praznina koju ni jedna edukativna ustanova nije u međuvremenu popunila.”

Jagoda Buić izrazila je želju da izložba pokaže duh Akademije, a ne samo radove umjetnika:

“Akademiju je odlikovao jedan rigorozni odnos prema čistoći dizajna i prema humoru, kao i intelektualna nadmoć u svakom smislu. Čitava naša grupa imala je kao osnovu humor: prepoznat ćete nasmijano lice kipara i slikara Zvonimira Lončarića u svakoj njegovoj genijalnoj kompoziciji, kao i gorki, ali uvijek dominantan kritički humor Zlatka Boureka. To se može reći i za Lipovca koji je od vrata crkve Blažene Ozane u Kotoru na kraju došao do svojih biciklista koji su mogli nasmijati pola Europe. To je bila jedna posebna vrsta intelektualnog i kritičnog humora, puna autentičnog likovnog talenta koji se nigdje u svijetu nije mogao naći, koji je htio izići iz sivila rata i dati vrijednost hrabrom odnosu prema formi, njezinoj upotrebi i kritičnosti. Naša grupa doživjela je velike uspjehe u praksi, ali je ipak na kraju ukinuta jer se nije uklapala u kontekst režima. Unatoč tome što je bila i umjetnički i svakodnevno potrebna. To je bio jedan neoprostivi rez koji sigurno boli, ali je trag ostao, a to će pokazati ova izložba, u obliku talenta i ironičnog, veselog i uvijek inteligentnog smiješka mojih kolega s Akademije kojih, nažalost, izuzev mene i Pave Štaltera, više nema.”