Objavljeno u Nacionalu br. 810, 2011-05-24

VOĐE HRVATSKIH sveučilišta i fakulteti prijete paralizom visokoobrazovnog sustava zbog, po njima, rigoroznih i sumnjivih novih zakonskih regulativa o znanosti i obrazovanju

“Ako se provede novi Zakon o sveučilištu, visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, to će biti smrtni udarac Sveučilištu u Zagrebu i nestat će kritično mišljenje stručnjaka koji se zalažu za javni interes. Zaposlenici sveučilišta plaćeni su da rade istraživanja u interesu javnosti i nestankom njihove neovisnosti neće više imati tko upozoriti da je, na primjer, farmaceutska industrija na tržište plasirala lijek koji je otrovan ili da neka druga industrija svojim postupcima zagađuje okoliš. Tako koncipiran zakon uništava sveučilište i služi tome čemu služi slučaj Medicol u zdravstvu – da državni novac ode u privatni sektor koji može raditi što želi. Neovisno sveučilište je opasnost za industriju jer upozorava na njezine propuste i cilj kapitala je ušutkati ga – samo ekspert može razotkriti da je neki lijek otrov, a nitko osim sveučilišnog djelatnika to ne može reći jer su stručnjaci zaposleni u kompanijama vezani ugovorom o povjerljivosti.

UNIŠTITI SVEUČILIŠTE znači uništiti posljednji bastion zdravog razuma“, upozorava prodekan za znanost i pročelnik Odsjeka za razvojnu neuroznanost Medicinskog fakulteta u Zagrebu Miloš Judaš, govoreći o nacrtu prijedloga Zakona o sveučilištu, visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. Prijedlog izmjena tog zakona je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa nedavno već drugi put u šest mjeseci iznijelo u javnost, što ne prestaje izazivati otpor velikog dijela hrvatske akademske zajednice, na čelu sa Sveučilištem u Zagrebu.

Iako su dekani zagrebačkih fakulteta nedavno jednoglasno odbili paket novih zakona, upozoravajući da će se njima stvoriti uvjeti da se i u visokom školstvu počnu događati afere Medicol, prema informacijama iz akademskih krugova taj će zakon biti pušten u saborsku proceduru već sredinom srpnja, a njegova implementacija planira se već u veljači ili ožujku.

Stoga se u tim krugovima sve više priča o generalnom štrajku Sveučilišta kojim bi se blokirao cjelokupni javni zagrebački visokoobrazovni sustav, kao jedini mogući odgovor na tako rigorozne i upitne izmjene zakona. Iako je zagrebačko sveučilište kao najveće u Hrvatskoj ujedno i najglasnije u pobuni protiv izmjena zakona, krajem prošlog tjedna nije u tome izostao ni Split. Dvjestotinjak studenata, asistenata i profesora prosvjedovalo je protiv izmjene zakona ispred splitskog sveučilišta u kojem je bila sjednica Senata, a dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu Boris Buklijaš javno je zatražio ostavku ministra Radovana Fuchsa.

ONO ŠTO IM NIJE JASNO, kažu Nacionalovi izvori, kome je i zašto izglasavanje takvog zakona u interesu i zašto bi Vlada dopustila prosvjede većih razmjera u predizbornoj godini. Nije im jasno ni zašto bi jedan ministar po hitnom postupku forsirao izglasavanje zakona koji će najvjerojatnije provoditi njegov nasljednik, a zanimljivo im je i vrijeme kada bi zakon trebao ići u proceduru, a to je 15. srpnja, kada više nikog nema ni u Saboru, ni na sveučilištima. Razloga za žurbu, kažu, nema jer je poglavlje o pristupanju EU koje se tiče obrazovanja već zatvoreno, a najveću sumnju budi im to što zakoni predviđaju radikalne promjene, ali ne i izdvajanje dodatnih sredstava kako bi se one provele. Osnovno pitanje je ono koje se tiče financiranja: zakoni oslobađaju plaćanja sve studente prve godine u Hrvatskoj i sve one koji tijekom daljnjeg studiranja uredno ispunjavaju svoje obaveze, odnosno polažu godine. Umjesto školarina uvodi tzv. upisnine u iznosu od 60 posto prosječne mjesečne plaće za prijediplomski studij te jedne prosječne plaće za poslijediplomski studij. Drugim riječima, država bi subvencionirala te upisnine za sve spomenute studente s oko 3200 kuna po studentu, dok trenutačno školovanje jednog redovnog studenta iznosi nekoliko puta više. Time bi, tvrde na zagrebačkom sveučilištu, pojedini fakulteti bili dovedeni na rub propasti. “Zakon tu zapravo nije jasan”, objašnjavaju. “Ako država bude plaćala školovanje studentima kao dosad, plus 3200 kuna po studentu za upisninu, to je dodatna stavka u proračunu, što nema smisla jer ionako nema novca. No ako je namjera – što je puno vjerojatnije – da država plaća samo tu upisninu po studentu, onda mnogi fakulteti neće moći opstati i bit će prisiljeni financiranje potražiti u industriji. I što će se onda dogoditi – zbog minimalnih iznosa koje primaju od države fakulteti će po kvaliteti postati tek proširene srednje škole, a znanstveni i istraživački rad će moći obavljati jedino ako im to bude financirala industrija – a ona financira samo ono što nju zanima. Što će se tada dogoditi s neprofitabilnim znanostima i istraživanjima koja su od javnog interesa? Nestat će. A to je igranje s ljudskim životima”, kažu.

I DOK MINISTAR ZNANOSTI, obrazovanja i športa Radovan Fuchs ističe kako će novi zakon ojačati autonomiju sveučilišta, osloboditi plaćanja studija mnoge studente i uvesti reda u financiranje sveučilišta i spriječiti da popularniji fakulteti profitiraju, dok manje popularni propadaju, rektor i dekani zagrebačkog sveučilišta najglasniji su u tvrdnjama da će novi zakon narušiti autonomiju sveučilišta, poskupiti školovanje, omogućiti političku kontrolu čitavog visokoobrazovnog sustava i njegovu privatizaciju te će dovesti u pitanje financijsko funkcioniranje sveučilišta. “Obećanja ministra Fuchsa studentima da će im novi zakoni jamčiti besplatno školovanje dok god izvršavaju svoje obaveze zbog nedorečenosti pojedinih stavki ostavlja dojam da su nacrti zakona napisani u predizborne svrhe, kao dio propagande prema studentima, a ne kao ozbiljna namjera da im se osigura besplatno školovanje”, obrazlaže te tvrdnje dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu Željko Potočnjak. Da je namjera ozbiljna, kaže, to bi u zakonu bilo jasno definirano, što nije.

“ODREDBA O TOME tko ima pravo na subvencioniranje upisnine nedovoljno je jasna. Rečeno je da država može subvencionirati upisnine, a kome i pod kojim uvjetima, nije rečeno. To može vrijediti za više, ali i za manje studenata čije se školovanje subvencionira nego sada”, ističe Potočnjak. No budući da su zakoni, tvrdi, vrlo jasni u tome da njihova implementacija ne iziskuje nikakva dodatna sredstva, nameće se pitanje s kojim će se novcem subvencionirati školovanje svih tih studenata. Time bi, objašnjava Potočnjak, neki fakulteti morali smanjiti broj studenata i u tome vidi prijetnju od privatizacije sveučilišta. “Ako smanjimo upisne kvote, otvorit će se prostor za privatni sektor, u kojem su školarine za stručno obrazovanje i 30.000 kuna godišnje. Nije istina da bi se izbalansirao broj studenata na određenim fakultetima i uskladio se s tržištem rada – pogledajte što se događa u Srbiji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, gdje je u posljednje vrijeme niknulo barem 20 privatnih pravnih fakulteta. Oni koji žele studirati pravo ili ekonomiju sigurno neće zbog manjih kvota upisati matematiku. Upisat će privatno učilište.” Uvođenjem ovog zakona otvara se i mogućnost, ističe rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš, privatizacije pojedinih dijelova sveučilišta, odnosno nekih fakulteta. Jedan je aspekt privatizacije, kaže, odlazak stručnih ljudi na privatna učilišta, a drugi pitanje nekretnina. “Sveučilište je bogato nekretninama. Uostalom, ako uzmemo za primjer slučaj Medicol – u sredini javne bolnice nalazi se privatni dijagnostički aparat. Zato što je privatni poduzetnik uložio nekoliko milijuna kuna da obnovi taj prostor dobio je aparat na leasing koji otplaćuje državnim sredstvima koja su puno veća nego što mu je potrebno da ga otplati. Tako bi, teoretski, netko s dekanom Prirodoslovno-matematičkog fakulteta mogao dogovoriti da otvori u okviru PMF-a privatni studij fizike, ako mu država bude plaćala docenta fizike bolje nego što bi bio plaćen na sveučilištu. Ovaj zakon ne sadrži stavku koja to omogućava, ali ne sadrži ni stavku koja to ne omogućava a takve zakonske praznine su najopasnije”, kaže Bjeliš.

HRVATSKA, OBJAŠNJAVA BJELIŠ, još nije prošla kroz bujanje privatnih fakulteta. U Rumunjskoj je početkom 90-ih bilo stotinjak medicinskih fakulteta, a i u Mađarskoj se događalo slično. “U doba kad su se s takvim situacijama suočavale tranzicijske zemlje nakon pada Berlinskog zida, mi smo bili u ratu. Tako smo zamrznuli to što smo imali, a što je kvalitetno. Nama se i u visokom obrazovanju mogla dogoditi pretvorba kakva se dogodila u industriji. Mislili smo, kad se to nije dogodilo, da i neće. No ako se izglasa ovaj zakon, i nas će stići ta divlja privatizacija. Pritom je pitanje hoćemo li moći zadržati svoje profesore, jer će se njima nuditi puno bolji uvjeti rada na privatnim učilištima. Mi podržavamo konkurenciju privatnog obrazovanja, ona nas održava aktivnijima, ali ne možemo shvatiti gdje bi bila korist u razvoju privatnog sektora potpomognutog javnim sredstvima”, objašnjava Bjeliš. Naime, dosad zakonski nije postojala mogućnost financiranja visokih škola iz javnih sredstava. “Ovaj zakon otvara tu mogućnost”, ističe prorektorica Sveučilišta u Zagrebu Ksenija Turković. Pritom se ponovno vraća na stavku po kojoj novi zakon ne predviđa davanje dodatnih sredstava u visoko školstvo: “Ako se počne financirati i privatni sektor, neminovno su potrebna dodatna sredstva – ili će se sredstva oduzeti javnom sektoru.” Prorektorica tvrdi da će sustav upisnina, predviđen novim zakonima, studentima zapravo povećati troškove studiranja: “Na Pravnom fakultetu, na primjer, redovni student na višoj godini, ako padne, plaća samo one predmete koje nije položio iz prethodne godine. Po ovom sustavu, bez obzira na to iz koliko su predmeta pali, uvijek plaćaju jednako. Dakle, sada plaćaju 100 ili 200 kuna, ovako bi mogli plaćati preko 3000 kuna. Prema tome, količina sredstava koja će se ubirati bi mogla biti veća. Koji dio toga će država pokrivati ili neće, to ne znamo. Nama je, na kraju, svejedno otkud dolazi novac, poanta je u tome da ono što deklarira Ministarstvo nije ono što u tim zakonima piše.”

UTJECAJ SMANJENJA SREDSTAVA na rad sveučilišta već je sad primjetan, objašnjava rektor zagrebačkog sveučilišta Aleksa Bjeliš: “Mi imamo praksu da država subvencionira studentske školarine za neke kategorije studenata već dvije-tri godine i kad podvučete crtu, vidite da su nam se bitno smanjile neke druge, razvojne stavke kao što su istraživačka domena, nabava opreme, stavka internacionalizacije.” Optužbe da sveučilište ne ulaže u razvoj jer profit odlazi na interne honorare i bonuse na plaće komentira ovako: “Na pitanje gdje će se namaknuti sredstva ministrov argument bio je da nema potrebe za dodatnim sredstvima jer je dovoljno da profesori smanje svoje hipertrofirane plaće. No tu dolazi na red naš jasni uvid: za troškove poslovanja koji nisu plaće mi na zagrebačkom sveučilištu trebamo oko 400 milijuna kuna – samo za hladni pogon poput struje, vode i telefona. Iz proračuna za to dobivamo nešto malo više od 100 milijuna. Od školarina dobivamo još nešto više od 100, a 170 milijuna pribavljamo iz drugih izvora kao što su projekti. U povećane plaće, zbog povećanih nastavnih obaveza profesora, ide manji dio školarina. Proteklih godina, dijelom i zbog uvođenja Bolonjskog sustava studiranja, broj tih dodatnih nastavnih obaveza raste jer raste i broj studijskih grupa, broj studenata i tako i broj dodatnih sati koje profesori moraju odraditi. Tako da tvrdnja ministra kako nema potrebe za novim sredstvima, kako je dovoljno da profesori smanje hipertrofirane plaće, vrijeđa profesore. Prosječna plaća profesora pred mirovinom je, u trajnom zvanju, između 10 i 13 tisuća kuna. Plaće o kojima govori ministar Fuchs najčešće su posljedica toga što su profesori dodatno opterećeni nastavom i po kolektivnom ugovoru mogu dobiti još 30 posto iznosa plaće što bi, po tom istom ugovoru, trebala plaćati ministarstva, a plaćamo mi.” Druga najproblematičnija stavka izmijenjenog zakona je, upozoravaju na zagrebačkom sveučilištu, gubitak autonomije sveučilišta, odnosno formiranje Sveučilišnog vijeća koje preuzima ključne upravljačke ovlasti Senata. Ideja je da ono vlada sveučilištem sa svojih devet članova. Četiri bi pritom birala Vlada, četiri sveučilište, a jedan bi bio zajednički odabran od jednih i drugih. Zašto je to sporno, objašnjava dekan Pravnog fakulteta Željko Potočnjak:

“U PROTEKLIH 10 GODINA Ustavni sud je desetak puta ocjenjivao ustavnost zakona koji se odnose na visoko školstvo i znanost i pri tome je postavio neke standarde. Među ostalim, rekao je da se ne smije država miješati u upravljanje sveučilištem – a ovo je upravo to. Postavljanje sveučilišnog vijeća u koje Vlada neposredno imenuje četiri člana te mu daje velike ovlasti poput one da razrješava rektora i da odlučuje o programskim ugovorima, znači neposredno upletanje u upravljanje. Ovaj zakon ima desetak protuustavnih zakonskih prijedloga, a jedan od najvažnijih je pitanje raspuštanja Senata. Donošenjem ovog zakona u roku od osam dana raspušta se Senat, najviše tijelo upravljanja sveučilišta, što je zadiranje u autonomiju sveučilišta. Zakon utemeljuje prijelazni senat sastavljen od dekana, za koje pak kaže da u novom senatu ne smiju biti. U svakom slučaju je riječ o apsurdnoj situaciji u kojoj dekani provode reorganizaciju i u njoj moraju napraviti takav sustav u kojem će sebe isključiti iz njega.” Senat time gubi, upozorava Bjeliš, sve najvažnije ovlasti koje se prebacuju na vijeće u kojem nitko od članova ne mora imati akademski profil. “Oni ne moraju biti sa sveučilišta, ne moraju čak ni imati visoku stručnu spremu te se ne traži nikakva kompetencija, iskustvo i životopis”, kaže Bjeliš.

ZAPOSLENICIMA SVEUČILIŠTA, govori dekan Medicinskog fakulteta i predstojnik Klinike za bolesti srca i krvnih živa KBC-a Zagreb Davor Miličić, položaj dodatno otežava dojam koji je o njima stvoren u javnosti zbog “organiziranog medijskog spina”: “Javnost se zavarava tezom da sveučilište ne želi da studentima školovanje bude besplatno jer su profesori pohlepni i zainteresirani samo za vlastitu korist. Mi smo zadnji protiv toga i slažemo se da je potrebna reorganizacija sveučilišta, ali ne na ovakav način. Ako je prorektorica sveučilišta, ekonomistica i bivša državna tajnica, pokazala dokaze da je implementacija zakona ekonomski neodrživa i ako se s tim složila i struka, to nešto valjda znači. Nisu to amateri i neznalice koji bi bili a priori protiv nečega što je dobro. Ako vrhunski pravni eksperti s četiri fakulteta tvrde da su zakoni protuustavni, kako ih neki intelektualac može podržavati”? I određeni dijelovi zakona su, smatra dekan Prirodnoslovno-matematičkog fakulteta Amir Hamzić, dio tog spina: “Kada je iznesena prva verzija zakona, u njima je bilo postavljeno puno kukavičjih jaja, s ciljem da se od šume ne vidi drvo. Sada je dio tih stvari ublažen, dio sakriven, ali ostalo je još uvijek puno nebuloza. Jedna od njih je novi sustav ocjenjivanja ocjenama od A do FX, pri čemu su F i FX praktički pad, ali nije baš i jedno i drugo pad. Imam dojam da su opet ostavljena neka rješenja koja nisu usklađena, pa će se njihovim uklanjanjem moći reći: ‘Evo, vaše primjedbe su uzete u obzir. No to je čista kozmetika, dok supstancijalne stvari ostaju i dalje upitne.”