Aidan White, britanski novinar s pola stoljeća iskustva u ponajboljim britanskim novinama i nekoliko uglednih međunarodnih novinarskih udruženja – četvrt stoljeća bio je glavni tajnik Međunarodne federacije novinara – bit će jedan od najuglednijih gostiju Fažana Media Festivala, jednotjednog internacionalnog okupljanja koje će u Fažani, od 6. do 12. rujna, okupiti mnoge viđene novinare i medijske stručnjake iz Europe i regije. Festival kojemu je ugledni novinar Saša Leković jedan od pokretača, a Nacional jedan od medijskih pokrovitelja, ponudit će bogatu paletu stručnih diskusija, medijskih radionica, predstavljanja knjiga i publikacija, umjetničkih i novinarski stručnih nastupa, ali i zabave i neobaveznog druženja, sve kako bi sudionici pretresli i ponudili nove ideje za unapređenje ne naročito blistavog položaja novinarstva i novinara u novome okolišu galopirajuće tehnološke, informatičke i informacijske revolucije prve četvrtine 21. stoljeća. U tom se okolišu, ako je suditi po odgovorima koje je dao na pitanja Nacionala, Aidan White iznimno dobro snalazi, nalazeći teško dostižnu ravnotežu između tehnološkog buma i tradicionalnih vrijednosti klasičnog novinarstva: točnosti, odgovornosti i etičnosti.

NACIONAL: Možete li ukratko najaviti što planirate predstaviti na Fažana Media Festivalu?

Raspravljat ćemo o danas itekako aktualnim problemima – dezinformacijama, lažnim vijestima, kulturi difamiranja, samoregulaciji medija… Festival će biti još jedna prilika da se čuje slobodan glas novinara iz regije koji zagovaraju standarde profesije i slobodu tiska. Siguran sam da će festival, kao i obično, biti provokativan, promišljen i vrijedan, ali ponajviše i prilika da se potvrdi jednostavna istina koja se na Balkanu razumije bolje nego igdje u Europi: da se novinari, kada je politika neprijateljska a mediji na udaru, moraju držati zajedno.

NACIONAL: Novinarski ste veteran: pola stoljeća, možda i duže, radite kao novinar, glavni tajnik Međunarodne federacije novinara i utemeljitelj Mreže etičkog novinarstva (Ethical Journalism Network, EJN), uza sve ostalo. Kako biste ocijenili današnje stanje novinarstva u Europi i svijetu, iz perspektive cijele vaše karijere?

Neizmjerno sam privilegiran raditi kao novinar i u njihovo ime u doba vihora turbulentnih promjena. U posljednjih 50 godina svjedočio sam trima revolucijama: rođenju interneta i povijesnom utjecaju digitalnih komunikacija na ljude širom svijeta; kraju Hladnog rata, koji je doveo do demokracije i poštovanja ljudskih prava; i oživljavanju svijesti o spolu, rasi i seksualnosti. Sve je to uzrokovalo seizmičke promjene u načinu na koji živimo i koristimo informacije, što za medije stvara niz izazova. No vjerujem da je novinarstvo u boljem stanju nego prije 50 godina. Ono više nije bastion privilegija i profesionalnog elitizma kojim dominiraju ljudi povezani s establišmentom i moćnim političarima. Imamo tehnologiju kojom priče možemo prenositi brže i točnije, a na javnost i publiku djelovati učinkovitije. Novinarstvo je demokratizirano i spušteno na zemlju. No usprkos tome, prijetnje iz prošlosti i dalje postoje. Na zapadnom Balkanu, na primjer, i dalje traju regionalna rivalstva, političari i dalje neopravdano utječu na medije i premda otvorenog rata nema, neki mediji još uvijek vode nacionalističke bitke devedesetih. Diljem Europe mnogi novinari i mediji ne osjećaju optimizam. Svjedočimo novim oblicima nacionalizma i političkog populizma koji su prepreka izgradnji europskog jedinstva oko načela pluralizma i demokracije. I neovisno novinarstvo, kao i uvijek, postalo je meta. U zemljama poput Mađarske, Poljske, Turske, Srbije, Crne Gore i Rusije političari jašu na valovima nacionalizma, potičući strah od promjena i neprijateljstvo prema strancima i drugačijima. Sve je više rasne mržnje, primjerice, prema migrantima, i sve više napada na disidentske glasove, uključujući i novinare. No nisu samo politički pritisci ono što novinarstvo čini opasnom profesijom. Unutar struke trpi poslovanje novinskih medija u cijelom svijetu, a rastući rezovi u redakcijama učinili su novinarstvo nesigurnim i manje privlačnim poslom za mlade koji započinju karijeru. Novinara je sve manje i loše su plaćeni; radni su im uvjeti pogoršani; sve se manje ulaže u istraživanje i izvještavanje koje političare poziva na odgovornost. Mediji sve manje riskiraju, a to i ne čudi: imaju više izgubiti.

NACIONAL: Što biste, od svih tih promjena, ocijenili najvažnijom, najopasnijom za novinarsku vjerodostojnost i istinitost?

Komunikacijska revolucija promijenila je sve: način rada i poslovni model tradicionalnog novinarstva, a vitalni prihodi od oglašavanja otišli su u džepove tehnoloških kompanija poput Googlea, Facebooka, Twittera i drugih. Te su tvrtke postale iznimno moćne i bogate, dok mediji skapaju zbog resursa koje moraju ulagati u novinarstvo. Kao rezultat, sve je manje pouzdanih i korisnih informacija. Te se promjene mogu usporediti s revolucijom izuma tiskare, koja je pomogla ljudima da otmu kontrolu nad podacima iz ruku Crkve i države. Danas, milijarde ljudi, s pristupom električnoj energiji i osnovnoj tehnologiji, mogu razmjenjivati informacije i međusobno komunicirati na načine koji su se prije samo 30 godina činili nezamislivim. Ali to masovno dijeljenje informacija i pristup desecima tisuća različitih izvora informacija postavlja nova i zabrinjavajuća pitanja: kojim podacima možemo vjerovati? Tko govori istinu? U doba kada je sama istina pokretna meta, a moćnici stvaraju svoje vlastite “alternativne činjenice”, kako pronaći pouzdane informacije? Novinarstvo je po svojoj prirodi struja istinitih informacija, ali njemu će se vjerovati samo ako dokaže da je privrženo moralnim vrijednostima – etici – koje ga razlikuju od brbljanja na društvenim mrežama te od glasina i nagađanja na internetu.

NACIONAL: Godine 2012. osnovali ste Etičku novinarsku mrežu (Ethical Journalism Network, EJN). S kojim motivom? Znači li naziv organizacije da ste osjećali kako je “etika” u to vrijeme bila najugroženija vrijednost u novinarstvu? Ako je tako, godine koje su uslijedile uistinu su opravdale potrebu za takvom organizacijom.

Kao novinarski predstavnik u prvim godinama 21. stoljeća mogao sam vidjeti kako je kriza u medijima širom svijeta uzrokovala značajan pad uredničkih standarda. Borba za opstanak rezultirala je time da su mnogi izdavači i urednici počeli gubiti iz vida javnu svrhu novinarstva, i zašto je ono važno običnim ljudima. Užasnuti i uplašeni za budućnost pred invazijom tehnoloških tvrtki na medijski prostor, mnogi u medijima izgubili su iz vida važnost etike i standarda. Zato sam 2008. u Međunarodnoj federaciji novinara pokrenuo Inicijativu za etičko novinarstvo, koja je četiri godine kasnije postala Etička novinarska mreža (EJN), prva svjetska organizacija posvećena promicanju etike, transparentnosti i samoregulacije u medijima. EJN je etiku vratio u prvi plan novinarstva. Ali nije samo novinarstvo patilo od etičkog deficita: u politici i javnom životu općenito osjećala se zabrinutost da se ne poštuju moralne vrijednosti, a činilo se da zbog korupcije i osobnih interesa trpi čak i sama demokracija, umjesto da politiku i javne poslove pokreće javni interes. U medijima smo EJN koristili da bismo obnovili povjerenje u novinarstvo kao neovisan, kritičan i etičan glas kojemu se može vjerovati. Usredotočili smo se na širenje svijesti da se novinarstvo razlikuje od društvenih mreža, da informacija nije besplatna, nego ograničena posvećenošću etici i temeljnim vrijednostima. Pokrenuli smo kampanju za promicanje temeljnih vrijednosti: činjenične točnosti, neovisnosti od političkog utjecaja, nepristranog izvještavanja, humanosti i poštovanja drugih, transparentnosti i odgovornosti. Te su vrijednosti danas u većini novinarskih kodeksa, kojih je oko četiri stotine na svijetu. EJN podsjeća novinare da se, ako žele zadobiti povjerenje javnosti, moraju zauzeti za te vrijednosti i raditi za demokraciju. To je svojevrsna izjava o namjeri: “Natrag osnovama”. Otkako je kampanja pokrenuta, pitanje etike i standarda vijesti postalo je središnji dio svakog programa za budućnost novinarstva. To je osobito važno u vrijeme kada se novinarstvo, da bi preživjelo, sve više oslanja na podršku javnosti i prihod od javnih vlasti. Novinski mediji nemaju božansko pravo na postojanje. Preživjet će samo ako rade ono što ljudi trebaju i čemu vjeruju. Etičnim ponašanjem mediji moraju dokazati da su vrijedni javne podrške.

NACIONAL: Porast desničarskog populizma na Zapadu donio je i novu vrstu medija koji se nisu ustručavali objavljivati laži, manipulirati ili namjerno pogrešno tumačiti činjenice. Ova vrsta “novinarstva” čak je skliznula i u dio medijskog mainstreama. Je li, prema vašem mišljenju, vjerodostojnost medija uspješno odoljela tom izazovu i koje su najbolje metode da se tome odupremo?

Politički populisti javni interes promatraju vrlo usko. Obično su njihovi postupci ukorijenjeni u sebičnoj politici utrke za glasovima, pa promiču uskogrudni nacionalizam koji često isključuje i demonizira druge, osobito strance ili manjine za koje tvrde da ugrožavaju kulturne norme. Dezinformacije i propaganda bez činjenica dio su komunikacijskog alata ovog oblika beskrupulozne i ekskluzivne politike. Nema tu poštovanja pluralizma ili mišljenja drugih. Te političke skupine govore o “alternativnim činjenicama”, promiču strah i neizvjesnost, traže žrtvene jarce za društvene bolesti ciljajući na ranjive skupine, poput migranata, etničkih i vjerskih manjina i ljudi različite seksualne orijentacije. Jedini način za borbu protiv ovog oblika komunikacije jest hrabro kazivanje istine i strogo poštivanje načela pluralizma – davanje glasa drugima, čak i onima s kojima se možda ne slažete. Tu etičko novinarstvo ima ključnu ulogu. Nažalost, neki su mediji, često zbog teških ekonomskih uvjeta, plivali na populističkom valu. Kada to učine, riskiraju vlastitu profesionalnost i narušavaju povjerenje u novinarstvo. Situaciji nisu pomogle ni društvene mreže i tehnološke tvrtke, dopuštajući da javni prostor zatruje netočna, uvredljiva i ponekad mržnjom ispunjena atmosfera. Tehnološki divovi nisu dali prioritet etičnim, odgovornim informacijama i novinarstvu od javnog interesa, pa su ljudi zbunjeni oko toga što je pouzdano i vjerodostojno. Potrebna je radikalna promjena u organizaciji sfere javne komunikacije, ne radi cenzure, nego da se očisti otrovni nered nastao zbog nedostatka etike u pružanju javnih informacija. Neke inovacije i prijedlozi već postoje. Bio sam, na primjer, uključen u Inicijativu povjerenja u novinarstvo (Journalism Trust Initiative) koja medijima pomaže u komunikaciji o tome koliko su etični i kako služe javnom interesu.

NACIONAL: Izvještavanje o migracijama i izbjeglicama posljednjih nekoliko godina jedna je od tema EJN-a. Slažete li se s mojim osobnim i profesionalnim dojmom da mainstream mediji u Europi i prečesto slijede antimigrantski stav svojih vlada i EU-a, umjesto da prepoznaju ljudsku tragediju i potrebu za pomoći tim ljudima?

Pitanje migracije za novinare je jedno od najtežih, ne samo zato što ga mnogi političari nastoje iskoristiti kao lak način izazivanja neprijateljskih emocija.

Izazov za novinare nije postati instrument politike, već o migracijama izvještavati imajući u vidu tri točke: prvo, nisu rasisti svi koji su zabrinuti zbog migracija. Mnogi, istina, jesu, a neki su političari i nepromišljeni u načinu na koji koriste to pitanje, ali zajednice su iskreno zabrinute imaju li resurse; primjerice, zdravstvene i obrazovne ustanove ili stambeni prostor za smještaj mnogih pridošlica. Tamo gdje postoje valjana pitanja, potrebno ih je ispitati, a kreatore politike pozvati na odgovornost. Dobri novinari o takvim će problemima postavljati istraživačka pitanja. Drugo, pitanje migracija pitanje je humanosti, a ne brojki. Etičan novinar uvijek će tražiti ljudsku priču. Spoznat će da su migranti ljudi koji često bježe od progona ili krajnjeg siromaštva. Treba pitati kako ublažiti ljudsku patnju i kako stvoriti sustave podrške bez da se situacija pogorša. Treće, migracije nikada ne smiju biti izgovor za govor mržnje. Vrlo je često jezik migracijske rasprave uvredljiv i zasut neumjerenim, upravo nečuvenim komentarima. Novinari moraju uvijek dovoditi u pitanje izjave onih koji problem koriste za vlastiti politički probitak. Aktualna situacija u Afganistanu ponovno je na naslovnice donijela migracije i prava izbjeglica. Uloga medija jest ispričati priču bez davanja platforme za mržnju. Ponovit ću – etika je ključ.

‘Rat u bivšoj Jugoslaviji pokazao je da solidarnost među novinarima u obrani njihove profesionalne slobode nadilazi kratkoročne političke interese huškača’, rekao je Aidan White Nacionalovu novinaru. PHOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Izvještavanje o pandemiji pretvorilo se u kaos. Čini se da je veliki dio nepovjerenja u cjepivo i epidemiološki odgovor na covid-krizu uzrokovan infodemijom i kaosom u izvještavanju. Slažete li se? Kako se s tim suočiti i ponuditi pouzdane informacije? Je li to, u postojećim okolnostima, uopće moguće?

Prije svega, ljudi moraju imati informacije na koje se mogu osloniti. Pandemija je zorno pokazala koliko su činjenice važne. Kružile su mnoge glasine o cijepljenju – na primjer, da je potencijalno opasno za trudnice. To nije bila istina, ali tisuće žena u Europi nisu se cijepile i sada su mnoge zbog toga u opasnosti. Pandemija je pokazala da javnost treba pouzdane informacije, radilo se o migracijama ili o javnom zdravlju.

NACIONAL: Brzina je bila jedno od osnovnih i najvažnijih načela novinarstva. No, danas, u trenucima svih vrsta trenutačnog izvještavanja u realnom vremenu, mislite li da bi etično i činjenično novinarstvo trebalo pouzdanost i analitičnost pretpostaviti brzini? Treba li novinarstvo prebaciti naglasak s ažurnosti na dublje objašnjenje i analizu?

Društvene mreže otvorile su vrata novom svijetu komunikacija, ali i snizile kvalitetu javnog diskursa. Sve je više uvredljivog govora i govora mržnje od kojeg su patili mnogi, osobito mladi i ranjive skupine. Diljem svijeta raste problem mentalnog zdravlja. Rasprostranjena je tjeskoba. Uplašeniji smo nego ikad, a mnogo toga može se objasniti činjenicom da smo izloženiji, da su naši životi dostupniji drugima nego što su ikada bili. U cijelom svijetu – čak i u demokracijama – pod lupom je, i osporava se, enormna moć velikih tehnoloških tvrtki. U SAD-u Kongres trenutno raspravlja o novim pravilima i zakonima kako bi se ograničila monopolska moć trilijunskih tvrtki poput Googlea, Amazona i Facebooka. Europska unija je Googleu već izrekla milijarde eura kazni zbog kršenja pravila tržišnog natjecanja. To je korisno u rješavanju prijetnje monopolske moći, no potrebno je više kako bi se uklonili uvredljivi sadržaji – osobito govor mržnje i dezinformacije – koje te tvrtke dopuštaju na svojim platformama. Sve bi se to moglo izbjeći kada bi društvene mreže bile spremne promovirati etičke sadržaje, a posebno novinarstvo, ali njihova vezanost za poslovni model temeljen na klikovima, a ne na kvaliteti sadržaja, znači da to odbijaju. Te mreže prijetnja su novinarstvu jer dopuštaju da se glasine i nagađanja šire poput požara. Često, dok novinari provjeravaju podatke i pokušavaju dostaviti činjenice i odgovorne izvještaje, društvene mreže dopuštaju da se u informacijski prostor izlijevaju rijeke nepouzdanih i opasnih informacija. Brojni su primjeri kako su se teroristički napadi i ekstremistička propaganda širili društvenim mrežama, unatoč njihovom nastojanju da ograniče štetu. Novinari znaju da za etičko novinarstvo treba vremena. Urednicima je potrebno vrijeme za razmišljanje i profesionalnu prosudbu kako objaviti riječi i slike koje dolaze od medija i ekstremista upućenih u tehnologiju. Novinari moraju izbjegavati žurbu s objavljivanjem. U vremenu trenutačnih informacija koje bljesnu diljem svijeta u nekoliko sekundi, mediji moraju razmisliti kako objaviti informacije koje mogu biti uznemirujuće. Dokazi pokazuju da takav pristup želi i javnost: posljednjih godina, važnost medijskih brendova poput BBC-a, Guardiana, Le Mondea ili New York Timesa, naglašena je činjenicom da su njihove vijesti u vrijeme krize doživjele značajan skok čitanosti. Javnost će se radije obratiti medijima u koje ima povjerenja, nego se oslanjati na Facebook, Twitter ili druge društvene mreže.

NACIONAL: Kako biste ocijenili slobodu medija u Europi? EU je zabrinut za stanje u srednjoeuropskim članicama, naročito Mađarskoj, ali i Poljskoj, a novinari su nezadovoljni u Sloveniji, Češkoj i, tradicionalno, na Balkanu. Koja je vaša perspektiva?

U posljednjih 20 godina rast populizma diljem svijeta pokrenuo je raspravu o budućnosti liberalne demokracije. Početkom 2021. procijenjeno je da u svijetu djeluje 21 populistička vlada. Takve se vlade obično definiraju kao politički pokreti koji vjeruju da su njihova zemlja i narod jedinstveni i posebni, da su prisiljeni na moralni sukob s “autsajderima” i da je nužno zaštititi kulturne vrijednosti zemlje i naroda. U Europi su pokrenuti kulturni ratovi protiv migranata, ljudi različite seksualne orijentacije i pokreta koji nastoje stvoriti homogeni identitet kroz EU, kao suprotni primjer. Populisti u srednjoj i jugoistočnoj Europi potkopavaju demokratske norme čak i kad se suoče s masovnim prosvjedima. Od Češke i Poljske do Crne Gore i Srbije, populistički režimi prkose građanskom pritisku i nastavljaju krnjiti načela liberalne demokracije. Na Balkanu autoritarni režimi i dalje otežavaju medijima da političare i moćnike pozovu na odgovornost. Nezavisni novinari i oporbeni aktivisti suočeni su s neprestanim uznemiravanjem, zastrašivanjem, a ponekad i nasiljem. Zbog toga su se vlade u Poljskoj, Mađarskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Turskoj i Rusiji sukobile s demokratskim glasovima, uključujući i Europsku uniju. Populisti dijele ljubav prema zemlji i odbojnost prema kritičkim medijima. U gotovo svakoj zemlji u kojoj su populisti držali vlast, mediji su bili na udaru. Najbolji primjer je, naravno, predsjednički mandat Donalda Trumpa, najmoćnijeg populista ovog doba koji je dao ogroman poticaj uskogrudnom nacionalizmu i koji je svoju glavnu kritiku rezervirao za neovisno novinarstvo. Sve dok se bude razvijao takav oblik neliberalne politike, novinarstvo i sloboda tiska bit će u opasnosti.

NACIONAL: Tijekom devedesetih, u vrijeme rata i poraća u bivšoj Jugoslaviji, bili ste jedan od najistaknutijih međunarodnih novinara koji se zalagao za slobodu medija u regiji, aktivno sudjelujući u prosvjedima protiv cenzure koje su autokrati u regiji nametali novinarima i medijima. Kako se sjećate tih vremena i kako biste tadašnju situaciju usporedili s današnjim novinarstvom u regiji?

U posljednjih 30 godina mnogo sam puta putovao na Balkan – raditi s novinarima u Sarajevu za vrijeme opsade, u Beograd za vrijeme NATO bombardiranja, a tijekom rata i na sastanke nacionalističkih ratnih huškača kako bih tražio da zaustave progon nezavisnih novinara. U tom razdoblju radio sam s nekima od najboljih novinara na svijetu i svi su oni podržavali slobodu tiska i neovisne medijima u regiji. Nezavisni mediji na Balkanu bili su i ostali svjetionik nade za novinare svugdje u svijetu. Mnogo sam naučio od hrabrosti tih urednika i novinara, i od njihove borbe protiv nasilja i političke cenzure.

Jedan primjer za to bilo je stvaranje neviđene mreže solidarnosti medija tijekom rata. Devedesetih godina 20. stoljeća novinari, urednici i izdavači iz svih zemalja uključenih u sukob sastajali bi se, prkoseći svojim političkim protivnicima, i prelazili opasne granice kako bi prisustvovali konferencijama i događajima u znak potpore neovisnim medijima i novinarstvu. Bilo je to rizično, ali je pokazalo da solidarnost među novinarima u obrani njihove profesionalne slobode nadilazi kratkoročne političke interese huškača. Odbijajući da ih se u tišini maltretira, ti su novinari pokazali da novinarstvo nije nacionalni projekt, već ima snagu i značenje u svakom dijelu svijeta.