Objavljeno u Nacionalu br. 863, 2012-05-29

U zemlji bogatoj prirodnim resursima narod pati jer silno bogatstvo nadziru i iskorištavaju beskrupulozni biznismeni i korumpirani dužnosnici

Jedini način da se uđe u Shabundu ili iziđe iz nje jesu pješačenje 350 km kroz džunglu do Bukavua ili let. Tamošnji stanovnici nemaju novca za letove. Mnogi od njih žive i umiru, a da nikada ne napuste Shabundu. Sve što je proizvedeno drugdje, ovdje košta i do četiri puta više i stanovništvo si takvu robu rijetko može priuštiti.

U Shabundi, gradu u pokrajini Južni Kivu, posjetio sam malu pravnu kliniku koju vodi nevladina organizacija kako bi žrtvama silovanja olakšala pristup pravdi. U prašumskom području u kojem su civili česta meta raznih naoružanih skupina silovanja su česta. “Prošle godine preuzeli smo 30 slučajeva i ishodili sedam presuda. Uspjeli smo dovesti žrtve i svjedoke u Bukavu”, ponosno mi kaže Ismael Wikalilwa koji vodi kliniku. Prije samo nekoliko godina traženje sudske zaštite za kršenje ljudskih prava u ovom je području bilo gotovo nečuveno. “Međutim, do danas ni jedna žrtva nije primila nikakvu reparaciju”, priznaje nevoljko Wikalilwa. “To obeshrabruje druge da prijavljuju silovanja i traže pravdu pred sudom. Neki se čak i rugaju žrtvama koje vjeruju pravosuđu, jer one koje prihvate izvansudsku nagodbu dobiju barem nešto: kozu-dvije.”

Pristup pravdi ljudima u Shabundi ne bi trebao biti tako težak. Lokalni čelnik pokazao mi je potpuno nove sudske prostorije izgrađene i opremljene inozemnom pomoći. Ali one zasad zjape prazne: pravosuđe ih tek treba popuniti osobljem. Bez poticaja i smještaja, suci ne žele dolaziti u to zabačeno mjesto. A donatore obeshrabruje kad gledaju svoju investiciju kako još godinu dana nakon završetka gradnje i opremanja zjapi prazna.

Nedostatak pristupa pravnoj zaštiti nije jedini problem pravosudnog sustava u Demokratskoj Republici Kongo. Posjetio sam najbliži zatvor u Bukavuu, 350 km od Shabunde. Ćelije izgledaju otprilike onako kako zamišljam pakao. Čuvari u pohabanoj civilnoj odjeći, kao i zatvorenici, zarađuju za svoj posao 30 dolara mjesečno. Jedan zatvorenik, unatoč pokušajima da ga zaustave, uspio se progurati do mene i požaliti se da su gladni. To se vidi i na prvi pogled.

Na ženskom odjelu susrećem ženu koja je zatvorena prije osam dana, a prije tri je rodila. Drži u naručju svoje starije dijete od oko godinu dana. Ona i žena pokraj nje, koja drži njezino novorođenče, zatvorene su zbog manjeg međusobnog sukoba. “U zatvoru smo zato što sudac nije dobio mito”, kažu. Nadaju se da će njihove obitelji platiti i da će biti puštene, ali nisu sigurne: ne znaju hoće li prikupiti dovoljno novaca. Shabunda u malom odražava opće probleme DR Konga – bogate zemlje siromašnih ljudi. Zemlja obiluje skupocjenim mineralima, naftom, drvom i plodnom zemljom. Ali kongoanski narod nikad neće dočekati da se ti prirodni resursi upotrijebe u njegovu korist ne bude li potrebnih reformi. Bogatstva sada nadziru i iskorištavaju gospodari rata, beskrupulozni međunarodni biznismeni i korumpirani dužnosnici. Sigurnosne snage, siromašne i neredovito plaćene, često preživljavaju od pljačke. Vladini vojnici žive u kolibama od blata, okruženi djecom kojoj ne mogu priuštiti pravilnu prehranu ni školovanje. Opasan je i nezahvalan posao za 30 dolara mjesečno boriti se protiv često bolje plaćenih pobunjenika. A cijene voća, povrća i mesa na lokalnim su tržnicama slične onima u Americi ili Hrvatskoj. Zar je čudno što se često pojedine postrojbe odmetnu?

Jedan problem povlači drugi. Kad su vladini vojnici u sklopu operacije protiv pobunjenika Amani Leo ostali bez opskrbe, upadali su u sela radi pljačke. I, predvidljivo, bilo je i zlostavljanja i silovanja. Ali kad je, poučen iskustvom, pakistanski general Nadir na čelu oružanih snaga UN-a u Južnom Kivuu tijekom operacije Kamilifu Leo, koja još traje, osigurao redovitu opskrbu vladinih snaga, nije više bilo upadanja u naseljena mjesta, pljačke ni silovanja. “Mnogi od njih htjeli bi biti ponosni profesionalni vojnici”, kaže mi Nadir, “ali za to im treba pomoći i stvoriti uvjete.” Komunikacijska infrastruktura u cijeloj zemlji iznimno je loša. U Shabundi bi troškovi popravka 350 km pristupne ceste dugoročno bili kudikamo manji od cijene prijevoza ljudi i roba zračnim putem. Ulaganja u infrastrukturu u cijeloj zemlji potaknula bi razvoj gospodarstva, ali ne bi nikome donijela osobnu dobit pa ju vlada dosad nije ozbiljnije razvijala. U gradovima se ponegdje mogu vidjeti lijepe i raskošne kuće, ali put koji ih povezuje pun je rupa i, ovisno o vremenu, prašan ili blatan. Kuće su privatne, a putovi javni…

Situacija u DR Kongu je loša, ali nije bezizlazna. Kao i entuzijasti u pravnoj klinici, mnogi se Kongoanci, uključujući živahne i rječite nevladine organizacije, bore za demokraciju, vladavinu zakona, ljudska prava i socijalnu pravdu. Od svoje vlade zahtijevaju sigurnost i zaštitu, vladavinu prava i upotrebu prirodnih resursa za društveni razvoj. I neki odlučni pripadnici kongoanskog pravosuđa pokušavaju izboriti pravdu za žrtve. Njima, potpomognutima UN-om i nevladnim organizacijama, treba zahvaliti za porast broja presuda pobunjenicima, ali i vladinim časnicima zbog silovanja i drugih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.
U glavnom gradu Kinshasi razgovarao sam s ravnateljem policije te glavnim civilnim i vojnim državnim odvjetnicima. Kad kažu da žele unaprijediti vladavinu prava, djeluju iskreno, ali to nije lako. Ujedinjeni narodi pomažu koliko mogu. Omogućili smo im logistiku za tužitelje i pokretne sudove koji su doveli pravdu bar ponekamo gdje je prije nije bilo. Ali za zloglasni slučaj Bushani, u kojem su vladine postrojbe prije godinu dana sudjelovale u masovnim silovanjima, glavni vojni državni odvjetnik otvoreno kaže: “Pokušali smo provesti istragu, ali lokalne vlasti nisu nam pružile nikakvu podršku, Nemoćni smo.”

“Potpuno se slažem da su prioriteti sigurnost i zaštita civila, stvaranje profesionalnije i učinkovitije vojske i policije, poštivanje ljudskih prava, jačanje pravosudnog sustava i okončanje kronične nekažnjivosti”, rekao mi je novoimenovani ministar vanjskih poslova Raymond Tshibanda dan nakon što je vladu potvrdio parlament. Sve to košta novaca i oduzima vrijeme, ali ministar je bio optimističan: “Svi bi trebali biti jednaki pred zakonom.” Za DR Kongo to bi zaista bio golem korak naprijed. Obuzdavanje korupcije i osiguranje transparentnih političkih i poslovnih procesa preduvjeti su za privlačenje ozbiljnih ulagača. To neće biti lako. Korumpirani dužnosnici, navikli da dijele plijen sa stranim grabežljivcima, odupirat će se reformama. Pred DR Kongom još je dug put prije nego što zemlja počne svoje ogromne resurse iskorištavati za dobrobit vlastitog naroda. Zasad je to začarani krug. Da se uspostavi kontrola nad nacionalnim resursima i osigura da se porezi slijevaju u nacionalnu blagajnu, neophodni su reforma sigurnosnog sektora i jačanje državne uprave. Ali treba imati potrebna sredstva za te reforme. Začarani krug treba presjeći. Za novu je vladu važno brzo i vidljivo poduzeti prve korake u pravom smjeru, prije nego što medeni mjesec završi. Međunarodna se razvojna pomoć smanjuje zbog globalne recesije. Samo praktično osvjedočena posvećenost nove vlade prioritetima poput profesionalizacije vojske i policije, unapređenja poštivanja ljudskih prava i jačanja pravosudnog sustava i vladavine zakona može osigurati neophodnu međunarodnu potporu. DR Kongo mora izići i iz sjene sumnje u regularnost svojih posljednjih izbora. Ohrabruje to što javni tužitelj najavljuje da će istrage o teškim kršenjima ljudskih prava, počinjenih uglavnom protiv pobornika opozicije tijekom nedavnih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, biti dovršene prije lokalnih i pokrajinskih izbora. To je ključno za izgradnju javnog povjerenja u izborni proces i razvoj kulture odgovornosti. Novoj vladi DR Konga potrebna je sva moguća podrška: i domaća i strana. Ali morat će je i zaslužiti.

Ivan Šimonović, pomoćnik glavnog tajnika UN-a za ljudska prava, boravio je u posjetu Demokratskoj Republici Kongo između 2. i 10. svibnja 2012.