Objavljeno u Nacionalu br. 828, 2011-09-27

U Vladinu dokumentu iz 2009. pisalo je da se trgovina na veliko naftnim derivatima može raditi bez skladištenja, čime je zanemaren članak 8 Zakona o trgovini i taj je propis za trgovce naftom bio svojevrsna dozvola za nelegalan uvoz

Nakon što je Nacional prije mjesec dana objavio detaljne informacije o ilegalnu uvozu naftnih derivata u Hrvatsku te milijunskim malverzacijama koje iz njega proizlaze, otkriveni su novi dokazi koji ukazuju na to da je takva praksa trajala godinama i da se odvijala uz pokroviteljstvo visokopozicioniranih državnih dužnosnika.

Podsjetimo, Nacionalovi reporteri krajem kolovoza snimili su naftne autocisterne austrijske kompanije OMV kako gorivo ukrcano u rafineriji u Bosanskom Brodu voze izravno na benzinske postaje te kompanije smještene u Slavoniji. Takvom praksom, uvozeći gorivo a da ono prethodno nije ukrcano u ovlašteno veleprodajno skladište, pojedine naftne kompanije tijekom godina ostvarile su milijunske uštede, ali i stvorile ključne preduvjete za procvat crnog tržišta nafte, s obzirom na to da je takvim direktnim uvozom spriječena mogućnost bilo kakve kvalitativne i kvantitativne analize uvezenih naftnih derivata.

Posljedica toga je da su hrvatski građani, a da toga uopće nisu bili svjesni, kupovali goriva niže kvalitete od one zakonski propisane, a državni proračun ostao je uskraćen za milijunske iznose koje ostvaruje preko poreza i trošarina na naftne derivate. Iako su iz prozvane naftne kompanije oštro reagirali na članak te najavili podizanje tužbe protiv Nacionala, tvrdeći da nisu prekršili zakon, već nekoliko dana kasnije Ministarstvo gospodarstva potvrdilo je navode iz članka te ustvrdilo da je direktni uvoz naftnih derivata nezakonit. Takav stav i službeno je potvrđen kroz zakonsko tumačenje koje je ministarstvo objavilo prije nekoliko dana. U tom dokumentu, koji potpisuje državni tajnik Ruđer Friganović, detaljno se analizira cijela važeća dokumentacija vezana uz slučaj te se donosi sljedeći zaključak:

“Sukladno odredbama predmetne Uredbe, trgovac je obvezan uvezene naftne derivate prvobitno uskladištiti u svom veleprodajnom skladištu, iz kojeg potom može vršiti distribuciju na maloprodajnu mrežu.” To je sasvim logično tumačenje jasne i nedvosmislene zakonske regulative, no problem je što je samo dvije godine ranije isto ministarstvo izdalo sasvim različito tumačenje. Riječ je o dokumentu izdanom 12. lipnja 2009. godine, koji je na temelju upita tvrtke Antunović izdala i potpisala tadašnja državna tajnica Tamara Obradović Mazal. U tom dokumentu pak pozivajući se na članak 7, stavak 4 Zakona o trgovini, danas bivša državna tajnica navodi da se trgovina na veliko naftnim derivatima u tranzitu može obavljati bez zadržavanja na skladištu trgovca na veliko.

TIM TUMAČ ENJEM nije uzet u obzir, svjesno ili omaškom, č lanak 8 Zakona o trgovini kojim se isključ uju odredbe č lanka 7 ako se radi o određenoj robi (naftnim derivatima) za koju je Vlada na prijedlog Ministarstva gospodarstva rada i poduzetništva posebnom uredbom propisala uvjete za obavljanje trgovine na veliko, odnosno uvoza. Riječ je o uistinu bizarnu gafu jer proizlazi da je upravo Ministarstvo, pogrešnim tumačenjem zakonskih propisa, omogućilo da se izbjegne pridržavanje Uredbe koja je donesena na prijedlog istog tog ministarstva, i to s ciljem da se uvede kvalitetan sustav nadzora kvalitete i kvantitete na domaćem tržištu naftnih derivata. Taj sustav je tijekom posljednje dvije godine kolabirao, a ključni uvjeti za to stvoreni su zakonskim tumačenjem koje je potpisala Tamara Obradović Mazal. Izdavanje dvaju dijametralno suprotnih tumačenja istih zakonskih akata u razmaku od samo dvije godine, poprilična je blamaža za Ministarstvo gospodarstva, a kako doznaje Nacional, uskoro bi trebala biti pokrenuta i službena istraga kojom se treba utvrditi čiji je to propust.

Poprilično je teško vjerovati da bi iskusna dužnosnica poput Tamare Obradović Mazal – prije dolaska na tu funkciju godinama je radila u javnoj upravi, kao načelnica odjela i pomoćnica ministra u Ministarstvu za europske integracije te zamjenica glavnog pregovarača za EU – na vlastitu ruku išla izdati jedno tako važno zakonsko tumačenje. Uostalom, u Ministarstvu postoji pravna služba, pa je moguće da su zaposlenici tog odjela sudjelovali u izradi spornog dokumenta. Onaj tko je bio autor mogao bi se naći u vrlo teškoj poziciji, pogotovo zato što je to tumačenje toliko pogrešno da je to teško opravdati običnim propustom. Naime, taj zaključak temelji se na sadržaju članka 7 Zakona o trgovini iako se već u sljedećem, 8. članku prethodno navedene mogućnosti isključuju za posebne vrste roba čiji je promet uređen posebnim uredbama, a upravo takvi su naftni derivati.

Pojednostavljeno rečeno, onaj koji je sročio sporno tumačenje ili je čitao Zakon samo do 7. članka ili uopće nije znao da postoji posebna uredba o trgovini naftnim derivatima ili je to učinio namjerno. Što se dogodilo, pokazat će istraga, ali je jasno da je taj dokument za uvoznike nafte svojevrsna dozvola za nelegalan uvoz, na temelju kojeg su u protekle dvije godine mogli ostvariti milijunske uštede, ali i višestruko veću zaradu na prodaji derivata lošije kvalitete od one propisane zakonom. Tim tumačenjem očito su se vodili i u Carini, dopuštajući carinjenje uvezenih derivata izvan veleprodajnih skladišta. Problem je u tome što se na taj način prilikom carinjenja uzimaju uzorci samo u cilju utvrđivanja i provjere taksacijskih elemenata.

DAKLE, PRIJE PUŠTANJA robe u slobodan promet samo se utvrđuje je li riječ o benzinu, dizelskom gorivu, loživu ulju ili nekom trećem proizvodu kako bi se uvoznik teretio za odgovarajući iznos pripadajućih poreznih davanja, a ne kontrolira se ni kvaliteta ni količ ina robe, već se prihvaćaju podaci iz uvoznih dokumenata. Takav nač in uvoza otvara široke mogućnosti raznih malverzacija, u smislu deklariranja uvezenih količ ina naftnih derivata koje mogu odstupati od stvarno uvezenih, a u tom sluč aju država bi gubila velik dio prihoda od poreza na naftne derivate koji su uvoznici dužni platiti. Također, otvara se mogućnost da uvezeni naftni derivati budu stavljeni u promet, a da stvarno ne udovoljavaju propisanoj kvaliteti. Takva praksa, nakon objave članka u Nacionalu, zaustavljena je na većem dijelu hrvatskih graničnih prijelaza, no ponegdje se, navodno, još uvijek dopušta carinjenje izvan uvoznog tržišta.

Iako nema konkretnih dokaza da se gorivo i dalje uvozi na opisan način, način na koji neke tvrtke posluju i dalje budi sumnje da vrše izravni uvoz. Primjerice, slovenski Petrol svojedobno je na Nacionalov upit potvrdio da vrši opskrbu hrvatskog tržišta iz dva terminala: jednog u Zadru i drugog u slovenskom Kopru. Da bi uvozio gorivo iz Kopra, Petrol bi ga prije nego što ga isporuči kupcu ili počne prodavati na vlastitim benzinskim postajama morao prekrcati u veleprodajno skladište. Takvo skladište posjeduje u Zadru, a ranije je u najmu imao i kapacitete na Janafovu terminalu na zagrebačkom Žitnjaku. Ipak, kompanija je nedavno otkazala najam tog skladišta, pa je sad u situaciji da sve derivate koje uveze u Hrvatsku mora voziti prvo u Zadar. Teško je naći poslovnu opravdanost za to. Pretpostavi li se, primjerice, da treba opskrbiti benzinske postaje u Zagrebu i da se to planira učiniti derivatima iz Kopra, Petrol bi ih prvo morao voziti u Zadar, pa tek onda u Zagreb.

Računa li se da cijena prijevoza naftnih derivata od graničnog prijelaza Rupa do Zadra iznosi oko 20 lipa po litri – 45 litara po toni, pa onda još toliko da se isto gorivo doveze do Zagreba, ispada da Petrol na svakoj litri goriva uvezenog iz Kopra gubi golem novac. Ipak, sudeći prema zakonskoj proceduri i resursima koje posjeduje, kompanija čini upravo to, osim ako ne uvozi gorivo izravno i tako krši zakon. Upravo zato država bi trebala što prije provesti strogu kontrolu tržišta i nametnuti poštivanje zakonski propisane procedure uvoza i veleprodaje naftnih derivata.