Pod pseudonimom Bebè Na Volè, Adam Semijalac predstavio se 2012. godine prvim samostalnim studijskim albumom „Goin’ Mad“, no veliku pažnju privukao je 2015. albumom „Time Of Great Depression“ koji je iste godine uvršten među najbolje albume objavljene u Hrvatskoj te godine. Redatelj Vladimir Gojun snimio je 2018. godine istoimeni dokumentarni film kako bi prikazao lik i djelo tog jedinstvenog glazbenika. Neosporan status majstora bluesa, vrhunskog pjevača i glazbenika potvrdio je 2018. godine albumom „Hate Is A Wonderful Thing“, koji je za tržište SAD-a naknadno objavila američka diskografska kuća The What Of Whom iz Houstona. Negdje u tom razdoblju odlučio je nastaviti stvarati pod vlastitim imenom pa je 2020. godine objavio album „Tanac za crnega vraga“. Bio je to rezultat istraživanja folklornog nasljeđa kroz dostupnu građu Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu te periodičkih terenskih posjeta Lici, sjevernoj Dalmaciji s naglaskom na zadarsko zaleđe te otoku Pagu i Slavoniji, pogotovo Đakovštini. Istraživanje je ostvario u suradnji sa svojom partnericom, umjetnicom Selmom Banich, a zanimao ih je narodni blues i s njim povezani običaji te su to istraživanje nazvali “Ode zemlja u led’nu, svak ti šuti istinu”. Bio je to svojevrsni nastavak proučavanja autohtone hrvatske glazbene baštine koju je „načeo“ 2015. godine pjesmom „Baba Ljuba blues“ posvećenoj njegovoj babi Ljubi iz zadarskog zaleđa. Početkom ove godine snimio je s Dunjom Knebl album tradicijske glazbe „Moje srce se raskoli“.

Novi album „Ode dite“ sadrži deset autorskih pjesama koje je sam napisao, odsvirao i producirao, a skladane su za dangubicu, bugariju, banjo i glas, uz vokalnu ispomoć Tajane Josimović i Lane Hosni koje se bave upravo tradicijskim pjevanjem. Sami tekstovi zvuče kao pjesme iz hrvatskog folklora, ali su zapravo pune suvremenih tema koje nas okružuju – ratova, gubitka najmilijih, pritisaka okoline, patnje i teških životnih uvjeta – prateći pritom jednostavne melodije tradicijskog folklora. I album „Ode dite“, kao i prijašnje svoje albume, objavio je u vlastitoj nakladi.

NACIONAL: Na prethodnom albumu sličnog glazbenog izričaja „Tanac za crnega vraga“ istraživali ste vlastite korijene preslušavajući dostupnu građu na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu te kroz posjete Lici, sjevernoj Dalmaciji s naglaskom na zadarsko zaleđe i otoku Pagu i Slavoniji, pogotovo Đakovštini. Koliko je novi album „Ode dite“ nastavak tog istraživanja, a koliko neki novi glazbeno-vokalni eksperiment?

Album “Ode dite” svakako je nastavak te prakse, ali i potpuno novi eksperiment. Ujedno je i nastavak na pjesmu “Baba Ljuba blues”. Zanimalo me koliko daleko mogu pogurati granice eksperimentiranja s tradicionalnom formom, a da se i dalje nekako oslonim na tu istu tradiciju. Vokalno, to je definitivno bio izazov jer sam 2020. operirao rak štitnjače i ostao bez velikog dijela raspona glasa. Mogu li se i dalje izražavati? Imam li što reći? Izgleda da imam. U svakom slučaju, kao i s “Tancem”, cilj je bio stvoriti nešto sasvim novo. Ne ponavljati se.

NACIONAL: Album se sastoji od deset autorskih pjesama koje su skladane za dangubicu, bugariju, banjo i glas. Zašto ste odabrali baš te instrumente za koje ste i sami rekli da ih do sada još niste ni svirali?

Banjo sviram već neko vrijeme, ali do sada ga nisam koristio kao glavni instrument kao u pjesmi “Drugovi moji”. Što se tiče bugarije i dangubice, htio sam vidjeti kako će utjecati na moj kreativni proces. To su zapravo vrlo “primitivni”, ograničavajući instrumenti i prilično zahtjevni za sviranje. Barem meni.

‘Ne mogu potpuno prihvatiti novo stanje jer je gubitak glasa nešto s čime se moram nositi cijeli život’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakvi su u odnosu na ostale vama poznate žičane instrumente?

Žice su tvrde i postavljene dosta visoko u odnosu na vrat. Odmah sam shvatio da nema smisla pretvarati se da ih znam svirati na tradicionalan način niti me to zanima. Zapravo, najvažnije mi je bilo uzeti te instrumente čiji zvuk jako dobro poznajemo i svirati ih potpuno drugačije. Dovesti ih do neprepoznatljivosti. Htio sam njihov zvuk transformirati u nešto svoje. Stvoriti neki novi “folklor”. I banjo i tambure imaju svoje korijene u Africi. Banjo su u Ameriku donijeli robovi, a tambura je na naše prostore stigla iz Mezopotamije, Egipta. Valjda je bilo vrijeme da se ponovno malo podruže.

NACIONAL: Puno pažnje posvetili ste samim tekstovima, a teme o kojima progovarate su međugeneracijske traume koje stvaraju ratovi, traume uzrokovane teškim fizičkim radom koji čovjeka nosi u smrt, kao i surovost i sirovost života. Pjesme zvuče kao dio hrvatskog folklora, ali su zapravo pune suvremenih tema koje nas okružuju. Odakle ideja za taj spoj autohtone glazbene baštine i suvremenih tema kroz tradicijsko pjevanje?

Hvala na komplimentu. Da, prijatelji kojima sam slao album pitali su me jesu li to moji tekstovi ili sam ih negdje iskopao iz neke knjige. Mislili su da je stari folklor u igri. Što se tiče tema, mislim da su zapravo bezvremenske. Ratovi, izrabljivanje, patnja… Sve se vječito vrti u krug. Kao i ovaj planet. Svakoga jutra rodi se novi vojnik, a svakoga dana pogine nečije dijete. Svake minute netko negdje odlazi u zbjeg zbog rata. Kad sam se počeo igrati s melodijama i tamburama, shvatio sam da mi ne treba ne znam kakav raspon glasa, odnosno, da dotadašnju tehniku mogu kompenzirati drugačijim, grlenim načinom pjevanja. Naravno, to je puno napornije i troši grlo, ali na tragu je nekih tipova tradicijskog pjevanja pa sam s tim eksperimentirao. Cijeli proces vratio mi je ipak malo samopouzdanja.

NACIONAL: Album „Ode dite“ nazvali ste ljubavnim i antiratnim, ali ste ga i posvetili našim bakama i djedovima antifašistima. Zašto?

Jer to je isto moja tradicija. To su moji korijeni. Moji korijeni su antifašistički. Ne mogu promijeniti povijesni revizionizam s kojim danas živimo, ali zato, ako ništa drugo, ovaj album mogu posvetiti našim bakama i djedovima antifašistima.

NACIONAL: Pred snimanje albuma saznali ste da imate karcinom štitnjače, koji ste potom operirali, ali i suočili se s mogućnošću gubitka glasa. Kako ste uopće kao pjevač i glazbenik prihvatili tu dijagnozu i ipak krenuli snimati jedan vrlo vokalni album kao što je „Ode dite“?

Otišao sam na operaciju 2020. godine usred pandemije. Na svoj 40. rođendan saznao sam da imam karcinom. Nakon što su ga izvadili, trebalo je godinu dana da saznam da je oštećen živac koji isteže moje glasnice. Znao sam da nešto nije u redu, ali nije mi bilo jasno što se događa.

NACIONAL: Na koji način nešto nije bilo u redu?

Probao sam pjevati i nije išlo. Kompletan gornji registar je nestao. Od skoro tri i pol oktave s falsetom, ostala je jedna i pol, i to ako. Kada sam dobio dijagnozu oštećenja gornjeg laringealnog živca, to me više slomilo nego kada mi je rečeno da imam rak i da moram na zračenje. Na momente mi je bilo žao što sam išao na operaciju jer i ovo novo stanje je neka vrsta smrti. Pa sam mislio: možda je bolje umrijeti pjevajući nego živjeti bez pjevanja. Naravno da mi je drago što sam pobijedio to sranje, ali kao da mi je netko iščupao dušu iz tijela. Ukrao ogromnu količinu životne energije. Uništio mi samopouzdanje, poništio me kao čovjeka.

NACIONAL: Koliko su vam ta dijagnoza i operacija promijenile život?

Sve se promijenilo. I onda tome pridodaj potrese, nemogućnost nastupa, primanja debelo ispod minimalca, borbu s hormonskom terapijom i hrpom vlastitih demona. Mislim da nikad neću moći potpuno prihvatiti novonastalo stanje jer je gubitak glasa nešto s čime ću se morati nositi do kraja života.

NACIONAL: Budući da ste glazbenik, koliko vam je sama glazba pomogla u oporavku?

Kad sam nabavio tambure, shvatio sam: OK, ja sam ograničen i vi ste ograničene. Jeb…, ‘ajmo vidjeti što možemo. Moje psihičko stanje u posljednje tri godine bilo je takvo da mi pisanje tekstova nije predstavljalo ni najmanji problem. S druge strane, shvatio sam da se moram potpuno ograničiti. Nema lickanja ni ukrašavanja. Probam jednom, drugi put snimim i to je to. Rima mora biti jednostavna kao i melodija. Sve mora biti na prvu. To mi je došlo kao osvježenje jer sam prethodne albume “kasapio” po pitanju miksanja i snimanja. Album je nastao vrlo brzo. Tada sam pozvao Tajanu i Lanu da dodaju svoje vokale na nekoliko pjesama jer nisam htio opet sve sam raditi. I bilo mi je važno stvoriti barem nekakvu zajednicu nakon godina i godina glazbene izolacije.

NACIONAL: Početkom ove godine objavili ste i album s Dunjom Knebl „Moje srce se raskoli“, koji je također posvećen hrvatskoj glazbenoj baštini i koji se nedugo nakon objavljivanja našao na šestom mjestu Balkan World Music Charta. Kako ste pristupili tom albumu koji je baziran na autohtonim melodijama i pjesmama iz Hrvatske?

Dunja je napravila izbor pjesama i poslala mi info snimke. Dok sam ih slušao, donosio sam odluke o tome kakav će biti pristup svakoj pjesmi. Sve je išlo vrlo brzo. Nisam htio raditi neke velike intervencije. Htio sam se poigrati atmosferom i podržati Dunjinu izvedbu. Ona je bila najvažnija u tom procesu. Ona i pjesme. Raditi s Dunjom, snimati Dunju je kao snimati npr. Elisabeth Cotton ili bilo kojeg drugog velikana tradicijske glazbe. Ona jednostavno jest glazba. Nema se tu što popravljati ili dorađivati. Svaka izvedba je autentična.

NACIONAL: Moram vas pitati zašto ste 2020. godine ugasili svoj alter ego Bebè Na Volè pod kojim ste objavili albume koji su u pravilu bili među albumima godine kada su objavljeni?

Ah, kako to lijepo zvuči. Albumi godine. Uglavnom, postoji nekoliko razloga. Jedan je pandemija, drugi je što sam i prije snimanja “Hate is a wonderful thing” shvatio da to nikamo ne vodi. Treći je taj karcinom. Sve se nekako nagomilalo i urotilo protiv mene. Shvatio sam da unatoč albumima godine i preko 20 godina rada, zapravo nemam ništa. Nemam ni staža, ni mirovinskog osiguranja, ni ušteđevine, ni redovitih primanja, ni glasa ni želje za glazbom kakve sam imao. Kako sada stvari stoje, mogao bih ostati i bez zdravstvenog osiguranja. “Nemam ništa, ništa nemam.” Sve se raspalo. Vukao sam taj karcinom tko zna koliko dugo i vjerojatno je bio zadnji čas da odem na operaciju. Rizik te operacije bio je oštećenje glasnica, što se na kraju i dogodilo. Žao mi je što je sve tako ispalo, jer sam s BNV-om konačno pronašao zvuk i pristup koji je bio interesantan, ali život je očito imao druge planove. Da citiram stih iz pjesme “Podno brda”: “Cili život svalija se na me.”

NACIONAL: Službeno posljednji singl kao Bebè Na Volè „Nectarine“ objavili ste u siječnju 2021. godine i sav prihod od prodaje downloada poklonili stradalima u potresu u Petrinji, Glini, Sisku i okolici. Kako je prošla ta vaša humanitarna gesta?

Novac koji su ljudi donirali kupnjom pjesme “Nectarine” uplatio sam Zakladi Solidarna, ali nisam dobio povratnu informaciju što se točno dalje dogodilo s tom donacijom. Vjerujem da je ono malo što smo prikupili otišlo u dobre ruke i pomoglo nekome u teškoj situaciji, u kojoj se, nažalost, veliki broj ljudi nalazi i danas.

NACIONAL: No ipak ste godinu dana kasnije kao Bebè Na Volè sudjelovali u pjesmi „Outnumbered“, koja je bila dočekana hvalospjevima unatoč jednom posve novom glazbenom žanru. Što je s tim projektom i kako je uopće do njega došlo?

“Outnumbered” sam napisao prije 10 godina, možda i više. Dugo je stajala u kompjutoru, sve dok je nisam poslao Jovanu Obradoviću Shpiri, a on rekao „‘Ajde da složimo nešto od ovoga“. Shpira je cijelu pjesmu rekonstruirao ispočetka i pozvao ostale suradnike Iggyja, Fat Zeda i Zupanyja. Što reći osim hvala im. Shpira je genijalac na mnogo razina. Iako se nismo uživo upoznali, mogu slobodno reći da je on jedini glazbenik koji mi je u ovom razdoblju pristupio s konkretnim idejama i realizirao ih. Od produkcije, snimanja do videospotova. Bio je i ostao velika podrška. Čovjek me praktički spasio od ponora i na tome sam mu vječno zahvalan. Nadam se da ćemo uskoro napraviti nešto zajedno uživo. Koliko čujem, Novi Sad ima izvrsnu umjetničku scenu.

NACIONAL: Mnogi vas poznaju kao vrhunskog glazbenika, skladatelja i pjevača, a neke vaše albume smatra se najboljim albumima objavljenima u Hrvatskoj unazad 30 godina, no svejedno niste ostvarili status člana Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika. Znate li zašto su vas odbili?

Hvala vam. Zadovoljavam sve kriterije osim jednog, a to je da nisam dovoljno pridonio hrvatskoj kulturi. To je ta famozna rečenica koju vam pošalju kao odbijenicu. Što je to uopće zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi? Kako se mjeri? Koji su točni parametri? S kim moram biti dobar da bi moj doprinos bio zamjetan? Na ta pitanja očito nikada neću dobiti odgovor.

NACIONAL: Sami ste objavili novi album „Ode dite“. Kako to da ne snimate za neku diskografsku kuću?

Ne znam. Pitajte diskografe gdje su bili zadnjih 20 godina.

NACIONAL: Stvarate vrlo specifičnu glazbu koja baš i nema neku široku publiku. Koliko je danas u Hrvatskoj teško biti glazbenik i živjeti od glazbe koja nije komercijalna s ciljem ostvarenja profita, već nastoji biti glazbeno umjetničko djelo?

Nemam pojma kako je danas živjeti od glazbe jer ja od glazbe ne živim. Živim od aktivnosti vezanih uz glazbu, ali ne od same glazbe. Mislim da je tako kod većine glazbenika. Snimaju YouTube/TikTok/Insta recenzije opreme, tutorijale, rade obrade poznatih hitova, podučavaju… Ako imate sreće, poznati će vas brendovi prepoznati i postat ćete gear-whore. Hahaha. Umjetnici su postali trgovci. Prodaju majice, šalice, bedževe. Glazba je postala sporedna stvar. Kao svojevrsna vizitka. Malo tko danas živi od autorske glazbe, a da nije iz stare garde. Iako sve više čitam da se i oni žale da je ovakav poslovni model potpuno neodrživ. Više-manje svi hrane algoritam i ubiru siću. Vlasnik Spotifya je milijarder i najvjerojatnije u životu nije skladao nijednu pjesmu. Mi “nekomercijalni” umjetnici kao da uglavnom živimo i radimo na svoju štetu. Glazbenici i glazbenice definitivno su zadnji u hranidbenom lancu.