Poslovanje jedne od strateški najvažnijih kompanija domaćeg gospodarstva, tvrtke ACIkoja upravlja s 21 od 56 registriranih marina na hrvatskoj obali, ozbiljno je ugroženozbog koncesija za novu marinu u Slanome pokraj Dubrovnika, čija je gradnja započela u listopadu prošle godine, te za sidrište u Skradinu koje su po svemu sudeći dobivene protuzakonito, iako i Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture i ACI tvrde suprotno.

[quote_box_center]

• Koncesija za novu marinu u Slanome te za sidrište u Skradinu po svemu sudeći dobivene su protuzakonito

• Poslovanje tvrtke ACI zbog toga ozbiljno je ugroženo, kao i najavljena privatizacija ove državne tvrtke

[/quote_box_center]

Zakon o pomorskom dobru iz 2009. u dijelu koji određuje načine dodjele koncesije za obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru, točnije u članku 17., navodi da tražitelj koncesije mora ispunjavati točno pet osnovnih kriterija kako bi stekao pravo na natjecanje za koncesiju. Između ostaloga, uvjeti su i “da su do sada podmirene sve obveze iz ranijih koncesija” te “da do sada nije oduzimana koncesija iz članka 30. ovog Zakona”. Članak 30. Zakona navodi kako se koncesija može oduzeti “ako ovlaštenik koncesije ne izgradi u određenom roku građevine ili druge objekte za koje mu je dana koncesija” i “ako ovlaštenik koncesije neuredno plaća naknadu za koncesiju”. A upravo to se dogodilo ACI-ju 2002. kada je zbog nemarnog poslovanja i nepridržavanja preuzetih obaveza izgubio koncesiju za izgradnju marine u Tribunju koju je dobio dvije godine ranije.

Plan gradnje marine u Tribunju pokrenut je početkom 90-ih godina, a za njezinu gradnju osnovana je i posebna tvrtka Nautički centar Tribunj, u koju je ušlo nekoliko lokalnih šibenskih tvrtki i naftna kompanija INA. Oni su, međutim, ubrzo odustali od investicije i gradilište je godinama stajalo prazno. Hrvatska vlada je 1999. koncesiju ustupila ACI-ju koji sljedeće tri godine nije započeo izgradnju marine, niti je u državni proračun uplatio naknadu za koncesiju, što je bio dužan učiniti. Stoga im je odlukom tadašnje vlade od 28. siječnja 2002. koncesija oduzeta, kako je objašnjeno, “zbog toga što ovlaštenik koncesije nije u određenom roku izgradio luku te iz razloga što nije plaćao koncesijsku naknadu”. Iste je godine za novog koncesionara izabran mađarski Danuvius koji je investirao u gradnju marine s 240 vezova u moru i 150 na kopnu. Marina pod njihovom upravom uspješno posluje već punih 11 godina.

Gubitak koncesije za tribunjsku marinu ACI-ju u tom trenutku nije posebno naštetio, no priča se promijenila 2012., kada je Dubrovačko-neretvanska županija raspisala natječaj za izgradnju marine u Slanom. Prilikom prijave na natječaj u dokumentaciji je između ostaloga – temeljem Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru iz 2012. – bilo potrebno priložiti i ovjerenu izjavu u kojoj je trebalo naznačiti je li “ponuditelj ispunio sve obveze iz drugih koncesija ako ih ima ili ih je imao” te izjavu “je li ponuditelju do sada oduzeta koncesija sukladno članku 30. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama”. Kako je na natječaju za najboljeg ponuđača izabran upravo ACI, s kojim je kratko nakon toga i potpisan ugovor o koncesiji, pretpostavlja se da je ACI na natječaj predao dokumentaciju u kojoj je između ostaloga priložena i izjava da tvrtka nema dugovanja po obvezama iz ranijih koncesija i da im do tada koncesija nije oduzimana.

Bilo bi doista zanimljivo vidjeti kako je ACI formulirao izjavu da im “do tada koncesija nije oduzimana” i da “do tada nemaju neizmirenih obaveza prema državnom proračunu na ime koncesijskih naknada”.

No čini se da problem koncesije za marinu u Slanom – koja je ključna za ACI jer je to prva investicija u izgradnju nove marine nakon 24 godine “sušnog” razdoblja koje se svelo isključivo na održavanje postojećih kapaciteta i potpuni izostanak investicija u nove projekte – nije jedini problem s koncesijama koji muči ACI. Početkom ljeta prošle godine Šibensko-kninska županija donijela je odluku da se ACI-ju dodijeli koncesija za nautička sidrišta u uvalama Vozarica i Srednja draga kod Skradina. I za tu je koncesiju, među ostalom dokumentacijom, zahtjevu trebalo priložiti i izjavu da tvrtki do tada nije oduzeta koncesija iz razloga koji su navedeni u članku 30. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. To je ACI zasigurno i učinio jer bi u protivnom dokumentacija bila nepotpuna i zahtjev ACI-ja se ne bi ni razmatrao. A to znači da je ACI možda i u ovom slučaju svjesno predao neistinitu dokumentaciju. Ili je netko u Šibensko-kninskoj županiji prihvatio neadekvatnu ACI-jevu ponudu bez posebnih ispitivanja.

Dodjela koncesije za sidrište u Skradinu i ranije je uzrokovala dosta prijepora u javnosti, posebno u lokalnim krugovima, a u središtu skandala našao se upravo ACI. Ta tvrtka je svojom nelojalnom, nerealno visokom i “prenapuhanom” ponudom od čak 6,5 milijuna kuna planiranih ulaganja u skradinsko sidrište – koje će se sastojati od samo 18 plutača – pobijedila pet lokalnih tvrtki koje su se također javile na natječaj, s puno skromnijim ponudama. Nekoliko lokalnih poduzetnika već je tada upozoravalo da je ACI-jeva ponuda nerealna, da ulaganje u sidrište s 18 plutača nipošto ne može toliku vrijediti te da je stvarna visina potrebnih ulaganja višestruko manja. No vijećnici šibensko-kninske Županijske skupštine u odluci su se očito rukovodili obećanjima ACI-ja da će sidrište godišnje donositi prihod od čak milijun kuna, iako sve procjene i iskustva koncesionara na drugim sidrištima slične veličine spominju maksimalan prihod od 400.000 kuna godišnje. ACI je unatoč tome koncesiju ipak dobio, a jedan od poduzetnika čija ponuda na natječaju nije prošla uložio je žalbu na odluku vijećnika Županijske skupštine te bi natječaj, u skladu s propisima, još jednom trebalo preispitati Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture.

Uzme li se u obzir da im je oduzeta koncesija za marinu u Tribunju, može se postaviti pitanje i po kojoj osnovi ACI može produžiti koncesije za 21 marinu ako mu je koncesija već jednom oduzeta. Sporna bi bila i odluka vlade od 25. siječnja 2007. kojom su ACI-ju produžene koncesije za 11 marina u njihovom vlasništvu (marine Pula, Rab, Šimuni, Žut, Skradin, Trogir, Milna, Vrboska, Palmižana, Piškera i Korčula) i to do 31. prosinca 2030., jer je zakonska odredba kojom se određuje da tražitelju koncesije ne smije biti prethodno oduzeta ni jedna koncesija vrijedila i u ranijem Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, onom iz 2003.

Prema službenom odgovoru Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, u dodjeli koncesija ACI-ju za marinu u Slanom i za sidrište u Skradinu, a potom i za produženje koncesija za 11 marina, nema baš ničeg spornog. “Društvo ACI d.d ispunilo je sve uvjete i obveze tražene prema raspisanim natječajima za koncesije. Istom društvu sukladno članku 30. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koncesija nije oduzeta, a što je bio jedan od uvjeta samog natječaja”, stoji u šturom odgovoru Ministarstva koje se poziva isključivo na odredbe aktualnog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2009. godine, tvrdeći kako sve ono što se događalo prije jednostavno ne vrijedi.

Isto tvrdi i ACI koji u odgovoru na upit Nacionala navodi kako im “do sada nije oduzimana koncesija iz članka 30. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama” te da je ACI uz prijavu za natječaj za dodjelu koncesije za marinu u uvali Slano “priložio svu propisanu dokumentaciju. Po provedenom postupku, utvrđeno je da je ponuda ACI-ja u potpunosti u skladu s odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, podzakonskim propisima i uvjetima natječaja”, temeljem čega im je Županijska skupština Dubrovačko-neretvanske županije 13. ožujka 2012. dodijelila koncesiju. A budući da im, kako tvrde, “nije oduzimana koncesija iz članka 30. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama” prema njihovom objašnjenju nema nikakvog pravnog osnova da im se ospori i dodjela koncesije za sidrišta u Skradinu, a samim tim i valjanost svih ostalih koncesija za marine u sustavu ACI-ja. “Ishod koncesija po ranijim zakonima (Zakonu o morskim lukama, odnosno Pomorskom zakoniku), koji su prestali važiti donošenjem Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, je nebitan i bespredmetan”, tvrde u ACI-ju.

No kako onda objasniti odredbu iz članka 17. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koja jasno kaže da je uvjet za dobivanje koncesije “da su do sada podmirene sve obveze iz ranijih koncesija”, što u ACI-jevom slučaju nije bilo ispunjeno, i “da do sada nije oduzimana koncesija iz članka 30. ovoga zakona”, što također nije ispunjeno? Izrijekom se nigdje ne navodi da ti uvjeti vrijede tek od tog Zakona, već se u članku navodi jasna formulacija “do sada”, odnosno do trenutka podnošenja zahtjeva za novu koncesiju.

Nesporna je činjenica da su razlozi za oduzimanje koncesije iz starog Zakona o pomorskim lukama koji je vrijedio u trenutku oduzimanja koncesije ACI-ju za marinu Tribunj ostali posve isti i u novim Zakonima o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. i 2009., a navedeni su i u prijedlogu najnovijeg Zakona o pomorskom dobru koji tek treba krenuti u saborsku proceduru. Raniji propusti ACI-ja i u novim Zakonima jednako su istaknuti kao opravdan razlog za nedodjeljivanje nove koncesije.

ACI se u navedenim slučajevima doslovno lovi za slamku, vozeći svojevrsni “pravni slalom” između zakonskih odredbi koje im ne odgovaraju i prihvaćajući samo one koje im idu u prilog. A to pruža mogućnost da bi iznimno zainteresirani investitor koji bi bio voljan uložiti u dobar pravni tim vrlo lako mogao osporiti novodobivene ACI-jeve koncesije za marinu Slano i sidrište u Skradinu, a možda i odluku o produženju koncesija za 11 marina iz 2007. Takva situacija ozbiljno bi uzdrmala temelje na kojima počiva ACI. U svakom slučaju ovaj problem će itekako utjecati na tijek najavljene privatizacije ACI-ja koja se najavljuje dugi niz godina, no još nije ostvarena.