Prije neki dan pjesnik Danijel Dragojević imao je devedeseti rođendan. Nekoliko kolega pjesnika nazvalo me i pitalo mogu li preko novinarskih veza saznati gdje se nalazi taj veliki pjesnik koji toliko uporno izbjegava ikakvo pojavljivanje u medijima. Živi li u svom zavičaju na Korčuli ili je u Zagrebu. Dugo ga nitko nije vidio ni čuo.

Dao sam si truda, nazvao hrpu ljudi iz književnog i novinarskog miljea. Da bih napokon saznao da je Danijel Dragojević u Domu za starije na Iblerovom trgu. Tamo je zajedno sa svojom suprugom. Dakle, veliki pjesnik s Korčule živi usred Zagreba.

Kupio sam u restoranu Korčula dvije rožate. U jednu sam vrškom čačkalice upisao stih iz Ujevićevog Pobratimstva lica u svemiru, u drugu Nerudin stih o starom pjesniku.

Odnio sam to na recepciju Doma na Iblerovom. Ljubazne gospođe na porti obećale su stihovane rožate odnijeti pjesniku.

Jednom kad ostarim volio bih da se i mene sjeti tako neki mlađi pjesnik. Sve je u iskazivanju divljenja i pažnje. Ravnodušnost i poricanje poezije i velikih pjesnika vode u ravnodušnost i ništavilo.

Danijel Dragojević je u doba komunizma bio elegantni disident, kako ga je nazvao Rade Šerbedžija. Devedesetih se potpuno povukao iz javnosti, nitko u javnosti nije znao kakva su njegova politička uvjerenja. Iz dnevničkih zapisa Igora Mandića daje se zaključiti da je bio izraziti antikomunist. Što je nakon pada komunizma, to zna samo on.

Njegovo povlačenje u osamu i bijeg od ikakve medijske eksponiranosti danas je velika inspiracija i ideja vodilja nama nešto mlađim pjesnicima, nama koji se smatramo pjesnicima. Zašto uopće moramo biti prisutni na društvenim mrežama? Zar nam nije dovoljno samo zadovoljstvo ispisivanja pjesme. To da li će je pročitati pet i 300 ljudi pjesmu sigurno neće učiniti boljom. Trebamo se naučiti osami, učimo to od Danijela. Biti dostatni sami sebi, u samoći čekati, spoznavati ono krajnje i konačno za što nas, baš poput molitve, poezija može donekle pripremiti.

U pjesme nikad nije uplitao politički angažman, radije je opjevao smokvu nego se kroz pjesme zalagao za ne znam šta… vegetarijanstvo.

Učim od Dragojevića kako opjevati običnu voćku, kroz voćku ili pticu povezati se s univerzumom, kao u njegovoj pjesmi koju ostavljam za kraj ovog teksta:

Jesen

Jesen
gleda jabuku
kao samoubojica
svoju smrt:
okruglo savršenstvo
na visokoj grani.