Hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić preminuo je 2. svibnja 1925. godine od tuberkuloze u zagrebačkoj zaraznoj bolnici. U trenutku smrti Šimić je imao samo 26 godina (rođen je u Drinovci kod Gruda u Hercegovini 1898. godine).

Za svoga kratkog života objavio je samo jednu zbirku pjesama koja je označila prekretnicu u razvoju hrvatske poezije. Zbirka ‘Preobraženja’, izdana 1920. godine, ima pedesetak kratkih pjesama čiji su stihovi oslobođeni dotadašnjih pravila i podređeni su isključivo osobnom dojmu, a pritom su bili grafički posloženi po središnjoj osi, što je bila revolucionarna novost u našem pjesništvu.

A. B. Šimić ostao je upamćen i kao oštar književni kritičar. Iako vrlo mlad usudio se kritizirati djela velikana poput Miroslava Krleže i Vladimira Nazora, a često se upuštao u žustre polemike s ondašnjim književnim velikanima. Pokrenuo je i nekoliko časopisa u kojima se zalaže za “izgradnju duhovnog carstva na zemlji”. U daljnjem radu prekinula ga je bolest od koje se neuspješno liječio u Cavtatu i Dubrovniku da bi na kraju preminuo u Zagrebu te je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj.