Objavljeno u Nacionalu br. 387, 2003-04-15

Nacional donosi četiri priče psihijatrijskih bolesnika koji otkrivaju kako se nose sa svojom bolesti, na koji način funkcioniraju i koliko se uspijevaju uklopiti u normalni život, te razgovore s psihijatrima Ivom Jakovljevićem i Predragom Radićem koji odgovaraju na pitanje je li liječenje psihijatrijskih bolesnika, zahvaljujući novim lijekovim, uspješnije nego prije 10-20 godina

“Nosim se sa svojom bolešću tako što sam je prihvatila kao bolest: zahtijeva stalno liječenje i stručnu pomoć. Ne mislim više da je to prolazna kriza. Ponovno kontroliram emocije, dakle i život, što mi je u desetogodišnjoj bolesti bio najveći problem. S novim lijekovima nuspojave su manje, nemam osjećaj da je to neka vrsta otuđenja od stvarnosti… Moja bolest dugo nije bila prepoznata, sada znamo da je to bipolarni afektivni poremećaj, hipomano-depresivni afektivni poremećaj. Naučila sam prepoznati ‘povišenu’ fazu moje bolesti pa kažem sebi: ‘sad ću se malo stišati’. To je odlična prevencija depresije. Koliko više energije ode kad ste gore, toliko dublje pljusnete…”

Budući da je broj psihijatrijskih oboljelih i do tri puta veći od broja prijavljenih, psihijatrijska će pomoć, barem jednom u životu, trebati svakom četvrtom Hrvatu Dijagnoza Ljerke P. znači da joj raspoloženje varira od osjećaja umora, samooptuživanja, tuge i očaja do provala energije, veselosti, ambicioznosti i druželjubivosti koje ne može kontrolirati. Ona je samo jedan od 400.000 psihijatrijskih pacijenata u nas. Budući da se smatra da je psihičkih oboljelih i tri puta više, psihijatrijska bi pomoć barem jednom u životu trebala svakom četvrtom stanovniku Hrvatske.

Psihičke su bolesti brojne: od anksioznosti i depresije do bipolarnog afektivnog poremećaja i manične depresije te shizofrenije koja izaziva raspad ličnosti, opadanje umne djelatnosti, raskidanosti psihičkih procesa i osjećajnog život. Kako se oboljeli osjećaju, žive, rade i odgajaju djecu te je li liječenje danas uspješnije nego prije 10 ili 20 godina – pitali smo liječnike Psihijatrijske klinike KBC Rebro i Psihijatrijske bolnice Vrapče te, uz liječničku privolu, četvero njihovih pacijenata.

Psihijatar i psihoterapeut Predrag Radić iz Psihijatrijske bolnice Jankomir kaže: “Pacijenti se danas bolje nose s bolešću zahvaljujući novim antidepresivima. Zadnjih desetak godina pojavili su se i novi antipsihotici poput Rispolepta, Zyprexe i Seroquela. Oni imaju bolji ishod liječenja, ne utječu na kognitivne sposobnosti bolesnika te povećavaju radnu sposobnost i kvalitetu života, tako da se pacijenti bolje uklapaju u obitelj. Oni jesu skupi, ali smanjuju učestalost još skupljeg bolničkog liječenja – stoga su ekonomičniji su od starih.

No ti lijekovi, iako su kvalitetniji, ne poboljšavaju oboljelima život i pacijenti uglavnom u tijeku liječenja ne promijene ni život ni ličnost. A blesavo je razumijevati čovjeka samo kroz uzimanje i davanje lijekova”.

Danas je 70-80 posto psihijatrijskih bolesnika nezaposleno, na bolovanju je ili je izgubilo posao; bez kvalitetnih su društvenih interakcija, a obitelj provodi 7-8 sati dnevno brinući se za bolesnika.

Depresija i PTSP najčešća su psihička oboljenja u Hrvatskoj zadnjih desetak godina, a najskuplja je – jer oduzima najviše bolničkih dana -shizofrenija. Depresija, kao najčešća psihička bolest modernog društva, varira od 5 do 10 posto učestalosti u populaciji, ovisno o definiciji depresije ili istraživanoj populaciji – ako je populacija starija, može biti i 18 posto. Istraživanje u Europskoj uniji 2000. pokazalo je da je 20 posto ljudi barem jednom u životu potražilo psihijatrijsku pomoć, a Svjetska zdravstvena organizacije tvrdi da će depresija (točnije, veliki depresivni poremećaj) s četvrtog mjesta učestalosti bolesti skočiti na drugo.

Osnovna znanja o nastanku, simptomima, tijeku i liječenju depresije danas su uglavnom zaokružena. “Mi se razbolijevamo kad stvari u životu ne idu onako kako hoćemo – počnemo se okrivljavati, a cijela se priča izmakne našoj svjesnoj kontroli… ” kaže Predrag Radić i nastavlja: “Današnje okruženje čovjeka lišava duhovne sfere i otežava mu život – zato je proizvođačima psihofarmaka lakše jer nas promatraju kao trivijalne mašine. A mi smo sve prije nego trivijalni… Ali kad čovjeka promatrate kao trivijalnog, najlakše je propisati tablete, i to svaki psihijatar, pa naravno i ja, danas najčešće i radi”. Predrag Radić kaže i da mnogi “biološki” psihijatri izjednačavaju nebiološke postupke s nemedicinskim, nedjelotvornim intervencijama, ali smatra da nisu u pravu. Naime, broj hospitaliziranih psihijatrijskih pacijenata smanjivao se i prije psihofarmakološke ere, ere lijekova. Po njegovu mišljenju do toga je došlo zato što su 30-ih, 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća bile na vrhuncu psihoanalitičke metode liječenja. “One su danas u psihijatrijskoj praksi rijetke, danas se više ne razgovara s pacijentom. Iako je mogućnost kvalitetnog psihijatrijskog liječenja zahvaljujući novim lijekovima danas neusporedivo veća, pacijenti se ipak ne liječe kvalitetnije”, smatra Predrag Radić.

Ljerka P. radi odgovoran ispunjen kontaktima s ljudima, a s njom smo razgovarali kad je imala pauzu. Ima 41 godinu, završen Filozofski fakultet, radi u struci, razvedena je i nema djece. Bolju borbu s bolešću pripisuje redovitoj upotrebi lijeka, a smatra i da je važno da liječnik educira pacijenta. Psihoterapiju ima prema potrebi – nekad je to bilo svaki tjedan, pa svaki drugi, sada jednom u dva mjeseca.

“Imala sam prijevremeni klimakterij i istaknutiji emocionalni prijelaz koji nisam mogla sama kontrolirati. Osjetila sam da dolazi još jedna depresivna epizoda koju ne mogu podvrgnuti svojoj volji, bila sam previše kritična prema sebi, životu, postignuću, smislu svega oko sebe. Kao da upadnem u neku svemirsku rupu – emocionalnost je toliko jaka da je ne možete zauzdati. Zbog toga se javlja bezvoljnost, nezadovoljstvo i kritičnost prema sebi…” Liječniku se javila u stanju panike: “Osjećala sam da ne mogu sama, ali kako se javiti liječniku i izložiti? Osjećala sam strah, nemir, nesanicu, umor, kao da mi je cijeli svijet na leđima.”

Iako se liječniku javila u depresivnoj fazi, poznavala je i onu drugu stranu bipolarnog poremećaja, fazu izlaska iz depresije, povišenu energiju: “Tada želim nadoknaditi sve što sam u depresivnoj fazi propustila, u poslu radim višestrukom brzinom, sastajem se s prijateljima, preuzimam nove poslove. Trebalo je dosta vremena da ljudi oko mene shvate da ta stanja ne ovise o mojoj volji. Do tada su mi, u najboljoj namjeri, govorili kada sam bila depresivna ‘pa ti znaš svoje kvalitete, nije sve tako crno kako sad vidiš, prošeći, bavi se kućnim ljubimcem’. No to sam doživljavala kao još jedno opterećenje jer ni to nisam mogla.

Terapeuti dugo nisu bili skloni biološkoj podlozi bolesti, promatrali su je samo kao psihološki mehanizam. Tek smo nedavno došli do toga da postoji i biološka podloga. Ona je ‘zaslužna’ i za prelazak iz jedne faze u drugu – nije riječ o tome da neki događaji ili ljudi izazovu preokret u meni, nego kemija u mom mozgu ‘ugodi’ moju percepciju za određenu vrstu događaja – ono što sam prije kojeg tjedna mirno primala, odjednom vidim u drugačije, mračno,” kaže Ljerka.

Pojedine faze može s dosta vjerojatnosti predvidjeti: dva tjedna traje ulazak u depresiju, depresija i izlazak iz nje; slijede dva mjeseca mira unutar kojih ima fazu “nadoknađivanja”, hiperaktivnosti. “To se zna dogoditi za jednu noć, osjetim da izlazim iz depresije i da kreće jedan val, prodor energije. Nestanu depresivne misli i onda bih po cijele dane samo obavljala razne stvari. Mislim da sve mogu: vrlo sam kreativna, ali natovarim si toliko obaveza s kojima se poslije u depresiji ne mogu nositi. Potom se nekih mjesec dana osjećam dobro, recimo sada, a onda opet sve ispočetka,” kaže Ljerka kojoj je dugo trebalo da prihvati lijekove – dugo se vjerovalo da joj je dovoljna psihoterapija.

“Sada uzimam minimalnu dozu lijekova. Kad sam u depresivnoj fazi, pijem antidepresiv Portal (poznat i kao Prozac), zatim Sulpiride koji podržavaju djelovanje antidepresiva, i Xanax, anksiolitik. Kad raspoloženje krene u depresiju, osjećaj gubitka kontrole nad emocijama izaziva tjeskobu”, kaže Ljerka i nastavlja: “Jednostavno ne mogu prestati razmišljati o tome kako sve oko mene nema pretjeranog smisla, kako je to bog sve složio, je li to pravda na tom svijetu ili nepravda… sve je pod upitnikom. Pitam se jesam li ja dovoljno dala u životu, jesam li ja nešto skrivila, pa sam zato bolesna. Želim se i maknuti od ljudi, što ne mogu jer s ljudima radim. Zato svaka tri mjeseca idem na bolovanje po dva tjedna, kada prelazim u depresivnu fazu. Na bolovanje je bolje otići što prije. Lijekovi i bolovanje su mi spas, a doktorica opće prakse nekad mi napiše drugu šifru bolesti – velika je stigmatizacija psihijatrijskih bolesnika. Bojim se da se moje stanje vidi na kilometre. U depresivnoj je fazi stoga dobro malo se povući jer to se donekle vidi u izrazu lica, pospanosti, usporenijoj gestikulaciji.

Odgojena sam perfekcionistički, očekivala sam više od karijere. Kad sam u fazi depresije, prema sebi sam nemilosrdna, no kada sam u ravnoteži, vidim da sam dosta napravila. Razvela sam se prije devet godina – ne zbog bolesti. Brak je bio dobar, bivši suprug je razumio moje tegobe, ali nismo imali djece i nestalo je pravih emocija, sve je postalo ‘tanko’. Otad imam stalnu vezu, ali u depresiji počinjem sumnjati i da sam dobar partner. A strah od samoće, pogotovo kad se radi o depresivnoj fazi, prisutan je neovisno o tome jeste li sami ili s nekim, jer to je i strah od gubitka kontrole nad svojim životom. Što ako se bolest pogorša, tko će se za mene brinuti? Jer to nije lako ni za partnera. Hoće li se iscrpiti, hoće li mu biti preko glave?

U početku sam prestala uzimati lijekove čim mi je bilo bolje. Zbog toga je važno da vam doktor objasni zašto to nije dobro. Kontinuitet je važan, biologija to zahtijeva. Radi se zapravo o neurotransmiterima koji luče serotonin i kao da na neki način potroše tu energiju – onda dolazi do druge vrste kemije…”

Sebe opisuje kao emocionalnu i tugaljivu osobu. Kao studentica imala je malignu bolest, izliječena je nakon zračenja i dvije kemoterapije. Ali u psihološkom smislu, u strahu od smrti, bila je prepuštena sama sebi. “Do prvog posjeta psihijatru prošlo je još 15 godina. Iako , ali imala sam potrebu i prije se konzultirati, no, nekako sam mogla sama to nositi. Ipak, da sam već tada dobila pomoć, mislim da bi mi danas bilo lakše, i uštedjelo bi mi mnogo životne energije…”

Marija F. ima 52 godine, radi kao telefonistica, ima šestero djece od kojih troje još žive s njom. Najstarija kćer ima 34 godine. U bolnici, gdje smo s njom razgovarali, četvrti je put: “Opet mi se vratilo. Počnete tražiti samoću, gubite se, zaboravljate. Najradije sam bila u krevetu, ništa više nije postojalo, ni muž ni djeca, samo moj mali pekinezer Po. Počelo je prije tri godine, sve mi je išlo na živce, ništa više nisam mogla trpjeti. Prva tri mjeseca bolesti sjećam se teških košmara, spavala sam i sanjala da ne spavam, budila sam se slomljena. Plakala sam bez razloga. Nakon sedam mjeseci otišla sam na liječenje, bila sam u bolnici dva mjeseca. Kad sam izišla, uspjela sam raditi dva mjeseca, ali sam osjećala da mi nije dobro, osjećala sam tugu i željela se maknuti iz te sredine.

Rođena sam u Zagrebu, ali željela sam kuću na osami gdje me nitko neće vidjeti, ta me kućica proganjala mjesecima, samo osama, osama. Otišla sam na godišnji, uvukla se u sobu i spavala, a nakon dva dana opet sam završila u bolnici. Kad sam bila kod kuće, navila bih si sat da se ustanem, ručak je bio zbrda-zdola, i opet bih išla spavati.

Prije toga nisam imala sličnih problema. Ne tajim da sam bila u Jankomiru, ali kod ljudi postoji averzija – tamo su luđaci. Ja znam da nisam luda, da sam samo depresivna, ali kad sam nedavno izišla iz bolnice, činilo mi se da me se moja djeca boje.

Bolnica je za mene azil, tu sam među ljudima koji su isti kao i ja. A kad ste među zdravima, osjetite koliko ste bolesni. Sjedite, blesavo gledate, osjećate se suvišnim, nesposobnim. Probam se natjerati, ali to ne ide. Htjela bih da bude kao nekad, ali ne ide. Htjela bih dovršiti tih svojih 30 godina u firmi, ali u ovom trenutku bolnica je pravo mjesto za mene. Mi koji smo tu znamo da možemo pobjeći u Jankomir i da smo tu zaštićeni. često mislim da bi bilo bolje da me nema.

Mislim da je razlog možda u prevelikom tempu života, suprug je dosta bio na terenu, ja sam vodila brigu o djeci, njihovoj školi, roditeljskim sastancima, kući, kuhanju, na posao nisam smjela kasniti. Trenutak kad sam pomislila da više ne mogu, dogodio se na poslu. Selili smo centralu iz jedne u drugu zgradu, ušli smo u sobu zajedno sa faks službom, počeli su pištati faksovi, cvililo je na sve strane i to je mene toliko iritiralo da sam rekla, ‘ja više ne mogu, meni je dosta’. Rekla sam sinu da mi nađe psihijatra, da više ne mogu izdržati.”

Marija će u bolnici dobiti novi antidepresiv i moći će se liječiti ambulantno. Kad ode u mirovinu, smatra dr. Radić, zadovoljit će potrebu za sigurnošću koju shvaća prvenstveno kao materijalnu sigurnost, a ovu će trogodišnju depresivnu epizodu ostaviti za sobom. Takve se depresije često javljaju u žena njene dobi, no razlozi su osobni: gubljenje pozicije u obitelji, strah da će izgubiti posao, sin koji se vratio iz rata s PTSP-eom, a i odnosi s mužem postali su lošiji. Želi otići u mirovinu jer su se odnosi na poslu izmijenili, komplicirali, umorna je. No do mirovine joj treba još dvije godine pa je bolest nekakav izlaz – iako bi bolje bilo da joj firma kupi dvije godine staža. Premda izraz “bježanje u depresiju” ne smatra najpogodnijim, dr. Radić smatra da on pogađa Marijin slučaj.

Ivanka K. ima 61 godinu, u mirovini je, a u psihijatrijskoj je bolnici drugi put iako psihičkih problema ima odavno. “U bolnicu sam došla prvi put 1999., godinu dana nakon što mi je muž umro. Ostala sam sama u kući; u dvorištu imam još jednu kuću, tamo je kći sa svojom obitelji. Inače sam uvijek bila naučena na društvo, radila sam kao knjigovođa u uredu. I kćerka mi je ostala bez posla. Raspoloženje mi je bilo loše, svaki dan sam išla na groblje, plakala, a susjedi su me plašili, govorili su da će mi za mjesec dana muž još više faliti, tako je i bilo. Moj muž je uvijek bio uz mene, uvijek pitao treba li mi što. Mučila sam se još jedno pola godine, a onda se javila liječniku.

Rekla sam da hoću ići u bolnicu i bila sam tu dva i pol mjeseca. Nakon toga imala sam više volje za rad, više entuzijazma, kreativnosti, štrikala sam unucima i kćerkama, kontaktirala s prijateljima iz đačkog doba. Lijekove sam trošila povremeno, po svom nahođenju. Kad mi je bilo loše, uzela sam, a kad mi je bilo dobro, nisam. Vjerojatno i zbog toga, malo pomalo postajalo mi je lošije… sad sam drugi put u bolnici. Bilo mi je sve teže i teže raditi, bila sam bez volje i interesa, najgore je bilo ujutro ustati.

Što sam tada razmišljala? Moj život je bio jako monoton, svako jutro raditi one iste pokrete, ići u dućan, piti sama kavu. Moj unuk ima 12 godina, ja sam ga čuvala od prve godine života, malo sam ga razmazila. Počela sam primjećivati da je sve više posla na meni. Nije to bio neki težak posao, milijun sitnih poslova. Dakle, monotonija, jednoličnost, samoća. Nije bilo nekog radikalnog događaja koji me slomio. Neki put sam pomislila, Bože, ako još tjedan dana budem morala obavljati sve te monotone radnje koje obavljam, ja ću početi vriskati. Skrivala sam to, nisam htjela svoje opterećivati. Kad sam vidjela da tako dalje ne može, rekla sam kćerki da bih išla malo u bolnicu, tu se osjećam sigurna, zaštićena, milijun sitnih poslova koji su me umarali nestalo je, tu imam društvo, sve što mi je doma falilo, i tu se ja dobro osjećam.

Strahovi su postojali, no na misao o suicidu nisam nikad došla. Ja se još uvijek nadam da bih možda jednog dana mogla na svoje noge i da bih bila sigurna u sebe kao nekad, svoj čovjek. Moram reći da nemam svoj život, ja vodim život svoje djece. Sad mislim da mi je mjesto ovdje, ali kad prođe izvjesno vrijeme, da ću se nekako oporaviti, poželjeti ići kući, obavljati svoje poslove.”

Ivanka ima, doznajemo od dr. Radića, teški depresivni poremećaj s dominacijom potpunog povlačenja, nezainteresiranosti i nesanice – no ne zvuči tako. Naime, nakon desetak dana u bolnici mijenja se doživljaj svijeta i rječnik. U njezinu slučaju radi se o modelima ponašanja i obiteljskim navikama koje je stvarala godinama. Ona kreira taj odnos, ali je njena obitelj koautor zbivanja. U toj obitelji ona je mama, baka, domaćica i servirka. Njoj je to previše, ali im to ne može reći. I zato se mijenja da bi bila svega toga pošteđena; a u bolnici se može odmoriti, naspavati. “Pokušavam od nje čuti što bi ona željela, doznati što je nekada najbolje radila, u čemu je bila uspješna,” kaže dr. Radić, “i onda je potaknuti da to pokuša ponovo raditi – to je najbolja metoda rada s depresivnima. Dobiva Coaxil, antidepresiv, ali za nju prognoze ne mogu biti tako dobre kao za Mariju jer se njene životne okolnosti neće promijeniti, ljudi oko nje koji ih stvaraju još su manje odgovorni nego ona.”

Tomislav ima 57 godina. Dijagnoza: manično-depresivna psihoza.
“S 20 godina dobivao sam elektrošokove i to mi je jako pomoglo. Bio sam dobro 10 godina, oženio sam se, 29 godina sam radio, uglavnom kao šef skladišta, i otišao u penziju. Dok sam radio bilo mi je bolje. Zadnje tri godine sam bio u depresivnoj psihozi, prije toga pet godina u maničnoj. Bio sam pod liječničkom kontrolom, bio sam često i u bolnici. Za to sam vrijeme napao svoju doktoricu, obitelj također, a to mi je žao. Imao sam svoju firmu i potrošio sam 20.000 maraka za jedno kratko razdoblje, na žene, a djeca su mi za to vrijeme bila gladna.

Što očekujem? Očekujem da mi se završi ovaj život. Ne mogu napraviti suicid jer imam dijete. Zadnje tri godine nisam izlazio iz kuće. Išao sam doktorici da si popravim zube i na plac. Puno pušim, pokušao sam prekinuti, ali ne mogu. Žena i ja uspijevamo preživjeti s četiri tisuće i 400 kuna. S tim da potpuno odvojeno živimo. Ona daje za svoju potrošnju, ja za svoju. Ona je meni službeno skrbnica.

U bolnici mi je dobro. Kad sam primljen, bio sam tri dana na zatvorenom odjelu, a sada se na otvorenom mogu socijalizirati, s bolesnicima koji su uglavnom PTSP-eovci, slušam što pričaju. Malo su mi sirovi jer ja sam završio ekonomski fakultet uz posao. To mi je bilo najsretnije doba, kad sam bio student. Vratio bih se s posla i od 9 do 12 navečer učio.

Moja mama je kriva za moju bolest. Prijetila je da će se ubiti, čak je pila preda mnom tablete, da mene kazni zato što nismo imali oca. Ona je živjela s njemačkim oficirom, tako sam se ja rodio. Ona je umrla prije 20 godina i tada sam se ponovno razbolio, ponovno sam počeo ležati po bolnicama. Bio sam jako vezan uz nju. Ne mogu to drukčije objasniti.”

Manična je depresija psihoza. U odnosu na shizofreniju, prognoza kvalitete života nešto je bolja, osim ako oboljeli ne naprave suicid kad su depresivni, a i hospitalizacije su nešto rjeđe. “Pacijent teško izgovara riječi i rečenice što se možda može pripisati neurolepticima, starim antidepresivima koje je primao, a utječu na kognitivne sposobnosti. Doveo sam ga na ovaj odjel da mu dam litij. U svim medicinskim udžbenicima do prije 10 godina piše da je litij jedini lijek za maničnu depresiju, ali njemu ga nitko do sada nije dao. U Jankomiru litij dobivaju jedan ili dva pacijenta, i to na zatvorenim odjelima. To je zato što treba velika suradnja pacijenta – potrebno je održavati stalnu koncentraciju litija u krvi, pridržavati se pravila oko uzimanja određene količine tekućine, a i neki internistički nalazi moraju biti u redu.

Kad je pocijent psihotičan, jako malo može učiniti za sebe. U periodima kad nisu psihotični, moraju se pridržavati uputa za upotrebu lijeka, čime stvaraju pretpostavke da vjerojatno više ne budu psihotični,” kaže dr. Radić.

Da bismo postavili dijagnozu da netko ima depresivnu epizodu treba uzeti u obzir devet simptoma, od kojih su tri zajednička.

1: Sniženo raspoloženje (razdražljivost, plačljivost, osjećaj beznadnosti, bespomoćnosti…)
2. Smanjen osjećaj zadovoljstva, snižena sposobnost radovanja, gubitak interesa za uobičajene aktivnosti…
3. Nedostatak životne energije, brzo umaranje…
Da bismo rekli da netko pati od blage depresivne epizode treba imati najmanje dva od ova tri simptoma, i još dva od sljedećih šest, a to su:
1. Poremećaj apetita – u tipičnim slikama smanjen apetita; u atipičnim pojačan apetit, kao da osobe žele unijeti u organizam nešto što bi im pomoglo i hranom prevladati svoje nezadovoljstvo.
2. Poremećeno spavanje – u tipičnim slučajevima najčešće bez problema zaspu, a rano se bude i ne mogu više zaspati. U atipičnim kao da bježe u san, imaju veću potrebu za snom i duže spavaju.
3. Samopodcjenjivanje; nedostatak samopouzdanja, osjećaj manje vrijednosti, što može ići do pravih osjećaja krivnje i patoloških ideja sumanute krivice: misle da su krivi za ono što objektivno i ne mogu biti, odu na policiju i traže da ih se uhapsi – to su one najteže, psihotične depresije.
4. Takve osobe često razmišljaju o samoubojstvu, imaju osjećaj da je bolje da ih nema, neki pomišljaju na smrt, neki već razmišljaju kako da se ubiju, na žalost mnogi to i pokušaju.
5. Kognitivne smetnje, otežano se koncentriraju, otežano razmišljaju i donose odluke,
6. Promijenjena psihomotorika; postoje aktivne, nemirne depresije u kojima osobe plaču, zapomažu, traže pomoć, ne mogu sjediti na jednom mjestu, te pasivne i inhibirane depresije, gdje pacijent satima može mirno sjediti, tako da se depresije može i previdjeti.
Dijagnoza: Dva simptoma od gornjih i dva od donjih – blaga depresija, pri čemu je radno funkcioniranje očuvano. Umjereno teška – dva od prva tri, i tri-četiri druga, radno funkcioniranje značajno otežano; tešku kad ima sva tri osnovna ili zajednička i pet-šest ovih drugih, a radno funkcioniranje jako narušeno, i psihotična kad ima nihilističke i sumanute ideje krivice i propasti, te halucinacije depresivnog sadržaja, po definiciji vrlo težak oblik depresije.