Objavljeno u Nacionalu br. 757, 2010-05-18

NACIONAL je dva dana pratio rad liječnika zagrebačke Klinike za traumatologiju, prisustvovao operativnim zahvatima i hitnim prijemima u toj jedinstvenoj klinici u Hrvatskoj, koja bi se nakon 62 godine postojanja trebala pripojiti Kliničkoj bolnici Sestre milosrdnice

Zagrebačka Klinika za traumatologiju koja je prošlog petka obilježila 62. obljetnicu po mnogome je jedinstvena u Hrvatskoj. Prije svega jedina je klinika za traumatologiju u zemlji i stoga prima pacijente iz cijele Hrvatske. Samo u njoj se odmah u dežurstvu operiraju ozljede kuka i kralježnice jer ima pozivna dežurstva 24 sata dnevno 365 dana u godini.

Ta klinika jedina u zemlji ima odjel za opekline s posebnom operacijskom dvoranom i jedinicom intenzivnog liječenja, odjel za zbrinjavanje najtežih ozljeda zdjelice, banku tkiva u čijem se biotehnološkom laboratoriju uzgaja ljudska koža, a tu je i jedini odjel za sportsku traumu u Hrvatskoj. Klinika je smještena u strogom središtu Zagreba, u zgradi koja je do kraja Prvog svjetskog rata bila Viša djevojačka škola, ima ukupno 174 kreveta, oko 500 zaposlenih i deset odjela među kojima je šest jedinstvenih u zemlji, usko specijaliziranih za razne vrste trauma.

Osnovana je 1948. godine kao Traumatološka bolnica a 1983. odlukom Znanstveno-nastavnog vijeća Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu postala je Klinika za traumatologiju Zagreb. Kao takva sudjeluje u izvođenju dodiplomske i poslijediplomske nastave Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te edukaciji u okviru specijalizacija iz kirurgije, ortopedije te subspecijalizacije iz traumatologije.

“Klinika ima 174 kreveta i oko 500 zaposlenih”, kaže ravnatelj klinike Ante Muljačić koji je na čelu klinike od siječnja 2007. On je inzistirao na uvođenju certifikata ISO standarda u cijeloj klinici. “Mi i Vuk Vrhovec smo jedine medicinske ustanove u Hrvatskoj koje su u cijelosti certificirane”, ističe ravnatelj, a značenje certifikata ISO 9001 detaljnije nam je objasnio Draško Boljkovac, pomoćnik ravnatelja za kvalitetu, koji je kazao: “Certifikat ISO 9001 znači da je sigurnost pacijenata u našoj kući na visokoj razini, odnosno mogućnost pogreške je svedena na najmanju moguću mjeru. On podrazumijeva zdravstvenu uslugu u skladu s najnovijim svjetskim standardima. On ujedno znači da opremu dobavljamo samo od autoriziranih tvrtki, te smo dužni ocjenjivati kvalitetu usluge dobavljača, a dužni smo i ocjenjivati zadovoljstvo naših pacijenata.”

U jeku reforme zdravstva kojoj je cilj rezanje troškova i klasifikacija bolnica, posjedovanje certifikata ISO 9001 bitan je argument u rukama uprave te klinike koja bi se trebala pripojiti Kliničkoj bolnici Sestre milosrdnice. “Nas zadnjih 20 godina žele rasformirati, pa je bila ideja da nas premjeste u Sveučilišnu bolnicu Blato i ništa od toga se do danas nije dogodilo. Nisam nigdje u svijetu vidio da se klinika za traumatologiju spaja s nekom drugom medicinskom ustanovom jer je naš posao toliko specifičan da bismo mi trebali održati svoju samostalnost”, naglašava ravnatelj Muljačić koji nam je omogućio detaljni obilazak klinike, te smo tijekom dva dana, nerijetko uz zvuke sirena kola hitne pomoći, razgovarali s liječnicima, prisustvovali operativnim zahvatima i hitnim prijemima.

Prvi odjel Klinike za traumatologiju bavi se ozljedama dugih kostiju, zdjelice i endoprotetikom. “Kirurgiju zdjelice je u nas započeo pokojni primarijus Marijan Barac sredinom 70-ih”, kaže šef operacijskog bloka magistar Dragan Đurđević koji je bio na stručnom usavršavanju u Parizu i Kaliforniji. Na odjelu imaju 80-ak bolesnika godišnje koji dolaze iz većeg dijela Hrvatske. “Specifičnost i teškoća pri zahvatima na zdjelici je anatomija, to je područje gdje su i probavni organi i mokraćovodi i spolni organi, zbog toga je ta kirurgija zahtjevna.” Najčešći uzroci ozljeda zdjelice su kod mlađih ljudi prometne nesreće a kod starijih padovi. Na odjelu je veoma zastupljen razvoj endomedularne osteosinteze u liječenju dugih kostiju a Dragan Đurđević je na čelu hrvatskog udruženja za endomedularnu osteosintezu. Na odjelu se obavlja i endoprotetika, odnosno ugradnja umjetnih zglobova, prije svega kuka, potom koljena i ramena. Šefica tog odjela je primarijus Breda Gustinčič-Uzelac, koja je u tu ustanovu došla 1972. godine.

“U to doba baš i nije bilo puno žena kirurga, tako da sam ovdje prvo pune dvije godine volontirala, potom sedam godina čekala da mi odobre specijalizaciju, nudili su mi fizikalnu, anesteziju, ali ja sam na studij medicine krenula samo zato da bih bila kirurg”, kaže Breda Gustinčič-Uzelac koja je zadnje 22 godine na tom odjelu i koja je u svojoj karijeri napravila oko 1500 operacija ugradnje umjetnog kuka. Do artroze a potom i potrebe za ugradnjom umjetnog kuka dolazi dijelom zbog genetske uvjetovanosti, zatim zbog učestalih mikrotrauma specifičnih za vozače velikih kamiona, te kod sportaša. “Jedini način za preventivu je vježbanje, vožnja bicikla, plivanje”, savjetuje Breda Gustinčič-Uzelac, ali dodaje da se i nakon ugradnje kuka vježbanje mora nastaviti.

“Pacijenti s umjetnim kukom vode sasvim normalan život, jedino ne bi smjeli prekrižiti tu nogu preko druge, ne bi smjeli čučnuti pod kutom oštrijim od 90 stupnjeva, ali 80 posto ljudi sve to radi nesvjesno i ništa im se ne događa. Imam pacijenta koji ima dva umjetna kuka i skija, prema tome nema zapreke.” Žene su češće na njenom operacijskom stolu jer, kako kaže, genetski su predisponirane za artrozu, a kod muškaraca je uzrok uglavnom mikrotrauma. Na drugom odjelu klinike, onom specijaliziranom za ozljede kralježnice, najčešće završavaju žrtve prometnih nesreća, žrtve ozljeda na radu, sportskih nesreća te skakači u vodu. Od 2002. dužnost šefa tog odjela obnaša primarijus Zvonko Kejla. “Svi ljudi koji dožive prometnu nesreću na području Republike Hrvatske pa čak i na području Hercegovine, doline Neretve pa sve negdje do Livna, završavaju ovdje. Imamo 24 sata dnevno spremnu ekipu za ozljede kralježnice jer se ona mora operirati u roku nekoliko sati”, kaže Zvonko Kejla i dodaje: “Odjel je osnovan ranih 70-ih, što je mnogo ranije nego što su osnovani takvi odjeli u Stuttgartu ili Hannoveru, i najstariji je odjel za kirurgiju kralježnice istočno od Münchena. U vrijeme mog dolaska, 1984., kralježnička kirurgija je tu već bila uhodana, radila se svaki božji dan i to je iskustvo koje se ne može ničim nadoknaditi”, dodaje primarijus Kejla.

Broj pacijenata na odjelu raste im iz godine u godinu, tako im je prošle godine kroz odjel prošlo više od 1400 pacijenata, a dvije trećine, odnosno 900 njih su operirali, što je, naglašava Zvonko Kejla, u svjetskim razmjerima iznimno mnogo. “Nema tog zahvata na kralježnici koji se ovdje ne radi. Neke metode koje su se ovdje radile bile su prve u svijetu, primjerice prvi univerzalni spinalni sistem za liječenje ozljeda kralježnice koji je nakon toga postao univerzalno prihvaćen prvi je put prije 15 godina rađen upravo ovdje”, ističe Zvonko Kejla. Na odjelu imaju 32 kreveta, od toga su četiri poluintenzivne njege za ljude s najtežim ozljedama koji zahtijevaju neprekidnu brigu osoblja. Govoreći o napretku u metodologiji primarijus Kejla kaže: “Od zahvata koji su se radili kad sam ja došao ovamo, danas se radi samo jedan. Samo u posljednje dvije godine smo uveli četiri-pet potpuno novih procedura.” Napredak u liječenju ozljeda kralježnice, pojašnjava, ovisi o napretku tehnologije, o razvoju implantata i prateće opreme, ponajprije rendgena, a stalno napreduje i fizikalna terapija i rehabilitacija. “Mi funkcioniramo zajedno s rehabilitacijskim centrom za ozljede kralježnice u Varaždinskim toplicama i ta je suradnja izvanredna.”

Proljeće i ljeto su posebno intenzivno razdoblje za ljude koji rade na tom odjelu jer tada su najučestalije nesreće motociklista, te one prouzročene skokovima u vodu. “Mi zbrinjavamo i sve strance koji se nađu u Hrvatskoj, ovdje su se liječili Amerikanci, Japanci, Kinezi, Indijci, ne mogu se sjetiti nacije koja ovdje nije bila, čak sam operirao i jednu ženu s Guama, otoka u Polineziji”, govori Zvonko Kejla. Na odjelu radi ukupno pet spinalnih kirurga, među kojima jedan neurokirurg, jedan ortoped i tri vertebralna kirurga. Svi implantati koje koriste u kirurgiji kralježnice su od titana, što primarijus Kejla, koji je ujedno i međunarodni predavač te predaje spinalnu kirurgiju na doktorskim AO tečajevima, navodi kao europski standard. U toj je klinici začeta i grana sportske traumatologije, ona se nalazi na četvrtom odjelu koji je osnovan 1962. godine, ima 30 kreveta i bavi se svim ozljedama koštane i mišićne strukture te oštećenjima tetiva i ligamenata. Jedini su takav odjel u Hrvatskoj a već osam godina šef odjela je docent doktor Esmat Elabjer koji se proslavio modifikacijom operacije Ahilove tetive koja se prije radila pomoću velikog reza a danas se tetiva zašije posebnim koncem bez otvaranja za manje od 10 minuta.

“Tu smo metodu počeli primjenjivati krajem 2000. godine i otad smo napravili oko 860 takvih zahvata”, kaže Esmat Elabjer. Ozljede Ahilove tetive najčešće se događaju kod svih sportova u kojima se skače. “Nedavno sam operirao kapetana Cibone Marina Rozića koji se trenutačno nalazi na rehabilitaciji i vjerujem da će vrlo skoro početi trenirati.” Na odjelu su uz šefa još četiri kirurga i jedan specijalizant. Osim spomenutog zahvata rade operacije prednjih i stražnjih križnih ligamenata, kao i sve prijelome potkoljenice, natkoljenice, podlaktice, nadlaktice i gležnja. Rade u dvije dvorane i svaki dan imaju osam operacija, a pacijenti na odjelu nakon operacije provedu samo dva dana. “Većina naših zahvata se radi endoskopski, nema rezova tako da ljudi već dan nakon operacije mogu stati na noge i prekosutra ići kući”, pojašnjava Esmat Elabjer. Osim što vodi taj odjel, doktor Elabjer, rodom iz Sudana, docent je na Medicinskom fakultetu, jednom godišnje vodi i trodnevnu edukaciju u sklopu postdiplomskog studija sportske traumatologije na Medicinskom fakultetu. Sportaši su, prema njegovim riječima, specifični pacijenti.

“Među njima ima mnogo vrhunskih sportaša i vrhunskih ljudi, takav je primjerice Marin Rozić. Kolega Damir Hudetz je operirao prednji križni ligament Mirka Filipovića koji me je jako ugodno iznenadio, veoma je jednostavan. On je isto velik i kao sportaš i kao čovjek.” U Klinici za traumatologiju ponose se odličnim odnosima i suradnjom s poznatim liječnikom Niklausom Friedrichom, šefom Klinike za ortopedsku kirurgiju u bolnici Bruderholz pokraj Basela, koji je operirao Janicu Kostelić. “Doktor Friedrich je naš prijatelj, često nam dolazi u posjet i imamo jako dobar odnos s njim, a moj mladi kolega Damir Hudetz je kod njega bio godinu dana na specijalizaciji”, kaže Esmat Elabjer i dodaje da ih sretnima čini i ugovor o suradnji koji je Klinika potpisala s Hrvatskim olimpijskim odborom. Peti odjel posvećen je kirurgiji šake, laktova, podlaktica, ručnih zglobova i stopala. Osnovan je 1964. a danas na njemu pod vodstvom Želimira Šurjaka radi pet kirurga među kojima su dvojica specijalisti plastične i rekonstruktivne kirurgije. Mi smo razgovarali s Tomislavom Vlahovićem, specijalistom opće i plastične kirurgije, koji ističe: “Mi smo jedini odjel posvećen kirurgiji šake u državi i okolici. Imamo nešto više od 1200 operacija godišnje od kojih su 80 posto operacije šake. Odmah iza šake po broju zahvata dolazi ručni zglob, zatim lakat i stopalo.”

Koliko je njihov posao važan pokazuje i podatak da ozljede šake čine 40 posto ozljeda u hitnoj službi. “Najčešće je riječ o radno sposobnim ljudima između 20 i 40 godina života, koji rade u tvornicama, u poljoprivredi i najvažnije nam je da se izbjegne invaliditet, da se oni odmah zbrinu i operiraju u hitnoj službi.” Kirurgija šake veoma je specifična i komplicirana jer se tu na malom prostoru nalazi veliki broj tetiva, krvnih žila i živaca tako da su operacije koje se ovdje izvode vrlo delikatne bilo da je riječ o ozljedama, degenerativnim bolestima ili transplantacijama tetiva i živaca. Na odjelu imaju 30 kreveta, dio operacija rade u lokalnoj i regionalnoj anesteziji, pacijenti odlaze kući u pravilu nakon dva dana a nakon manjih zahvata čak i isti dan. Tako na odjelu svakodnevno imaju šest do sedam primitaka i isto toliko otpusta pacijenata. Jednom tjedno imaju ambulantu i u tom danu obave 350 kontrolnih pregleda. Odjel za opekline Klinike za traumatologiju koji već 15 godina vodi Hrvoje Tomičić jedan je od najmodernijih, formiran je 1963. godine. “Od osnutka ovog odjela primjenjuje se kirurško liječenje opeklina, što je u to vrijeme i u svijetu bila rijetka pojava. Mi nastojimo održati tu tradiciju na višem nivou, u tome nam je pomogao današnji gradonačelnik kad je donirao dosta veliku svotu nakon čega smo obnovili odjel, a prije dvije godine smo dobili i ISO 9001 certifikat”, kaže doktor Tomičić.

Odjel za opekline ima deset kreveta i redovito prima pacijente iz svih zagrebačkih bolnica kao i s tri četvrtine teritorija države. “Godišnje imamo oko 350 pacijenata, većina ih je i kirurški liječena, što podrazumijeva nadoknadu organa kože. U tu svrhu je osnovana banka tkiva a postoji i mogućnost nabave nekih pripravaka koji se primjenjuju kao umjetna koža tako da su pacijenti ovdje u mogućnosti dobiti sve što bi dobili i bilo gdje u svijetu”, ističe doktor Tomičić. Osim pacijenata na odjelu, imaju i ambulantne pacijente kojih ima četiri puta više. Specifičnost tog odjela je dugotrajno i skupo liječenje, ali i postotak smrtnosti koji iznosi oko 8 posto. “Smrtnost ponajviše ovisi o dobi pacijenata, ona je veća u starijih ljudi kod kojih je opće stanje organizma slabije, dok je kod mlađih osoba gotovo pa nula posto. S iznimkom ekstremno teških ozljeda kao što je bio slučaj s vatrogascima s Kornata”, govori doktor Tomičić koji se i danas jasno sjeća te tragedije kad su im na odjel stigla četiri vatrogasca. Na žalost u vrijeme kornatske tragedije banka tkiva koja danas postoji u Klinici za traumatologiju bila je još u eksperimentalnoj fazi. Danas je banka tkiva potpuno u funkciji i jedina je u Hrvatskoj a vodi je inženjerka biotehnologije, magistrica Mirna Tominac Trcin.

Od kraja 2007. kad je banka tkiva profunkcionirala do danas imali su 12 operacija u kojima su koristili umjetno uzgojenu kožu, od kojih je šest bilo uspješnih. U sklopu banke tkiva nalazi se moderan biotehnološki laboratorij čija izgradnja je trajala tri godine. To je ujedno i najsterilniji, štoviše aseptičan dio klinike: zrak je filtriran posebnim filtrima, a u taj prostor se smije ulaziti samo u posebnim skafanderima s minimalnim propuštanjem, u prostoriji se može bez prekida boraviti najviše četiri sata. Tamara Jakupec, biotehnologinja koja radi u banci tkiva, naglašava kako njihov rad prati i kontrolira Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu Odjel za mikrobiologiju, te objašnjava da uzgoj umjetne kože iz pacijentova uzorka traje dva do tri tjedna. U vrijeme našeg posjeta Klinici za traumatologiju u njihovoj se banci tkiva uzgajala koža za dječaka iz Dječje klinike u Klaićevoj koji je teško opečen nakon pada u kotao kipuće vode. Govoreći o ulozi banke tkiva i uzgoja kože, šef odjela za opekline Hrvoje Tomičić napominje: “To je lijepa metoda koja na žalost nije posve rutinska. Indicirana je za liječenje najtežih slučajeva gdje fali velika površina organa kože. Za dobivanje prvih transplantata potrebno je najmanje 14 dana a za to se vrijeme koriste nadomjesci za kožu. Riječ je o posebnom američkom preparatu koji je inertan za organizam, a radi se od hrskavice morskog psa.

Na žalost malo pacijenata uspije izdržati tih 14 dana koliko traje uzgoj kože, kod djece je to mnogo lakše.” Ravnatelj klinike doktor Muljačić dodaje da banka tkiva ima ekonomski potencijal: “S obzirom na to da u Hrvatskoj, ali ni u ovom dijelu Europe ne postoji ni jedna banka tkiva koja proizvodi kožu, već su nam se javili ne samo naši nego i ljudi iz klinika iz inozemstva koji bi htjeli od nas uvoziti kožu jer je kod nas proizvodnja bitno jeftinija nego drugdje u Europi. Danas centimetar kože kod nas stoji devet i pol eura a drugdje u Europi 16 i više eura. Ono što nas ograničava jest činjenica da još nismo u EU a Unija ima oštre barijere.” Govoreći o najčešćim nesrećama zbog kojih dolazi do opeklina, doktor Tomičić je izdvojio ozljede strujom, razne eksplozije plinova, eksplozije na naftnim bušotinama, zatim kućne ozljede zbog eksplozija plinskih bojlera, ali ima i bizarnih slučajeva poput udara struje prilikom pecanja grafitnim štapom. Razgovor s doktorom Tomičićem smo hitno morali prekinuti u trenutku kad su na odjel stigla trojica opečenih mladih radnika tvrtke Konstruktor kojima je eksplodirao plin u cijevi za dovod kisika dok su asfaltirali nogostup u krugu tvornice Gredelj. Napustili smo Kliniku za traumatologiju uz zvuke zapomaganja unesrećenih mladića koji su se nekontrolirano tresli na nosilima. Doktor Tomičić ispratio nas je riječima da je to dobar znak jer njihov bol pokazuje da im opekline nisu duboke.