Objavljeno u Nacionalu br. 690, 2009-02-03

U Hrvatskoj danas važne društvene pozicije drže ljudi koji su 80-ih vodili Savez socijalističke omladine Jugoslavije; umjesto politikom, oni su se istaknuli kao vrhunski menadžeri, liječnici i sveučilišni profesori

“Razumljivo da me je bilo strah kad sam 1992. ostao bez posla. To je situacija u kojoj osjećate revanšizam i kako vas se žele riješiti, a dakako, i financijski ste gotovo u bezizlaznoj situaciji. Meni je hrvatstvo kulturološko, a ne političko opredjeljenje, i zbog takvog razmišljanja početkom 90-ih sam imao problema. Međutim u mojem slučaju proradio je prkos i odlučio sam ostati u Hrvatskoj te krenuti u stvaranje nove karijere. Zahvaljujući prijatelju koji me pozvao u tvrtku MicroLAB, pružila mi se prilika, i mislim da sam je iskoristio, a javnost prilično dobro zna kako se dalje razvijala moja karijera”, prisjeća se Goran Radman, donedavni direktor Microsofta za jugoistočnu Europu i jedan od vodećih hrvatskih poduzetnika.
Ono što ga izdavaja od većeg dijela ovdašnje financijske elite i poslovnih ljudi kao što su Ivica Todorić, Luka Rajić, Franjo Luković ili Tomislav Dragičević jest njegov politički background. Radman je nekadašnji predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, dakle, pripadnik nekadašnje političke nomenklature. Malo je poznato kako danas u Hrvatskoj važne pozicije u društvenom životu zauzimaju ljudi koji su, uglavnom tijekom 80-ih, vodili tadašnju omladinsku organizaciju. Gotovo nitko među njima nije ostao u politici, ali oni su vrhunski menadžeri, liječnici, sveučilišni profesori i policajci. U većini slučajeva održali su bliske odnose, a sastaju se svakog prosinca.

U toj ekipi, karijera Gorana Radmana nesumnjivo je najzanimljivija. Rodio se 1957. u Ogulinu, a u Zagrebu živi od 1971. Završio je studij politologije, bio je predsjednik SSO-a Zagreb, a 1984. i Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Te je godine na stadionu JNA primio štafetu mladosti i pritom učinio nešto što se u ono doba smatralo neprimjerenim – na svečanu ceremoniju došao je odjeven u vestu, umjesto u odijelo. Da se ipak nije radilo o prevelikom skandalu pokazuje podatak da je 1986. imenovan generalnim direktorom TV Zagreb.

Radmanov je problem bio globalni raspad socijalizma, a potom i dolazak HDZ-a na vlast u Hrvatskoj. Bilo je jasno da će se morati povući i u kolovozu 1991. smijenjen je s direktorske funkcije te postavljen za savjetnika Hrvoja Hitreca. Poslije otprilike jedne godine ostao je i bez tog posla.

Pozvan je u MicroLAB, koji je u iduće četiri godine postao jedna od vodećih informatičkih tvrtki u Hrvatskoj. Zatim je u listopadu 1996. headhunting agencija iz Londona tražila nekoga tko bi vodio lokalnu Microsoftovu ekspozituru, i odlučili su se za Radmana. Idućih 12 godina vodio je Microsoft u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi i postao jedan od važnijih suradnika Billa Gatesa. Godišnje su se u prosjeku sastajali 6-7 puta i, kako kaže Goran Radman, razvili vrlo dobre poslovne odnose. U dosadašnjoj karijeri upoznao je brojne poznate ličnosti a za Nacional je opisao trojicu koji su na različite načine utjecali na njegov život – Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana i Billa Gatesa. “Milošević je predstavljao antipod tadašnjim socijalističkim dinosaurima, i koliko god sposoban, on nije imao nikakav program, a posebno ne ideju o stvaranju nekakve Velike Srbije. Tuđman je bio izrazito antipatična osoba, a Gates je nešto posve drugo. On također zna biti neugodan i prgav, no istovremeno je racionalan”, opisuje svoja iskustva Goran Radman.

Otkako je prije nekoliko mjeseci napustio Microsoft i osnovao privatnu tvrtku Nautar, u medijima ga se povremeno spominje kao mogućeg predsjedničkog kandidata. Goran Radman odbacuje ta nagađanja i uz opasku da je ostao ljevičar, iako se promijenio u odnosu na to kako je razmišljao prije dva desetljeća, kaže kako se politikom ne namjerava baviti najmanje idućih deset godina, i u tom razdoblju posvetit će se razvoju vlastite tvrtke, predavanjima i razvoju manjih konzultantskih tvrtki.

Stipe Orešković, predsjednik Odbora direktora Europapress holdinga, nešto je slabije poznat od Radmana, ali kao najbliži suradnik Nine Pavića nalazi se u vrhu medijskih magnata u Hrvatskoj. Uz kraće intervale u kojima se posvetio znanstvenoj karijeri, i on već skoro 25 godina ima velik utjecaj na ovdašnje društvene procese. Orešković je na drugoj godini fakulteta počeo pisati u Studentskom listu, odakle je prešao u politiku i 1983. – 1984. bio predsjednik SSOH. U to vrijeme, proglašavali su ga saveznikom Stipe Šuvara i pripadnika konzervativne partijske struje. U razgovoru za Nacional objasnio je da Šuvar nije bio politički spretan, ali je bio etičan i odgovoran.

Godinu dana poslije otišao je u vojsku, a 1986. postao je asistent na Medicinskom fakultetu, i to je bio njegov izlazak iz politike. Zanimljiv je podatak da je glavni Oreškovićev oponent bio Slaven Letica, s kojim je kasnije postao bliski suradnik. “Otpori su dolazili zbog predrasude da nekakav političar stiže na fakultet. Pokazao sam da kritike nisu utemeljene i s 44 godine postao redovni profesor, 1991. počeo sam surađivati s London School of Economics i do 2003. vodio važne projekte Svjetske zdravstvene organizacije i Svjetske banke”, rekao je Orešković i kao najveću dobit iz tog razdoblja naveo znanja koja je stekao suradnjom s tim međunarodnim institucijama.

Zatim je prije osam godina prešao u Europapress holding i počeo koristiti znanja stečena radom s financijskim institucijama. Zadužen je za planiranje razvoja i investicija, odnose s bankama, zapošljavanje i organizaciju procesa rada u EPH. Kaže kako je EPH stvorila grupa novinara, no tvrtka je u međuvremenu toliko narasla da više nije mogla djelovati na principima prijateljske skupine. Ipak demantira teze prema kojima spada među najmoćnije osobe u državi, iako priznaje da EPH-ovi mediji snažno utječu na situaciju u Hrvatskoj. “Europapress holding ne postoji zato da kreira ovdašnje društvene procese, nego da bi posredovao informacije između pošiljatelja i korisnika. Nedavno sam od prijatelja iz Amerike dobio pismo u kojem se nalaze dvije odlične misli: ‘Prosperitet je vrijeme u kojem raste svako smeće i 2009. će biti godina u kojoj će se razlikovati muškarci od dječaka.’ Ako se mene pita, u Hrvatskoj i u politici i u biznisu ima jako puno dječaka”, ocjenjuje Stipe Orešković.

Govoreći o profesionalnoj budućnosti, eksplicitno odbacuje ideje o povratku u politički život. Međutim očito razmišlja da bi Goran Radman morao naći svoje mjesto u politici, i bez spominjanja imena zaključuje: “Ako je netko godinama bio dobar Billu Gatesu, zašto ne bi i nama u Hrvatskoj?” Sredinom 80-ih, omladinci su se grupirali oko Stipe Šuvara i Ive Družića. Šuvar je predvodio tvrdu partijsku frakciju, dok je Družić slovio za liberala. Vlado Matijašić, koji je 1985. vodio SSOH, svrstao se među “družićevce”, a danas kaže kako je već tada shvaćao da je klasični socijalizam na izdisaju, makar nije mislio da će čitav proces tako brzo okončati.
U to vrijeme, nekim neformalnim postupcima Matijašić je izazivao reakcije komunističkog vodstva. Najpoznatiji slučaj dogodio se tijekom omladinske konferencije koja se održavala u Mokricama, kada se na nagovor fotografa Gordana Lederera slikao u Titovoj uniformi na bijelom konju, a fotografija je objavljena na naslovnici Poleta. Bio je to izazov starim partijskim kadrovima i ubrzo se sastalo vodstvo Centralnog komiteta koje je osudilo Poletovu uređivačku politiku, a Matijašić kaže kako se tada često odlazilo u CK zbog omladinskih novina. Profesionalna politika nije ga zanimala i po isteku jednogodišnjeg mandata vratio se u Rijeku, gdje se zaposlio u tvornici Torpedo. U iduće četiri godine stekao je brojne poslovne kontakte i 1989. je donio dvije životne odluke – istupio iz Saveza komunista, a zatim otišao u inozemstvo. Pola godine radio je u Southamptonu, a onda otišao u Bolognu, gdje je čitavo desetljeće radio u tvrtki koja proizvodi industrijske strojeve.

“Nikada se nisam zamišljao kao profesionalni političar, uostalom, ako pogledate omladinske rukovodioce iz 80-ih, svi smo završili u gospodarstvu i profesijama vezanim za biznis. Diplomirao sam ekonomiju, otišao u inozemstvo gdje su uvidjeli da dobro govorim nekoliko jezika i posjedujem stručna znanja, i mislim da sam uspio u tom poslovnom svijetu. Nikada se nisam osjećao inferiornim i potpuno normalno funkcioniram u društvu Talijana, Britanaca, Amerikanaca, Indijaca i vrhunskih menadžera iz čitavog svijeta”, objasnio je Matijašić.
Kada je 2000. vlast preuzela trećesiječanjska koalicija, Matijašić je prešao u Ministarstvo vanjskih poslova i do 2005. bio zaposlen kao gospodarski savjetnik u hrvatskom veleposlanstvu u Rimu. U te četiri godine, Italija je postala najvažniji gospodarski partner Hrvatske, a Vlado Matijašić stekao je nove poslovne i političke veze. O njima svjedoči i nedavna pozivnica koju je uputila Berlusconijeva vlada, da kao član talijanskog državnog izaslanstva otputuje u službeni posjet Crnoj Gori.

Kada je napustio diplomaciju, Matijašiću je stigao poziv iz Deutz-Fahr Grupe, švicarsko-talijanske tvrtke u čijem je vlasništvu i Lamborghini, s godišnjim prometom od približno 4 milijarde eura. Počeo je kao član uprave tvornice koja u Županji proizvodi traktore, a danas je direktor korporacije za istočnu Europu i Deutz-Fahrov predsjednik uprave u Poljskoj. Živi u Rijeci, ali kod kuće je samo vikendima, a preko tjedna je između Zagreba, Londona, Rima i Varšave. Unatoč međunarodnoj poslovnoj karijeri, Matijašić kaže da mu je najveća satisfakcija opstanak pogona u Županji:

“Tvornica je bila pred stečajem, ali nekako sam uvjerio vodstvo kompanije da je otkupi, i danas sam ponosan. Spasili smo 300 radnih mjesta, svake godine proizvodimo 400 kombajna koji se prodaju u inozemstvu i stvorili smo proizvod koji spada među najbolje na svijetu.”
Neven Vranković, član Uprave i potpredsjednik za korporativne aktivnosti Atlantic Grupe, spada među najbliže suradnike Emila Tedeschija. Vranković se politikom počeo baviti kao srednjoškolac početkom 80-ih i uskoro je postao član Predsjedništva Republičke konferencije SSOH zadužen za međunarodne aktivnosti. Tijekom studija na Pravnom fakultetu u Zagrebu, jedno vrijeme bio je prorektor, i u tom razdoblju službeno je proputovao gotovo cijelu Europu. “Još od djetinjstva, sve što sam radio bilo je povezano sa željom da se jednom zaposlim u diplomaciji. Osim toga, u vrijeme kada sam se uključio u politiku, ideologija je postala sporedna i mogli smo se orijentirati na konkretne akcije”, rekao je Neven Vranković.

Onda je 1991. krenuo na postdiplomski studij u Washingtonu, ne sluteći da će u glavnom gradu SAD-a ostati idućih šest godina. Kada je tadašnji šef diplomacije Zvonimir Šeparović saznao da njegov student živi u Washingtonu, nazvao ga je i ponudio mu posao u tek osnovanom hrvatskom veleposlanstvu. Tako su Vranković i tajnica postali prvi suradnici netom imenovanom veleposlaniku Frani Vinku Golemu. Kao šef konzularnog odjela, surađivao je i s kasnijim ambasadorima Petrom Šarčevićem i Miomirom Žužulom, a onda mu je 1996. Mate Granić predložio odlazak u Beograd.

Otprilike u isto vrijeme stigao je i poslovni poziv Emila Tedeschija – s kojim je Vranković pohađao isti razred u srednjoj školi – ali taj transfer realiziran je tek 2,5 godine poslije. U međuvremenu je kao diplomat sudjelovao u zatopljavanju odnosa između Hrvatske i Srbije. Beogradsko iskustvo opisuje kao najvažniji događaj za vrijeme rada u Ministarstvu vanjskih poslova uz obrazloženje kako su “tamo imali odličan status, dok smo u Washingtonu bili nevidljivi u gomili od 40.000 tamošnjih diplomata”.

Naposljetku je ipak prihvatio poziv iz Atlantica, iako su ga prijatelji upozoravali kako ugodan diplomatski status zamjenjuje odlaskom u tvrtku koja distribuira žvake i čokoladice Mars. Gotovo deset godina nakon dolaska u Atlantic, transfer koji su mnogi kritizirali ocjenjuje kao najbolji karijerni potez. “Radim u vrhunskoj tvrtki, koja je kada sam dolazio zapošljavala 150, a danas zapošljava 1800 djelatnika. Osim toga, Atlantic se iznutra tako brzo mijenja da nemam osjećaj monotonosti i niti najmanju potrebu za promjenom posla. A posebno ne natrag u politiku, jedno takvo iskustvo u životu bilo je dovoljno.”
Kad je u to doba 27-godišnji liječnik Nikica Gabrić 1988. postao predsjednik SSOH, jedna od prvih odluka pod njegovim vodstvom bilo je ukidanje trčanja štafete kroz Hrvatsku. Makar tvrdi kako i danas poštuje Tita, u to vrijeme je smatrao da je besmisleno nositi štafetu za nekoga tko je mrtav. U idućih godinu dana našao se u još dvije nezgodne situacije. Najprije kada se u Prištini suprotstavio tezi Zorana Anđelkovića iz Srbije, po kojoj je visoki natalitet kod Albanaca zapravo iredentistička politika. Gabrić je ustvrdio da se ne radi o iredenti nego dokazu da albanske žene trebaju dobiti bolje obrazovanje i mogućnost zapošljavanja. Zbog tog stava idućeg je dana postao zvijezda kosovskih medija.

Uskoro je morao u Knin, gdje se srpsko stanovništvo pobunilo zbog navodne ugroženosti Srba na Kosovu. Dok sjedi u ordinaciji, Gabrić se prisjeća tih događaja: “Prvi je trebao govoriti Ante Milović, ali demonstranti su tako zviždali da je odustao. Onda sam ja istupio i rekao da Albanci moraju jamčiti sigurnost srpskoj manjini, na što je čitava dvorana počela uzvikivati ‘bravo!’. Ali tada sam dodao kako i Srbi trebaju jamčiti prava Albancima, koji su manjina u Srbiji, što je okupljeno mnoštvo sasvim iziritiralo i tako sam i ja ispraćen zvižducima s bine.”
Od tada su se u životu Nikice Gabrića dogodile brojne promjene. Radio je u bolnici Sveti Duh, početkom 2000-ih nakratko se vratio u politiku, ali ubrzo i istupio zbog neslaganja s radom Ivice Račana. Godine 1998. odlučio je napustiti državnu službu i otvoriti privatnu oftalmološku ordinaciju, u kojoj su radili samo on i tajnica. Posljednjih godina posao se proširio i uskoro će Gabrić otvoriti novu polikliniku Svjetlost u koju je uložio 7 milijuna eura, i zaposliti 40 ljudi. Drugim riječima, u jednom desetljeću postao je vodeći privatni poduzetnik u hrvatskom zdravstvu.

Od ostatka nekadašnje omladinske ekipe razlikuje se i po tome da ne bi odbio povratak u politiku. Da je dobar govornik potvrdila je i pobjeda u HTV-ovu showu Piramida, no kako ironično komentira “to je dokaz da mogu uvjeriti ljude u ono što zagovaram, ali nedostaje mi infrastruktura”. S obzirom na povezanost s pripadnicima ovdašnje elite, od Plinija Cuccurina do Stipe Mesića, nije isključeno da Nikica Gabrić i po treći put krene u politiku.
Vlasnici marketinške agencije KK-Promotion, Kamilo Antolović i Igor Šišara, više od dva desetljeća najbliži su suradnici. Antolović je u drugoj polovini 80-ih bio tajnik, a Šišara predsjednik zagrebačke omladinske organizacije. U politiku su ušli na netipičan način – Antolović je nakon jednog treninga slučajno ušao u dvoranu u kojoj se održavao sastanak omladinskih aktivista, a Šišara je tražio način kako bi mogao legalno markirati s nastave. Pokazalo se da članovi omladinskog vodstva smiju pisati vlastite ispričnice, i to ga je definitivno motiviralo na ulazak u politiku. Onda se 1988. Kamilo Antolović preselio u Beograd i postao član Predsjedništva SSOJ-a i već godinu dana poslije, zajedno s članovima iz Slovenije i BiH, sudjelovao u faktičkom ukidanju institucije koja je okupljala Titove omladinske kadrove.
Raspadom socijalizma, Antolović se vratio u poduzeće Mega, i usput predavao u osnovnoj školi. Nije bio zadovoljan i nekolicini bivših suradnika predložio je osnivanje marketinške agencije. Među njima se nalazio i Šišara, koji je 1992. završio na burzi za nezaposlene. U to vrijeme, u Hrvatskoj su postojale samo dvije marketinške agencije, i u 18 godina otkako postoji KK-Promotion je postao jedna od vodećih hrvatskih agencija. Radili su s nizom poznatih brandova kao što su Bramac, BMW, INA, Zvečevo i Durex. Jedan od prvih poslova koje je Antolović preuzeo bila je kampanja HDZ-a na lokalnim izborima koji su održani 1993., a 2000. za koaliciju HSS-HNS-IDS-LS.

“Negdje 1990. moj san je bio voditi uspješnu tvrtku koja će pružati marketinške usluge i naći mjesto na tržištu. Trebalo je puno rada i vještina, ali ako govorimo o nekakvoj mašti koja me vodila prije 17-18 godina, onda mogu kazati da sam ispunio sve što sam želio”, rekao je Kamilo Antolović.