Objavljeno u Nacionalu br. 844, 2012-01-17

Prvi put svjedoci otkrivaju kako je poslovao njemački koncern koji je već priznao mito i ističu da su sada otvorene istrage samo vrh ledenog brijega

“Svatko poklekne pred novcem”, bila je to omiljena izjava i poslovni credo Petera Heiera, jednog od dvojice čelnika Daimlerove tvrtke Debis International Trading, zaduženog za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ta, sada ugašena tvrtka-kći velikoga njemačkog proizvođača automobila ponovno je u središtu pažnje nakon što su USKOK-ovi istražitelji došli do podataka o njenoj umiješanosti u aferu u kojoj je HEP oštećen za 660 milijuna kuna prodajom jeftine struje mostarskoj tvrtki Aluminij. Postoji mogućnost da za uzimanje mita od njih bude optužen čak i bivši premijer Ivo Sanader. Prethodno su već priznali davanje mita od 4,1 milijuna eura za nabavu vatrogasnih vozila u Hrvatskoj, ali se nakon gotovo dvije godine istrage još nije uspjelo doznati tko ga je uzeo.

Nacional je uspio doći do sugovornika iz Mostara koji su surađivali s čelnicima Debisa, a njihovo svjedočanstvo otkriva dosad nepoznate korijene ulaska njemačke tvrtke u Hrvatsku, kao i način poslovanja Debisa i njegovih čelnika Petera Heiera, Volkera C. Schmidta i njihova lokalnog predstavnika Zdravka Mikolića. Heier i Schmidt su 2008. smijenjeni kad se Daimler htio odmaknuti od crnih fondova i prestati s tom praksom. Kao što je vidljivo iz stava Heiera s početka teksta, isplate provizija i mita smatrane su uobičajenima. Na kraju, to je postalo i službeno nakon što je Daimler 2010. priznao korupciju u nizu jugoistočnih zemalja i za davanje mita platio kaznu od 185 milijuna dolara u SAD-u.

BAŠ SVAKI POSAO koji su obavili u Hrvatskoj od kraja 90-ih pa do sredine 2007. je dvojben, ali o tome se malo zna. Kosturi su prvi put ispali iz ormara u 85 milijuna eura vrijednoj aferi nabave vatrogasnih vozila, a pojavili su se i sada u aferi oštećenja HEP-a jeftinom strujom. U Hrvatskoj još nisu ni pod sumnju dovedeni krediti koji su prije 12 godina preko Debisa plasirani šibenskom TLM-u za valjaonicu i IPK-u Osijek za modernizaciju Uljare Čepin. Prema našim izvorima, za oba kredita od početka se znalo da će ih preuzeti država, što se na kraju pokazalo istinitim. Porezni obveznici otplatili su i dio od 50 milijuna TLM-ovih eura i 33,4 od IPK Osijek. Kao što je poznato, obje su tvrtke i dalje bile u problemima, čepinska Uljara još uvijek jest.

TLM je prije četiri godine prodan domaćem konzorciju, a poslovno sumnjiv način danas se istražuje zajedno s aferom o jeftinoj struji. Dok se u Hrvatskoj, makar i s velikim zakašnjenjem, odvija kazneni proces koji pokušava dokazati mito, u Bosni i Hercegovini, gdje je sve počelo, istrage nisu ni u povojima, iako je, prema priznanju Daimlera, i ta država na listi onih u kojima su dužnosnici primili mito. Cjelokupno poslovanje Debisa i njegova uloga još nisu istraženi. “Njihovo poslovanje u Hrvatskoj trebalo bi istražiti u jednom paketu. O tome sam više puta govorio u Saboru i postavljao pitanja Mladenu Bajiću i Dinku Cvitanu. No kao da me nisu čuli. Kako je moguće da za kamione znamo iznos mita i da je dan, a dvije godine ne znamo tko ga je primio. Tražio sam i pomoć njemačkoga parlamentarnog odbora za europska pitanja, jer se radi o uvezenoj korupciji i u Njemačkoj se može saznati komu je mito išao, ali i to je bilo bezuspješno”, kaže Dragutin Lesar, saborski zastupnik i predsjednik Hrvatskih laburista.

TEK SADA JE nastupila faza da se u aferi jeftine struje povezuje Debis kao davatelj mita, ali kako će izgledati optužnica, još je nejasno. Prema sadašnjim informacijama, USKOK o tom slučaju nije ispitao hrvatskog državljanina Zdravka Mikolića koji je bio blagajnik i ispunjavao naredbe Heiera i Schmidta. On bi trebao biti dostupan hrvatskim istražiteljima jer je prijavljen u Hrvatskoj, a i naši izvori upravo Mikolića detektiraju kao ključnu osobu koja zna sve o poslovanju Debisa. Debis na ove prostore dolazi 1996. u sklopu suradnje s mostarskim kombinatom Aluminij. Kako je u jednom intervjuu za časopis te tvrtke rekao sam Volker C. Schmidt, suradnja se ubrzo razvila u “integrirani projektni kompleks”. U njemu on objašnjava i da je Daimler imao posebne tvrtke kojima u tranzicijskim zemljama pomaže u realiziranju njihovih planova industrijalizacije i drugih uvoznih poslova, nudi po mjeri organizirano savjetovanje, usluge projektnog menadžmenta, kao i rješenja za financiranje. Priznanje o mitu u tranzicijskim zemljama skida patinu s ovih posve općenitih i nerazumljivih termina. Prvo je i osnovno pitanje zašto bi netko, pogotovo 90-ih, nakon samo formalnoga okončanja rata, financirao Aluminij i ulagao u Hercegovinu?

Naš izvori iz Mostara nude sasvim logično objašnjenje: postojao je novac hercegovačkih generala izvučen u inozemstvo tijekom rata. Svoje tvrdnje, uz ono što su sami mogli čuti i vidjeti, temelje na sljedećih nekoliko argumenata. Kredit za modernizaciju Aluminija u iznosu od sadašnja 33 milijuna eura stiže u drugoj polovici 90-ih. Banka s kojom je Debis surađivao i koja osigurava sredstva je Westdeutsche Landesbank. Iz Mostara nam kažu da su ključnu ulogu u dovođenju Debisa i kredita preko te banke imali Ivan Medić, nećak istoimenoga hercegovačkog generala Ivana Medića u Njemačkoj, i već spomenuti Zdravko Mikolić. Mikolić je tijekom rata vodio tvrtku Astra preko koje se nabavljalo oružje za Hrvatsku i BiH, a već je poznato da ti tokovi novca nikad nisu razjašnjeni. Dolaskom Debisa Mikolić postaje njihov ključni čovjek. Nijemci su odmah uživali potporu i HDZ-ova predsjednika predsjedništva Ante Jelavića, kasnije osuđenoga za pronevjeru novca.

General Ivan Medić i njegova Hercegovačka banka bili su također upleteni u pronevjeru milijuna maraka, iako se to nije uspjelo dokazati na sudu. Špediciju preko koje je išao uvoz robe za Aluminij vodio je brat mostarskog čelnika HDZ-a Jadranka Topića. Da je prvo ulaganje Debisa u Aluminij bilo i paravan za enormne zarade i pranje novca, svjedoči i to što je sve naplaćivano barem dvostruko, pa čak i pet puta skuplje. Roba za modernizaciju Aluminija stizala je u slobodnu carinsku zonu, osnovanu za tu namjenu. Ulazne fakture cijene materijala i roba koje je nabavljao Debis u slobodnoj zoni su arhivirane, a izdane su nove, znatno veće fakture koje su išle u Aluminij. Roba je plaćana kreditom koji je osigurao Debis, pa iako se službeno vodi da je uloženo 35 milijuna eura, cijena stvarnog ulaganja je niža. Novac je izvlačen, a Debis je slovio kao spasilac jer se tada nije pitalo za cijenu, nego je službeni stav bio da je sreća što je netko dao kredit. Istodobno, prema nikad poznatim uvjetima, čelnici Debisa Heier i Schmidt uspjeli su osigurati povlaštenu kupnju struje od Elektroprivrede BiH, koju su zatim prodavali Aluminiju uz svoju maržu. To je bilo nužno zbog odnosa između Bošnjaka i Hrvata, u kojem Elektroprivreda nije htjela prodavati struju hrvatskom Aluminiju. Ugovorom je Elektroprivreda struju prodavala po cijeni od 18 eura za MWh kad je tržišna cijena bila 32 eura. Suradnju na tom projektu potpisali su tadašnji vodeći ljudi federalne vlade, Edhem Bičakčić (SDA) i Dragan Čović (HDZ). Kod obojice su čelnici Debisa bili rado viđeni gosti, a i oni su putovali u Berlin u sjedište Debisa.

“Heier je volio reći da je svojim novcem pomirio zavađene strane”, objašnjavaju svjedoci. Ugovor je funkcionirao od 1998. do 2003. godine, a onda je raskinut jer ga je nova vlada smatrala štetnim, što je i sasvim jasno iz navedene razlike cijena. Nikada nitko nije odgovarao za stavke ugovora niti je optužen za mito. Treći način poslovanja Debisa s Aluminijem bio je da se aluminij kao sirovina, osim što se prosljeđivao šibenskom TLM-u s kojim je Debis poslovao, prodavao i na burzi. Antidatirali su se dokumenti kad se aluminij izvozio kako bi se postigla veća cijena, odnosno kako bi Debis ostvario profit.

DEBIS JE, OSIM U BIH, uvijek imao jaku političku podršku i u Hrvatskoj. U lipnju 2003. predsjednik Stjepan Mesić odlikovao je glavnog opunomoćenika Daimlera Redom Danice Hrvatske, a kod njega je bila i Juana Deutschmann Grund, koja je bila nadređena Heieru i Schmidtu. Iste godine SDP-ova je vlada, odnosno ministri Ljubo Jurčić, Mato Crkvenac i Šime Lučin, potpisala sporni ugovor od 85 milijuna eura za nabavu kamiona za koje je Daimler priznao mito. Kako je Peter Heier bio politički pronicljiv, iste godine, prije izbora, primio je HDZ-ovce Ivu Sanadera, Miomira Žužula i Božu Biškupića. Nakon toga se Tvornica ulja Čepin i danas je pred stečajem javno pohvalio da se ne treba ništa brinuti jer će i HDZ, za koji se očekuje da će pobijediti na izborima, nastaviti nabavu vatrogasnih vozila. Upravo u okolnosti da je Debis bio povezan sa svim vlastima upućeni vide razlog zašto istraga o mitu za vatrogasna vozila nije završena. Debis je nastavio kontakte s novom HDZovom vladom, pa dolazimo do razdoblja zbog kojeg će USKOK ovog mjeseca podići optužnicu. Prema onom što je prikupljeno u istrazi, HEP od 2004. preko šibenskog TLM-a nastavlja prodavati struju Aluminiju po cijenama znatno nižim od tržišnih, baš kako je to nekad radila Elektroprivreda BiH. Zauzvrat je isporučivan aluminij TLM-u. Šteta je procijenjena na 660 milijuna kuna. Afera je otvorena 2010. iako su istražitelji tek sada uključili Daimler. Prema medijskim navodima onih koji su vidjeli spis, istražitelji su došli do saznanja da su zbog tog štetnog ugovora za HEP preko Debisa više puta išle gotovinske isplate osobama u Hrvatskoj.

OSIM ŠTO SE CIJENA struje u ugovoru štetno veže uz cijenu aluminija, potpuno racionalno i poslovno neobjašnjiva stavka ugovora jest da će HEP jeftinom strujom otplaćivati dugove Aluminija prema Debisu u iznosu od 7 milijuna dolara godišnje. Tu je i činjenica da je 2007. TLM prodan konzorciju Adrial koji čine Konstruktor, Zagreb Montaža, Dalekovod, Aluflexpack i Feal, iako je litavski UBIG dao 475 milijuna kuna bolju ponudu. Optužnica u slučaju štetnih ugovora trebala bi biti podignuta do kraja ovog mjeseca i najveća je enigma hoće li u njoj biti mita. Prva verzija kaže da će Sanader i direktor HEP-a Ivan Mravak biti prvooptuženi za štetni ugovor, ali bez osobne koristi. Ako bi Mravak išao na nagodbu braneći se da je slušao Sanadera, bivši premijer ostao bi jedini optuženik. Druga opcija je da su istražitelji uspjeli prikupiti dokaze da je Sanader izravno uzeo mito pa da je zbog toga naložio sklapanje štetnog ugovora. Potonja verzija teže je provediva ovog mjeseca pogotovo stoga što, prema sadašnjim informacijama, u postupku nisu ispitani ni Mikolić, ni Heier, ni Schmidt, a oni svakako moraju znati što se događalo. Moguće je da optužnica bude naknadno proširena. Afere s vatrogasnim vozilima i jeftinom strujom sad su otvorene, ali činjenica je da su ostala još dva spomenuta slučaja, od kojih se ističe kredit IPK-u Osijek od 33,4 milijuna eura iz 1999. za njihovu tvornicu ulja Čepin. Danas zvuči gotovo nevjerojatno, ali u toj je igri izgubio Agrokor Ivice Todorića. IPK je dobio kredit uz državna jamstva za uljaru u Čepinu, dok je Agrokoru trebao kredit za izgradnju uljare u Vinkovicima, ali vlada Zlatka Mateše nije htjela pomoći bankovnim jamstvom.

Agrokor je odustao od gradnje uljare u Vinkovcima, govoreći da se radi o političkim igrama kojima se podupire konkurencija, a zatim je zatvorio Zvijezdinu tvornicu u Zagrebu i podijelio otkaze zbog preseljenja. Debis je IPK-u kredit osigurao preko Dresdner Bank, a prema našim izvorima, dobivanje državnih jamstava osigurano je dobrim “podmazivanjem” u Ministarstvu poljoprivrede. I o tom bi slučaju Zdravko Mikolić imao što reći. Postoji sumnja da je za modernizaciju tvornice bio ponovljen sličan scenarij kao s mostarskim Aluminijem, da su materijal i strojevi nabavljani po većoj cijeni. Od početka se znalo da čepinska uljara nije sposobna vraćati kredit, a epilog koji je ubrzo uslijedio pokazao je da su jamstva aktivirana i da dug otplaćuju hrvatski porezni obveznici. Čepinska uljara i danas je pred stečajem. Najmanje informacija ima o kreditima TLM-u koji je očito Debisu bio najvažniji hrvatski partner. Oko 50 milijuna eura kredita 2000. je osigurano toj šibenskoj tvornici za valjaonice, također uz državna jamstva. Ubrzo su i ona aktivirana jer se također znalo da ne mogu vraćati novac, pa su to plaćali građani dok TLM nije prodan.

Ugledna njemačka tvrtka Daimler, nama najpoznatija po proizvodnji Mercedesa, ima tako u Hrvatskoj i BiH i drukčiju ulogu koju bi sad najradije zaboravili, pa su 2008. ugasili svoj odjel u kojem su poslovali Debis i niz sličnih tvrtki koje nisu imale ništa s proizvodnjom automobila. Pogledaju li se samo slučajevi u Hrvatskoj i BiH, jasno je da je njemačka središnjica ostvarila milijune eura zarade od onoga za što bi sad najviše voljela da nestane. Upućeni kažu da je odjel u kojem je bio i Debis bio tvrtka unutar tvrtke, koja je ionako izmakla kontroli. U Hrvatskoj su imali ugled kod svih političkih opcija, od SDP-a, čiji je ministar Ljubo Jurčić potpisao protokol o dugoročnoj suradnji, preko Mesića koji ih je odlikovao, pa sve do Sanadera koji je nastavio suradnju koju je HDZ započeo u drugoj polovici 90-ih. No ako je njemački Daimler odlučio počistiti to svoje sramotno poslovanje dvije godine prije nego što su službeno pred sudom priznali davanje mita u tranzicijskim zemljama, dokumentacija mora postojati iako se na ovim područjima, prema pričanju naših izvora, sve obavljalo gotovinskim isplatama na ruke. Također je nevjerojatno da naši istražitelji nisu stupili u kontakt s onima koji su u Hrvatskoj vodili tvrtku. Nastave li se istrage, iako to sigurno ne odgovara ni njemačkoj tvrtki ni određenim osobama iz obiju hrvatskih političkih opcija koje se smjenjuju na vlasti, iz ormara bi moglo ispasti još Debisovih kostura.