Objavljeno u Nacionalu br. 849, 2012-02-21

U novoj knjizi ‘Jugoslavija i svijet 1968.’ Hrvoje Klasić ponudio je novu interpretaciju burnih događaja koji su označili šezdesete u bivšoj zemlji

Nekadašnji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito obično je Novu godinu dočekivao u svojim rezidencijama na Brijunima ili u Karađorđevu, no 1968. je odlučio dočekati u Beogradu. List Borba već je u prvim izdanjima u 1968. donio fotografije nasmijanog Tita, snimljenog u Skupštini SR Srbije, kako pleše s jugoslavenskom opernom divom Radmilom Bakočević. A britanski tjednik The Economist objavio je njegovu fotografiju sa slavljeničkim šeširićem na glavi. Kako navodi Hrvoje Klasić, povjesničar i sveučilišni profesor, u upravo objavljenoj knjizi “Jugoslavija i svijet 1968.” u izdanju Naklade Ljevak, “te večeri nitko nije ni pomišljao da će upravo 1968. godina za Tita, kao i brojne građane bivše zemlje, biti jedna od najburnijih u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata”. No usprkos svemu, zaključuje Klasić, Tito je iz svih turbulencija izašao ojačan i s još boljim statusom.

TO JE POKAZALA već prva afera u 1968. godini: 9. siječnja TV Zagreb je neposredno nakon Dnevnika emitirao dokumentarac “Devalvacija jednog osmijeha” o sudbini Arifa Heralića, radnika zeničke Željezare, čiji se lik nalazio na novčanici od tisuću dinara. Prikazivanje tog filma izazvalo je dugotrajne rasprave u političkim krugovima. Nekoć nasmijani rudar udarnik, simbol socijalističkog napretka i blagostanja, sada je živio u bijedi i neimaštini kao kronični alkoholičar, a film je sugerirao da je za njegovo užasno stanje kriva – država, odnosno društvo socijalizma koje ga je iskoristilo, a zatim odbacilo. Uslijedila je medijska hajka na film i njegova autora Vojdraga Berčića, a film je proglašen “nehumanim, nesocijalističkim i antidruštvenim činom”. TV Zagreb je prikazivanje filma proglasila “programsko-političkom pogreškom”, urednik Filmskog programa podnio je ostavku, no državni tužitelj ipak nije zabranio prikazivanje filma, premda se to od njega tražilo. Film više nikada nije prikazan, a sama tema iz “Devalvacije jednog osmijeha”, kako napominje Klasić, otvorila je brojna pitanja o funkcioniranju jugoslavenskog društva.

“TO NIJE NOVA TEMA, ali ja sam joj prišao na posve novi način i ponudio čitateljima drukčije čitanje događaja na jugoslavenskoj političkoj i društvenoj sceni 1968.”, rekao nam je znanstvenik Hrvoje Klasić, koji je u djelu “Jugoslavija i svijet 1968.” na 476 stranica na pitak i zanimljiv način ponudio novu interpretaciju burnih događaja, koji su označili 60-e u bivšoj zemlji i svijetu. Po njegovu mišljenju, to je bila jedna od najturbulentnijih godina druge polovine 20. stoljeća. Rat u Vijetnamu bio je u punom jeku, a atentati na borca za crnačka prava Martina Luthera Kinga i američkog senatora Roberta Kennedyja podsjetili su svjetsku javnost da ni visokorazvijena demokratska društva nisu imuna na nedemokratske oblike političke borbe. Mladi, poglavito studenti, bez obzira na rasu, spol ili podrijetlo, vrlo burno izražavaju svoje nezadovoljstvo svijetom u kojem žive. Politička elita u Moskvi pokušavala je dokazati da je socijalistička praksa nespojiva s ‘ljudskim licem’.

“TURBULENCIJE NISU ZAOBIŠLE ni Jugoslaviju. Dvadeset pet godina nakon osnivanja, federacija sastavljena od šest republika i dviju pokrajina proživljavala je ekonomsku, političku i socijalnu krizu, a razlike u pogledima na jugoslavensku budućnost bile su prisutne su u saveznom rukovodstvu, ali i između republičkih rukovodstava, te u najširoj javnosti”, tvrdi Klasić. Građani su svoje nezadovoljstvo izražavali masovnim odlaskom na “privremeni rad” u inozemstvo, a na brojnim tribinama intelektualci su otvoreno kritizirali nesklad između teorije i prakse samoupravnog socijalizma. Najglasniji kritičari režima bili su profesori i studenti, koji su dosljedno tražili provedbu privredne reforme, ali i ustavnih načela i partijskog programa. “Prvi put nakon rata masovno su se tražile ostavke i smjene političara koji su se smatrali odgovornima za loše vođenje države”, kaže Klasić i dodaje da mu je posebno zanimljiv odnos vlasti i tzv. opozicije u bivšoj Jugoslaviji. Težište je stavio na analizu unutrašnjopolitičke situacije u Jugoslaviji i na njen položaj u europskom i svjetskom kontekstu u tom razdoblju, a zatim je posebnu pozornost obratio na 1968. godinu, kad su po njegovu mišljenju događaji iz tog desetljeća kulminirali buntom i demonstracijama u Zagrebu, ali još više u Beogradu. Klasić je analizirao promjene u zemlji koje su počele privrednom reformom 1965., a s druge je opisao njen odnos prema Pokretu nesvrstanih, Varšavskom bloku i Zapadu, s posebnim naglaskom na odnos Jugoslavije prema Praškom proljeću i intervenciji zemalja Varšavskog pakta na Čehoslovačku. Posebno su analizirani položaj i uloga Josipa Broza Tita u zemlji i na međunarodnoj političkoj sceni.

NA PITANJE JE LI U istraživanjima po arhivima Londona i Washingtona otkrio i neku senzaciju, Klasić nam je ispričao da je pronašao dokumente koji potvrđuju “da je Tito u tom razdoblju zaista bio velik i cijenjen igrač na međunarodnoj sceni i da je bivša Jugoslavija u odnosu na druge socijalističke zemlje uživala status povlaštene nacije”. Primjerice, dokumenti potvrđuju da su Tita iznimno cijenili i Leonid Brežnjev, tadašnji generalni sekretar CK KP Sovjetskog Saveza, ali i američki predsjednik Lyndon B. Johnson, i Istok i Zapad. Jugoslavija je u Washingtonu imala poseban tretman, piše Klasić, a to najbolje opisuje sintagma “američki komunistički saveznik”, što će 1968. doći nekoliko puta do izražaja. Tako je u svibnju predsjedniku Johnsonu savjetovano da Kongresu predloži nastavak financijske pomoći američkom izvozu u Jugoslaviju. A obratili su mu se zato što je bila potrebna posebna predsjednička odluka zbog Tower-Hickenlooperova amandmana kojim je Export-Import Bank of the United States zabranjivao bilo kakve poslovne odnose s komunističkim zemljama, pa tako i s Jugoslavijom, osim ako predsjednik tu suradnju ne ocijeni nacionalnim interesom. Da su za Jugoslaviju u zapadnom svijetu vrijedila drukčija pravila, pokazuje provedba još jednog amandmana. Kongresmen Paul Fino predložio je Export- Import banci zabranu poslovanja s državama čije su vlade pružale materijalnu pomoć Sjevernom Vijetnamu. Iako je Jugoslavija ulazila u tu skupinu, sam Fino je objasnio da se odredbe njegova amandmana ne odnose na Jugoslaviju. Klasić je u washingtonskom arhivu našao dopis koji to nedvosmisleno potvrđuje. U originalu glasi: “In brief, it is good foreign policy and good business”.

TAKOĐER JE PRONAŠAO podatak da je Richard Nixon, samo nekoliko dana prije inauguracije za predsjednika SAD-a, Titu poslao pismo u kojem mu je javio “da bi ga volio upoznati”, što dovoljno govori o Titovu ugledu na političkoj sceni. Jugoslavija je te godine popravila i svoje diplomatske odnose s Vatikanom. Već u siječnju 1968. predsjednik SIV-a Mika Špiljak otišao je u Vatikan gdje ga je službeno primio papa Pavao VI. Bio je to prvi posjet jednog predsjednika jugoslavenske vlade poglavaru Svete Stolice. Istaknuto je nastojanje da se problemi u svijetu rješavaju mirnim putem, a Špiljak je papi prenio pozdrave Josipa Broza, naglasivši da “jugoslavenska vlada i narodi neobično cijene napore i neumoran rad poglavara Katoličke crkve u korist svjetskog mira”. “A tada je na kraju njihova razgovora i mimo svakog protokola papa Pavao VI. samoinicijativno ispratio jugoslavensku delegaciju uzvikom ‘Živjela Jugoslavija!’, što zorno pokazuje da su se odnosi između Vatikana i Jugoslavije razvijali u pozitivnom smjeru”, kaže Klasić i dodaje da taj detalj nije objavljen u službenim jugoslavenskim novinama nego u Danici, listu Društva katoličkih svećenika Hrvatske.

KLASIĆ JE ISTAKNUO još jedan primjer koji svjedoči o rastu Titova ugleda u svijetu 1968. Kad su tenkovi članica Varšavskog pakta u noći između 20. i 21. kolovoza 1968. upali u Čehoslovačku kako bi vojnom agresijom zaustavili ekonomske, društvene i političke promjene u toj zemlji, od Tita je samo tjedan dana kasnije pomoć zatražio rumunjski predsjednik Nicolae Ceausescu. Jedina članica Varšavskog ugovora koja ne samo da nije sudjelovala u okupaciji Čehoslovačke nego ju je i otvoreno osudila bila je Rumunjska pa su zbog takvog stava Rumunjska i Jugoslavije često bile promatrane u istom kontekstu. Osim usuglašenih stavova o Čehoslovačkoj, Rumunjsku i Jugoslaviju povezivala je i odluka da, za razliku od Čeha i Slovaka, po svaku cijeni brane svoj suverenitet. Zbog toga je 24. kolovoza 1968. održan sastanak Tita i Ceausescua u Vršcu, 15 km od jugoslavensko-rumunjske granice. Rumunje je zanimao stav Jugoslavije u slučaju napada na Rumunjsku, odnosno hoće li Jugoslavija zatvoriti svoju granicu i tako omogućiti preko svog teritorija eventualno povlačenje Rumunja ili će im pružiti pomoć u oružju. Tito mu je odgovorio da će Rumunjskoj pružiti maksimalnu pomoć i Ceausescuu savjetovao da “ide prema stišavanju situacije, jer je važno kako će svijet gledati ako dođe do napada”. “Jugoslavenska javnost dobila je informaciju o sastanku, ali ne i o njegovu sadržaju”, otkrio nam je Klasić. Zanimljiv je bio i stav Zapada u slučaju napada snaga Varšavskog pakta na Jugoslaviju. U kolovozu 1968. Ivo Sarajčić, tadašnji jugoslavenski ambasador u Londonu, razgovarao je s Georgeom Brownom, bivšim britanskim ministrom vanjskih poslova, koji mu je otvoreno i jasno rekao da će NATO u slučaju ulaska ruskih trupa u Beograd “na prijetnju silom odgovoriti istim načinom, odnosno prijetnjom silom”. Sarajčić je pretpostavio da su Brownovi stavovi usuglašeni sa stavovima britanske vlade, odnosno da pokazuju neslužbeni stav britanske vlade. Kako se situacija zaoštravala i pojavljivala se sve veća mogućnost da Sovjetski Savez napadne Jugoslaviju, u rujnu je održan sastanak britanskog premijera s ministrima obrane i vanjskih poslova na kojem se raspravljalo o ulozi NATO-a u slučaju napada SSSR-a na jednu neutralnu zemlju kao što je Jugoslavija. Zaključeno da će u slučaju vojne agresije tretirati Jugoslaviju kao ravnopravnu članicu Atlantskog pakta, što po Klasićevu mišljenju pokazuje “vrlo zanimljiv tretman jedne socijalističke zemlje”.

DETALJNO ANALIZIRAJUĆI ekonomsku situaciju, Klasić je napomenuo da je Jugoslavija ušla u 1968. s velikim gospodarskim problemima, koji su bili vezani uz provedbu gospodarske reforme. Zemlja se suočavala sa sve većim vanjskim dugom, rastao je broj nezaposlenih, građani su masovno odlazili u Njemačku kao “gastarbajteri”, plaće su bile sve manje, a cijene sve više, što je uzrokovalo nezadovoljstvo u zemlji, osobito među mladima, koji su sve više kritizirali vlast i prozivali političare za takvo stanje.

“ZBOG TOGA SE rješavanje nagomilanih ekonomskih problema nametalo kao prioritetan politički zadatak”, piše Klasić. “Na žalost, politička elita i ekonomski stručnjaci najvećim dijelom nisu zadovoljavali kriterije potrebne za izvlačenje zemlje iz krize. Tome svakako treba dodati i problem loše kadrovske selekcije ljudi na vodećim gospodarskim funkcijama. Prijelaz s ekstenzivnog na intenzivni način privređivanja zahtijevao je drukčiji način vođenja poduzeća. No direktori i njihovi pomoćnici od politički podobnih i poslušnih aparatčika gotovo preko noći dobivaju uloge menadžera s velikim pravima i još većim odgovornostima. Na žalost, u većini slučajeva oni nisu bili osposobljeni za tu novu ulogu. Prema statističkim podacima iz 1967. godine oko 50 posto direktora jugoslavenskih privrednih poduzeća nije imalo više od osnovne škole, a samo 14 posto imalo je više i visoko obrazovanje. Od tog broja samo osnovnu školu imalo je čak 25 posto komercijalnih i financijskih te 26 posto tehničkih direktora. Iako se reizborima i provjerama stručnosti ta situacija nastojala promijeniti, stanje je i dalje bilo loše. Od 1107 ponovno izabranih direktora i dalje je čak 43 imalo samo 4, a njih 182 samo 8 razreda osnovne škole. Pretpostavljajući da su glavne reference tim direktorima bile borbe iz NOB-a na Sutjesci i Neretvi te društveno-politički rad, takvi rezultati nisu veliko iznenađenje, no iznenađuje školska sprema novoimenovanih direktora: od njih 269 čak ih je 9 imalo samo 4, a 14 samo 8 razreda osnovne škole. Oko 40 posto bili su kvalificirani i visokokalificirani radnici. Iz toga je jasno da je nepovoljna obrazovna struktura bila glavni razlog zbog kojeg se nisu mogle provoditi mjere gospodarske reforme. Usprkos tome, ekonomska situacija u Jugoslaviji počela se polako mijenjati nabolje, no za to je bila potrebna i bitna transformacija cijelog društva. Međutim, ni političke elite ni građani nisu bili sigurni u kojem bi smjeru ta transformacija trebala ići. Izgradnja potrošačkog, ali socijalističkog društva bila je jugoslavenski specifikum.”

KLASIĆ U KNJIZI IZNOSI i mnoge pojedinosti koje će “baciti novo svjetlo na ulogu i značaj praxisovaca, marksistički orijentiranih profesora i studenata, koji su tada, a osobito u kasnijem razdoblju, bili krivo tumačeni i osuđivani za ultraljevičarenje, radikalizam i nešto za što nisu bili krivi”. Naime, po Klasiću dokumenti govore drukčije. To je možda i najintrigantniji dio knjige, jer ruši stari mit o praxisovcima, koji je po Klasićevu mišljenju “jedan od najjačih spinova Saveza komunista tog vremena, koji se zadržao do danas.” Teoretičari filozofije prakse bili su okupljeni oko Ljetne korčulanske škole i časopisa Praxis, koji su pokrenuli profesori Zagrebačkog sveučilišta Gajo Petrović, Milan Kangrga, Rudi Supek, Danko Grlić i drugi, a zagovarali su “kritiku svega postojećega”, što je bilo u duhu mladog Marxa. Ni časopisa ni škole ne bi bilo da nisu imali financijsku potporu države, tj. Republike Hrvatske. Usprkos tome, časopis su oštro kritizirali najviši političari, npr. prigovarali mu “izražavanje moderne američke antikomunističke struje”, ali nije bio zabranjen. “Kako je časopis Praxis bio orijentiran prema oštroj kritici jugoslavenske privredne reforme, a politička elita zemlje shvaćala je da reforma ne ide u dobrom smjeru, odlučili su pronaći žrtvenog jarca te ga našli u časopisu Praxis”, objašnjava Klasić. Tako se “kritika svega postojećega” pretvorila u kritiku politike, odnosno jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, a u tom smjeru nije ih pokolebala ni bezizgledna financijska situacija. Na stranicama časopisa raspravljalo se o tržišnoj privredi i robno-novčanim odnosima, o negativnim posljedicama tih odnosa – korupciji, neopravdanom bogaćenju uskog sloja ljudi i privrednom kriminalu, te o političarima na vlasti. Međutim, njihova kritika jugoslavenskog ustroja nije dopirala do širih slojeva ljudi, jer su mediji, uglavnom pod kontrolom države, distribuirali samo negativno intonirane informacije o praxisovcima. Takvim stavom država je podcijenila rastuću grupaciju ljudi – visokoobrazovane mlade ljude, studente, koji se nisu uklapali u jugoslavenski prosjek.

“NEZADOVOLJSTVO MLADIH, prvenstveno studenata, kulminiralo je kritikom stanja u društvu, ali i otvorenim prozivanjem najodgovornijih za takvu situaciju. Funkcioniranje federacije bilo je otežano nesređenim, prije svega ekonomskim odnosima među njezinim sastavnicama”, ističe Klasić . Dodao je kako je 1968. bila prva godina koja je nakon Drugog svjetskog rata uzdrmala Jugoslaviju iznutra, a ekonomska kriza i popuštanje čvrste policijske ruke bili su uvjet za velike promjene. A dodatna motivacija bili su i događaji u svijetu 1968. godine.

NAPOMINJUĆI KAKO SU najdosljedniji i najkonkretniji u kritikama nepravilnosti u postojećem sustavu bili pojedini ekonomisti, filozofi i sociolozi, Klasić navodi da su kritike posebno plodno tlo našle među studentima, grupaciji kojoj je, kako je ocijenio, najizvjesnija bila neizvjesnost, a čiju su brojnost i probleme “ljudi na vlasti podcijenili”. “Dokumenti pokazuju da su se praxisovci prvenstveno zalagali za demokraciju, koje nema bez demokratizacije društva i Saveza komunista. Takav stav prihvatili su studenti koji su upravo u praxisovskim kritikama pronašli inspiraciju za svoj politički aktivizam, koji će iznenaditi cijelu zemlju”, zaključio je Klasić. “Studentski pokret 1968., odnosno lipanjska gibanja na jugoslavenskim sveučilištima bila su prvi masovni javni protest protiv vlasti i najviših političkih rukovodilaca u zemlji.”

KLASIĆ JE DETALJNO analizirao i studentski protestni aktivizam u svijetu, a posebno u Jugoslaviji u kojoj je u prvom planu bila studentska problematika (materijalni uvjeti, studentsko samoupravljanje i sl.), ali i sve glasnija kritika općeg stanja u društvu. Objasnio je razloge studentskih demonstracija u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu te Nišu i Kragujevcu. Pokazao je i odnose studenata sa sveučilišnim profesorima, radnicima, političarima, jugoslavenskim predsjednikom Josipom Brozom Titom te njegov pomirljivi govor studentima nakon kojega su prosvjedi prekinuti, ali i uhićeni studentski vođe i profesori. Knjiga donosi i nov pristup ulozi Zagreba u događajima 1968. godine. “Zagrebačka zbivanja 1968. bila su samo refleksija beogradskih zbivanja”, ističe Klasić, svjestan da takvo tumačenje može izazvati različite kontroverze. “Lipanjska gibanja počela su u Beogradu 2. lipnja i trajala tjedan dana. Pokretu su podršku dali profesori poput Ljube Tadića, oca današnjeg srpskog predsjednika, i Zagorke Golubović, te njihovi studenti, a zatim i ostali kulturnjaci, no u Zagrebu se to nije dogodilo. Doduše, tadašnja situacija u Zagrebu je sugerirala da bi pokret 1968. mogao biti jaci negoli u Beogradu jer su svi društveni pokazatelji govorili tome u prilog. Zagreb je imao jak omladinski tisak, tu je izlazio kriticki casopis Praxis koji je okupio najjace intelektualne snage u Hrvatskoj, dakle, Zagreb je u to vrijeme bio centar studentskog aktivizma. Me­utim, kad je Partija smijenila Vesnu Gudelj-Velagu (90-ih poznatiju pod imenom Vesna Kanižaj), s mjesta predsjednice Saveza studenata Zagreba, otupjela je oštrica studentskog pokreta i u Zagrepcane se uvukao strah kojem je pridonijela i tvr­a hrvatska vlast, koja je pocela prijetiti masovnim hapšenjima i zatvaranjima. Profesori i kulturnjaci nisu dali podršku studentima i nije došlo do masovnijeg bunta.”

IZNOSEĆI STANJE me­urepublickih i me­unacionalnih odnosa u Jugoslaviji 1968. Klasic smatra da “oni nisu bili idilicni” i nisu korespondirali s proklamiranim nacelima bratstva i jedinstva. Jugoslavensko rukovodstvo sve se teže nosilo s nagomilanim problemima, a i me­u njima je bilo trzavica, primjerice, postoje dokumenti kako su tadašnji važni politicari Vladimir Bakaric i Mika Tripalo izjavili “kako onu bandu oko Kire Gligorova treba rastjerati!”, cemu nije potreban poseban komentar. O me­unacionalnim odnosima najbolje govori anketa beogradskog Psihološkog instituta u kojoj mladi Srbi iznose mišljenje o pripadnicima drugih jugoslavenskih naroda. Odgovori su pokazali da mali broj ispitanika pridaje negativne osobine drugim narodima, no u slučaju Hrvata njihovi su odgovori bili porazni. Uz Hrvate su se uglavnom vezale osobine kao što su “sebični, šovinisti, podmukli, negostoljubivi, pobožni, tvrdoglavi, vlastoljubivi” i slično. Zatim, oko 40 posto ispitanika nije htjelo imati nikakav odnos s Hrvatima, 40 posto ih nije htjelo imati Hrvata u obitelji, a 65 posto je bilo protiv toga da mu Hrvat bude pretpostavljeni na poslu. Po Klasićevu mišljenju, Jugoslavija je u takvoj situaciji mogla funkcionirati samo pod vodstvom jakog čovjeka, koji je stalno arbitrirao među narodima, “znao lupiti šakom o stol” te držati pod kontrolom sve animozitete.