Objavljeno u Nacionalu br. 756, 2010-05-11

Eminentni psihijatar, u povodu izdavanja hrvatskog prijevoda svoje knjige ‘Borba za duševno zdravlje’, govori o vlastitoj borbi za dostojanstveno liječenje duševnih bolesnika, iskustvima koja je stekao putujući svijetom te podrijetlu svog neobičnog imena i prezimena

Nakon korejskog, francuskog, njemačkog i engleskog izdanja, profesor Norman Sartorius predstavio je svoju knjigu “Borba za duševno zdravlje” i na hrvatskom jeziku, u izdanju Profila. Ovaj ugledni psihijatar i profesor ili gost profesor na sveučilištima u Zagrebu, St. Louisu, New Yorku, Pekingu, Pragu i Londonu, još od 1967. godine radio je u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, a počasni je član Akademije medicinskih znanosti u Hrvatskoj, Peruu i Meksiku te dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Živi u Ženevi, ali je najmanje 250 dana u godini na putu, no još uvijek nađe vremena da sa suprugom Verom barem jednom mjesečno dođe u Zagreb.

Upravo supruzi napisao je dirljive riječi posvete na početku knjige: “Veri, mojoj supruzi i voljenoj suputnici u sanjarenjima i stvarnosti, uz zahvalnost što je izvor nadahnuća, snage i sunčanog svjetla i topline, u svako vrijeme i u svim trenucima.” No, u šali ipak najviše voli reći da iza svakog uspješnog muškarca stoji začuđena punica. Jedna od tajni dugovječne ljubavi Normana i Vere Sartorius upravo je smijeh jer zajedno se smiju već punih 50 godina. Nakon posla koji radi i susreta s često neljudskim uvjetima u bolnicama u kojima su u većini zemalja svijeta smješteni duševni bolesnici, smijeh mu je itekako potreban. U svojoj knjizi, koja nije namijenjena samo stručnoj javnosti, opisao je kako izgleda svijet u kojem se moraju liječiti duševni bolesnici.

NACIONAL: U knjizi govorite o tome kako su duševni bolesnici zapravo degradirani.

– Kad jedanput dobiju dijagnozu duševne bolesti, sasvim je sigurno da će bolesnici, s rijetkim iznimkama, posvuda na svijetu iskusiti diskriminaciju. Možda je iznimka od toga dijagnoza posttraumatskog stresnog poremećaja koji je izmišljen nakon Vijetnamskog rata jer se vojnicima željelo odati priznanje što su bili u ratu. No, mislim da je bilo pogrešno vezati priznanje o zasluzi s time da su bili bolesni.

NACIONAL: Dakle, situacija u kojoj je psihijatrija gurnuta u stranu nije specifična samo za Hrvatsku?

– U većini zemalja svijeta je tako, to je sramota civiliziranih zemalja da nisu u stanju promisliti o tome na koji će način ljudima s duševnim bolestima i njihovim obiteljima pomoći. Za moj pojam to je znak da zemlja nije civilizirana. U Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji nisam radio direktno s duševnim bolesnicima. Bilo mi je mnogo žalosnije što sam vidio bolnice u kojima su ljudi ostavljeni da trunu, od toga da bi im u tropskim zemljama branili šetnje nakon šest popodne, do toga da bi im dali samo jedan kablić za pranje zahoda pa je ondje smrdilo kao kuga; tisuće malih stvari, potpuno nepotrebno ponižavanje ljudi. Teško bolestan čovjek koji prima pristojnu njegu ne dira vas toliko jer ste za njega učinili što god ste mogli, ali onaj drugi za kojeg nismo učinili ništa od onog što smo mogli, taj mene brine.

POSLIJERATNI MUZEJ BOLESTI

NACIONAL: Koji je bio vaš posao u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, koliko ste mogli utjecati na bolje uvjete za bolesnike?

– S jedne strane čovjek nastoji postidjeti one koji su odgovorni: “Šta vi ovdje radite, imate novca, a pogledajte kakav je svinjac u bolnici.” S druge strane, malo ih učite, kažete im jednostavne stvari koje su jako važne, a o kojima oni možda nisu mislili. Na primjer, zašto su posjeti bolesnicima samo nedjeljom poslijepodne, zašto ne bi bilo posjeta svaki dan. Tisuću je malih stvari kojima se znatno može olakšati život pacijenata. Na žalost, 90 posto zakona o duševnim bolesnicima svodi se na to kako se čovjeka može zatvoriti kad dođe do bolesti. U Španjolskoj su odbili zakon o duševnim bolesnicima, smatrali su to diskriminacijom. U Engleskoj su tek sad počeli duševnim bolesnicima u bolnicama nositi glasačke kutije. Nitko tim bolesnicima nije oduzeo pravo glasa, a nisu im dali mogućnost da glasuju. To je svinjarija. U Španjolskoj je donedavno bilo zabranjeno jesti sir u duševnim bolnicama jer se prije 30 godina primjenjivao jedan lijek koji je negativno djelovao u kombinaciji sa sirom. Taj lijek se prestao koristiti prije 20 godina, a zabrana konzumacije sira je ostala, to nikome nije bilo važno. Političarima je glavno da nema skandala, zatvoriš pacijente u bolnicu, nitko im ne dolazi, familija ih zaboravi, nema nikoga, njihove se tužbe ne čuju, nemaju glasa. Prošli put kad sam bio u Zagrebu netko je pobjegao iz Vrapča i onda odjednom svi govore o duševnom zdravlju. Hej, a gdje ste bili dosad? Jeste li gledali u kakvim prilikama žive ljudi u duševnim bolnicama? Ili bolnica Matari u Nairobiju u Keniji gdje su odlučili izgraditi novu zgradu tek nakon što je jedan bolesnik pobjegao kroz prozor toaleta, skočio preko zida i ubio nekog parlamentarca. Da ste vidjeli zahode u Matari bolnici – i ja bih isto skočio preko zida. Da ne govorim o nepotrebnom zlostavljanju psihičkih bolesnika. Mi ne možemo spriječiti shizofreniju, ali možemo promijeniti način na koji će čovjek sa shizofrenijom živjeti.

NACIONAL: Vi ste jedan od rijetkih psihijatara koji se zalaže ne samo za to da psihijatrija ne bude odvojena od društva već da ne bude odvojena ni od medicine jer ispada da i medicina na neki način baca psihijatriju u stranu.

– U početku čak i geografski. Psihijatrijske bolnice uvijek su bile daleko od grada i ta geografska udaljenost pridonijela je udaljenosti medicine od psihijatrije. Psihijatrija je također na granici prema drugim strukama i sektorima, na primjer, kazneno popravnom sistemu, tako da se u psihijatrijskim ekspertizama vrlo često radi s ljudima koji su učinili krivično djelo da se vidi jesu li bili sposobni prosuditi što rade. Ta granica s drugim sektorima odvukla je psihijatriju za sobom.

NACIONAL: Odabravši psihijatriju, htjeli ste napraviti odmak od karijere vaše majke, poznate pedijatrice Feđe Fischer-Sartorius jer niste željeli da vam pripisuju išta od njezinih zasluga.

– Nisam htio biti pedijatar uglavnom zbog toga iako je moja prva ljubav bila pedijatrija. Zato sam otišao u psihijatriju, a za transkulturnu psihijatriju i za rad na psihijatriji i javnom zdravstvu, Svjetska zdravstvena organizacija pružila mi je jako lijepu platformu, bolju od ičega što sam mogao imati u bilo kojoj zemlji svijeta, jer su oni upravo mislili o tome kako izgledaju bolesti u različitim sredinama i kako valja raditi u različitim uvjetima. Bio sam jako sretan što sam se ondje zaposlio, iako to u početku nije bilo stalno. Nešto kasnije, nakon kratkoročnih ugovora, dobio sam odgovornost za epidemiološku i socijalnu psihijatriju da bih kasnije postao šef odjela koji smo onda podigli na nivo divizije, važan dio rada SZO-a.

NACIONAL: Bilo je veliko priznanje u ono vrijeme da liječnik iz bivše Jugoslavije dobije mjesto u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji.

– Moram reći da mene nije poslala Jugoslavija. Neki su ljudi u ono vrijeme došli u Svjetsku zdravstvenu organizaciju jer je SZO pisao vladi da im pošalju stručnjake, dok sam ja zapravo došao bez da me ondašnja vlada preporučila. Meni je klinika na kojoj sam radio dozvolila da idem, dali su mi neplaćeni dopust godinu dana i bok. To je sva pomoć koju sam dobio odavde, da bih se tamo snašao. Srećom, radio sam na području koje je imalo veliku važnost za SZO tako da se našlo mjesto gdje ću raditi i gdje sam vidio fascinantne stvari. Neposredno nakon 2. svjetskog rata kod nas je zdravstvena situacija bila strahovito loša i onda je javno-zdravstvena služba u bivšoj Jugoslaviji učinila jako mnogo da se digne zdravstveno stanje. I ja sam gledajući svoju majku, koja se bavila zaštitom majki i djece, ali i druge kolege, vidio mnogo što mi je kasnije kad sam sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom došao u nerazvijene zemlje, bilo od velike koristi. Kod nas se mnogo toga učinilo, iskorijenilo se sifilis, malariju, trbušni tifus, pjegavi tifus, svega toga bilo je kod nas. U bivšoj Jugoslaviji imali smo pravi muzej bolesti. Velikim dijelom se to očistilo, snizio se mortalitet djece, produžio se životni vijek, sve to u deset, petnaest godina nakon 2. svjetskog rata. Nakon toga smo došli na nivo srednje Europe. Ali ono znanje što sam stekao gledajući sve to, bilo mi je jako korisno kasnije, bilo mi je zbog toga lakše u Indiji razumjeti što bi trebalo učiniti jer smo mi to već ranije napravili ovdje.

NACIONAL: Što vas je potaknulo da se sami prijavite u Svjetsku zdravstvenu organizaciju?

– Mi mladi ljudi htjeli smo raditi u svijetu, nas trojica, sjećam se kao danas, prvo smo napisali pismo Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji kako ćemo mi eto diplomirati kroz nekoliko mjeseci i da bismo htjeli raditi u svijetu. Oni su nam odgovorili da se javimo kad budemo imali dovoljno iskustva da možemo biti korisni. Ta mogućnost rada u jednom otvorenom svijetu je bila silno privlačna, u svijetu koji se u to vrijeme baš otvarao jer su šezdesete godine prošlog stoljeća bile vrijeme otvorenih vrata. Nakon specijalizacije i doktorata otišao sam u Englesku gdje sam dobio stipendiju preko British Councila. Tamo sam radio s izvanredno sposobnim stručnjacima. I na povratku iz Londona odlučio sam svratiti do Svjetske zdravstvene organizacije. Došao sam tamo, pitao ih što rade, rekao im što mene zanima i vratio se natrag na Rebro. I jednog dana nazvao me čovjek iz Ženeve i pitao: “Biste li imali volje da nam pomognete jedno mjesec dana, vi ste imali iskustva s jednom metodom istraživanja.” Zahvalio sam i rekao da bi mi bila velika čast, otišao svom šefu da ga pitam za dozvolu, a bilo je nečuveno da neki mlad, nikakav doktor ode tamo kao savjetnik, pored tada velikih stručnjaka poput profesora Dorana i Peršića, pa su se pitali kako mene zovu, a njih ne zovu. Nakon mjesec dana pitali su me bi li ostao malo duže jer su bili zadovoljni kako sam radio. Kad se otvorilo mjesto za rad u Međunarodnom timu za epidemiologiju natjecao sam se, dobio to mjesto i otišao u Indiju. U međuvremenu je istekla moja godina neplaćenog dopusta, a ovo mjesto se zatvorilo. Desetak godina kasnije, 1981., postao sam izvanredni profesor na sveučilištu u Zagrebu, radio sam na školi narodnog zdravlja, predavao tamo i drugdje, a istovremeno sam radio i za Svjetsku zdravstvenu organizaciju. I tako je to išlo dok nisam otišao u penziju. Otišao sam prijevremeno u mirovinu jer mi se činilo da je ljepše da me pitaju: “Što, već si otišao?” a ne da me pitaju: “Još uvijek si ovdje?”. Potom sam šest, sedam godina radio kao profesor na Sveučilištu u Ženevi, a istovremeno sam predavao i na fakultetima u Britaniji, Americi, Češkoj.

NACIONAL: Imate neobično i ime i prezime, odakle potječe vaša obitelj?

– S majčine strane obitelj je iz Daruvara i Zagreba, a kažu da je moj djed po ocu bio iz Poljske. Ime je malo neobično zbog toga što je moja majka tražila ime koje neće biti očito otkud je došlo, i tako sam dobio ime i prezime koje tada nije postojalo. U vrijeme kad sam se ja rodio bilo je jako korisno da se ne zna otkud ste jer je bilo mnogo opasnosti koje su vrebale sa svih strana, a Norman Sartorius je bilo tako fino i neutralno, mogli ste s njim proći svuda. Ali, nitko ga nije mogao pravilno izgovoriti, od vojske nadalje, tamo su me prozvali Nortorius. Bio sam u Beogradu u školi za rezervne oficire, a poslije toga sam služio osam mjeseca u Sloveniji, u Črnomlju pored Metlike. Bio sam liječnik u garnizonskoj ambulanti, a ujedno sam radio i u civilnoj ambulanti jer selo nije imalo svog liječnika. Da bi se spriječilo da se korumpira vojne doktore, oficiri su morali ići u civilnu ambulantu kad im je trebala medicinska potvrda. Ako ljeti nisu željeli nositi čizme, trebali su potvrdu civilnog liječnika koji bi napisao da imaju osjetljivu kožu i da im se mora dopustiti da nose cipele. Moji su starješine morali dolaziti k meni u civilnu ambulantu po te dozvole za cipele pa su morali biti jako ljubazni prema meni: “Jel bi vi meni doktore napisali?”. To je značilo da sam imao malo više slobode kretanja. Kad su me uhvatili da sam pobjegao u Zagreb preko vikenda, nisu me kaznili. Ali, inače, rekli su da mi je uniforma grozno stajala i da sam bio posve netalentirani vojnik. Bilo je interesantno živjeti u jednoj takvoj zajednici gdje je najbliži doktor bio na 35 kilometara po lošoj cesti, a ja sam bio tek početnik, tako sam pomagao koliko sam mogao. Imao sam čak i specijalno mjesto u kinu za koje su znali, tako da su, ako je nešto trebalo dok sam ja gledao film, mogli doći po mene.

BEZ PLANOVA NA DUGI ROK

NACIONAL: Kako to da ste rođeni u Münsteru, a odrasli u Koprivnici?

– Moja majka je radila u jednoj klinici, ali smo se onda vratili ovdje i otišli u Koprivnicu gdje je bila školska poliklinika i dispanzer za dječje zdravlje i zaštitu majke i djece. Tu je moja majka radila sve do 1943. kad smo otišli u partizane. Majka je bila šef sanitarne službe prvo u vojnoj postrojbi, a nakon toga su je postavili da gradi civilne bolnice na Papuku, Psunju i raznim drugim mjestima. Imali smo teških uspomena iz tog vremena, bili smo zakopani u podzemne bunkere s ranjenicima, bježali, proživjeli straha…

NACIONAL: Imali ste tada osam, devet godina. Čega se još sjećate?

– Iz tog vremena su mi ostala sjećanja na međuljudske veze koje su bile važnije nego išta drugo. Bilo je strašno važno znati u koga se možeš pouzdati, a u koga ne. Do dana današnjeg ja ne vjerujem ni u kakve papire nego vjerujem jedino ako osjetim da je netko čovjek kojem se može vjerovati, da se može pouzdati u njega. Kad sam ušao u Svjetsku zdravstvenu organizaciju mnogo godina kasnije, silni programi sagrađeni su na ljudima. Tražio sam ljude koji su mi ulijevali povjerenje, koji su se činili pošteni i predani poslu, a što je pisalo na papiru, to mi je bilo sekundarno jer papiri se lako pišu. Drugo sjećanje iz rata jedna je mala torbica u kojoj je bilo malo soli i ništa drugo, nikakvog drugo imetka nismo imali. Iako sada naravno imamo i stan i namještaj, i ovo, i ono, sve mi je to do dana današnjeg ostalo mnogo manje važno. Naravno, volim lijepe stvari, ali materijalno mi je manje važno. To je ostalo iz vremena kad čovjek nije imao ništa. Treće je bio stvarno osjećaj da se ništa ne može predvidjeti na dugi rok, da su svi naši planovi koje činimo na neko vrijeme dobri i pametni ali se ne treba iznenaditi ako se svi planovi odjednom samo rasplinu. Simptomatičan je na primjer način na koji sam otišao u Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Toga dana bio sam na klinici na Rebru i kako sam imao mnogo posla odlučio sam da neću, kao inače u 10 sati, piti kavu u sestrinskoj sobi, nego sam pio kavu u svojoj sobi. Zazvonio je telefon i nazvali su me iz Ženeve. Kad sam kasnije došao u Ženevu, pitao sam ih što bi bilo da me nisu dobili na telefon. Kazali su “ništa, imali smo mi još četiri kandidata na listi, bili ste bolje kvalificirani pa sam vas zvao prvog, ali da niste odgovorili, zvao bih sljedećeg”. Dakle, to što sam popio kavu ovdje, a ne ondje, odlučilo je moj cijeli život.

NACIONAL: Spominjete majku, ali ne i oca.

– Oni su se razveli i nismo komunicirali. Ja sam bio s majkom. Kad smo se vratili u Zagreb, ona je preuzela dječji odjel na Rebru. No, kako je bila izvanredan organizator, svaki put bi došla, sve sredila a onda bi je premjestili na drugi odjel, pa je nakon Rebra preuzela dječji odjel u Vinogradskoj, a potom u Klaićevoj. Interesantno je da je njen ujak bio arhitekt Klaićeve bolnice. Onda je ona uz tu bolnicu koja je bila sanatorij, sagradila Centar za zdravlje majki i djece, imala je stvarno programe po cijeloj Hrvatskoj i mnogo je učinila. Inače, moja mama se najprije počela baviti psihijatrijom i radila je u ono vrijeme s jednim od najčuvenijih psihijatara, ali joj se to nije dopalo i otišla je u pedijatriju. I kao majka bila je moralni i etički uzor koji sam slijedio koliko sam mogao.

NACIONAL: Kako ste upoznali suprugu?

– Išli smo zajedno na tečaj francuskog, to mi je bio drugi izborni predmet dok sam studirao psihologiju. Bilo je to 1961. godine, a vjenčali smo se 1963., dakle u braku smo već 47 godina. Mislim da smo zajedno stvarno prošli mnogo i znam da ne bih ostvario ono što sam ostvario da nije bilo nje. Ona je osim elektrotehnike završila i egiptologiju, koja je njezina najranija ljubav, te klasičnu arheologiju. No, nije odmah mogla naći posao jer se suprugama zaposlenih u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji nije dozvoljavalo da se zaposle.

NACIONAL: Zbog neizvjesnosti posla, rekla je vaša supruga, na kćer ste čekali 10 godina.

– Nismo bili sigurni gdje ćemo živjeti. Kako su moji ugovori bili kratkoročni, mislili smo da nije odgovorno napraviti dijete pa onda putovati ili ostati bez posla i prihoda. Godinu dana nakon što sam dobio prvi stalni ugovor, dobili smo dijete jer smo se osjećali sigurnijima.

NACIONAL: Koliko vam je kao mladim ljudima bilo teško živjeti u neizvjesnosti?

– Bilo je teško jer smo tada u Hrvatskoj bili naviknuti na neku činovničku strukturu, kada se dobilo radno mjesto, nije se išlo na drugo nego se 35 godina radilo u istom poduzeću. Toga kod mene nije bilo. Ja sam stalno mislio što će biti sutra, kako ćemo, hoću li naći novi posao, ako izgubim ovaj, hoću li ići u drugu zemlju, hoće li mi priznati diplomu, koje ću još ispite morati polagati… No, kad se konačno mjesto ustalilo, dobili smo dijete.

NACIONAL: Koliko ste uz svoju karijeru uspjeli i nešto privatno proživjeti?

– Nedovoljno. Mnogo je stvari kojima sam trebao posvetiti više vremena, ali nisam. Pokušao sam uvijek apsorbirati maksimalno, što je značajno smanjilo broj sati mog spavanja i odmaranja. Moji su dani uvijek bili jako dugački, 16, 17 sati. Kad gledam protekle godine, nije mi žao, ali bilo bi lijepo da sam malo više vremena odvojio za privatni život.