Objavljeno u Nacionalu br. 404, 2003-08-12

Skandalozno skupo zdanje nove zgrade Vojnog ordinarijata na zagrebačkom Ksaveru bit će tek rezidencijalni objekt i okupljalište samo najužeg kruga svećenstva ordinarijata na čelu s biskupom Jurajem Jezerincem: u njega neće imati pristup pripadnici hrvatskih vojnih i policijskih snaga kako se pretpostavljalo

Skandalozno skupo i raskošno, monumentalno četveroetažno zdanje nove zgrade Vojnog ordinarijata na zagrebačkom Ksaveru, koje su hrvatski porezni obveznici platili 35 milijuna kuna, bit će tek rezidencijalni objekt i okupljalište samo najužeg kruga svećenstva vojnog ordinarijata na čelu s biskupom Jurajem Jezerincem, odnosno vojnih kapelana i vikara, a nikako katoličkih vjernika – pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih snaga kako se pretpostavljalo. Da izgradnja jednog takvog skupog objekta za potrebe Vojnog ordinarijata na zagrebačkom Ksaveru nije uopće slučajnost već kontinuirana politika rasipnosti i licemjerja vojnog svećenstva, koje javno proklamira načela poštenja i skromnosti, a s druge strane se ne obazire na to kad je u pitanju vlastiti interes, svjedoči još jedan skandalozan podatak.

KOLIKO VOJARNI, TOLIKO KAPELANIJA Crkva traži da vojnih kapelanija u Hrvatskoj bude 40: tako će broj vjerskih objekata za potrebe vojske i policije biti jednak broju vojarni koje su u operativnoj funkciji u Hrvatskoj vojsci Naime, prema službenom stajalištu Vojnog ordinarijata, Katolička crkva u vojsci i policiji smatra za potrebnim da se njezini objekti, kapele, pa i svećenstvo predvidi za obavljanje dužnosti za čak pola milijuna ljudi što je nevjerojatan podatak, ako se uzme u obzir da ukupan broj pripadnika oružanih snaga i policije u Hrvatskoj ne prelazi 50 tisuća.

Traži se da ukupan broj vojnih kapelanija u Hrvatskoj bude 40 što je podatak koji govori kako će broj vjerskih objekata za potrebe vojske i policije biti primjerice ravan broju vojarni koje su u operativnoj funkciji u Hrvatskoj vojsci, a takav omjer ne postoji niti u jednoj demokratskoj zemlji. Ako se k tome dodaju medijski napisi, koji nisu bez pokrića, da se uz ordinarijat planira izgradnja katedrale, a da o tome u MORH-u ili MUP-u nemaju pojma, stječe se dojam kako se sve radi bez ikakve kontrole i nadzora.

Zgrada vojnog ordinarijata u svojoj unutrašnjosti, prema informacijama iz MORH-a, nema prikladan prostor predviđen za održavanje vjerskih obreda pripadnika MUP-a i oružanih snaga, jer je u prizemlju smješten ulaz s portirnicom, knjižnica, predavaonica, uredi i prostorije za biskupa, tajnika, vikara i ekonoma, dok je prvi kat rezerviran za stanovanje, a uz stan biskupa Jezerinca ima još pet garsonijera i četiri apartmana. Ako se uzme u obzir činjenica da hrvatski vojnici, policijski djelatnici i službenici MORH-a i MUP-a, kao obični građani katoličke vjere izvan službe, imaju na raspolaganju bezbroj mogućnosti ispunjavanja i obavljanja vjerskih obreda u katoličkim crkvama diljem Hrvatske, posve je nejasno zbog čega hrvatska država dopušta u uvjetima teških reformi smanjena oružanih snaga posve bespotrebno rasipanje novca hrvatskih državljana.

Stvar postaje zabrinjavajuća ako se pogleda Ugovor između Svete stolice i Republike Hrvatske o dušebrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, koji su 19. prosinca 1996. potpisali tadašnji potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Jure Radić i apostolski nuncij u Hrvatskoj Giulio Einaudi. U ugovoru se niti jednom riječju ne spominje korektivna, savjetodavna ili slična uloga hrvatske države u radu Vojnog ordinarijata, o projekciji planova njegova angažiranja u vojsci i policiji, te stvarnih potreba hrvatske države za dušebrižništvom nad pripadnicima oružanih snaga i policije. Isključivo se i jedino radi o materijalnim obavezama hrvatske države prema zahtjevima ordinarijata.

Ugovor o građenju Vojnog ordinarijata potpisan je 23. rujna 1998., a kao izvoditelj radova pojavilo se poduzeće “Novogradnja” d.d. iz Zagreba koje se uključilo u posao 14. listopada 1998. Novčani ugovorni iznos za izgradnju objekta bio je tada 24 milijuna kuna.

Prekid radova nastupio je 23. prosinca 1999., kada su već bili završeni grubi građevinski radovi na objektu i dio infrastrukture, a kao glavni razlozi prekida spominju se poslovne teškoće izvođača radova, neredovito plaćanje države, neprihvaćanje cesije od strane MORH-a, te zakašnjeli i ograničeni proračun. Dolaskom koalicije na vlast, potpisan je 16. listopada 2001. dodatak ugovoru kojim se definira nastavak izgradnje objekta samo u ograničenom opsegu, odnosno izvode se radovi na zaštiti od daljeg propadanja.

Isto tako, ovim se dodatkom ugovora definira naknada za izvedene naknadne radove i troškove izvoditelja koji su nastali kao posljedica prekida radova i to u iznosu od 4,5 milijuna kuna. Uz to, prije početka same izgradnje već je bilo utrošeno 3 milijuna kuna za pripremu gradilišta, reviziju projekta, sanaciju klizišta, projektiranje i građevnu dozvolu.

Troškovi su dodatno povećani za 2 milijuna kuna uslugama vanjskog nadzora koje je obavljala tvrtka “Institut građevinarstava Hrvatske” od početka do završetka izgradnje, te konačno za cijenu namještaja u visini 1,4 milijuna kuna, što je bitno manja cijena od one koju je tražio Vojni ordinarijat – 3,4 milijuna kuna.

Slučaj rasipništva novca hrvatskih poreznih obveznika od strane Vojnog ordinarijata nije izoliran od slučaja procvata izgradnje katoličkih crkvenih i sakralnih objekata te drugih velikih građevinskih investicija koje se mogu usporediti samo s izgradnjom hrvatskih cesta. Premda je posve jasno da je jedina konstanta u hrvatskom političkom životu poslije 3. siječnja 2000. i pada HDZ-a negativan odnos Katoličke crkve prema sadašnjoj vlasti, to Crkvi nije zasmetalo da puno snažnije nego za vrijeme HDZ-a krene u građevinske pothvate izgradnje sakristija i obnovu starih i porušenih objekata koristeći obilato blagonaklonost koalicijske vlade.

Prema Nacionalu dostupnim podacima trenutno se u Hrvatskoj gradi približno 50 crkava, od kojih desetak samo na zagrebačkom području. Mijo Gabrić, upravitelj Ureda za nadbiskupijska dobra Zagrebačke nadbiskupije, svojevremeno je za Feral Tribune ustvrdio: “Izgradnja crkava nije skupa jer im u tome pomažu župljani, Crkva nije opterećena administracijom, značajan dio materijala osigurava se iz donacija, a projektanti dobiju relativno malo novca. Izgradnja jednog četvornog metra stoji približno 750 eura, nakon čega dovršetak zna potrajati i 20-ak godina”. Ako se uzme u obzir da je prosječna površina crkvenih objekata oko 500 kvadratnih metara, tada se lako može izračunati cijena koja u konačnici iznosi 400 tisuća eura po crkvi.

Pritom Gabrić nije spomenuo ulogu države u financiranju Katoličke crkve koje proizlazi iz sporazuma između Republike Hrvatske i Svete Stolice o gospodarskim pitanjima. Naime, u spomenutom ugovoru od 9. listopada 1998. u članku 6. stoji da će Republika Hrvatska mjesečno davati Katoličkoj crkvi iz godišnjega državnoga proračuna iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa koje postoje u Republici Hrvatskoj na dan stupanja na snagu ovoga ugovora. Nadalje, osim troškova za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, uključeni su i troškovi izgradnje i uzdržavanje crkava i pastoralnih središta koji nisu u popisu spomenika kulture, te doprinos za karitativnu djelatnost Katoličke crkve.

Pored toga, Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo obnavlja sakralne objekte oštećene ili uništene u Domovinskom ratu na temelju prioriteta Hrvatske biskupske konferencije i krovnih institucija svih vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Državna poduzeća kao INA, HEP, HŽ i druga vjerni su donatori bilo kakvog projekta u kojem Katolička crkva treba novac, a pretpostavlja se da su u proteklih desetak godina iz tih poduzeća koja dijelom financiraju i plaćaju hrvatski državljani Crkvi uplaćena novčana sredstva u visini nekoliko milijuna eura.

Trenutno se u fazi izvođenja radova nalazi 8 sakralnih objekata. To su: Aljmaš, crkva Gospe od Utočišta; Čeminac, crkva Presvetog Srca Isusovog; Borovo naselje, crkva Gospe Fatimske; Lovas, crkva sv. Mihovila; Drežničko Selište, crkva Marije Pomoćnice; Kijevo, crkva sv. Mihovila; Čista Velika, crkva svete Ane; Ježavić, crkva sv. Spasa.
Do sad je Ministarstvo sudjelovalo financiranjem ili sufinanciranjem u obnovi 47 sakralnih objekata na području Republike Hrvatske. Ukupna sredstva utrošena za ovu namjenu od 1997. do 2003. iznose 70.092.563 kuna, i to: 1997. – 11.785.146 kuna, 1998. – 16.586.845 kuna, 1999. – 2.780.835 kuna, 2000. – 4.818.874 kuna, 2001. – 12.696.514 kuna, 2002. – 14.975.131 kuna, i 2003., zaključno s lipnjem – 6.449.217 kuna. Već iz ovoga se jasno vidi da Račanova vlada uredno i danas ispunjava ugovore koje je Tuđmanova vlast potpisala sa Svetom Stolicom. Uz to idu i plaće svećenicima i financiranje gradnje desetina i desetina crkava, preko ubrzanja povratka crkvene imovine (u što spada i dodjela 25 posto dionica Croatia osiguranja) pa do krajnje etički upitne odluke o uvođenju vjeronauka u vrtiće. Unatoč ulizivačkom odnosu Vlade, dodatno otežanom činjenicom da druga stranka koalicije HSS bespogovorno brani stavove crkvenog establišmenta, Crkva Račana i dalje doživljava kao komunista. Nikada eksplicitno, dakako, ali redovite aluzije o ukorijenjenosti komunista u vlasti ili komunističkom mentalitetu imaju sasvim jasan cilj. Dovoljan je samo letimičan pregled Glasa koncila tijekom posljednjih godina i vidi se da skoro nema niti jednog broja u kojem se ne kritizira virtualni hrvatski boljševizam.

Ništa bolje ne prolazi niti Stipe Mesić, državnički antipod Franje Tuđmana koji je Crkvi osigurao brojne povlastice. Mesić crkvene vlasti doista iritira: za njih su generali svetinja, a ratni zločini sporadična kolateralna greška, dok on surađuje s Haagom i šalje u mirovinu zagovornike vojnog puča. A kada je nedavno započela crkvena kampanja za zabranu rada nedjeljom, Mesić je postavio logično pitanje zašto se onda Božjim danom smije prodavati Glas koncila. I najgore od svega, usprkos takvim stavovima, Mesić i Račan su četiri dana bili Papini domaćini tijekom lipanjskog posjeta Hrvatskoj što govori da Vatikan baš i ne stoji potpuno uz svoje ovdašnje biskupe.

Vojni ordinarijat ne ovisi o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj

Svećenstvo Vojnog ordinarijata prima osobne dohotke na teret MORH-ovog proračuna, a odgovara samo Vatikanu

Ugovor s Vatikanom koji je hrvatska država ratificirala 9. travnja 1997. predvidio je sjedište Vojnoga ordinarijata u Zagrebu. Ta je institucija službeno uspostavljena i počela djelovati 18. kolovoza 1998. čitanjem svečane bule, koja ima datum od 25. travnja 1997. Prvim vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj imenovan je mons. Juraj Jezerinac, dotadašnji pomoćni zagrebački biskup.

Dekretom Zbora za biskupe od 22. rujna 1998. godine odobren je Statut Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Istovremeno Vojni ordinarijat je prikazao Zboru za biskupe Pravilnik o ustrojstvu i djelovanju Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj koji su 3. prosinca 1998. godine u Zagrebu potpisali predsjednik HBK i ministri MORH-a i MUP-a.

Vojni ordinarijat čine biskup, generalni vikar i kancelar, a ostali svećenici su s ugovorom na tri godine. Među njima ima biskupijskih i redovničkih svećenika. Svećenstvo Vojnog ordinarijata prima osobne dohotke na teret MORH-ovog proračuna, dakle potpuno je neovisan od Katoličke crkve u Hrvatskoj, a odgovara samo Vatikanu.

Trenutno, Vojni ordinarijat je prisutan u ratnoj školi, tri vojna učilišta, jednoj dočasničkoj školi i jednoj policijskoj akademiji.