Objavljeno u Nacionalu br. 861, 2012-05-15

Iako je utjecaj politike na pravosuđe neprihvatljiv, ovaj put bio je nužan kako se ne bi zaustavio ulazak Hrvatske u Europsku uniju 2013. i prekinule antikorupcijske operacije

Isplatilo se žestoko višetjedno lobiranje: pod pritiscima vodećih hrvatskih političara, 12-ero ustavnih sudaca neće neustavnim proglasiti Zakon o kaznenom postupku (ZKP). Iako je utjecaj politike na pravosuđe neprihvatljiv i loš, ovaj put bio je neophodan jer bi proglašavanje neustavnim dijelova ZKP-a Ustavni sud zaustavio ulazak Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013., potvrdili su za Nacional visoki politički sugovornici. Ponavljamo, koliko god politika ne smije utjecati na sudstvo, pritisci na suce Ustavnog suda bili su motivirani pozitivnim razlogom, spašavanjem euroatlantskog statusa Republike Hrvatske i pristupanjem Uniji. Riječ je o najvažnijem državnom interesu, koji je doveden u pitanje prije 20-ak dana, kad su pojedini ustavni suci i dio odvjetnika zainteresiranih za rušenje ZKP-a počeli u medije plasirati informacije da slijedi odluka o neustavnosti.

Bio je to alarm za državni vrh. Od tog trenutka skupina vodećih političara, neformalno, ali vrlo intenzivno, stala je uvjeravati suce da bi proglašavanje dijelova ZKP-a neustavnim izazvalo nepopravljivu štetu. Hrvatska bi se legitimirala kao zemlja koja se ponovo ne želi boriti protiv korupcije i koja se lažno predstavila samo kako bi okončala pregovore s EU-om. Derogiranjem ZKP-a bile bi prekinute gotovo sve važne antikorupcijske operacije, kao i već započeti postupci, i to uz blagoslov najvažnije pravosudne institucije – Ustavnog suda.
Takav rasplet bio bi nedopustiv i političari su prionuli da uvjere suce. I čini se da su uspjeli: “Poprilično smo sigurni da Ustavni sud neće ZKP proglasiti neustavnim, nego će upozoriti da u njemu postoje ‘polurupe’ koje bi trebalo dotjerati.

Ali u biti, Zakon o kaznenom postupku u skladu je s Ustavom i neće se ukidati, a to znači da se nastavljaju svi procesi protiv organiziranog kriminala i korupcijske hobotnice”, potvrdio je Nacionalov izvor. Zakon o kaznenom postupku stupio je na snagu 2009., a izradu je koordinirao Ivan Šimonović, tadašnji ministar pravosuđa, koji je prije nepune dvije godine postao pomoćnikom glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona. Šimonovićeva ekipa uvelike se ugledala na sličan njemački zakon, a dodane su i pojedine odredbe američkog zakonodavstva. ZKP daje goleme ovlasti Držanom odvjetništvu i uskočkim odjelima, a osumnjičenike doista nekim odredbama stavlja u loš položaj, ali bez takvog zakona nitko nikada ne bi mogao procesuirati donedavno vodeće državne dužnosnike, tajkune i menadžere – opak zakon protiv opakih kriminalaca. Zahvaljujući tom zakonu danas se u Hrvatskoj sudi još donedavno nedodirljivim likovima, koji su prije samo nekoliko godina bili stupovi društva. A zahvaljujući ZKP-u Hrvatska se potvrdila kao država koja se odlučno obračunava s korupcijom, što je bio glavni uvjet za završetak pregovora s Bruxellesom.

Razumije se da odgovorna politika nije mogla pasivno promatrati kako se priprema uništavanje europskog projekta i proglašavanje neustavnim Zakona o kaznenom postupku.
Situacija je postala ozbiljna kad je potkraj travnja radna skupina Ustavnog suda donijela nacrt odluke o ocjeni ustavnosti pojedinih odredbi ZKP-a. Odluka je silno važna, kako za osumnjičenike, odnosno okrivljenike i njihove odvjetnike, tako i za politički vrh hrvatske države, od Ministarstva pravosuđa do sjedišta Vlade i predsjednika. Zahvaljujući ZKP-u i snažnim ovlastima Državnog odvjetništva i Uskoka u fazi istrage, u posljednje dvije godine pokrenuti su zamašni antikorupcijski sudski procesi.

Uostalom, impresivna je kriminalna hobotnica koja je procesuirana zahvaljujući ZKP-u iz 2009.: bivši premijer Ivo Sanader, Ratko Maček, Robert Ježić, Mladen Barišić, Nevenka Jurak, Damir Polančec, Ivan Mravak i još niz nekadašnjih važnih dužnosnika. No koliko god je ZKP omogućio njihovo procesuiranje, odmah je naišao na utjecajne protivnike. To nije ništa neobično, logično je da odvjetnici žele svojoj klijenteli osigurati što lagodniji položaj, što je sad teško. Zato je trebalo kompromitirati Zakon proglašavajući ga neustavnim.

Zahtjev za ocjenu ustavnosti ZKP-a podnijele su u jesen 2009. odvjetnice Višnja Drenski Lasan i Jasna Novak. A Ustavnom sudu je, kilavom i inertnom kakav jest, trebalo skoro tri godine da donese pravorijek. Pitanje je koliko se nekim sucima uopće da zamarati ZKP-om. Predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec dovršava 1500 stranica knjige o europskom pravu, kojom se želi izboriti za mjesto sutkinje Europskog suda za ljudska prava, a doktorate pripremaju Mato Arlović i Snježana Bagić – barem troje sudaca više se bavi izvansudskim aktivnostima nego redovnim poslom. A treba donijeti presudu o ekstremno važnom zakonu.

U igru se uključila i diplomacija, premda još uvijek relativno diskretno. Nedavno su, navodno, državni vrh posjetili veleposlanici Njemačke i Britanije i prenijeli poruku da bi odluka o neustavnosti ZKP-a napravila veliku štetu. Izravniji je bio američki ambasador James Foley, koji je ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću sugerirao da je u pitanju ulazak Hrvatske u EU. Prošlog tjedna Foley je i javno poručio “da je za SAD borba protiv korupcije najvažnija”. Podsjetio je na dugogodišnje partnerstvo SAD-a i Hrvatske u borbi protiv korupcije i dodao da je ZKP tužiteljima dao dva alata koja su se dokazala ključnima u borbi protiv korupcije i mijenjanju ravnoteže moći između kriminala i zakona. Posve identično razmišljaju i u Europskoj uniji. Naposljetku, u pitanje dolazi Poglavlje 23 – Pravosuđe i ljudska prava, koje je pod monitoringom Europske komisije, a ona može odgoditi ulazak Hrvatske u EU. Sad je sve u rukama 12-ero sudaca i sutkinja.

Čekali su dobrih 30 mjeseci, što, na žalost, i nije presedan jer na Ustavnom je sudu nekoliko iznimno važnih slučajeva, kao što su Zakon o pobačaju (koji ocjenu ustavnosti čeka 21 godinu), tzv. Vatikanski ugovori između Republike Hrvatske i Svete Stolice, ocjena ustavnosti Pravilnika o dodjeli dionica bez naplate, poništenje presude Mihajlu Hrastovu koji je 1991. likvidirao 13 srpskih rezervista i odluka o referendumu.
S obzirom na interese koji se prelamaju oko Zakona o kaznenom postupku i opasnost da se proglašenjem njegove neustavnosti amnestira cjelokupna kriminalna hobotnica, a Hrvatska opet vrati u balkanska bespuća, nikoga ne treba iznenaditi lobistički pritisak vladajuće politike.

Koliko sudaca uopće ima Ustavni sud?

Reklo bi se, autoritet i povjerenje građana u Ustavni sud RH raste iz godine u godinu, baš kako raste i broj ustavnih tužbi: 1991. ih je bilo 25, 2007. već 4173, a lani čak 5597. A ustavna tužba i nije drugo doli stvar povjerenja građana u instituciju koju sistemski laskavci zovu “četvrta vlast”. Reklo bi se da ni Saboru nije svejedno što se za 413 zakona, izglasanih na Markovu trgu 6, na Markovu trgu 4 provjerava njihova sukladnost s Ustavom. Ustavni sud obraćao se Saboru i kad je to bilo samo ime za zgradu, a ne i za parlament. Ustavni sud od siječnja 2011. ima 12 sudaca, a Ustav i Ustavni zakon kažu da ih mora biti 13. Predsjednica Suda šest je mjeseci prije toga Saboru poslala obavijest: nedostajat će nam jedan sudac. I ništa! Nekidan situaciju je pokušao objasniti predsjedatelj sjednice: “Ne možemo dovršiti natječaj jer nam se javio kandidat koji na upit koliko sudaca ima sudište na koje se prijavljuje nije znao odgovor.” Kao šala je to zgodno, ali zna li cijeli Sabor koliko sudaca mora imati institucija sa susjedne adrese.

A kad se već spominje izbor sudaca, teško se može govoriti o autoritetu Ustavnog suda. Čak ni ovaj sastav nije prošao bez natječajnih repova. Sutkinju Slavicu Banić optužila je kandidatkinja koja nije prošla na natječaju da je podmetnula dio lažne obvezne osobne dokumentacije. I podnijela – ustavnu tužbu. Ništa! Zaboravljeno je da je tih dana u srpnju 2008. i Vladimir Šeks priznao da nešto nije bilo u redu sa stažem u pravosuđu (minimalnih 15 godina, ali ne i dan manje). “Ali tko će to sad vraćati na početak”, bio je ležeran tadašnji potpredsjednik Sabora. Iza člana današnjeg saziva Ustavnog suda, bivšeg vinkovačkog odvjetnika Marka Babića, također je ostao natječajni rep. Navodno, njegov dug poreznicima od 270.000 kuna otišao je u zastaru. Mandat pak dr. Jasne Omejec, današnje predsjednice US RH, pisalo se naširoko, HDZ-ova je otplata duga napravljenog 7. prosinca 1999. kad su u Ustavni sud ušli HDZ-ovi stranački zaslužnici Marijan Hranjski, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković. Omejec i Ivan Matija su na sudačku dužnost imenovani kao “predstavnici” oporbenog LS-a i SDP-a. Taj je saziv i danas vrhunac kontroverzi kadrovske politike Ustavnog suda.

Ugledni pravnici, kako to propisuju Ustav i Ustavni zakon, bili su javno poznati po bizarnostima. Milan Vuković je “objasnio” da ratni zločin ne može počiniti strana koja se brani. Vice Vukojević gotovo i nije imao pravne prakse, a dugo se vuklo optuženje da je silovao Bošnjakinju za rata u Hercegovini. Ivana Mrkonjića teretili su da je primio mito od Prve obrtničke štedionice, jer je kao predsjednik Upravnog suda RH odbacio rješenje Hrvatske narodne banke koja je zabranila rad te štedionice. Emilija Rajić u vrijeme najgorih privatizacijskih pljački bila je istaknuta funkcionarka raznih privatizacijskih institucija i fondova. Za Marijana Hranjskog govorilo se da je toliko poslušan Franji Tuđmanu da ga se ovaj mogao riješiti samo tako da ga smjesti na Markov trg, dok se za Smiljka Sokola, profesora ustavnog prava, to nije pričalo nego su mu se svi podsmjehivali: on je, u vezi s tim što Tuđman u svoju imovinsku karticu nije upisao pozamašnu svotu, rekao da “novac ionako nije imovina”. Zbog te družine zapamćena je i listopadska sjednica tadašnjeg Županijskog doma Sabora na kojoj je sastavljena lista kandidata koji bi trebali proći na sjednici Zastupničkog doma. Bio je to prvorazredan okršaj u kojem su zdušno sudjelovale i vlast i oporba. Taj pakt o “malo vaših, da prođu naši” uporno je opisivan kao pakt Šeksa i Mate Arlovića. A Smiljko Sokol sve je to trebao amenovati kad 7. prosinca postane predsjednikom Suda, pa makar za svog predsjedničkog mandata od 1999. do 2003. osigurao već spomenuti ulazak “oporbenjaka” Matije (SDP) i Jasne Omejec “bliske LS-u”.

Time Sokolove kadrovske dužnosti još nisu bile u cijelosti obavljene: 19. srpnja 2002. omogućio je ulazak u sudačke redove Nevenki Šernhorst, koja je samim načinom izbora stekla epitet desničarke. Ta viša ustavnosudska savjetnica jedina je osoba takvoga profila koja je u 20 godina Ustavnoga suda iz savjetničke uskočila u sudačku ulogu. Sa Suda je otišla 19. siječnja 2011., zbog čega i danas US RH ima suca manjka.

A Sokol? On je na Sudu ostao još četiri godine, do 6. prosinca 2007. Na natječaj na kojem je pobijedila Omejec uopće se nije javio. A predigra izboru predsjednika US RH u srpnju 2003. tipičan je primjer poništavanja autoriteta institucije. Otada sa samo 13 sudaca (ranije ih je bilo 15, ali se zaključilo da je to ipak previše), Ustavni sud je dobio šest kandidata za predsjednika. Ispalo je da se, osim tri-četiri akreditirana novinara, samo predstavnici medija nisu javili na natječaj. Sokol je u zadnji čas odustao, a i Milan Vuković, koji je na sudu bio do 1992. pa se vratio 1995. i ostao opet samo dvije godine, pa opet otišao na neku bitnu dužnost. U oba intermezza s Markova trga preselio se na Zrinjevac. Prvi put da provede lustraciju u pravosuđu uz pomoć predsjednika Državnog sudbenog vijeća Ante Potrebice, sebi podređenog suca u kaznenom odjelu Vrhovnog suda. Tad je samo na jednoj sjednici DSV-a iz Vrhovnog suda, uskratom ponovnog imenovanja, najureno 17 sudaca. Više nego očita razlika u pravničkom kalibru između Vukovića i njegovih žrtava (u korist potonjih) nikoga nije zanimala. U drugoj rundi zrinjevačkog sudovanja Vuković je uspostavio mrežu od 21 županijskog i 114 općinskih sudova. Kad je stao rušiti Vrhovni sud (pretvaranjem toga suda u kasacijski i apelacijski morao bi se ukinuti i – Ustavni sud), ni tada već bolesni Tuđman nije ga mogao spasiti. Vuković se “morao” vratiti na Gornji grad. U srpnju 2003. prvi je, uz spomenutu dvojicu koji su odustali, predsjedničku kandidaturu istaknuo – Vukojević. Kroz taj užas nekako su se provukle i kandidature Jasne Omejec, kao i Petra Klarića kao potpredsjednika Suda i Željka Potočnjaka, najmlađeg na sudu, profesora radnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Pobijedio je Petar Klarić, koji je na Sudu već proveo četiri godine. Kadrovska politika ni nakon svih tih krimića nije postala poštenija. Naveliko se pisalo da je Ivanu Matiji drugi mandat osigurala intervencija njegove supruge, sveučilišne profesorice Mirjane Kasapović. Unatoč silnim napadima, samo zbog prezimena Agata Račan izgurala je mandat, kao i odvjetnik Mario Kos i spomenuti profesor Potočnjak. A Potočnjak je ipak uspio postati i predsjednikom. Istina, privremenim, od prosinca 2007. do srpnja 2008. pravo da sam da otkaz na sudačku funkciju u prošle 22 godine iskoristio je jedan jedini čovjek – profesor upravnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu dr. Velimir Belajec. Svoj odlazak u ožujku 2001. nikad nije htio javno komentirati, a u privatnom krugu kao razlog otkaza naveo je – gađenje. Zašto je 60 zahtjevaza ispitivanjem ustavnosti Zakona o mirovinskom osiguranju čekalo na rješenje od 1999. do 2011.? Je li bilo kakvih primisli kad je Ustavni sud potvrdio da je Zakon o referendumu valjan, a referendum proveden po tom zakonu ustavan i zakonit? Tko može vjerovati u pravnost rješenja kojim je Ustavni sud u svibnju 2008. odbio 700.000 potpisa kao dovoljan razlog da se raspiše referendum o Zakonu o radu? Tko je povjerovao da je Ustavni sud bio u pravu kad je Sanaderu kao cijenu izlaska iz pritvora odrezao 12,4 milijuna kuna? Povjerenje u stabilnost svake kuće počinje od prve položene cigle. Cigle koje su dva desetljeća ugrađivane u zgradu Ustavnog suda nisu uvijek bile dopečene. Ne mislimo pritom na obnovu zgrade na Markovu trgu 4. Ona je i bez ružnih priča o sudačkim izborima koštala predračunskih 176 milijuna kuna.

Napisao: Vlado Rajić