Nakon što su pregledali Krležinu ostavštinu koja je 20 godina bila zapečaćena i uoči Nove godine pompozno otvorena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, najbolji hrvatski krležolozi, Zoran Kravar, Velimir Visković i Vlaho Bogišić, obznanili su da neki očekivani rukopisi nedostaju. Primjerice, šesta knjiga “Zastava” i rukopis “Zapisa s Tržiča”. Međutim, Nacionalovi novinari dio tih rukopisa našli su, predane zaboravu, u sefu HAZU. Riječ je o “Zapisima s Tržiča”, Krležinim korekturama izdanja “Zastava” 1967., Krležinim korekturama “Tri kavaljera frajle Melanije”, prijevodima Krleže na strane jezike, ranoj publicistici.

Nažalost, najintrigantniji dio pretpostavljene ostavštine, šesta knjiga čuvenog romana “Zastave”, nije u HAZU.

Nakon izjave proučavatelja Krležine ostavštine da neki očekivani rukopisi nisu nađeni u sanducima s ostavštinom, Nacional je došao do dokumenata uz pomoć kojih je u podrumima HAZU pronađen rukopis ‘Zapisa sa Tržiča’, Krležini prepravci i korekture ‘Zastava’ te drugi rukopisi: na žalost, među njima nije i 6. knjiga ‘Zastava’ Nije to možda ni čudno, uzme li se u obzir ono što nam je rekla kći Enesa Čengića, Silvana Čengić-Voljevica, na našu zamolbu da komentira završetak rada na ostavštini i izravne tvrdnje krležologa da se dio Krležine ostavštine i dalje nalazi kod obitelji pokojnog Enesa Čengića, Krležina prijatelja, biografa i izdavača. Na naše pitanje postoji li šesta knjiga “Zastava” rekla nam je da “ne postoji, jer da postoji, moj bi ih otac sigurno objavio.” No dodala je da “postoji fascikl na kojem stoji broj šest, ali to ne može biti šesta knjiga ‘Zastava’, jer se događaji u njoj opisani odnose na godinu 1918.”

No, s obzirom na telefonski poziv direktora NSK Josipa Stipanova, koji je, kako kaže Silvana Voljevica, tada rekao da “obitelj Čengić ne zaslužuje takav tretman”, dodala je da , u dogovoru s majkom, može izjaviti samo ovo: “Nakon konferencije za štampu i napada u tisku htjele smo dati izjavu putem Hine, ali javio nam se ravnatelj NSK dr. Josip Stipanov. Taj ljubazni telefonski poziv bilo je prvo i jedino obraćanje neke institucije obitelji Enesa Čengića, izdavača i baštinika Krležinih autorskih prava od piščeve smrti. Zamolio nas je da se ne obraćamo javnosti do susreta s njim”, rekla nam je Silvana Čengić.

Kako kći Enesa Čengića smatra da ovu – po Nacionalovu mišljenju misterioznu – molbu direktora NSK, te njihov dogovor i njihovo obećanje treba poštovati, u skladu s tim smatrala je da sve njene izjave, pa i ona o “fasciklu s brojem šest”, trebaju “pričekati neko vrijeme”.

No, ako i nisu mogli do Čengićeve ostavštine, kako je bilo moguće da krležolozima Velimiru Viskoviću, Zoranu Kravaru, Vlahi Bogišiću i ravnatelju NSK Josipu Stipanovu u proučavanju ostavštine jednoga od najvećih hrvatskih pisaca, koja je pregledana u protekla četiri mjeseca, promakne ono što se nalazi u trezoru HAZU?

Na konferenciji za tisak su krležolozi nagovijestili da bi dio rukopisa mogao biti u HAZU, nakon čega je gospodarski tajnik Akademije Slobodan Kaštela izjavio za novine da HAZU posjeduje samo “nešto knjiga i nikakve rukopise”. No Nacionalovi novinari podsjetili su Slobodana Kaštelu, na njegovu molbu, na datum zapisnika s primopredaje spomenutih materijala iz 1995. Zapisnik smo dobili od Željka Sabola, priređivača Krležinih “Zapisa s Tržiča”. Naime, dr. Sabol je grafolog, a “Zapisi s Tržiča” nastajali su i u vrijeme kad je Krleža s pomalo staračkom zbrkanošću zapisivao i važne stvari i svakodnevne banalnosti, pa je trebao stručnjak da ih odgonetne.

Zapisnik, dakle, kaže da je 4. siječnja 1995. u Draškovićevoj 13, u ime Akademije, knjige i rukopise preuzeo glavni tajnik, akademik Milan Moguš, a materijal su predale Nafija Čengić, supruga Enesa Čengića i kći Silvana Čengić-Voljevica. Pogledavši Zapisnik, Kaštela je, kako kaže, bez problema pronašao ormar u trezoru HAZU u koji su pohranjeni Krležini rukopisi koji su na konferenciji za novinare apostrofirani kao “očekivani a nepronađeni”. Taođer nam je potvrdio da se stanje u sefu potpuno podudara s onim u zapisniku.

Uz “Zapise s Tržiča”, na papirima formata A4 i jedne bilježnice, tu je Krležina korektura “Zorina” izdanja “Zastava” iz 1967., u kojoj su korekture u nekoliko boja tinte: dobro se vidi kako je Krleža mijenjao brojeve svezaka, odnosno povećao ih sa četiri na pet, uz mnoge umetnute pasuse ispisane pisaćim strojem i zalijepljene u knjigu ili one koji su samostalno, uz oznaku stranice, otkucani na posebnim listovima papira. Tu je i Krležina korektura “Tri kavaljera frajle Melanije”, u kojoj se na naslovnoj stranici ljuti na Matičina redaktora koji je prekrstio “kavaljere” u “kavalire” i “frajlu” u “gospođicu”.

Taj dio Krležine ostavštine dospio je u HAZU nakon smrti Enesa Čengića, nasljednika izdavačkih i autorskih prava , i 20 posto honorara od autorskih prava, čega se obitelj odrekla. HAZU je postala sljednikom prava i obveza upravljanja djelom Miroslava Krleže. Upravo je zato obitelj, nakon Čengićeve smrti, i predala spomenute Krležine materijale Akademiji, iako Velimir Visković tvrdi da je to suprotno oporuci, prema kojoj je sve trebalo završiti u zapečaćenoj ostavštini.

Pitanje koje se svakome u ovom trenutku nameće – zašto nitko iz NSK nije kontaktirao HAZU, ili obrnuto – u trenutku kad se otvaraju 20 godina zaključani rukopisi i kad se, kako se barem vjeruje, uz nemali trud privodi kraju prikupljanje sveukupne ostavštine jednog od najvećih hrvatskih pisaca svih vremena – vjerojatno ima nekoliko odgovora. Osim što se možda radi o klasičnom nemaru, oni koji cijelu priču promatraju malo sa strane dio odgovora traže i u animozitetu koji postoji između obitelji Čengić i Leksikografskog zavoda. Pri tome su, navodno, u Leksikografskom skloni tvrditi da Čengićevi “nešto imaju pa i skrivaju”, a reakcije obitelji Čengić smatraju pomalo “paranoičnima” – u strahu da im netko želi “nešto oduzeti”, dok obitelj Čengić tvrdi da im se od smrti Enesa Čengića nikad nije obratila nijedna institucija.

Danas je možda pomalo i zaboravljeno tko je bio Enes Čengić, Krležin prijatelj i izdavač. Rođen je 1926. u Foči, a umro 17. kolovoza 1995.u Zagrebu. U Foči je završio Građansku školu, a Željezničku tehničku školu u Sarajevu; bio je iz plemićke obitelji, Krleža ga je zvao “begom”, a navodno je u Krležinim posljednjim danima u bolnici jedini imao privilegij vidjeti ga kad je god htio.

Godine 1955. Enes Čengić postao je dopisnikom sarajevskog Oslobođenja iz Zagreba, a prema “Krležijani”, njegov prvi, konvencionalni novinarski kontakt s Krležom datira iz 1956., a intenzivni kontakti, razgovori i druženja započeli su 1971.

Ti su kontakti potrajali do Krležine smrti. Godine 1982. objavio je Čengić reprezentativnu monografiju “Krleža” u kojoj je piščev životni i literarni put kronološki rekonstruirao, otisnuo dijelove objavljenih i neobjavljenih rukopisa, i niz, najranijih i kasnijih, dotad nepoznatih fotografija, a Krležu je i sam mnogo fotografirao.

Iako su svoje zapise i razgovore s Krležom objavljivali mnogi, primjerice Predrag Matvejević i Boro Krivokapić, a o njemu opsesivno pisali Stanko Lasić i Igor Mandić, najviše se “posrećilo” Čengiću. Krleža ga je volio pa su upravo njegovi “razgovori s Krležom” najopsežniji: objavio je najprije četiri knjige pod zajedničkim nazivom “S Krležom iz dana u dan”, a nakon njegove smrti još dvije knjige “Post mortem”. Kako Nacional doznaje, Silvana Čengić, kći Enesa Čengića, namjerava šest knjiga svojega oca sažeti u dvije, svjesna da šest knjiga, svojedobno izdanih u 250.000 primjeraka, neće nikada biti ponovljeno.

Čengić je 1973. pokrenuo je objavljivanje “Izabranih djela Miroslava Krleže” u 20 svezaka; od 1975. do 1988. na njegovu inicijativu i u njegovoj redakciji objavljena su Sabrana djela Miroslava Krleže u 50 svezaka – ta je edicija jedino potpuno izdanje Krležina opusa.

Na Krležinim rukopisima Čengić je radio još 13 godina nakon Krležine smrti: posmrtno su objavljeni “Zapisi s Tržiča” te knjiga “Pisma”, 70-ak pisama koja je Čengić prikupio. Nakon Čengićeve smrti sve što je bilo “cjelovito” dano je u HAZU. Kako je za Nacional rečeno, “u obitelji Čengić nalaze se raspršeni dijelovi, skice, notice, nepovezane bilješke”, a sve je to po sudu Enesa Čengića “ništa interesantno”.

“Ništa senzacionalno” zaključak je i krležologa nakon pregledavanja njegove 20 godina zapečaćene ostavštine. Iako ostaje pitanje još nekih nepronađenih rukopisa – primjerice, razgovori s Titom – najintrigantnije pitanje, pitanje postojanja šestog sveska “Zastava”, najambicioznijeg i po sudu mnogih kritičara najboljeg Krležina djela, čini se da je upravo na onom mjestu na kojem je bilo i prije otvaranja kutija, a sudionici polemika na onim pozicijama na kojima su bili i prije.

Dok, recimo, Željko Sabol i dalje smatra da 6. knjiga ne postoji, Velimir Visković potvrdio nam je da je i dalje uvjeren da ona postoji, dakako, nedovršena, možda samo u fragmentima. Pritom se poziva na nekoliko dokaza. Šestu knjigu “Zastava” Krleža spominje na nekoliko mjesta. Primjerice, u Dnevničkim zapisima iz 1968. govori o tome kako je došao do polovice te knjige i kako se nada da će do veljače 1969. imati 300 stranica. O njoj u pismima Zoltanu Csuki 1972. i Mariji Krukowskoj 1974. kaže da očekuje “skoro tiskanje”, a o tome često razgovara i sa samim Čengićem, pri čemu zna reći da je “napisana”, ili da “mu je u glavi, ali ne piše se samo glavom, nego i stražnjicom”, za što on taj čas nema strpljenja.

“Krunski svjedok” postojanja šeste knjige, akademik Ivo Frangeš, koji je u nekoliko navrata Viskoviću potvrdio da je u rukama imao šestu knjigu “Zastava”, danas je jedini koji je donekle reterirao: tvrdi kako je to što je imao u rukama bio niz planova, bilješki, margina koje je on samo “figurativno” nazvao 6. knjigom. Nakon što je uvidio da je iz toga nemoguće napraviti cjelovitu knjigu, vratio ih je, kako kaže, Čengiću, koji ga je, navodno, bio i zamolio da ih priredi za tisak.

Kad je riječ o onome što su Nacionalovi novinari vidjeli u HAZU, uz Krležine preradbe Zastava mnogo je strojem nadopisanih stranica, nismo zapazili one na kojima bi se govorilo o glavnom liku “Zastava” Kamilu Emeričkom i njegovoj smrti u kerestinečkom zatvoru što je, prema tvrdnjama nekih, bila Krležina ideja završetka tog grandioznog djela. Prema Viskoviću, 6. knjiga imala je popuniti prazninu između 3. i 4. knjige “Zastava”, a spominje se i naslov, “Na lijepom plavom Dunavu”. U svemu, s obzirom na previde , ili “previde”, koji su se dogodili pri ovoj posljednjoj obrade Krležina djela, nije nemoguće da nešto poput “ostavštine mimo ostavštine”, kako kaže Visković, doista postoji. Budući da se ona danas vjerojatno može naći još jedino u ostavštini Enesa Čengića , obitelj Čengić trebala bi ih staviti na uvid hrvatskoj javnosti. Jer riječ je o prvorazrednom nacionalnom naslijeđu, bez obzira na iznimnu uzajamnu privatnu naklonost koja je vezala ta dva čovjeka.